Korisni saveti za negu kože:
1) Proizvod za negu nanositi u manjim količinama
Ukoliko na kožu nanesemo veliku porciju proizvoda (sa izuzetkom masti i ulja), na koži može da se zadrži masan film, to možemo lako ukloniti papirnatom maramicom. Najbolje je nanositi proizvod u malim porcijama, lakim pritiskom i kružnim pokretima treba utrljati proizvod u kožu.
2) Najbolja nega kože se postiže posle čišćenja
Proizvodi za negu kože su najefikasniji ako se nanesu neposredno posle čišćenja.
3) Različiti delovi kože zahtevaju različitu negu
To se odnosi na mešovitu kožu lica. Sredstvo se ciljano nanosi na kožu koja je više suva, a T zona (čelo, nos, brada) se ne tretira
4) Upaljena koža se posebno tretira
Treba se držati uputstava koje je dao profesionalac u pružanju zdravstvene zaštite.
5) Na šta treba paziti pri postojećim alergijama?
Ovde je veoma značajno znati na koje je komponente osoba alergična. Logično, treba da izaberemo proizvode koji ne sadrže te komponente. Hipoalergeni proizvodi ne sadrže poznate alergene kao što su parfemi, veštačke boje, konzervansi…
Nega suve kože
15 saveta za savršeno lepu kožu
1. Imate bubuljice na bradi ili po ivicama obraza? Uzrok za to može da bude – telefon! Zaista! Pritisak i bakterije sa telefonske slušalice mogu da iritiraju vašu kožu. Rešenje: ne pritiskajte je tik uz lice i dezinfi-kujte je svakoga dana.
2. Ovo isprobajte kada vam oči izgledaju umorno. Stavite bezalkoholni tonik u frižider. Sipajte malo tonika na loptice od vate i stavite ih na zatvorene oči nekoliko minuta.
Gledate televiziju Ordinacija Saveti lekara 24h
3. Ako imate masnu ili bubuljičavu kožu, vaš jastuk vam može biti najgori neprijatelj. Masnoća i prljavština se skupljaju na ivicama vaše kože, stoga menjajte jastučnicu nekoliko puta nedeljno.
4. Bacite žilete koji ostavljaju tragove po koži. Menjajte ih na svaka 2 – 3 brijanja.
5. Suva koža? Vrela voda odnosi vlažnost. Zato se kupajte u toploj (a ne vreloj) vodi i ograničite vreme za tuširanje.
6. Učinite dejstvo hidrantnih dodataka u vašem losionu za telo maksimalnim: nanesite ga odmah posle tuširanja ili kupanja, dok je koža još uvek pomalo vlažna.
7. Znate li onaj stari trik o stavljanju kesica čaja na očne kapke da bi se smanjila nadutost? Savet: koristite čaj od kamilice, jer ostali čajevi mogu da ostave tragove na koži.
8. Ako posle pranja lica imate osećaj zategnutosti, verovatno je proizvod koji koristite za čišćenje previše jak. Izaberite neki blaži.
9. Ups, stavili ste više parfema nego što je potrebno? Nemojte ga sprati (miris će se promeniti i biće još čudniji). Uklonite ga uz pomoć loptica od vate natopljenih alkoholom.
10. Dobijate novo-izrasle dlake od brijanja? Koristite alpha hydroxy losion (ima ga u svakoj apoteci).
11. Koristite proizvode protiv bubuljica samo dva ili tri puta dnevno. Ako preterujete isušićete kožu.
12. Perite kožu koristeći male, kružne pokrete, idući naviše. Ako je sapunjate odozgo naniže, štetite njenoj elastičnosti.
13. Vašoj koži je potreban i dobar san da bi se odmorila, regenerisala i zamenila istrošene ćelije. Spavaj-te najmanje 8 sati svake noći!
14. Napravite sami piling za masnu kožu. Sameljite zob u blenderu, onda dodajte jogurt da bi napravili pastu. Masirajte ovo u kožu dva minuta pa potom isperite.
15. Posle pranja lica i tela dobro uklonite svu sapunicu. Ukoliko ostane, može da iritira vašu kožu.
Celulit masaža – koliko je efikasna
Prilikom masaže koriste se ulja a često se upotrebljava bršljenovo a postoje i drugi preparati. Važno je da celulit masažu vrši stručno lice a treba je kombinovati sa većim unosom tečnosti, odgovarajućom ishra-nom i nanošenjem krema i uvijanje u foliju. Iako postoje iskustva da ovakva masaža može da bude šok za organizam, uz pojavljivanje modrica to je posledica needukovanih i priučenih masažera i terapeuta po salonima za lepotu.
Intenzivni tretman masaže traje dest dana uzastopno. Sa njom je najbolje početi 5. dana od početka ciklu-sa iz razloga što ce celulit vezuje za estrogen. Da bi se održavao dostignuti nivo potrebno su dva odlaska kod stručnog masera mesečno. Osim za uklanjanje celulita, masaža je korisna i za poboljšanje cirkulaci-je, ishranjenosti kože i opšteg fizičkog stanja.
Gledate televiziju Ordinacija Saveti lekara 24h
Sve što ste hteli da znate o depilaciji
Depil krema
Ovaj proizvod je veoma jednostavan za upotrebu krema se nanosi na kožu špatulicom. Špatulica je obično zakrivljenog oblika i veoma jednostavna za korišćenje. Nakon uklanjanja kreme sa kože potrebno je isprati kožu pod mlazom vode i peškirom ukloniti ostatke izgorelih dlačica. Koža ostaje suva i mekana. Pre svake upotrebe nove kreme obavezno proverite da li nanošenjem manje količine na kožu koža možda reaguje alergijski. Nakon ovakvog tretmana dlačice počinju da rastu nakon 10-tak dana.
Hladna depilacija
Ovakva depilacija sreće se u obliku gotovih traka sa nanosom voska ili patrona uz korišćenje traka napravljenih specijalno za ovu namenu. U oba slučaja proces depilacije je isti traka se nežno zalepi na kožu uz nekoliko prelaza rukom kako bismo bili sigurni da se dobro zalepila a zatim se uz pridržavanje/zatezanje kože ispod početka trake, naglim trzajem traka „odlepi“ u smeru suprotnom od rasta dlake. Dlake počinju ponovo da se pojavljuju nakon tri – četiri nedelje.
Gledate televiziju Ordinacija Saveti lekara 24h
Topli vosak
Ova deplacija je popularna, sigurna i verovatno najčešće korišćena metoda. Zagrejan vosak nanosi se na kožu u smeru rasta dlake sačekamo da se lepo priljubi uz kožu zatim povučemo u suprotnom smeru. Nove generacije voska u sebi sadrže silikon ali i minimalne kolicina blagih anestetika, nanose se u vrlo tankom sloju i veoma lako i skoro bezbolno odstranjuju. Dlačice postaju ponovo vidljive nakon 4-6 nedelja.
Šećerna pasta
Prirodna mešavina šećera, limuna i vode koju je moguće pripremiti i u sopstvenoj radinosti. Za razliku od prethodnih metoda ovde se pasta nanosi suprotno od rasta dlake a skida se u pravcu u smeru rasta. Preporučuje se kod osetljive i suve kože. Nove dlačice mogu da se očekuju za oko 4 nedelje.
Epilacija
Ovom metodom elektro putem tretira se svaka dlaka posebno može da se koristi kao metoda trajnog uklanjanja dlačica ali postupak mora de se ponavlja nekoliko puta.
Žana Panovna
Bes i kako ga ukrotiti
Prilikom ljutnje se dešavaju razne psihološke i fiziološke promene: lupanje srca, povećanje krvnog pritiska, adrenalina i noradrenalina. Okidač za ljutnju mogu biti razni spoljašnji događaji – npr. osoba može osetiti ljutnju prema određenoj osobi (radni kolega), ili npr. saobraćajna gužva može izazvati u čoveku ljutnju. Takođe do ljutnje mogu dovesti i unutrašnji događaji – psihička i fiziološka napetost (zabrinutost zbog ličnih problema), sećanje na traumatske događaje, kao i nepravedni životni ishodi.
Instiktivan način izražavanja ljutnje je agresivno ponašanje. Određen nivo ljutnje je i neophodan za opstanak, jer je ljutnja adaptivan način reagovanja na pretnju i pokreće snažna, često agresivna ponašanja, koja osobi pomaže da se bori sa napadačem.
Gledate televiziju Ordinacija Saveti lekara 24h
Međutim, svakodnevni ljudski problemi ne zahtevaju fizičko obračunavanje sa „napadačem“. Nije poželjno, a ni moguće, napasti svaku osobu ili objekat koji osobu nervira ili frustrira. Zdrav razum, socijalne norme i zakoni ograničavaju ljude u izražavanju ljutnje.
Postoje ljudi koji teže kontrolišu svoju ljutnju od drugih. Razlog za to može biti sociokulturno učenje: ljudi su učeni da nije u redu izražavati ljutnju, ona se deklariše kao negativna. Kao rezulztat toga, ljudi ne nauče da izraze ljutnju na prav način i da je konstruktivno kanališu.
Drugi razlog je genetske ili fiziološke prirode. Neka deca su rođena osetljivija i iritabilnija, to se vidi još od ranog uzrasta. Istraživanja su pokazala da porodica ima veoma važnu ulogu – ljudi koji se lako naljute uglavnom odlaze iz porodica koje su haotične i nevešte u emocionalnoj komunikaciji.
Postoje tri načina kontrolisanog izražavanja ljutnje:
Asertivnost – To je najzdraviji način izražavanja ljutnje jer je neagresivan. Neagresivna osoba može jasno da izrazi svoje potrebe, dakle, njene potrebe mogu biti zadovoljene bez povređivanja drugih. Biti asertivan ne znači naređivati, biti nametljiv, već poštovati i sebe i druge, uz otvoreno izražavanje svojih želja, razmišljanja i osećanja, koje je adekvatno.
Potiskivanje – Ono se dešava kada osoba prestane da misli o izvoru ljutnje i fokusira se na nešto drugo, sa ciljem da zaustavi ljutnju i promeni je u konstruktivno ponašanje. Ljutnja biva potisnuta i promenjena ili preusmerena. Međutim, ovo ne može biti dobro ukoliko se ona „okrene iznutra“ i izazove hipertenziju ili depresiju. Jer ovaj način kontrolisanja ne podrazumeva njeno izražavanje. Ponekada to može izazvati patološke obrasce ponašanja i izražavanja ljutnje, kao što je npr. pasivna agresija (ćutanje, indirektna osveta) ili sarkazam, cinizam, hostilnost i drugi načini frustriranja i iritiranja drugih ljudi „bez očiglednog razloga“.
Smirivanje – umesto ljutnju potisne i u nekim slučajevima preraste u nekontrolisani bes, osoba može da smiriti ljutnju. Osoba ne mora da kontroliše samo svoje spoljašnje ponašanje, već može i unutrašnja osećanja i razmišljanja.
Ukoliko nijedna od ovih tehnika ne funkcioniše, vrlo je moguće da će neko biti povređen.
Da li se preporučuje „izbaciti to iz sebe“?
Ovaj način predstavlja opasan mit, jer neki ga ljudi koriste da bi opravdali svoj bes i povređivanje drugih. Istraživanja pokazuju da „izbacivanje iz sebe“ dovodi do eskalacije besa i agresivnog ponašanja, i to nikako ne pomaže osobi koja je ljuta (kao ni osobi na koju je ljuta) da reši problem ili situaciju. Jer – agresija rađa agresiju.
Ljudi koji se lako razbesne ne mogu prihvatiti stvari kakve jesu, tako da ih ona razbesni ako im izgleda nepravedna, npr. ako ih ispravljaju za sitne greške. Oni imaju nisku toleranciju na frustraciju, tačnije imaju doživljaj da ne bi trebalo biti izloženi frustracijama, uznemiravanjima ili neugodnostima. Tako da, „izbacivanje iz sebe“ ne menja uzrok agresije (nisku toleranciju na frustraciju), nego ga održava.
Osobe koje nisu naučile da prepoznaju svoju ljutnju i da je adekvatno izraze, sami sebe uvode u stanje besa, koji prouzrokuje strah i agresiju kod drugih osoba. Na taj način stalno uzrokuju sukobe, onemogućavajući rešavanje svojih problema. Međutim, ako potiskuju ljutnju, ljudi često vređaju druge, kritikuju sve i svakoga i na sve imaju cinične komentare. Nije iznenadjujuće da osobe kod kojih ljutnja upravlja njihovim životima nemaju uspešne odnose sa drugim ljudima. Cilj metode Anger Management je da kontroliše i ublaži ljutnju, tj. emocionalno stanje i fiziološku uznemirenost koje ona izaziva.
Nije ostvarivo da ljudi izbegnu i promene događaje ili ljude koji ih ljute i frustriraju, ali je moguće da nauče kako da kontrolišu svoje reakcije, umesto da njihove reakcije kontrolišu njih. Kada se osoba obrati savetniku, treba da mu kaže da ima problem sa ljutnjom i želju da ga reši i da se raspita o pristupu koji savetnik koristi. Jer, problem koji bi osoba mogla da ima je „stupanje u kontakt sa vlastitim osećanjima i njihovo izražavanje“.
Kroz adekvatan psihološki tretman, osoba sa izraženim problemom kontrolisanja ljutnje, može da promeni svoje reakcije za osam do deset nedelja.
Da li su pametniji levoruki?
U zabavnim tekstovima po časopisima navode se slavne osobe koje su levoruke. Obično taj spisak počinje Leonardom da Vinčijem, Mikelanđelom, Betovenom, Bahom, Čarli Čaplinom, Polom Makartnijem ili vojskovođama: Cezarom, Aleksandrom Makedonskim, Napoleonom… Ko voli naučnike ne zaobilazi Ajnštajna ili Maksvela. Na taj spisak možemo dodati nama važne levoruke osobe odnosno svoju decu.
Pitajući se kako je nastala tolika razlika u korist desnorukih, naučnici su pokušavali da nađu odgovor upoređujući istraživanja koja su se bavila životinjama, ali i različitim podacima o broju levorukih osoba, zavisno od zemlje u kojoj su se rodili i odrasli .
Gledate televiziju Ordinacija Saveti lekara 24h
Interesantna su istraživanja na životinjama. Papagaji stoje na jednoj nozi, a drugom prinose hranu u kljun. Oko 60% ovih ptica jede koristeći desnu nožicu, a 40% levu. Nešto slično je dobijeno praćenjem ponašanja miševa i kokošaka. Jasno je da se čovek po mnogim osobinama razlikuje od životinja.
Šta je sa ljudima?
Levorukih ljudi je 8% muškaraca i skoro 6% žena anglosaksonskog područja, nešto više od 4% Japanaca i malo više od 2% Japanki, a na primer samo 1,5% Kineza piše i jede levom rukom (na osnovu podataka I. Makarjeva, 2003. Petrograd).
Očigledno levorukost – desnorukost nije stvar samo motorike šake, funcionisanja mozga, već i tradicije, verovanja, vaspitnih postupaka.
Obično se postavlja pitanje šta je uzrok levorukosti? Naučnici nemaju jedinstven odgovor. Većina će primetiti da sigurno ima nekog rođaka, prethodnika koji samo piše desnom rukom, a sve ostalo radi levom rukom ili su mu dosta snažne obe ruke. Ranije se događalo da deca uporno, još dok su mala, davanjem kašike, češlja ili igračke u desnu ruku vežbaju korišćenje desne ruke, čak i ako ona nije dominantna.
Levorukost – desnorukost se određuje još u prenatalnom periodu. Zna se da se u porodicama koje imaju bar jednog levorukog roditelja 10 do 12 puta češće rađaju levoruka deca.
Deca vrlo rano pokazuju svoju opredeljenost (da li su desnoruki ili levoruki) već u prvim godinama života. Istina ima i slučajeva da se uočava kod neke dece i kasnije, ali ređe posle četvrte, pete godine.
Prateći svakodnevni život i igru sopstvenog deteta može se proceniti koja mu je dominantna ruka. Većina životnih aktivnosti se obavlja korišćenjem obe ruke. Ali ipak obično jedna ruka pridržava predmet, a druga preciznije i veštije obavlja određene aktivnosti.
U igri i životu, ne skrećući pažnju deteta, možete proveriti:
Kojom rukom:
– crta;
– drži četkicu za zube;
– se češlja;
– deli karte;
– gađa loptom;
– stavlja kocke, kad pravi kulu;
– gura autić;
– oblači lutku;
– niže perle;
– briše gumicom;
– koju ruku prvu stavlja u rukav kad se oblači.
Ako dete u 9 od 10 ovakvih situacija koristi levu ruku, može se pretpostaviti da je levoruk. Ima dece i odraslih koji ravnomerno koriste obe ruke, pa će se njima desiti da 4 ili 5 aktivnosti rade jednom, a druge drugom rukom.
Ukoliko je potrebno, pravo testiranje može obaviti specijalista.
Poznato je da mozak čoveka ima dve polovine koje nisu identične. Ako je razvijenija leva polovina mozga, čovek je desnoruk, a ako je razvijenija desna strana mozga, levoruk je. Razlika nije samo u tome što jedan piše desnom, a drugi levom rukom ili šutira loptu levom ili desnom nogom. Naše polovine mozga odgovorne su ne samo za suprotne strane tela, već i za karakter naših aktivnosti.
Leva polovina mozga obrađuje informacije sistematično, postepeno: proverava sve moguće varijante. Zahvaljujući toj polovini mozga mi razumemo smisao reči, apstraktne pojmove, sposobni smo da svet koji nas okružuje klasifikujemo, planiramo svoje aktivnosti uključujući logičko zaključivanje i činjenice. Zato nam se često čini da desnoruki zaključuju crno-belo, logično, racionalno. Organizovani su, završavaju jednu obavezu i prelaze na sledeće, prvo planiraju, pa onda su u akciji, teško im je da promene odluke. Nude stabilnost i strukturu .
Desna polovina mozga obrađuje informacije intuitivno, trenutno, sa puno emocija i kreativno, pa se događa da levoruki trpaju stvari na gomilu. Idu od jednog zadatka do drugog, neke ostavljaju nezavršene. Odlažu do poslednjeg momenta , pre nego što počnu sa radom. Zaboravljaju da planiraju, već su odmah u akciji. Ponekad trenutno uočavaju bitne stvari u situaciji. Za njih je karakteristično da u situaciji vide neobično i neočekivano, da primete nešto što većina neće videti. Ali će ponekad videti problem u nečemu sasvim jednostavnom. Često će sve to rezultirati izrazitijom kreativnošću.
Ove sposobnosti koje podstiču kreativnost imaju i svoje drugo lice. Levoruka deca koja imaju sklonost ka istraživanju i kreativnosti imaju drugačiji tok razvoja od tipične desnoruke dece. Razvoj levorukih često ide skokovito, neravnomerno, pa su neke njihove sposobnosti niže od prosečnih vršnjaka, a neke druge daleko više. Takav razvoj, koji nema ravan uspon, već više cik -cak i trud levorukog deteta da se razvija u svetu desnorukih stvara posebno izazovnu situaciju razvoja.
Neke teškoće koje se navode dalje u tekstu mogu uopšte da se ne pojave ili da prođu gotovo neprimetno, jer neki levoruki razvijajući svoje sposobnosti kompenzuju druge, pa su često bolji matematičari, lako izvode zaključke, ali teže pamte, nemaju snažnu koncentraciju ili imaju teškoće u pisanju.
Običan čovek nema problema kad treba da odredi koja mu je desna ruka. Za levorukog to nije baš jednostavno. Teškoće u prostornoj orijentaciji u životu i na papiru česta su odlika levorukih.
Igre na kojoj ti je ruci sat, narukvica, vezeni detalj na rukavu itd. mogu biti podrška u orijentaciji. Setite se samo kako je izgledalo kad ste na časovima vožnje automobila morali da koordinirate rad ruku, stopala, pratite saobraćaj i da izvršavate naloge skreni levo – desno… sa sličnim teškoćama se suočava mališan kada ulazi u svet grafičkih simbola, pisanja, slova.
Pisanje kao u ogledalu, kada slova i brojeve deca pišu naopako, samo je jedna faza razvoja pisanja levorukog deteta. Verovatnoća da se pojavi pisanje kao u ogledalu je preko 80% kod levoruke dece uzrasta od 5 – 7 godine. Poznato je da je Leonardo da Vinči pisao kao u ogledalu i s leva na desno. Za levoruko dete je sasvim svejedno odakle počinje čitanje ili pisanje odozgo, odozdo, s leva ili desna. Oni ne rade tako da bi nekoga nervirali, već zato što im položaj ništa ne znači. Zato je potrebno vežbanje korišćenja sveske, papira i podsećanje na pravac korišćenja papira sa leve strane na desnu i od vrha stranice do dna. Naravno vežbanje grafo-motorike treba da bude zabavno i bez prisile. Iako je dominantna na primer leva ruka, i stoji jasna preporuka da ne treba prevežbavati ruku, ne znači da se leva ruka ne upotrebljava. Treba koristiti različite aktivnosti u kojima se vežba motorika obe šake i tela u celini.
Igre traženja tuđih grešaka su uvek interesantnije od traženja svojih. Zato obične kocke sa slovima ili slovarice mogu biti zabavna igra ako se postavi zadatak da od 10 postavljenih slova pronađu tri koja su okrenuta naopako. Podrazumeva se ravnopravnost odraslog i deteta u zadavanju i rešavanju.
U nastavku se nude primeri različitih aktivnosti, zadataka, igara prstima koji pored grafo-motoričkih vežbi uključuju dečiju kreativnost i logičko zaključivanje.
Mali podsetnik za roditelje, vaspitače i učitelje:
Odrasli ne treba da pokazuje ni pod kojim uslovima negativan odnos prema levorukosti.
– Nemojte prebacivati levorukost na desnorukost: to ozbiljno ugrožava dečije zdravlje. Obično se u takvim situacijama najbrže primeti početak mucanja takvog deteta!
– Dominirajuća ruka se odredi prirodno do 4-5 godina. I ma koliko da niste zadovoljni kvalitetom kasnijeg crtanja ili pisanja ne sme se prevežbavati ruka!
– Potrebno je pažljivo praćenje levorukog deteta: uočavati promene raspoloženja, uviđati uzroke njegove radosti, ali i tuga, razumeti njegove probleme i pomoći mu da ih prevaziđe.
– Levoruki su temperamentni, nestrpljivi i često rade, a da ne promisle.
– Često ne mogu da se usredsrede, pažnja im je kratkotrajna i imaju potrebu za smenjivanjem aktivnosti. Nije da neće da sede, već ne mogu! Teško izdržavaju prisilu.
– Teškoće koje ima levoruko dete mogu biti teškoće samog deteta čiji uzrok nije u levorukosti.
– Naučite dete da pravilno sedi za stolom; da koristi prostor sveske; da vodi računa da njemu svetlost treba da dopire sa desne strane.
– Kada započne pisanje nemojte očekivati da slova piše povezano. Neki levoruki pišu kao u ogledalu, započinju pisanje sa desnog kraja papira, odozdo na gore i slično. Oni moraju da vežbaju korišćenje papira s leva na desno.
– Ne terajte ih da čitaju, iako znaju slova, ako sami ne pokazuju interesovanje. Njima treba više vremena igranja na slovo na slovo, različitih vežbi, igara sa prepoznavanjem slova i njihovih elemenata.
– Vašem detetu je potrebna pažnja i poseban pristup ne zato što je levoruko, već zato što je svako dete stvarno jedinstvena i neponovljiva osoba.
– Od razumevanja, strpljenja, ljubavi, blagovremene podrške i pomoći odraslog roditelja i učitelja zavisiće uspešnost i zadovoljstvo svakog deteta.
Vesna Janjević – Popović
Psiholog
Kako zavoleti sebe
Mediji – najveći protivnik samouverenosti savremene žene. Privlačni, dugonogi modeli u magazinima, savršeno mršave poznate lišnosti na velikom platnu i TV emisijama, čak i reklame za zdrav život, šalju nam poruku da je prihvatljivo i normalno izgledati samo onako kako je to prikazano na reklami.
Te savršene slike, sa kojima se žene upoređuju, uglavnom nisu realne i vrlo često su ulepšane u raznim grafičkim programima, i to do tančina. Dodatan udarac zadaju i kompanije, koje baš tim savršenim telima prodaju svoje proizvode, bilo da je u pitanju prašak, parfem ili garderoba.
Gledate televiziju Ordinacija Saveti lekara 24h
Naučnici i istraživači podsećaju – još odvajkada je lepota bio najbolji ženski atribut za privlačenje mužjaka. Takođe i vaspitanje je hiljadama godina isto: kod muškaraca se vrednuje snaga i inteligencija, a kod žena izgled i lepota.
Ako pogledamo iz drugog ugla, možemo reći da su najveći protivnici žena – same žene! Stalno ocenjivanje i poređenje sa drugim ženama donosi još veće frustracije i nezadovoljstva. Ne zamaraju se samo kroz uvrede i ogovaranja – žene ni ne shvataju da, kada se požale prijateljici kako su se npr. ugojile, prijateljica će odmah početi da zagleda sebe i da se pita da li je i ona dobila slučajno koji kilogram.
Psiholozi smatraju da je lek za ovakvo stanje samo jedan: poštovanje same sebe i pozitivan stav prema životu. Žene koje su sigurne u sebe zrače nekom posebnom aurom i čine stvari koje pomažu da još bolje izgledaju. Dijete, zdrava ishrana i vežbanje, sve se to lakše podnosi, a i uspeh se lakše postiže zbog pozitivnijeg stava.
Kako vi to da postignete? Zaboravite na dijete, sklonite vagu i fokusirajte se:
1) Prestanite da negativno mislite o sebi. Iako niste zadovoljni vašim odrazom u ogledalu, opisivanje sebe neutralnim objektivnim frazama može pomoći da se podigne moral. Umesto da mislite „Grozno izgledam“, pomislite „Stvarno bih mogla da se dovedem u red“.
2) Ističite stvari koje volite na sebi. Lepa kosa, sjajni beli zubi, uzak struk… Nađite stvari koje vam se dopadaju i svaki put kada se pogledate u ogledalo, primetite nešto pozitivno
3) Cenite sebe kao što cenite najboljeg prijatelja. Uostalom, da li biste uopšte brinuli za nekog ko o vama govori stvari koje sami sebi kažete kada vidite sopstveni odraz?
4) Dobro objasnite problem – ponekad npr. mrzeti sopstveni izgled znači želeti lepši izgled. Loše objašnjenje problema dovodi do konfuzije, a ona ne mora biti vezana samo za izgled, već i za sve sfere svakodnevnog života. Zato, naučite da dešifrujete sebe.
5) Obnovite garderobu. Ako stalno odlažete kupovinu nove garderobe, dok ne skinete koji kilogram, to vam otežava da mislite pozitivno o sebi. Bilo da „plivate“ u starim farmerkama ili kiptite u preuskim, svejedno sebe spuštate u svojim očima. Kupite šta vam odgovara i uvek izgledajte najbolje moguće.
6) Shvatite da su ljudi različite građe i volite specifičnost sopstvenog tela. Samo 2% žena na svetu spada u one sa savršenim telom supermodela. To ostavlja dovoljno prostora za nas ostale!
Počnite već danas! Srećno!
Moć Sugestije – placebo efekat
Ako i nismo u mogućnosti da štošta iz naših podsvesti izbrišemo i eliminišemo, bilo bi dobro da na nju utičemo bar toliko da može da nam radi u korist a nikako protiv nje. Kaže se da kada podsvest jednom prihvati naše svesne ciljeve i želje, njihovo ostvarivanje je praktično zagarantovano. Normalno, ne bi trebalo da ikada zacrtavamo nemoguće zadatke, (promena boje očiju, zaustavljanje procesa starenja ili “skidanje” 20 kilograma preko noći). Izbegnimo nemoguće! Ali, ako postavimo realne ciljeve i imamo normalne, zdrave želje, biće nam puno lakše da ih ostvarimo uz pomoć onog nepoznatog i nesvesnog dela naše psihe.
Pre nekog vremena je izvesna gospođa u SAD, koja je kao posao imala javne prezentacije, poželela da pokuša da u svom poslu bude još uspešnija primenom samosugestije (autosugestije) – tj. delovanjem na sopstvenu podsvest. I, svaki dan je govorila samoj sebi da na sledećoj prezentaciji želi da bude hladna, mirna i sabrana. Njena psiha je obavila odličan posao. Fantastično je interpretirala svoj govor, bez zamuckivanja, preznojavanja ili treme. Jedini je problem bio što je na kraju svog govora bukvalno drhtala od hladnoće – ne zaboravite da je sama poželela da bude “hladna”, a to podsvest shvata kao ne topla!
Dakle, kod samosugestije vodite račun! Formulišite želje jasno i precizno – nikako argonski. Cela prethodna priča je pokazala snagu mentalnog, pa ostatak o placebo efektu neće zvučati nemoguće i delovati kao naučna fantastika.
Gledate televiziju Ordinacija Saveti lekara 24h
Izučavanje placebo efekta najčešće je u farmaceutskoj industriji, ali se sa ovim fenomenom susrećemo i u svakodnevnom životu. U farmaciji, placebo je supstanca bez ikakvih medicinskih karakteristika koja ipak dovodi do poboljšanja zdravstvenog stanja pacijenta zbog njegovog verovanja u efikasnost primenjene supstance. U suštini, u ovakvim eksperimentima istražuje se kolika je moć psihe i sugestije, a kolika je istovremeno snaga farmaceutskog dejstva leka ili bilo koje druge supstance.
Da li ste znali da možete biti u pripitom stanju a da niste popili ni kap alkohola? Verovali ili ne, napravljen je eksperiment. Grupi ispitanika je u tačno određeno vreme davana tačno određena količina pića, pa su posmatrani efekti proizašli iz te primene. Svaki od ispitanika bio je ubeđenja da pije alkohol. Međutim, određen broj njih, samo istraživačima poznat, dobijao je običnu bezalkoholnu smešu koja je ukusom i mirisom podsećala na alkoholno piće. Znači, da bi se bilo potpuno sigurno da je svaki pojedini efekat posle primene pića, nastao kao posledica dejstva etanola, uvedena je ova kontrolna grupa. Ne treba mnogo pameti da se predvidi da će oni koji su “pili” pokazati i izvesne promene ponašanja (sigurno su svima poznate), do potpunog pijanstva sa uzetim većim količinama. Ono što je veliko iznenađenje jeste da su pripiti postali i neki iz kontrolne grupe koji alkohol nisu ni okusili! Dakle, samo njihova ubeđenost da “piju”, bila je do-voljna da ih učini pripitim, znači potpuno nevezano za dejstvo etanola kao hemijskog jedinjenja. I u ovom slučaju psiha je odradila svoje, a ovi ispitanici su živi dokaz za postojanje placebo efekta.
Eksperimentom se takođe došlo i do tačnih procenata koliki je u konkretnom slučaju farmakološki efekat leka, a koji je udeo sugestije. Urađena je analiza 39 studija na 3252 pacijenta lečena od depresije, (izloženo u American Psyhological Association-APA), i dokazano da čak 50 % efekta leka (nije navedeno kog), dugujemo placebu. Još preciznije, psihijatri sa Univerziteta u Konektikatu analizirali su 39 studija rađenih na depresivnim pacijentima od 1974-1995. Grupa opserviranih bili su nasumice izabrani bolesnici lečeni od primarne depresije i to primenjivanjem fluoksitena i pa-roksitena. Kontrolna grupa nije uzimala nikakve lekove. Gotovo neverovatan zaključak je da je samo 27 % dejstva leka zavisno od farmakolškog momenta, 50% je placebo-psihološki odgovor, a 23% su ostali nespecifični faktori.
Dakle, poenta je više u verovanju da će nam neki lek pomoći nego u specifičnim hemizmima koji on u organizmu izazi-va ili menja već postojeće. I opet na videlo izlazi snaga ljudske psihe i sugestije koja na nju deluje. U dodatku ove studije piše i da su veoma slični rezultati postignuti i sa grupom pacijenata koji su bili isključivo na psiho terapiji. Da li vam se ikada desilo da samo minut – dva posle upotrebe nekog leka protiv bola, bol u potpunosti prestaje. Sigurna sam da ne mislite da je lek mogao da ima takvo, gotovo trenutno dejstvo. To što se desilo je upravo placebo efekat, jer ste bol otklonili vi, sami sebi, sopstvenom svešću da ste lek protiv bola popili. Stvarni efekat analgetika mogao je da nastupi tek kasnije. Tretirana je, tako, i grupa ispitanika koji su verovali da dobijaju visoke doze C vitamina, a u stvari su im davane visoke doze šećera u prahu u obliku tableta. U sezoni gripa, bolest je sprečena kod značajnog broja ljudi, da bi drastično porastao broj obolelih kada su prah šećer prestali da uzimaju. Ono što je sigurno jeste da mleveni šećer nije dobio nikakva nova pozitivna svojstva u smislu jačanja imuniteta.
Ili, još jedan od primera. Veliki broj ljudi ima problema sa bradavicama koje su veoma otporne na mnoge oblike terapije, pa se čak i posle mehaničkog odstranjivanja mogu pojaviti na potpuno istim mestima. A isto su tako te nezgodne bradavice umele da nestanu posle upotrebe najobičnije kreme za ruke, samo ako smo pacijenta prethodno uverili da mu aplikujemo jedan nov začuđujuće dobar lek. Isto je desilo i kada su određen broj ljudi sa ovim problemom smestili da sede u običnoj mračnoj komori, a ranije im je objašnjeno da će u toj prostoriji biti primenjen odgovarajući medicinski tretman. Koža je organ koji uvek veoma dobro “odgovara” na sugestiju, što se može iskoristiti u praktične svrhe – da se uz malo truda dođe do lepog i čistog tena – u svemu ovome ne izbegavajte lekara!
Lista ovakvih primera je ogromna. Placebo efekat je registrovan u svakom istraživačkom radu gde se za njim tragalo, ali i tamo gde nije postojala namera da se on dokaže. Naravno, niti jedan od prethodno opisanih slučajeva se ne dokazuje kod 100% ispitanika. Kod nekih se ovaj efekat, na žalost, ne desi, bez obzira što oni lično misle da veruju da dobijaju nešto što bi im moglo pomoći. Možda oni sami blokiraju efekat primenjenih supstanci, sopstvenim jakim negativnim stavom da im bilo Šta može pomoći. Možda je u pitanju i nešto drugo.
Zato efefkat lečenja ne može kod svakog pojedinca biti isti ali, činjenica da se ovako nešto ipak postiže kod nekih ljudi, u nekim situacijama i izvesnim momentima, pokazuje da smo mi kao ljudska vrsta sposobni za prilično začuđujuće reakcije u određenim uslovima. Placebo efekat samo dokazuje vrednost i moć sugestije. I eto nam odgovora zašto poslednjih godina sa svih strana čujemo – mislite pozitivno, emitujte pozitivnu energiju, ne prizivajte zlo negativnim stavovima. Na ovaj način bismo bili prijatniji ne samo sebi i okolini, nego bismo sigurno bili i zdraviji – mentalno i fizički (jedno bez drugog ne ide).
Možda će nam svima pomoći jedna lepa, mudra, iskustvena priča svetogorskog monaha starca Pajsija. “ Iz iskustva znam da su ljudi podeljeni u dve kategorije. Prvi podsećaju na muvu. Glavna osobina muve je da nju privlači nečistoća. Kada se muva nađe u bašti punoj cveća prekrasnog mirisa, ona ga neće ni primetiti. Zaustaviće se na nekoj nečistoći koju nađe i u smradu će se osećati sasvim ugodno. Ako bi muva mogla da govori, a vi zatražili da vam u bašti pokaže ružu, odgovorila bi: ”Ja uopšte ne znam kako ruža iz-gleda. Znam samo da pronađem đubre i blato. Postoje ljudi koji podsećaju na muvu. Oni su navi-kli da misle negativno i u životu uvek traže loše strane nipodaštavajući i odbijajući prisustvo dobra.
Druga kategorija ljudi su oni koji podsećaju na pčele čija je osobina da uvek traga za nečim slatkim i prijatnim da bi na njega sletela. Kada bi se pčela našla u sobi punoj nečistoće sa komadom bombone u uglu, zanemarila bi svu nečistoću i sletela bi na bombonu. Kada biste od pčele tražili da vam pokaže gde se nalazi baštensko đubre, odgovorila bi : ” Ne znam. Mogu ti reći sa-mo gde se nalaze slast, med i šećer.” Ona zna samo za dobre stvari u životu, dok su joj one rđave nepoznate. To je druga kategorija ljudi koja ima pozitivne misli i vidi samo dobru stranu stvari.”
Očigledno je da um ima ogromnu snagu i da su mogućnosti čovekove beskrajne. Šta je to što nas koči i neda da idemo napred, da budemo veseli, dobri i zdravi, ogromno je pitanje. Ovde smo ga samo načeli. Ono što nam jedino preostaje je da se svi potrudimo da pomognemo sebi i pokušamo da bar malo budemo kao pčelice.
Autor: Dr med. Milica Erceg,
Za vas tekst priredila:
psiholog Radmila Grujičić
Napad panike
U slučajevima blagih i retkih napada panike, različite metode i pristupi mogu ih ublažiti i smanjiti njihovu učestalost. Međutim, ukoliko osoba želi da ih se u potpunosti oslobodi i sprečiti njihov povratak, potrebno je izabrati tretmane za koje je dokazano da deluju. Ova preporuka se naročito odnosi na slučajeve ozbiljnih, intenzivnih i učestalih napada panike. U takvim slučajevima, alternativne metode i pristupi nisu od velike pomoći, čak ni za ublažavanje intenziteta i/ili smanjivanje učestalosti napada panike. Tretmani za koje je dokazano da deluju su medikamenti i kognitivno-bihejvioralna terapija.
Generalno i dugoročno gledano, psihološki pristup ima izuzetno pozitivan efekat na samopouzdanje i opšte mentalno funkcionisanje osobe pošto tretman napušta sa jasnom svešću o tome da je ona (a ne pilule) oslobodila sebe napada panike. Zbog toga istraživanja preporučuju kognitivno-bihejvioralni tretman kao terapiju izbora (samostalno ili u kombinaciji sa medikamentima), a ne kao zamenu u slučaju da medikamenti ne deluju.
Gledate televiziju Ordinacija Saveti lekara 24h
Kognitivno-bihejvioralna terapija
Iako osoba doživljava da se napadi panike pojavljuju spontano, oni su u stvari proizvod njenog vlastitog razmišljanja i ponašanja. Kada razloži napad panike na komponente, osoba može da ovlada svojim disfunkcionalnim razmišljanjem i ponašanjem.
Napad panike, u suštini, predstavlja interakciju ovih senzacija kao ugrožavajućih. Uverenje osobe da je u opasnosti rezultira povećanjem anksioznosti, koja zatim vodi do još više telesnih senzacija i još katastrofičnijih razmišljanja, stvarajući na taj način zatvoren krug koji veoma brzo rezultira eskalacijom anksioznosti i napadom panike. Stvarni problem leži u pogrešnom uverenju osobe da je u opasnosti, a ne u panici samoj po sebi, pošto je panika, ustvari, adekvatna emocionalna reakcija kada je osoba uverena da je ugrožena. Dve osnovne komponente kognitivno-bihejvioralne terapije su identifikovanje i menjanje disfunkcionalnih obrazaca mišljenja koji održavaju anksioznost (kognitivna terpija) desenzitizacija kroz izlaganje zastrašujućim situacijama (bihejvioralna terapija).
Istraživanja su pokazala da je ovaj vid terapije naj efikasniji tretman napada panike. Ukratko, ova metoda psihološkog savetovanja primenjena na tretman paničnog poremećaj ase sastoji iz tri koraka:
1.Informisanje – koje podrazumeva detaljno objašnjenje osobi na koji način je ona razvila panični poremećaj i šta su u stvari napadi panike. Informisanje i razgovor o napadima panike sa stručnom osobom dovodi do olakšanja pošto osoba jednostavno zna o čemu se radi, a ljudi kao svesna bića imaju potrebu da znaju šta im se dešava.
2.Drugi deo tretmana, podrazumeva učenje tehnika kontrole simptoma tako jako izražene anksioznosti (napad panike je u suštini veoma intenzivna anksioznost, odnosno eskalacija anksioznosti). Kroz ovakav pristup napadi panike u potpunosti prestaju u roku od dve do pet sedmica.
3.Na kraju, treći deo podrazumeva otkrivanje i otklanjanje uzroka anksioznosti, odnosno otkrivanje disfunkcionalnih načina razmišljanja i obrazaca ponašanja, te njihovo zamenjivanje funkcionalnim razmišljanjima i obrascima ponašanja u problematičnim situacijama. Ovaj treći deo ima za cilj otklanjanje primarne anksioznosti, te na taj način deluje preventivno onemogućavajući vraćanje napada panike nakon što su se povukli.
Tokom tretmana i kroz sve navedene korake osoba dobija jasne i detaljne instrukcije i objašnjenja. Zbog toga ovakav pristup u suštini ne predstavlja psihoterapiju u klasičnom smislu, na šta ljudi uobičajeno misle kada se govori o psihološkom tretmanu. Tradicionalne psihoterapije su uglavnom fokusirane na razgovor o prošlosti, što može biti od pomoći kada se radi o raznim životnim pitanjima, ali nema veliki značaj za prevazilaženje napada panike. Kognitivno-bihejvioralni tretman je usmeren na prevazilaženje napada panike u sadašnjosti, tako da podrazumeva psihološko savetovanje i edukaciju sa ciljem učenja osobe tehnikama za učenje upravljanjem vlastitim emocijama i ponašanjem.
U kognitivno-bihejvioralnom tretmanu, savetnik ili terapeut je iskusan stručnjak, vrsta učitelja. On preporučuje šta je potrebno da osoba nauči i uradi da bi prevazišla svoj problem, te je ohrabruje u njenim nastojanjima usmerenim u tom pravcu. Ovakav tretman najviše liči na kurs: učenje i vežbanje uz terapeuta, a nakon toga samostalno. Terapeut može pomoći u izgrađivanju samopouzdanja i učenju specifičnih tehnika ukoliko osoba ima teškoća da ih nauči. Kako tretman odmiče, osoba sve više stvari obavlja samostalno i na kraju se gubi potreba za mentorstvom od strane sručnjaka.
Prema tome, psihološko savetovanje zasnovano na kognitivno-bihejvioralnom pristupu je:
– kratko (u odnosu na sve ostale psihološke tretmane),
– usmereno na probleme ovde i sada (a ne u prošlosti),
– edukativno (uči osobu da sama izađe na kraj sa svojim problemom),
– dokazano (zasnovano na naučnim činjenicama, a efekti tretmana su empirijski, provereni),
– nema rizika od neželjenih efekata.
Ono što je takođe interesantno je da ovaj tretman napada panike većina ljudi opaža kao zabavan. Naravno, ne na početku. Ali nakon prvih par seansi ljudi doživljavaju značajno poboljšanje i počinju da rade stvari koje godinama nisu mogli, kao što je odlazak u šetnju, kupovinu ili bioskop. Kako tretman odmiče, osoba postaje sposobna da radi brojne stvari od velikog zbačaja za kvalitet života.
Tekst napisao
Igor Krnetić