Naslovna Blog Stranica 470

Kako zaštititi dete i sebe od ujeda stršljen, pčela, krpelj, komarac?

Alergijske reakcije izazvane ubodima insekata (stršljen, pčela, krpelj, komarac) spadaju u najčešće alergijske manifestacije koje se javljaju kao posledica preosetljivosti na otrove insekata.

Reakcije mogu biti sistemske i lokalne. Obično se na mestu uboda (ujeda) nastaje lokalna reakcija u vidu crvenila, otoka, bola.

Osetljivije osobe mogu imati sistemske reakcije u vidu generalizovanih ospi tipa urtike-koprivnjače, povraćanja, proliva, otežanog disanja, kolapsa, pa i gubitka svesti.

Prevencija je najbolja zaštita i ona podrazumeva

  • oblačenje dece u svelte tonove
  • izbegavanje mirisnih sapuna i omekšivača
  • korišćenje raznih komercijalnih preparata, stikovi i kreme “autan”

Ako se ipak desi da dete ujede insekt uradićete sledeće

  • ukloniti žaoku pincetom
  • isprati mesto ujeda vodom, staviti hladne obloge ili led
  • kod izražene alergijske reakcije mesto ujeda namazati antihistaminskom kremom (fenistil gel, sinopen mast, fenergan krema)
  • kod uboda u predelu usta ili sistemskih reakcija, dete što pre transportovati do zdravstvene ustanove.

Posle svakog izlaska u prirodu ili dodira sa travom pregledati dete.

Posebno obratiti pažnju na kosu gde krpelji ostaju neprimećeni.

Krpelja nikako ne vadite sami nego se javite u zdravstvenu ustanovu.

Dr Tatjana Kozomora

 

KAKO SPREČITI, USPORITI, LEČITI PROSIRENE VENE

0

Proširene vene ili “varikozni sindrom” ili “sindrom teških nogu” su vrlo često oboljenje, jedno od najčešćih oboljenja savremenog čoveka. Rađamo se sa sklonošću prema proširenim venama, a razvoj i težina bolesti mogu biti podstaknuti određenim faktorima rizika. Od bolesti vena se leči 10-30% ukupne populacije, odnosno venska oboljenja su prisutna kod 50-55% odrasle populacije. Žene češće oboljevaju od muškaraca (hormonski faktori) tako da je odnos svaka druga žena i svaki peti muškarac. Posle 60-e godine učestalost venskih oboljenja po polu se izjednačava. Podaci da 10% ljudi u svetu ima simptome hronične bolesti proširenih vena, a 1% ljudi u svetu posle 60-e godine ima vensku ulceraciju (ranu), govore o ozbiljnom zdravstvenom problemu za čije lečenje u zapadnim zemljama se izdvaja čak 2,5% zdravstvenog budžeta.

Da bi se očuvao protok krvi u smeru srca i sprečilo vraćanje krvi pod uticajem sile teže, vene imaju zaliske koji sprečavaju oticanje krvi u suprotnom smeru i nakupljanje u donjim ekstremitetima. Same vene imaju vrlo slab venski zid i slab pritisak pa bez mišića na nozi i zalizaka ne bi mogle da funkcionišu, za razliku od arterija koje su bogate mišićnim vlaknima, elastične su i u njima krv protiče pod visokim pritiskom koji se oseća kao pulsacija. Upravo zbog toga nisu potrebni ni zalisci, a ni mišićna pumpa (osim srca) da bi se osigurao pravilan protok krvi. Proširene vene su danak uspravnom stavu (kao i ravni tabani, skolioza…) jer venski sistem nije predviđen za uspravan hod.

Ako se venski zalisci oštete poremeti se protok krvi. Krv se tada zadržava u donjim delovima vena i kao posledica one ostaju proširene. Dok se još uvek vodi polemika da li su insuficijentnost zalizaka ili slabost venskog zida posledica kongenitalnih ili stečenih poremećaja, dobro su poznati faktori rizika od značaja za nastanak proširenih vena. Utvrđeno je da u oko 15-40% slučajeva postoji genetskonasleđivanje, a najčešće su pogođeni pripadnici bele rase. Razvoju bolesti posebno pogoduju trudnoća, produženo stajanje kao i gojaznost, ravna stopala, uska obuća i visoke podpetice... Najčešće su to osobe čiji posao podrazumeva dugo stajanje – hirurzi, stomatolozi, frizeri, radnici na traci u industriji…Žene češće oboljevaju zbog toga što ženski polni hormon estrogen utiče na širenje venskog zida. Zaključuje se da uzimanje hormonske supstitucione terapije ili oralne kontracepcije takođe povećava rizik od razvoja proširenih vena. Faktore rizika predstavlja i izlaganje suncu ili toplini (solarijum, sauna) kao i starost. Pored navedenog, proširene vene mogu biti posledica ranije tromboze vena, ili traume vena kao i upale ili tumora karlice. Sami faktori rizika bez nasledne sklonosti ne mogu stvoriti proširene vene. Zbog toga postoji i podatak da svaka osma osoba nema varikozitete!

U početnom stadijumu bolesti vide se sitne paučinaste vene (do 1 mm širine), venule (do 2 mm širine) i retikularne vene (do 4 mm širine). U narednom stadijumu vene su šire od 4 mm i noga je otečena, da bi u sledećem stadijumu nastupile i promene na koži (pigmentacija, venski ekcem, lipodermatoskleroza, tj. otvrdnuće i zatamnjenje kože). Uz promene na koži javlja se i ulkus (rana), koji prvo zarasta a kasnije ostaje otvoren – ne zarasta (ulkus cruris).

Uobičajeno pacijenti osećaju svrab i žarenje na koži i bolne grčeve u mišićima tokom noći, kao i osećaj težine i napetosti u nogama krajem dana koji nestaje tokom noći. Ali stanje proširenih vena se može iskomplikovati (putovanjem pri kome je pacijent satima sedeo-prekookeanski letovi, duga vožnja autobusom) i pacijent može doći u životno ugrožavajuće stanje. Flebitisje zapaljenje vena bez zgrušavanja krvi koje je praćeno jačim bolom. Ako se ne leči može da dovede do tromboflebitisa. Tromboflebitisje zapaljenje vena sa zgrušavanjem krvi (tromboza). Tok oboljenja zavisi od toga da li je tromboflebitis na površnim ili dubinskim venama. Tromboflebitis površnih vena se javlja u obliku crvene tvrde trake duž površine vena. Tegobe nisu jako izražene, temperatura nije povišena i čovek može i treba da hoda i da radi ali i da leči trenutno stanje. Tromboflebitis dubinskih vena se ne vidi, ali je noga često jako otečena, vrlo bolna i napeta, javlja se visoka temperatura i bolesnik ne može da se oslanja na nogu. Oboljenje je opasno jer može da dovede do embolije (otkidanje tromba) i da prouzrokuje posledice.

Lečenje proširenih vena može biti operativno i neoperativno. Neinvazivne metode mogu ublažiti tegobe i donekle sprečiti ili usporiti dalje napredovanje bolesti. Obolele noge se mogu mazati mastima i emulzijama biljnog porekla, koje prodiru u kožu i učvršćuju venske zidove.Od koristi može biti i heparinska mast, koja potpomaže bolje cirkulisanje krvi kroz oštećene vene i sprečava stvaranje tromba, a od pomoći su i elastične čarape određenog stepena kompresije kao i elastični zavoji. Koriste se i određene vrste tableta na biljnoj bazi koje deluju antiinflamatorno i učvršćuju zidove vena. Preventivno, deluje i promena načina života, to jest smanjenje uticaja različitih gore navedenih faktora rizika, npr. predugog stajanja ili preteranog izlaganja suncu, prekomerne telesne težine, sedenje prekrštenih nogu… Pomoći će ako podignete podnožja kreveta za oko 15 cm, što češće odmarate noge, nosite udobnu odeću sa ortopedskim ulošcima… Operativni tretman je najuspešniji oblik terapije proširenih vena. Sastoji se iz operativnog uklanjanja svih varikoziteta, insuficijentnih venskih segmenata ili celih magistralnih vena površnog venskog sistema. Spada u red lakših hirurških intervencija sa minimalnim operativnim rizikom. Sprovodi se kod pacijenata gde preventivne mere, upotreba lekova, sklerozantne i druge terapije ne dovode do poboljšanja, pa prete ili se pojave znaci akutnih komplikacija (tromboflebitis), hroničnog venskog zastoja ili vitalne komplikacije (embolije pluća). Operativni zahvat se može preduzeti i zbog krvarenja iz varikoziteta ili estetskih razloga (najčešće).

Dipl.farm.spec.Bošković Ana

Apoteka Niš

 

Gde i kada trudnica sme da letuje ?

Ukoliko ste u drugom stanju, septembar i oktobar su idealni meseci za letovanje. Budućim majkama preporučujemo da putuju sredinom trudnoće, odnosno u drugom trimestru. U tom periodu nema više mučnina, a mogućnost spontanog pobačaja ili prevremenog porođaja svedena je na minimum. Ako putujete na početku trudnoće, morate biti spremni na manje neprijatnosti jer se organizam tek navikava na drugo stanje.

U trećem trimestru ne bi trebalo da putujete na destinacije koje su više od 500 kilometara udaljene od kuće. Dakle, ako ste zdravi, a vaša trudnoća se normalno odvija (procena ginekologa), nema nikakvog razloga da odlažete put. Odmor je svima neophodan jer utiče na poboljšanje psihofizičkog stanja – i vas i vaše bebe.
– Trudnice ne bi trebalo da letuju na velikim nadmorskim visinama jer prilagođavanje znatno manjoj količini kiseonika može ostaviti posledice na plod. Simptomi takozvane visinske bolesti su nedostatak apetita, muka, povraćanje, glavobolja, malaksalost, kratak dah i psihički problemi. Ukoliko ste ljubitelj planine i redovno letujete na “visokim” destinacijama, izaberite odmaralište na umerenoj nadmorskoj visini (do 1.000 m) – ističe dr Savin – Kostić.
Ipak, većina ljudi pod letovanjem podrazumeva odlazak na more. Kada birate mesto u kojem ćete se odmarati dok ste u drugom stanju, obratite pažnju na to da klima bude blaga a plaže čiste. Crna Gora je najpogodnija destinacija jer je najbliža, a postoji i avio prevoz. Grčka i Turska su u septembru takođe dobar izbor, kao i Bugarska, Hrvatska i Slovenija (prepreka može biti jedino dug put).
U poslednje vreme, letovališta u severnoj Africi sve su popularnija među našim turistima. Međutim, boravak u Egiptu može biti veoma naporan za trudnicu, zbog izuzetno suvog vazduha i visokih temperatura koje leti često prelaze 45 stepeni, dok je u septembru prosek oko 35 stepeni. Dakle, postoji opasnost od opekotina i toplotnog udara, čak i u hladu. Drugi veliki problem jeste voda koja se ne upotrebljava čak ni za oralnu higijenu. Na kraju, specifična hrana takođe može da iritira stomak buduće mame.
Tunis je krajem leta i početkom jeseni mnogo pogodniji za trudnice od jula i avgusta. Nema previsokih temperatura. Indija, Kina, Tajland, Maldivi, Sejšeli, Mauricijus, Kuba, Dominikanska Republika… sve su to zanimljive destinacije koje možete posećivati u ranoj trudnoći.

Nekoliko korisnih saveta

– pijte dovoljno tečnosti – dobro je za prokrvljenost
– odaberite sedište s dovoljno mesta za noge i uz prolaz, tako ćete uvek moći da ustanete i protegnete noge – protežite se slobodno svakih pola sata
– kružite stopalima i nožnim prstima
– sigurnosni pojas postavite ispod stomaka
– obuća treba da bude udobna – ravne cipele, sandale, patike i dovoljno široke u slučaju da noge počnu da otiču
– ne zaboravite da ponesete važna dokumenta: izveštaj i odobrenje ginekologa da možete da putujete (pregled je neophodno uraditi pred sam polazak), podatke o krvnoj grupi i polisu putnog osiguranja (proverite da li pokriva i troškove u vezi sa trudnoćom i eventualnim porođajem)
– ponesite i putnu apoteku, a dopunićete je konsultujući se sa ginekologom

Dom zdravlja Novi Sad

LECENJE OSTEOPOROZE – Bifosfonati su lekovi koji zaustavljaju razgradnju kosti i dovode do povećanja mineralne gustine

0

Osteoporoza je bolest koju karakteriše smanjenje koštane mase, poremećaj njene strukture, smanjena mineralizacija kosti što rezultuje smanjenjem njene čvrstine i elastičnosti te povećanom mogućnošću i učestalošću preloma. Kod obolelih od  zosteoporoze karakteristični su, osim preloma kosti pri padu, kompresivni prelomi kičmenih pršljenova. Takvi prelomi uzrokuju dugotrajnu i jaku bol u donjem delu leđa,gubitak visine i pogrbljenost i posledičnu deformaciju i invaliditet. Postmenopauzna osteoporoza koja nastaje zbog smanjenja lučenja ženskih polnih hormona je najčešći oblik ove bolesti. Senilni oblik osteoporoze predstavlja smanjenje koštane mase u starijoj populaciji. Primećuje se podjednako u oba pola nakon 70. godine života. Najčešći uzroci su nedovoljan unos ili nemogućnost  iskorištavanja kalcijuma iz hrane, manjak vitamina D zbog nedovoljnog boravka na suncu i smanjena aktivnost ćelija koje izgrađuju kost. Ostali oblici osteoporoze su sekundarni oblici jer neko drugo patolško stanje-dugotrajna bolest,primena lekova,način života-dovode do remodelovanja kosti i smanjenja koštane mase.

Postoji široka paleta lekova za lečenje osteoproze ali prevencija i dalje ostaje kamen temeljac u borbi protiv ove bolesti. Rana dijagnoza i pravovremeni početak lečenja su od izuzetnog značaja, posebno kod osoba koji imaju jedan ili više faktora za osteoporozu. Ciljevi lečenja osteoporoze su:prevencija preloma,stabilizacija i .povećanje gustine koštane mase, uklanjanje simptoma preloma i deformiteta kosti, očuvanje i unapređenje funkcionalne sposobnosti.

Lekovi za lečenje osteoporoze grupisani su u tri grupe:

1.Lekovi koji zaustavljaju  razgradnju kosti

2.Lekovi koji podstiču izgradnju kosti

3.Lekovi koji podstiču izgradnju i zaustavljaju razgradnju kosti

Bifosfonati su lekovi koji zaustavljaju razgradnju kosti. Bifosfonati su najbrojnija i najviše upotrebljavana grupa lekova. Ovi lekovi dovode do povećanja mineralne gustine kosti,smanjuju aktivnost osteoklasta izazivajući njihovu apoptozu blokiranjem enzima farnezil pirofosfat sintetaze. Bifosfonati su sintetski analozi pirofosfata,efikasnost zavisi od građe i dužine bočnih lanaca. Slabo se resrbuju iz gastrointestinalnog trakta ali imaju snažan afinitet za mineralnu površinu kosti. Najveći deo resorbovang leka kumulira se u kostima dok se manji deo izluči urinom. Lekovi u kostima mogu ostati mesecima  i godinama, što zavisi od metabolizma kosti i stepena koštane razgradnje. Neželjena dejstva oralnih bifosfonata su: nadražaj gornjih delova GI trakta-ezofagitis, ulceracije, što se može smanjiti pravilnim uzimanjem leka ujutru na prazan stomak pola sata pre doručka sa 2dl obične vode, stajanjem ili kretanjem u uspravnom položaju najmanje 30 minuta nakon uzimanja leka. Ređa neželjena dejstva:hipokalcijemija, osteomalacija,kožni raš.

Najviše upotrebljavan bifosfonat je alendronat u dozi od 70mg jednom nedeljno. U kliničkom ispitivanju alendronata kod postmenopauznih žena, zabeležena je manja učestalost preloma kičmenih pršljenova za 50%, kao i distalnog dela podlaktice i vrata bedrene kosti. U kliničkom ispitivanju ibandronata,primenjenog jednom mesečno u dozi od 150mg, zabeležena je povećana gustina kostiju (BMD) kao kod alendronata. Mogućnost primene ibandronata jednom mesečno obezbeđuje bolju saradnju i redovnije uzimanje leka, što predsatvlja jedan od osnovnih preduslova uspešnog lečenja.

ZU Apoteka “Smederevo” Smederevo

Kako preživeti prve ljubavi, veze, suze vaših tinejdžera

Prva ljubav ili prva veza posebno je razdoblje u životu svakog tinejdžera, od kojeg mnogo toga zavisi. Kada se adolescenti zaljube, to je zaista nešto posebno. Kako da roditelji prežive prve ljubavi svoje dece?

Prva ljubav ili prva veza posebno je razdoblje u životu svakog tinejdžera, od kojeg mnogo toga zavisi. Nove okolnosti, situacija u kojoj se tinejdžeri nisu ranije nalazili, veliki emocionalni ulog… sve to prvu tinejdžersku ljubav čini jako važnom, pa roditelji imaju težak zadatak da je “prežive” i da sa svojom decom ostanu u dobrim odnosima.

Za roditelje je saznanje da se njihova devojčica ljubila sa dečkom uglavnom veliki šok i često neadekvatno reaguju.  ukoliko “uhvatite dete na delu” kako se ljubi sa svojom simpatijom, uljudno kažite “izvinjavam se”, a razgovor ostavite za kasnije. Iako će u vama verovatno biti prava bura, sasvim je normalno da tinejdžere zanimaju ljubav, seks i odnosi sa suprotnim polom.

Deca danas sve ranije ulaze u pubertet, 13. godina je “granica” kada deca počnu da pokazuju interes za telesno izražavanje ljubavi. Ali kako roditelji to da “prežive”, sačuvaju prisebnost i daju prave savete, posebno ukoliko im se izbor njihovog deteta ne dopada?  Uzdržite se od vike i da pokažite zainteresovanost za “ljubavni” život vašeg deteta.

Ne sme da bude “zabranjenih tema”, pa se potrudite da stvorite atmosferu u kojoj se dete neće plašiti da vas pita sve što ga zanima. zaljubljeni tinejdžeri se  ponašaju kao hirovite trudnice, pa je mnogo važnije da sa detetom sačuvate dobar odnos nego da insistirate na tome da vas bez pogovora slušaju.

Nemojte da se brinete ukolio vaše dete prvu vezu smatra sudbinskom ili ako se zaljubljuje svakog dana. Najbitnije je da pokažete interesovanje i da o tome razgovarate kao o najvažnijoj stvari, jer za tinejdžere ona to i jeste.

Što se tiče seksa, adolescencija kod neke dece dovodi do prave eksplozije seksualnosti, koja često nema mnogo veze sa ljubavlju.Ako tinejdžera zateknete kako mastrurbira, čita porno časopise ili gleda erotski film, nemojte burno reagovati. Budite spremni na razgovor, pokažite detetu da može da se osloni na vas za bilo koji savet ili nedoumicu.

Seks ne sme da bude tabu, jer je to jedini način da naučite vaše dete da se zaštiti.

 

ORALNA HIGIJENA JE NAJBITNIJI DEO STOMATOLOŠKE PREVENTIVE

0

Oralna higijena je u novije vreme postala vrlo bitan segment sveukupnog zdravstvenog stanja opšte populacije. Naravno, što ne umanjuje činjenicu da je svesnost njene bitnosti bila aktuelna i ranije ali nažalost u dosta manjem obimu. Poznato je da je sprovođena još u vremena starijih civilizacija samo na jedan primitivniji, te dosta drugačiji način nego danas. Znamo da su narodi hiljadama godina unazad koristili tzv. “žvakaće štapiće” a to su u suštini bile grančice i korenja pojedinih biljaka koje bi toliko mehanički obradili u ustima žvakanjem i griženjem dok nisu dobili vlaknastu odnosno čekinjastu formu. Šta je danas četkica za zube to je u ono vreme bio taj štapić. I danas neki stari narodi kao što su pojedina indijanska plemena Amerike , domoroci Australije i Afrike upražnjavaju ovaj način oralne higijene.

Oralna higijena je deo zdravstvene kulture pojedinca ali takođe i svesti čitave zajednice na kojoj je potrebno raditi intezivno i permanentno. Ona zaslužuje sigurno prvo tj. najvažnije mesto u preventivnoj stomatologiji, ali je takođe osnova svih stomatoloških disciplina. Zato dobro postavljena preventiva, odnosno aktivan rad na pre svega informisanju pojedinca, porodice i zajednice o načinu sprovođenja svih segmenata oralne higijene i isticanje značaja istih doprinosi boljem opšte-zdravstvenom stanju populacije.

Osnovno pravilo kod oralne higijene odnosno higijene usne duplje je odabrati pravu četkicu i pastu za zube a zatim takođe izvoditi pranje pravilno i često. Jako bitno je imati svest o tome da se kod male dece higijena održava i u periodu kada još uvek zubići nisu iznikli, odmah po rođenju. Tada koristimo gazu namočenu u vodu i njome nežno prelazimo preko unutrašnje strane usana, obraza, jezika odnosno celokupne usne duplje obavezno posle svakog hranjenja. Po nicanju prvih zubića odmah ih treba prati ali samo običnom vodom i još uvek to izvoditi gazom ali trudeći se da se pređu sve površine izniklih zuba te postepeno menjati gazu adekvatno odabranom četkicom. Četkice moraju odgovarati veličini usta tokom čitavog odrastanja deteta, a to znači da u početku moraju biti najmanje. Teško je reći kada tačno početi sa upotrebom četkice ali prosečno posle godine dana života, kada bi prvi put trebalo dete odvesti kod stomatologa. To bi prestavljao ujedno i prvi korak ka oslobađanju deteta kao i navikavanje na redovne kontrole odnosno preventivne mere i kasnije eventualnu terapiju. Pranje zuba pastom kreće već oko druge godine sa dečijim pastama kojih danas na tržištu ima stvarno mnogo i oko izbora se ne treba kolebati, treba imati poverenja u svaku pastu preporučenu od udruženja stomatologa. U početku je vrlo bitno da roditelji shvate ozbiljnost, tj. važnost sprovođenja ovih mera i da redovno održavaju oralnu higijenu deteta. Sve ovo treba kontinuirano izvoditi dok dete ne usvoji veštine koje će mu omogućiti da samostalno u početku uz nadgledanje roditelja obavnja pranje zuba. Kasnije, kada dete počne samostalno obavljati oralnu higijenu roditelj ima veliku ulogu i dalje u kontrolama na koje bi trebalo da odvodi svoje dete svakih 6 meseci.
Iako su u početku, u ranom dečijem periodu prisutni samo mlečni zubi oni su vrlo značajni i njihovo trajnije održavavanje u velikoj meri određuje adekvatan razvoj vilice, odnosno zuba u njoj. Ovo je samo jedan od razloga njihove izuzetne važnosti, i toga i roditelji trebaju biti svesni. Zato moramo pre svega motivisati i informisati, odnosno probuditi svest roditelja da decu obavezno dovode na kontrolne preglede. Moguće probleme treba da uvide na vreme te ih saniraju u fazi kada je to dosta lakše. Pored redovne i pravilne oralne higijene neophodno je i preventivno zalivanje fisura, poliranje zuba, fluorisanje i praćenje smene zuba. To deca lakše prihvataju od eventualnih radikalnih metoda terapije koje su prouzrokovane i neredovnim kontrolama.
Jako bitna stvar je adekvatna ishrana pogotovo u fazi razvoja, odnosno preeruptivnoj fazi rasta zuba kada nedostatak unosa A i D vitamina može da bude uzrok velikog broja anomalija. Takođe, unos ugljenih hidrata mora biti manji od 10 % dnevnog energetskog unosa, jer šećer u većoj količini odgovoran je za povećanje učestalosti karijesa. Fluor ima karijes protektivnu ulogu, dok kiseline tj. jako kisela hrana ima loše erozivno dejstvo na površine zuba. Potrebno je pomeniti i čvršću hranu koja pozitivno deluje na otklanjanje mekih naslaga sa zubnih površina.
Oralna higijena ima za cilj da smanji učestalost oboljenja usne duplje.
Mali broj ljudi zna da je najčešće oboljenje kod ljudi upravo karijes a potom i parodontopatija. Sa tim saznanjem možete da zaključite koliko je onda bitna oralna higijena!

NEGU USTA ODNOSNO ORALNU HIGIJENU OMOGUĆAVAJU

ČETKICE ZA ZUBE
PASTE ZA ZUBE
KONAC ZA ZUBE
INTERDENTALNE ČETKICE
TEČNOSTI ZA ISPIRANjE USTA i
DENTALNI TUŠEVI

Naravno da je pored toga bitna i frekventnost tj. koliko često peremo, odnosno čistimo zube. Smatra se da je najidealnije neposredno posle svakog obroka ali najmanje dva puta dnevno tj. ujutro po buđenju i uveče pred spavanje. Osnovna sredstva za čišćenje usne duplje su klasične četkice, dok sva druga predstavljaju pomoćna. Sa pastom i četkicom moramo biti svesni da nismo u mogućnosti očistiti baš sve površine zuba i zato nam je važna uloga konca, interdentalnih četkica pa i dentalnih tuševa.
Vreme potrebno za pranje zuba je najmanje 3 minuta a ono je minimalno da bi fluor odreagovao na povšini gleđi i omogućio svoje karijes-protektivno dejstvo.

ČETKICE – Predstavljaju osnovna sredstva za održavanje higije usta. Sastoje se od drške i radne površine ( glave ) koja je prekrivena čekinjama ( dlakama ) . Veličina četkice bi morala da odgovara uzrastu i veličini usne duplje pacijenta. Drška treba da anatomski odgovara ruci dok bi na spoju sa radnim delom trebala biti maksimalno fleksibilna te tako omogućiti lako manipulisanje tokom pranja zuba a takođe smanjiti mogućnost povrede mekih tkiva. Prve četkice su bile isključivo od prirodnih materijala u celosti gde je drška bila od butne kosti govečeta a čekinje najčešće od svinjske dlake. Međutim, pošto su se sintetičke pokazale bolje, postojanije i uniformnije, one su preuzele primat nad prirodnim. Pored toga prirodne nisu mogle da selektuju tvrdoću, odnosno mekoću tako da su polako ali sigurno postale stvar istorije. Najidealnija četkica bi bila sa malom glavom jer bi time omogućila lakšu prolaznost u sve delove usne duplje, zaobljenih vrhova mekanih dlaka kako ne bi povredile desni. Meka ( soft ) četkica je konstruisana isključivo za osetljive desni, dok četkice ultrasoft su namenjene pacijentima posle operativnih zahvata u ovoj regiji. Medium četkice se koriste u slučajevima kada je stanje oralnog zdravlja uobičajeno. Njih je potrebno menjati u proseku svaka tri meseca a posle korišćenja dobro isprati i posušiti i ne ostavljati sa drugim četkicama.
Četkice se moraju i pravilno upotrebljavati a to znači koristiti ispravnu tehniku pranja zuba. Deci se to slikovito objašnja: “DONjI ZUBI SE PERU KAKO TRAVA RASTE A GORNjI KAKO PADA KIŠA” , pri čemu četkica u odnosu na vertikalnu osu zuba mora zauzimati ugao od približno 45 stepeni. Sve to uz lagane pokrete koji ne vrše jak pritisak na tkiva a pri tome obavezno čekinjama zaći u sulkuse gingive .

PASTE – Često se pitamo koja pasta je najbolja, jedan profesor bi rekao: “Najbolja je ona koja se koristi”. I upravu je! Svaka pasta ima neke svoje prednosti i izbor paste zavisi od karakteristika desni odnosno zuba pacijenta. Danas uistinu imamo veliki izbor zubnih pasta od istih proizvođača a da ne pričamo o broju proizvođača koji se nalaze na našem tržištu. Najčešće se biraju paste koje u sebi imaju antibakterijske materije i naravno fluor, tako da je za izbor najbolje konsultovati svog stomatologa ili eventualno apotekara.

KONAC ZA ZUBE – Konac je bitan iz razloga što četkica ne može da očisti sve strane zuba, jer joj nisu fizički dostupne aproksimalne. Na tim stranama interdentalno zaostaje najviše hrane čak i nakon najupornijeg pranja. Taj problem rešava konac koji se namota između dva prsta a zatim postavlja interdentalno i vertikalnim pokretom ka dentalnoj papili prvo uz površinu jednog pa drugog zuba čiste ostaci hrane. Taj proces se ponavlja sve dok se sve površine između zuba ne očiste. Ovo je jako važno uraditi naročito pred spavanje da ne bi ostaci hrane ostali preko noći i omogućili truljenje hrane i razmnožavanje bakterija. Najčešće su prisutni voskirani konci koji su efikasniji jer im taj sloj omogućava lakši prolaz kroz manji prostor. Na tržištu su prisutni i konci sa držačima tako da je sa njima lakše manipulisati. Mana im je često povređivanje dentalne papile te moramo biti dosta pažnjivi.

INTERDENTALNE ČETKICE – One su takođe namenjene za aproksimalnu stranu. Za razliku od konca lakša je manipulacija sa njima jer je jedino potrebno umetnuti četkicu u interdentalni prostor i izvući je. Raspored dlačica omogućava efiksno čišćenje ovih strana. Proizvođači su ih plasirali na tržište po veličinama tako da veličina zavisi od širine razmaka između zuba odnosno interdentalnog prostora.

TEČNOSTI ZA ISPIRANjE USTA – Koriste se nakon pranja zuba na taj način što se tečnost mućka 30 do 60 sekundi , zatim progrglja i ispljune, bez gutanja. Uglavnom one deluju antiplakozno, antibakterijski i antikariogeno.

DENTALNI TUŠEVI – Namena im je da otklone svu eventualno zaostalu hranu u prostorima među zubima ali takođe svojom masažom pojačaju prokrvljenost desni odnosno gingivu čine zdravijom, zatim preventivno deluju na mnoga oralna oboljenja.
Veliki broj ljudi danas ima prisutne protetske nadoknade i po nekoj inerciji smatraju da su njihovim postavljanjem ili ugradnjom rešili pitanje oralne higijene trajano. Nažalost baš tim pacijentima moramo da razbijemo iluziju i priznamo da su u zabludi. Svaka nadoknada prisutna u ustima pacijenta iziskuje ako ne isti a ono još veći nivo mera oralne higijene. To se ne podrazumeva samo kod protetike nego i kod prisustva ortodontskih aparata pri čemu je u tim uslovima dosta teže održavanje čistoće. Zbog toga su pojedini proizvođači napravili specifičan pribor ( četkice ) kojim su u velikoj meri olakšali pranje i čišćenje zuba kod ovih pacijenata.
Pri izboru paste, četkica, konca tj. sredstava veliku ulogu igra pre svega doktor. S’ obzirom da on pored redovne anamneze obavlja i pregled te dobija celokupniju i samim tim objektivniju sliku stanja usne duplje, ne čudi da je pogotovo kod specifičnih slučajeva on taj čiji je sud o izboru najverodostojniji. U slučaju da lekar nije dao konkretan savet ili ga pacijent nije ni posetio, tu na scenu stupaju farmaceut ili farmaceutski tehničar koji moraju da uz odgovarajuću anamnezu utvrde kakvo je stanje usne duplje pacijenta i šta mu je osnovni cilj ( želja ). U skladu sa ova dva principa oni uglavnom pronalaze nekoliko dobrih rešenja pri čemu pacijent ipak ima na kraju pravo izbora. Po izboru, stručno lice obaveštava pacijenta o načinu primene tog sredstva. Danas postoji mnoštvo istonamenskih sredstava, ali moramo reći da je to tako zato što ne postoji jedno univerzalno, idealno. Svakog pacijenta treba posmatrati individualno i donositi i takva rešenja za koja mislimo da će biti najefikasnija. Samo na taj način svi možemo biti zadovoljni.

ZAKLjUČAK:
ORALNA HIGIJENA JE NAJBITNIJI DEO STOMATOLOŠKE PREVENTIVE.
Ako smo svesni njenog značaja na dobrom smo putu očuvanja zdravlja. Najbitnije je pravilno, redovno i često pranje zuba, ne kraće od 3 min., adekvatna ishrana i redovna kontrola. Smatra se da je optimalno pranje zuba posle svakog obroka, a najmanje dva puta dnevno ( ujutro i uveče ) , dok je večernje pranje najvažnije. Sa održavanjem oralne higijene se počinje već od rođenja i taj proces samo malo modifikovaniji traje čitav život bez obzira na prisustvo zuba i protetskih nadoknada u usnoj duplji. Da bi održavali oralno zdravlje moramo koristiti sva sredstva koja će nam omogućiti sve čiste površine zuba u vilici kao i zdravlje i čistoću mekih tkiva unutar usne duplje.. Apotekar ima svoju ulogu kod savetovanja u vezi izbora paste, klasičnih i interdentalnih četkica i naravno konaca . Ako vam lekar na osnovu objektivnog pregleda nije striktno odredio kako i čime ćete održavati oralnu higijenu vaš apotekar će preuzeti glavnu ulogu. Slobodno izložite vaša očekivanja i mi ćemo u skladu sa njima pronaći najefikasnije rešenje. Tako da ćete biti zdravi i naravno zadovoljni!

Dr stom. Savo Simić

Neželjene reakcije na kozmetičke proizvode su crvenilo, peckanje, svrab ali i alergije koje se teško leče

0

Najčešći alergeni u kozmetičkim proizvodimaKozmetički proizvodi su predmet masovne potrošnje, naročito sredstva za  održavanje lične higijene. Svi ovi proizvodi sadrže veliki broj  aktivnih i pomoćnih sastojaka koji mogu biti potencijalni iritansi i alergeni. Budući da uglavnom žene koriste i brojne proizvode dekorativne kozmetike, one su i najčešće „žrtve“ alergijskih reakcija na kozmetičke proizvode. Podaci pokazuju da prosečna žena koristi barem 10 različitih kozmetičnih proizvoda, pa je verovatnoća neželjenih reakcija na ove proizvode kod njih neosporno veća nego kod muškaraca.

Uprkos dermatološkom testiranju i strogim propisima kozmetičke i farmaceutske industrije, neželjene reakcije na kozmetičke proizvode, se ipak javljaju. Ove reakcije su crvenilo, peckanje, svrab i druge iritacije, fototoksičnost, ali i alergije. Najozbiljnije su alergijske reakcije, jer se teško leče i zahtevaju potpuni prekid primene kozmetike koja sadrži uzročnik alergija. Da li će se kod korisnika razviti neki od oblika kontaktnog dermatitisa zavisi od mnogo faktora: alergenost alergena, mesto kontakta, debljina i integritet kože, vreme izlaganja, faktori okoline, imunokompenentnost korisnika i genetika.

Potencijalni iritansi i alergeni su mirisi, konzervansi (u prvom redu parabeni i formaldehid) , boje, kao i UV filteri, lanolin i njegovi derivati, propilenglikol, antioksidansi, usninska kiselina i prirodne antimikorobne supstance.  Ništa manje važan je i alergeni potencijal lakova za nokte i veštačkih noktiju.

Mirisi su najčešći uzročnici alergijskog kontaktnog dermatitisa uzrokovanog kozmetikom, čak i do 30%. Mirisi mogu delovati kao konzervansi, emolijensi, fiksativi ili dezinficijensi i mogu se naći u proizvodima koji se deklarišu da su bez mirisa.

Većina konzervanasa su supstance male molekulske masei biološki su aktivni, pa su kao takvi potencijalni senzibilizatori.

Hipoalergena kozmetika je posebna grupa kozmetičkih proizvoda kod kojih i sastav formulacija i način izrade smanjuje rizik nastanka alergijske reakcije uz istovremeno postizanje punog efekta.

Prema 7. amandmanu na Kozmetičku direktivu 76/768/EU na deklaraciji kozmetičkih proizvoda moraju se navesti sastojci sa potencijalnim alergenim dejstvom.

Za otkrivanje alergena u kozmetičkim proizvodima, prilikom ispitivanja, potrebno je koristiti aktuelne standardne baterije alergena, ali sve više i nestandardne baterije.

Da li uz terapiju moze da se koristi alkohol i u kojoj meri?

0

Pre svega, alkohol kao najviše korišćena”društveno prihvatljiva droga”, nema samo veliki sociološki i toksikološki značaj, već je jedan od bitnih faktora koji utiču na zdravlje ljudi. Samo jedan od aspekata tog uticaja su brojne interakcije lekova i alkohola. Zato je sasvim opravdan stav da se pri korišćenju lekova isključi upotreba alkohola.

U prilog tome ide i činjenica da samo 1 do 2 čase vina ili piva ili 1 do 2 časice jakih pića mogu izazvati brojne štetne interakcije. Metabolizam alkohola se, kao i većine lekova, u najvećoj meri (90-98%) odvija u jetri.

Oksidacija alkohola se vrši na dva načina:

Pod uticajem enzima alkoholne dehidrogenaze on prelazi u acetaldehid, koji se pod uticajem aldehidne dehidrogenaze pretvara u acetat i to je najvažniji metabolički put.

Posredstvom mikrozomnih enzima jetre.

U normalnim uslovima ovaj put je manje važan, ali postaje značajan kada je koncentracija alkohola u krvi visoka, kao i kod hronične upotrebe. Sposobnost alkohola da stimuliše (hronična intoksikacija), odnosno inhibira (akutna intoksikacija) mikrozomni oksidativni sistem, osnova je poznatih interakcija izmedju alkohola i velikog broja lekova.

Kod akutne konzumacije alkohola dolazi do inhibicije enzima jetre, usporavanja metabolizma lekova, pojačanog farmakološkog odgovora i toksičnih efekata. S druge strane, hronično uzimanje alkohola indukuje aktivnost enzima jetre koji učestvuju u metabolizmu lekova, čime se smanjuje njihova efikasnost (na pr. varfarinu). Jedna od najpoznatijih interakcija lek – alkohol je disulfiramska reakcija. Disulfiram je lek koji koči metabolizam alkohola tako što inhibira aldehidnu dehidrogenazu i sprečava transformaciju acetaldehida u acetat. To dovodi do nakupljanja acetaldehida koji je toksičan i izaziva brojne neželjene, a nekad i po život opasne tegobe. Ovo je našlo kliničku primenu u terapiji alkoholizma, jer se pri istovremenij primeni disulfirama i alkohola stvara odbojnost prema piću. Slično disulfiramu, i brojni antibiotici, antidepresivi iz grupe inhibitora monoaminooksidaze, antidijabetici (derivati sulfonilureje) i drugi stupaju u interakciju sa alkoholom.

Najčešći znaci i simptomi interakcije alkohola i disulfirama (i drugih lekova) su:

Koža: obilno znojenje, osećaj vreline, svrab, crvenilo (lice i grudni koš )

Vitalne funkcije: hipotenzija, tahikardija, otežano disanje

Gastrointestinalni trakt: bol u abdomenu, mučnina i povraćanje

Neurološki sistem: poremećaj vida, konfuzija, vrtoglavica, pulsirajuća glavobolja, slabost

Disulfiramska reakcija kao najčesći oblik interakcije antibiotika i alkohola, pripada grupi nepredvidivih reakcija. Zato treba upozoriti pacijente da pri korišćenju antibiotika izbegavaju ne samo alkoholna pića, nego i lekove koji sadrže alkohol (npr. biljne kapi, tinkture), pa čak i lokalno primenjen alkohol. Ovo se odnosi na period korisćenja antibiotika, kao i naredna tri dana, a kod osoba sa oboljenjima jetre i bubrega tokom narednih sedam dana. Antibiotici koji u kombinaciji sa alkoholom najčešće daju reakciju sličnu disulfiramskoj su: cefalosporini-cefahlor (alfacet), ceftriakson (longacef) i dr. (izuzetak je cefaleksin), hloramfenikol, antimikrobni lekovi kao sto su metronidazol (orvagil) i grizeofulvin. Antituberkulotici, kao što je izoniazid, zatim penicilini (ampicilin, amoksicilin, panklav), tetraciklini (doksiciklin), sulfonamidi (trimosul), takođe stupaju u interakciju sa alkoholom, ali drugim mehanizmom.

Najčešći primeri interakcije lekova i alkohola i njihove komplikacije su:

Antihipertenzivi (blokatori kalcijumskih kanala, ACE inhibitori, beta adrenergički blokatori)

pojačano hipotenzivno dejstvo
Organski nitrati
teška hipotenzija
kolaps

S obzirom da alkohol deluje depresivno na centralni nervni sistem (CNS), delovanje svih lekova čije se dejstvo zasniva na inhibiciji CNS-a ima sabirni efekat sa alkoholom:

Antidepresivi: depresija CNS-a, sniženje temperature

Anksiolitici i hipnotici: pojačan sedativni efekat

Antiepileptici: smanjen efekat, grčevi, povećan broj neželjenih dejstava (npr. karbamazepina)

Antipsihotici: pojačan sedativni efekat Analgetici: pojacan sedativni efekat i hipotenzivno dejstvo opioidnih analgetika

Antihistaminici,cisaprid: pojačano sedativno dejstvo

Barbiturati: po život opasna depresija CNS-a

Miorelaksansi: pojacano hipotenzivno dejstvo pri istovremenoj primeni npr. tizanidina (sirdalud)

I antikoagulansi (na primer varfarin i drugi kumarinski derivati) interreaguju sa alkoholom koji u velikim količinama pojačava njihovo dejstvo. Alkohol u kombinaciji sa antidijabeticima pojačava hipoglikemijski efekat i daje reakcije slične disulfiramskoj (lekovi iz grupe sulfonilureje). U prilog ovome ide i činjenica da su švedski naučnici vršeći eksperimente na životinjama došli do zaključka da alkohol izaziva masovnu redistribuciju krvnog toka u pankreasu i da time pomaže da više krvi dospe do dela pankreasa koji luči insulin. Pojačano lučenje insulina izaziva hipoglikemiju koja može biti opasna, pa čak i smrtonosna. Svi ovi primeri ne treba da se shvate samo kao iznošenje informacija, već su dati da bi se stekao utisak koliki je broj lekova koji interreaguju sa alkoholom i koliko ta interakcija moze biti opasna.
Ako i posle ovog teksta ima onih koji misle da jedna čašica ne može nikome da škodi, onda su u velikom problemu. Odluka je ipak na njima.

Apoteka Kraljevo

KAKO SE LECE GLJIVICNE INFEKCIJE koje možete dobiti na javnim kupalištima, u saunama, koristeći peškire i posteljinu osobe inficirane gljivicama…

0

Gljivice su samostalna grupa organizama koji nemaju hlorofil, a time ni sposobnost fotosinteze. To znači da ne mogu da sintetišu hranljive sastojke, zbog čega žive kao saprofiti ili paraziti biljaka, životinja i ljudi. Rasprostranjenost gljivičnih infekcija kože i noktiju veoma je velika, a kod imunosuprimiranih osoba sistemske mikoze mogu značajno da naruše zdravlje.

Gljivičnu infekciju dobije barem jedanput u životu svaki drugi čovek na planeti. Broj osoba obolelih od gljivičnih infekcija značajno raste. Samo infekcije dermatofitima (jednom grupom gljivica) predstavljaju 10-20% svih poseta dermatologu.

Gljivične infekcije napadaju najčešće osobe sa oslabljenim imunim sistemom (HIV/AIDS), dijabetičare sa slabo kontrolisanom bolešću, osobe koje su imale dugotrajnu terapiju antibioticima, gojazne osobe, osobe koje nose usku odeću koja ne dozvoljava da znoj sa tela isparava. Gljivičnu infekciju možete dobiti na javnim kupalištima, u saunama, koristeći peškire i posteljinu osobe inficirane gljivicama, i ona se prenosi sa jednog dela tela na drugi.

Najčešće su gljivične infekcije stopala (atletsko stopalo), prepona i unutrašnje strane butina i pregiba gde je koža produženo vlažna. Na stopalima su vrlo često zahvaćene i nokatne ploče što usložnjava i produžuje terapiju (sistemsko lečenje antrimikoticima). Antimikotici za sistemsku primenu su lekovi koji stupaju u interakcije sa velikim brojem lekova i zato je veoma važno znati da se takva terapija ne sme uzimati bez saveta lekara. Važno je razlikovati gljivičnu infekciju kože od infekcije koja pored kože zahvata i nokte. Takođe, veoma je važno napraviti razliku između gljivične infekcije koja zahvata kožu obraslu dlakom, jer je u tom slučaju terapija dugotrajnija.

Nekada se lečenje gljivičnih oboljenja sprovodilo isključivo zračenjem rendgenskim zracima i čupanjem obolelih dlaka pincetama. Ovakvo lečenje trajalo je dva do tri meseca, pa i više, uz obaveznu kontrolu i mikroskopske preglede. Danas se za gljivične infekcije kože koriste antimikotici u vidu krema, rastvora, praškova i šampona i kada je neophodno sistemska terapija tabletama.

Gljivična oboljena su uporna i često se ponavljaju. Terapija traje od 4-6 nedelja ali se i po iščezavanju promena nastavlja sa tretmanom još 2 nedelje. Ako lečenje prekinete odmah pošto nestanu simptomi, infekcija će se ponoviti jer gljivice još nisu uklonjene.

Preventivne mere koje mogu sprečiti razvoj gljivične infekcije (a trebalo bi da ih se pridržavate i u toku terapije):

 dobro osušite kožu posle pranja

 odeću i posteljinu perite često i na visokoj temperaturi

 nosite papuče na mestima gde ljudi obično hodaju bosi (bazeni, saune,

hotelske sobe…)

 nosite odeću od prirodnih materijala da bi znoj lako isparavao

 ne delite peškire, češljeve i četke za kosu

 ako imate dijabetes držite pod kontrolom nivo šećera u krvi

dipl.pharm.spec Bošković Ana
Apoteka Niš