Naslovna Blog Stranica 129

Primena jezgra KOŠTICA KAJSIJE – Da li Vitamin B-17 deluje na svim tipovima kancera?

Postoje velike polemike o tome odakle potiče kasjija. Neka istraživanja navode da je kajsija poreklom iz Armenije, još iz vremena Antičkog doba. Zvaničan naziv ove voćke je “Prunus armeniaca” (što u prevodu znači armenska šljiva) te pojedini naučnici koji se bave ovom tematikom na osnovu tog naziva tvrde da je postojbina kajsije upravo Armenija. U medicinske svrhe Amigdalin se koristi od 1830.god. kada je i otkriven. Ernst T. Krebs Junior inače poznati hemičar, prvi je promovisao Amygdalin kao lek protiv raka početkom 1950 godine.

Sastav jezgra koštica kajsije

Jezgro koštice od kajsije sadrži vitamin B17 (Amygdalin i modifikovani oblik pod nazivom Laetril) koji je apsolutno prirodan sastojak. Amygdalin je otkriven prvi put 1830. u gorkom bademu, a ima ga i u divljim kupinama, trešnji, semenkama jabuke, australijskom orahu… Međutim, vitamina B17 najviše ima u jezgru koštice od kajsije.

Lekovita dejstva jezgra koštica kajsije

Važno je napomenuti kako je na temelju više istraživanja ustanovljeno da pripadnici plemena Hunza, inače Eskimi, kao i pripadnici ostalih izolovanih zajednica širom sveta koji jedu hranu bogatu vitaminom B17(Jezgro koštice kajsije) nikada ne obolevaju od raka. Hunza je narod, jedna od šest etničkih grupa sa najdužim životnim vekom na Zemlji. Žive u živopisnim, gotovo nedostupnim predelima Himalaja. Tradicionalna Hunza-ishrana, uključuje koštice kajsije, koje sadrže 200 puta veću količinu Vitamina B17 u poređenju sa bilo kojom namirnicom. Laetril se sastoji od jednog molekula benzaldehida i jednog molekula hidrocijanida te dva molekula glukoze. Poznato je da su enzaldehid i cijanid otrovni elementi, ali u kombinaciji vitamina B17 sa molekulima glukoze su inertni i nemaju toksično delovanje. Princip delovanja je izuzetno jednostavan: za rast stanica potrebne su ogromne količine energije, odnosno glukoze. Prilikom unošenja vitamina B17, stanice raka apsorbuju molekule glukoze iz vitamina B17, a sa enzimom beta-glukozidazom oslobađaju benzaldehid i cijanid iz vitamina B17 uzrokujući sopstvenu smrt. Zahvaljujući velikoj koncentraciji enzima beta-glukozidaza, vitamin B17 je izuzetno smrtonosan za stanice raka, dok za ostale zdrave stanice apsolutno nije toksičan. Princip funkcionisanja vitamina B17 podseća na poznatog trojanskog konja: stanice raka krenu za glukozom, a kada je apsorbuju, budu terminovane.

Da li Vitamin B-17 deluje na svim tipovima kancera?

Dr. Krebs kaže „DA“. ćelije raka imaju potpuno iste karakteristike bez obzira na vrstu raka i poznate su kao Tropoblasti. Ove ćelije sadrže enzim pod nazivom beta-glikozidaza, takođe poznat kao otključavajući enzim. Kada Laetril dolazi u kontakt sa enzimom beta-glikozidaze, Leatril je razložen i formira dva molekula glukoze, jedan molekul Benzaldehida i jedan molekul hidro-cijanida (CHN). U telu, ćelije raka i samo ćelije raka – sadrže taj enzim. Ključna reč ovde je da HCN mora biti formiran. To nije slobodno plutajuće jedinjenje u Leatrilu a potom pušteno na slobodu. Mora biti proizvedeno.
Enzim beta-glikozidaz, i samo taj enzim je sposoban za HCN iz Leatrila, time utiče na ćelije raka i samo na ćelije raka. Ako nema kancerogenih ćelija u telu, ne postoji ni beta-glikozidaza a ako ne postoji beta-glikozidaza, ni HCN neće biti formirana iz Laetrila.

Primena jezgra koštica kajsije

Primena jezgra koštica kajsije može biti za preventivno korišćenje, tačnije dobro zdravlje organizma, dovoljno je redovno jesti hranu bogatu vitaminom B17, i kod lečenja već nastalih bolesti. Na primer, pojedite dnevno tri kasije kada je njihova sezona, osušite koštice, posle pojedite i njih i na taj način će organizam biti snabdeven dovoljnom količinom B17 za dnevne potrebe. Preporučujemo da pojedete onoliko jezgara iz koštica kajsije dnevno, koliko pojedete i samih plodova kajsije. Oboleli od raka tokom jednog dana trebaju uzimati jednu do dve semenke na sat, mada se zna kako se najbolji rezultati postižu uzimanjem 3-5 semenki svakih sat vremena tokom dana. Kada nema svežih kajsija i njihovog jezgra iz koštica, na raspolaganju su vam uvek proizvodi koje nudimo. B 17 ne bismo generalno mogli nazvati vitaminskom bombom koja ima sposobnost da razori stanice raka, jer ne smemo ispustiti iz vida da terapija sa tim vitaminom neće sama po sebi izlečiti rak. Razlog je jednostavan, jer je pojava te bolesti posedica ukupnog poremećaja metabolizma u organizmu.

 Zaključak: pri lečenju raka obavezno je dovesti kompletan metabolizam u normalu. Konzumiranje jezgra koštica od kajsija se ipak ne preporučuju deci, trudnicama i dojiljama. Uvek u ponudi imamo proizvode, koji vam nude kvalitetna rešenja u poboljšanju zdravlja vašeg organizma.

Izvor: ordinacija.tv/ lekovitasvojstva.com

HILANDARSKI MONASI BESPLATNO DELE LEK ZA RAK – Prave ga od otrovne biljke, a evo u čemu je tajna

Iako se informacija o kozlacu sa Hilandara prenosi tiho i isključivo “od uveta do uveta”, gotovo da uvek stigne do onih kojima je potrebna. Na hiljade ljudi obolelih od najtežih bolesti već je probalo eliksir ove biljke koji monasi u Hilandaru na Svetoj Gori pripremaju i besplatno dele.

Sudeći prema pismima zahvalnosti koja svakodnevno stižu na Hilandar, ovaj lekoviti otrov pokazao se kao moćno sredstvo u borbi sa neizlečivom bolešću.

Iz dana u dan, sve veći broj ljudi u nevolji obraća se hilandarskim monasima, a oni, znajući da je vreme jedan od presudnih faktora kod teških bolesti, prihvataju svaku pomoć pri radu. Među brojnim vernicima koji na Svetoj Gori pomažu u vađenju kozlaca iz zemlje i pripremi preparata je i Nišlija Bratislav Janković.

“Stalno odlazim na Hilandar i pomažem monasima”, kaže Janković i dodaje da je potražnja za ovim preparatom neverovatna:

“Nisam ni slutio koliko se ljudi bori sa rakom, čini se kao epidemija. Hilandarskim monasima se za pomoć ne obraćaju samo naši ljudi, lekovita svojstva preparata su se nadaleko pročula, pa je mnogo stranaca koji traže spas u ovoj biljci. Mnogi i lično dolaze u Hilandar po pomoć”, dodaje Kozlac (Arummaculatum) je višegodišnja zeljasta biljka divnog cveta i jarko narandžasto-crvenog ploda, ali neprijatnog mirisa. Svi koji su imali priliku da je beru svedoče da zapravo miriše na trulo meso, što je posebna poslastica za insekte koji je oprašuju. Ima kopljasto lišće tamnozelene boje, prošarano smeđim pegama.

“Preparat se pravi samo od korena kozlaca. Koren se opere od zemlje i isitni na veličinu zrna kukuruza, suši se, a potom stavi u staklenu teglu. Tada se prelije medom koji se posle izvesnog vremena razvodni, jer kozlac ispusti svoje sokove”, kaže Janković. On objašnjava i kako se ovaj preparat koristi.

“Nije potrebno da odstoji, a koristi se tako što se proguta bez žvakanja jer je neverovatno ljut, i to isključivo ujutru na prazan stomak, najmanje pola sata pre jela. Važno je pomenuti da se ne sme uzimati za vreme hemoterapije i zračenja. Terapija kozlacem primenjuje se petnaest dana uzastopno i može da se ponovi tek nakon pauze od mesec dana.”

Na Hilandaru se može čuti da je recept za pripremu ovog preparata potekao iz bugarskog manastira Zograf. Po legendi koja se prepričava, tamošnji sveštenik, otac Nektarije, preneo je svoja znanja hilandarskim monasima.

“Na Svetoj Gori kozlac buja jer mu pogoduju klimatski uslovi i šumska hladovina, a u Kareji sam ga video sa ogromnim lišćem, te nije čudno što su monasi istraživali prednosti koje može da pruži ova biljka. Monasi tvrde da se kozlac koristi za mnoga oboljenja, kao što su bolesti želuca, reumatizam, neuralgije, polipi, a kod kancerogenih oboljenja najbolji rezultati postižu se kod tumora na dojci, prostati, plućima… Zbog sposobnosti da uništava maligne ćelije preporučuje se da ovaj preparat preventivno uzimaju i zdrave osobe, bar dva puta godišnje”, prenosi Janković iskustva koja je čuo. Zmijino grožđe niče krajem zime, čim počne sneg da se topi, ne voli sunce i raste u senci drveća, a najpogodnije mu je zemljište od ilovače.

“Kozlac kreće zajedno sa sremušem, isto im je stanište, a nalazio sam ga i na Suvoj planini na hiljadu metara nadmorske visine, u bukovoj i hrastovoj šumi”, kaže on i konstatuje:

“Prema mom višegodišnjem iskustvu, u našoj zemlji ima ga najviše u bagremarima pored Nišave, gde raste dva puta godišnje, s proleća i s jeseni. Legenda kaže da su koren kozlaca kuvali i jeli naši Solunci, jer termički obrađen ili osušen gubi otrov. Ipak, treba biti oprezan pri korišćenju rizoma, odnosno, koristiti ga samo uz konsultaciju sa stručnim licem, jer je u svežem stanju otrovan.”

OPREZ – Sve kod kozlaca je otrovno!

Kozlac (Arum maculatum ) opasna je biljka koja mami, posebno decu, svojim  privlačnim izgledom. Najpre je to crveni privlačni cvet, a nakon oprašivanja još zamamniji, crveni, sočni plo­d. Naravno, ta crvena boja znak je opasnosti. Kozlac ili zmijsko grožđe, zmijin češalj, je višegodišnja zemljasta biljka iz porodice kozlaca  (Araceae). Izuzetno je otrovna biljka. Zapravo, sve kod kozlaca je otrovno. I samo dodirivanje kozlaca izazvaće žarenje i plikove na koži.

 Nije uopšte preporučljivo koristiti kozlac za bilo šta, iako postoje recepti po kojima on pomaže pri lečenju nekih bolesti. Zbog toga što je otrovan i veoma malo istražen, zvanična medicina ga ne koristi a narodna ga je odavno odbacila jer se uverila u njegovu smrtonosnu „ efikasnost”.

– Kozlac sadrži alkaloid aroin – kaže profesorka Vesna Kilibarda. – Često raste blizu sremuša. Nikada ne treba brati sremuš i kozlac u isto vreme. Sremuš može da se koristi presan, dok je kozlac otrovan i tek kuvanjem gubi škodljive sastojke. Ukoliko se pojedu bobice (naročito deca), javljaju se bolovi i žarenje, a na kraju neosetljivost u ustima, jaka žeđ, smetnje pri gutanju, povraćanje, proliv, smetnje pri mokrenju, nepravilan rad srca, u najtežim slučajevima nastupa smrt pri očuvanoj svesti.

 Budući da se prvi znakovi trovanja kozlacem vide odmah jer otrovani odmah oseća  žarenje i bol u ustima ( kasnije postaje razdražljiv, povraća, gubi glas dobija grčeve i smetnje u radu srca ) može se ublažiti trovanje uzimanjem aktivnog uglja koji vezuje  za sebe otrovne supstance. To je, nraavno, tek prva pomoć, jer je sledeći korak – lekar.

Izvor: ordinacija.tv/magicnobilje.com

Rakija od ŽALFIJE i MEDA: Za infekcije disajnih puteva, usne šupljine i želučanih smetnji (RECEPT)

Žalfija je posebna biljka, ona je veoma korisna za grlo i infekcije disajnih puteva ali i za razne infekcije u ustima. Odlična je za želudačane problem i problem sa crevima. Ova biljka takođe pomaže kod visokih temperature tela, bolova i groznice koje se pojave pre prehlade.

Rakija od ŽALFIJE i MEDA:

250 grama listova žalfije trebate potopiti u 1,5 litar čiste domaće rakije.

Neka tako stoji 3 sedmice pa procjedite i dodajte 1,5 kilograma bagremovog meda.

U staklene flaše prespite i neka tako stoji još 3 sedmice.

Ponekad promućkajte, a pije se svaki dan po mala kašičica jednom dnevno.

Ovaj recept nije za decu i trudnice.

Izvor: ordinacija.tv/stil.kurir.rs


 

 

 

 

 

 

Genadij Petrovič Malahov – Za hronične bolesti zglobova i kostiju ovo je lek (RECEPT)

Genadij Petrovič Malahov, ruski stručnjak narodne medicine koji je u više od 60 knjiga predstavio kako lečiti 200 najrasprostranjenijih oboljenja, smatra da nas zglobovi i kosti bole zato što se vremenom u njima nakupe kalcifikati soli koje bi trebalo izbaciti.

On navodi recept za čišćenje soli iz organizma koji je veoma jednostavan. Ovu kuru lečenja bi, međutim, trebalo sprovesiti, po mogućstvu, nakon čišćenja debelog creva (vodom i soli ili uobičajenim klistirom). Svakako, efekta ima i bez toga.

Uveče, u 3 dl ključale vode spuustiti 5 g lovorovog lišća koje je najbolje isitniti. Kuvati pet minuta, skinuti sa šporeta i staviti da odstoji (može i u termos ) celu noć. Sutradan procediti i piti – po malo, u malim gutljajima tokom celog dana. Nikako ne ispiti ceo rastvor odjednom, jer može izazvati komplikacije i krvarenje.

Tri noći zaredom praviti rastvor od lovora i piti tri dana. Posle pauze od sedam dana kura se može ponoviti. Za hronične bolesti zglobova i kostiju rastvor piti pet dana.

Tokom sporovođenja kure sa lovorom, nemojte se uplašiti ako primetite da vam je mokraća crvena i da često mokrite. To je uobičajeno, budući da soli u organizmu počinju intenzivno da se rastvaraju i tako nadražuju mokraćnu bešiku.

Posle dve nedelje, prestaće da vas bole zglobovi i kosti i videćete da je ceo koštani sistem postao pokretljiviji. To znači da je lečenje lovorom uspelo. Ako osećate i dalje bolove – ponovite kuru.

Izvor: ordinacija.tv/ biljeizdravlje.rs

 

 

Greške koje roditelji često prave i uništavaju samopouzdanje kod dece

Jačanje samopouzdanja kod deteta jedna je od najvažnijih stavki prilikom njegovog odgajanja, a roditelji tu često greše.

Kako tvrde psiholozi, preterano hvaljenje deteta i podilaženje njegovim zahtevima dosta negativno utiču na njegovo samopouzdanje.

Ako konstantno detetu stavljamo do znanja da određene poslove obavlja na pravi način, onda on, zapravo, dobija signal da ne bi trebalo više da se trudi – a građenje samopouzdanja je mukotrpan proces koji zahteva konstantan rad na sebi.

Druga greška koji roditelji često prave usko je povezana sa zaštitom deteta od neuspeha. Odnosno, roditelji ne dozvoljavaju deci da uče iz svojih grešaka već ih štite, kao što smo spomenuli, od neuspeha.

Upravo ovaj čin ne dozvoljava detetu da spozna sebe, odnosno, svoje kapacitete, pa onda društvo i svet oko sebe.

Izvor: index.hr

 

 

 

 

 

 

Ivo Andrić – Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanje jednog naroda

“Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere.

 Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego i svoju sopstvenu korist od očigledne štete.”

Ivo Andrić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Meša Selimović – Strah je najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo

Meša Selimović je smatrao da je strah najveća sramota ovog svijeta, a ovako je to i opisao.

“A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož.

Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom.

Plaši ga sudbina, plaši ga sjutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude.

Umiljava se sudbini, moli se sjutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i pristajanja”.

zapisao je Meša Selimović u svom romanu Tvrđava

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Milan Mladenović – Život je ovde postao nemoguć – Ovi Srbi danas, to nisu oni Srbi koje ja poznajem

Prenosimo vam deo Intervjua objavljenog u nedeljniku „Intervju“ 26. novembra 1993. pod naslovom „Ima još normalnih“ u kome Milan Mladenović govori:

”Život je ovde postao nemoguć.

Strašno je samo što se ljudi ne bune zbog toga.

Svako se plaši da ne izgubi neki osnovni minimum koji mu je ipak zagarantovan do sada bio, a sada i taj minimum prestaje da postoji.

 Vrlo sam razočaran u ljude koji su dozvolili da ih sahrane i moralno, i ljudski, dozvolili su da ih prijatelji izdaju, da oni izdaju svoje prijatelje i braću i sve živo, i da se sve to završi u jednoj opštoj kaljuzi.

Danas smo pričali kako si ti došao dovde, i kako sam ja video klince koji su sat vremena čekali tramvaj da bi došli u školu, i nisu ga dočekali.

Sve mi liči na čekanje nekog tramvaja koji treba da se pojavi, a ustvari treba učiniti nešto konkretno, tako da je to strašno sve zajedno: koliko su ljudi neangažovani i koliko je taj osnovni minimum važniji od ljudskog dostojanstva koje je sve dublje u blatu… Poniženi i uvređeni, bukvalno tako.

Grad se jezivo promenio, uopšte ne mogu da ga prepoznam.

Ne samo da je grad, nego su i ljudi bili drukčiji.

Moj prijatelj ima babu od devedeset godina koja mi je jednom rekla: „Dete moje, ovi Srbi danas, to nisu oni Srbi koje ja poznajem iz mog vremena, kad sam ja bila mlada. Ovo nije taj isti narod.“ 

Ja mislim isto da više nije taj isti narod.

Nešto se tu desilo.

 Neko ih je žešće skenjao, dozvolio da se rade neke nečasne stvari, baš onako da se uvaljuju u blato.

 Sad tu postoje razne isprike zašto je to tako. zašto se ljudi tako ponašaju, ali ovo je stvarno katastrofa.”

SEĆANJA – Bora Todorović je morao da krade kako bi prehranio porodicu

Legendarni glumac Bora Todorović rođen je 5. novembra 1929. a napustio nas je 7. jula 2014. godine.
Bez obzira na to da li ga volite kao Jakovljevića u “Balkanskom špijunu”, Pika u “Balkan Ekspresu” ili Đenku u “Maratoncima”, sve njegove replike se i dalje sa istim žarom citiraju.
Mnogi su ga upamtili i kao brata Mire Stupice i oca Srđana Žike Todorovića.
Međutim malo ko zna ovu priču iz njegovog života.
Za vreme okupacije Beograda, iako je imao svega jedanaest godina, slavni glumac je morao da krade kako bi prehranio porodicu.

Brat i sestra Bora Todorović i Mira Stupica za vreme okupacije živeli su u Beogradu.

Češće gladni nego siti, snalazili su se na razne načine kako bi preživeli.

Ubrzana škola odrastanja ostavila je vidljive posledice na licima i dušama naših glumačkih legendi.

“Mamu su otpustili. Kuća je bila uništena od bombardovanja, kroz rupe ulazili su hladnoća i sneg”, priseća se Mira Stupica u svojim memoarima “Šaka soli”.

“Nema hrane, nema drva. Uveče kad ležemo, mi se oblačimo: kapute, šalove, čarape, pa čak i rukavice. A nas troje se u našoj muci čak i zasmejavamo. Bora traži da onako u mraku igramo slovo na slovo, i to samo o hrani. Naše žlezde bi proradile i dugo nas je u noć mučila glad. Bori je bila jedanaesta, a meni sedamnaesta kad je on odlučio da bude glava porodice. Sklepao je neku dasku sa točkićima i uputio se na Železničku stanicu Beograd da bude nosač i da nas svojim radom hrani.

Profesionalci su ga, bez ikakve sentimentalnosti, onako malog pretukli i odveli u kvart. Tamo ga je slučajno našao naš komšija Mile, tramvajdžija, i dovukao, onako umazanog i išamaranog. Bora je postao inventivan. Krao je ugalj sa stanice, kao i gume iz nekog nemačkog magacina, pa pravio đonove i prodavao. Krao je gde je i šta je stigao i ne jednom imao glavu u torbi. Jednom su ga uhvatili Nemci s društvom u krađi konjskih sedala iz magacina na Tašmajdanu. Poređali su ih uza zid, repetirali šmajsere i na komandu “Pali” svakog nogom šutnuli po guzici.”

Bora Todorović je tokom celog rata bežao od metka. Zahvaljujući mangupluku i inteligenciji uspeo je da preživi i da tako mali nahrani majku i sestru.