Vedrana Rudan: Sreća

0
45

Čitav se život pitam što je sreća. Kako je prepoznati? Uhvatiti za glavu ili rep i reći, eto, to je to!

Uvijek mi je bilo jednostavnije definirati nesreću. Ne želim nabrajati što je sve za mene bilo ili još uvijek jest, nesreća. Popis bi bio dugačak.

Jedna od nesreća često su mi bila djeca. “Da se još jedanput rodim nikad ne bih imala djecu.” To su moja djeca i svi oko mene slušali preko trideset godina.

Djeca su davež. Ili su zdrave bebe pa ti piju krv bez slamke ili su bolesne pa umireš od užasa. Školovanje. Susret sa učiteljima. Tko može ikad zaboraviti onaj užas kad nakon razgovora sa razrednicom odbauljaš doma i odlučiš, odrobijati ću ih!

Odrobijat ću ga! Neka me na smrt osude ali on idući dan dočekati neće! Tri topa u drugom pologodištu četvrtog razreda srednje škole. Zašto sam ga rodila?

Da ga nema sad bih lakirala nokte na nogama i jedino bi me do bijesa dovodila vata među mojim prstićima koja bi se pomaknula previše lijevo ili desno.

A velike ljubavi njihove? Prva cura, druga cura, treća cura, četvrta…Dečko broj jedan…Ni jedna majka neće, kad govori o svojoj kćeri, krenuti dalje od broja jedan. Osim kad razgovara sama sa sobom i proklinje dan kad joj je ginekolog čestitao.

Školarine, stanarine, maturalna putovanja u Španiju a ti nemaš ni za struju. Pa otplatiš jedno putovanje a onda moraš još jedno jer su djeca odlučila da će umjesto na maturalni ples krenuti u Prag.

Cijena astronomska jer moraš platiti i putovanje i proviziju za profesora koji je izabrao agenciju. Osjećaš se bespomoćno i bijesno a onda pomisliš, da nemam djece…Sama sam kriva. Digneš kredit, onda osam mjeseci otplaćuješ riganje tvoga zlata na Karlovom mostu.

Jebena djeca! Kome ona trebaju? Kad odrastu jedva čekaju da crkneš da konačno usele u ono što si ti čitav život gradio. I da, imaju fakultete, samo ti znaš koliko su koštali, ali nemaju plaću od koje mogu živjeti.

Ti si kriva. Da si im na vrijeme rekla da samo kriminalci mogu živjeti od svoga rada bilo bi lakše i tebi i njima. Vjenčanja. Da li je njihov izbor najbolji mogući?

Okom zle ptičurine gledaš svaki pokret partnera svoje djece. Griješe? Ne griješe? Djeca su davež, tlaka prevelika, bacanje u vjetar najboljih godina života.

A opet…Kad su bili majušni, imaš fotografije, sitnim su zubima grizli tvoju bradu. Smijali su se glasno dok njihov smijeh ne bi prešao u štucanje.

Prvi koračići. Ulazak u prvi razred, stručak poljskog cvijeća na klupi tvoje male kćeri. Pismo mami za neki od Dana žena, otisak u gipsu stopala i malih ruku.

Sinovljeva ručica u tvojoj ruci dok čekate da puran koga svakoga dana odlazite gledati izađe iz nekakvog kokošinjca. A on jednoga dana ne izađe. Ali se ukaže susjeda i tvom sinu kaže kako su purana ispekli za ručak.

Plač. Urlanje. Kako djetetu objasniti zašto se ubilo pa ispeklo ono što se do jučer tako neodoljivo glasalo? Tako glasalo da su tvome sinu suze od smijeha dolazile na oči.

Spavanje sa malim sinom na trbuhu. I tako cijelu noć. Gledanje u plavokosu kćer kako tiho spava. Šetnja Korzom sa kćerkom. Uspravljaš leđa, uvlačiš trbuh i ti si još uvijek lijepa jer si autorica te ljepote.

Stupanje uz sina visokog dva metra koji te pita da li ti je neugodno jer si tako mala. A ti si uvijek mislila da je žena visoka metar i sedamdeset i devet, na petama, žirafa.

Brojevi njihovih telefona na zaslonu tvoga. Spoznaja da te danas nitko ne naziva osim muža i tvoje djece. Da te nitko i ne zanima osim njih. Kako je lijepo imati posla sa odraslim ljudima koji znaju toliko toga o čemu ti pojma nemaš.

Staviti fotku na zaslon mobitela, srediti ti web stranicu, govore engleski i talijanski i njemački. Pročitali su knjige za koje ti nikad čula nisi, mnogo znaju o muzici, filmu.

O djeci razgovaraju drugačije nego si to ti činila. Ne uzdišu, ne pušu, ne kukaju, ne govore okolo, da se još jednom rodim…A za rođendan svoje kćeri…

Danas? Zašto danas? Ne znam. Dogodilo se danas. Prvi sam put u životu svome sinu rekla da sam sretna, presretna zapravo, što imam njega i njegovu sestru.

Zašto danas? Zato jer mi je sin na mobitelu pokazao kako izgleda naslovnica njegove knjige koja će izaći za koji dan. A kći mi je poslala fotografiju torte koju je kćeri ispekla za rođendan.

Koja torta! Na Pipi Dugu Čarapu. Nikad nisam uspjela saznati kako se rade torte. Kako može od jaja, brašna i pitaj boga čega još nastati torta i još na Pipi?

Kako može dijete, moje dijete, napisati knjigu koja se meni sviđa iako ju je napisao moj sin. Evo, to se dogodilo danas.

Ponosna sam na sebe. Rodila sam dvoje krasnih ljudi. I sigurna sam, ništa što sam u životu postigla ne da se usprediti sa srećom koju sam osjetila danas dok sam razgovarala sa svojim sinom piscem i sa svojom kćeri koja je svojoj kćeri satima pekla tortu. Ta mlada žena prije bi umrla nego rekla, da se još jedanput rodim…

Da li to meni za sreću treba malo ili jako, jako mnogo? Da se još jedanput rodim…Da, sigurna sam, otišla bih slušati onoga purana i gristi tortu na Pipi.

Izvor: rudan.info