Naslovna Blog Stranica 28

Ovako inteligentni ljudi pobeđuju spletkaroše – Zlo se zlom ispraviti ne može!

U današnjem svetu, kada svi jure za uspehom, slavom i moći, moral i pravda polako nestaju, fer-igra postaje misaona imenica, a gaženje preko svih do cilja, potreba. Sujeta je deo svačijeg radnog dana, zavist i ljubomora mnogima pišu na čelu. Nepravda prolazi nekažnjena, a oni neiskvareni i dobri ljudi ne znaju šta da rade.

Kada u toj igri svojim radom, trudom i na pošten način prestignete one ambiciozne i uglavnom bez pokrića samouverene, oni će osetiti želju za osvetom. Prigrliće spletke i pokušati da vas ogovaranjem spuste na svoj nivo, ubadaće vas dvosmislenim izjavama…

Ukoliko vam se ovo desi, morate da znate samo jedno – ignorisanje je majka svih osveta.

“Kada je ignorisan, čovek se zapita zašto. Još ukoliko je ovakvu povratnu reakciju izazvao sa očiglednom lošom namerom, to mu neće dati mira”, kaže psiholog Elizabet Majer.

Pitaće se šta mislite, šta će biti vaš sledeći korak, zašto ste uradili ovo ili ono, da li su “provaljeni”… Zbog svega toga, na kraju će se potpuno izgubiti i osvetiti sami sebi.

“Osveta nikada nije ispravan put. Ona je kao šuma – lako je izgubiti pravac, zalutati i zaboraviti odakle si krenuo”

Jedna stara izreka kaže: “Sve što je potrebno za trijumf nad zlom, jeste da da dobar čovek ne učini ništa.” To se odnosi na izostanak reakcije na tuđe pakosti. Kada na njih uopšte ne reagujete, već se pravite da se nisu dogodile ili da te osobe ne postoje, događaj i pakosni ljudi zapravo nemaju nikakav uticaj ni na šta.

Shvataju da je sve što su uradili uzalud, a da stvar bude još gora, ne znaju ni šta znate, ni šta mislite, a to ih izluđuje, muti razum i sprečava da uspevaju u podloj nameri. I to je razlog zašto ćemo još jednom ponoviti – ignorisanje je majka svih osveta.

Inteligentni ljudi koriste osvetu kao oružje za svoj prosperitet, ali to nema veze sa tuđim životom i spletkama. Oni se svete na sledeći način:

1. Govore kroz svoja dela. Ne dozvolite da emocije upravljaju vašim postupcima i da osveta postane lična stvar. To će učiniti da se kasnije osećate loše, i zato radite ono u čemu ste najbolji, bez osvrtanja, ogovaranja i suvišnih razgovora sa onima koji to i nisu zaslužili.

2. Ne ćute samo da bi se stišale strasti. Pokvarenjacima koji spletkare ne treba popuštati, ugađati im samo zarad mira i prividne harmonije u okruženju. Naprotiv – mudri ljudi dvosmislenim izjavama daju do znanja da su svesni kakva je ta osoba, kako bi im dokazali da nisu slepi i da to neće moći da ponove bez posledica.

3. Ne izoluju se. Kada su napadnuti, naročito od bliske osobe, većina ljudi teži ka povlačenju i izolaciji. To zlobnici i hoće – da se izolujete i povučete kao da ste vi krivi, i usput im olakšate da uzmu pod svoje i ostatak vašeg okruženja.

4. Ne uzvraćaju odmah napadom. Da biste izbegli da budete etiketirani sa izrekom “Napad je najbolja odbrana”, pustite da stvari miruju neko vreme. Uostalom, kad se iznervirate i u besu uzvraćate napad,otkrivate svoje slabosti i tako hranite onog kome je baš to i bio cilj.

5. Postaju uspešniji. Ništa neće više povrediti pakosnog čoveka nego tuđa sreća. To je još jedan u nizu razloga zašto inteligentni ljudi postaju još uspešniji onda kada neko pokušava da ih povuče na dno.

Najgore što možete da uradite jeste da uzvraćate istom merom. U tom slučaju niste ništa bolji od onog koji vam čini zlo, a kao što reče jedan ostroški iguman, Zlo se zlom ispraviti ne može.

Zato se ne valjajte u tuđem blatu i radite samo po svojoj savesti!

Izvor: oazaznanja

Dr Kličković: SIMPTOMI KOJI PRETHODE NERVNOM SLOMU – Ovo treba raditi u tim momentima!

Specijalista medicinske psihologije na Klinici za psihoterapiju Vojnomedicinske akademije, doktor Goran Kličković je dao savet kada je pravo vreme da osoba ode kod psihologa i potraži pomoć:

“Ljudi se obraćaju psihologu ili psihoterapeutu onda kada aktuelna kriza, smetnje, tegobe ili simptomi, narastu do te mere da trpljenje više nije moguće.

Iskustvo pokazuje paradoksalno, što je tegoba ili trpljenje veće – veća je motivacija za suočavanje sa problemom.

Čovek je tada spremniji i istrajniji u tome da sagleda razloge i uzroke problema. Kriza nastaje kada životni događaj ili stresor nadiđu naše iskustvo i aktuelni emocionalni kapacitet.

U procesu rada na sebi, u sklopu psihološkog savetovanja, vremenom se simptomi i tegobe ublažavaju jer njihova signalna funkcija gubi na značaju nakon što se fokusiramo na problem.”

“Signali koji ukazuju na nervni slom su promene, odnosno pojava jedne specifične ili opšte disfunkcionalnosti, ali i trpljenje koje osećamo kada naši kapaciteti nisu dovoljni da se adaptiraju na promenu odnosno na neki životni događaj. Ispoljavaju se kao promene raspoloženja, zdravstvene smetnje, promene ponašanja, neefikasnost i tako dalje.

Da ponovimo, što je kriza intenzivnija i trpljenje veće – ljudi se pre pokrenu. A ako su smetnje blaže, podnošljivije, mi smo skloni da se adaptiramo, da podignemo nivo adaptacije na trpljenje i ignorišemo signale.”

Kako se osloboditi stresa i njegovog negativnog uticaja na zdravlje?

“Važno je da se pokrenemo i aktivno pristupimo rešavanju problema. Da pokušamo da sagledamo šta je to u našem iskustvu i životnom stilu što nas dovodi do disfunkcionalnosti i tegoba.

Obraćanje profesionalcima iz oblasti mentalnog zdravlja je jedan od načina da aktivnije i ambicioznije sagledamo uzroke smetnji i pokrenemo proces rada na sebi. To je relativno dugotrajan proces, ali jedino uvidi i promena nekog dela našeg emocionalnog iskustva dovode do trajnijeg rešenja.”

Izvor: stil.kurir.rs

Ovako sam uništila svoj brak – Žene, učite na njenom primeru!

Još uvek sam uznemirena što je moj suprug odlučio da reši naše probleme u krevetu druge žene, ali priznajem da ga je moje ponašanje i gurnulo tamo, kaže žena.

Ona je uništila svoj brak  zbog ove četiri stvari:

1.Decu sam uvek stavljala na prvo mesto

Lako je voleti svoju decu. Potrebno je vrlo malo truda i oni vas obožavaju, bez obzira na sve. Brak je ipak mala suprotnost: to je posao. A kad god sam osećala da jemoj brak težak rad, ja bih izašla s decom napolje ili u šetnju ili u bioskop. Često sam planirala ove avanture kada sam znala da moj muž ne može da ide (ili da mi ne pokvari ugođaj). Govorila sam samoj sebi, sve je u redu, on ionako radi, a nekako mi se uvek činilo da mu se ne da da ide na porodične izlete.

Izabirala sam da većinu noći s decom spavam u sobi, okrivljujući muža da jako hrče i neka se odmori jer nam ionako deca nekoliko puta upadaju u sobu tražeći nešto ili ih je strah da spavaju sami. Kao rezultat toga, jedva da smo sat vremena bili sami, a nikada nismo proveli noć bez dece. Pa, možda jednom godišnje na našu godišnjicu.

2. Nisam postavila granice svojim roditeljima

Bili su često u našoj kući, ponekad bi dolazili nenajavljeni i ulazili slobodno u kuću. Oni bi “pomagali” oko kuće i radili stvari koje im nikada nismo tražili, poput preslaganja veša iz mašine u sušilicu. Odlazili bismo sa njima na odmor. Ispred nas bi preodgajali našu decu. Moji strahovi su me usporavali da napravim granicu i postavim pravila ponašanja mojih roditelja. Moj suprug se, doslovno, oženio celom mojom porodicom.

3. Retko smo vodili ljubav. I postala sam zanovetalo

Mislila sam da je ljubav iskrenost, ali svi znamo da istina boli. Dok smo se osećali udobnije (čitaj: lenji) u našem odnosu, bila sam preumorna za akcije. A kada bi nešto i učinio, stalno bih ga napadala: Zašto si to učinio? Umesto da mu pomagala da izgrađuje svoj ego, ja sam ga ponižavala. Često sam mu govorila kako mu posao i nije baš neki i kako sigurno odlazi samo da gleda svoje koleginice vešalice (jer ja sam imala višak kilograma).

Stalno sam mu spočitavala kako radi sve pogrešno, a iskreno, on samo nije radio po mom. Ponekad sam razgovarala s njim kao s detetom. Kontrolisala sam porodične finansije i njemu prigovarala za svako nepromišljeno trošenje. I u spavaćoj sobi, pogodili ste – činio je to sve pogrešno, a nisam se stidela da mu to kažem. Kako se naš brak raspadao, stalno sam tražila greške i greške kako bih mogla da opravdam moju superiornost. Na kraju dana, više nisam osećala poštovanje prema njemu, što sam mu i pokazivala.

4. Nisam se trudila da naučim da se borim na pravi način

Znam da zvuči čudno predložiti da postoji pravi način borbe. Ali, postoji. Imala sam tendenciju da zadržim mir u našoj kući ako držim usta zatvorena kad me stvari stvarno smetaju, ali nisam. Kao što možete da zamislite, sve male stvari koje su me izluđivale prerasle su u ogromnu kuglu ljutnje koja će se povremeno pretvoriti u veliki, stvarno zastrašujući napad.

Sada kada se osvrnem unazad, bila sam očito jedna obična zastrašujuća kuja tokom tih epizoda. Pišem ovo s nadom da ću nekako vratiti svog sada bivšeg supruga nazad. I molim ga za oproštaj. Pišem ovo jer ne mogu da verujem koliko sam dugo držala glavu zakopanu u pesku.

Nadam se da će druge žene kroz moju priču barem malo shvatiti kako mi žene možemo da uništimo jednu porodicu. I dok sam još uvek uznemirena što je moj suprug odlučio da reši naše probleme u krevetu druge žene, ipak priznajem da ga je moje ponašanje i gurnulo tamo.

izvor : zdravaisretna.hr

Razlozi zbog kojih je inteligentnim ljudima teže u životu – Znatiželja vodi u vrlo komplikovane i opasne situacije

Da li mislite da je inteligentnim ljudima lakše u životu? Razmislite još jednom, jer uz inteligenciju idu i neočekivane, loše strane.

Noćne ptice

Istraživanja pokazuju da ljudi s višim koeficijentom inteligencije ostaju dugo budni noću pa se, posledično, kasnije bude ujutro. Stručnjaci kažu da to ne treba da čudi jer inteligentni ljudi vrlo često odabiru noćne sate za čitanje, proučavanje, analiziranje, pisanje…

Mozak se zbog tog rada razbudi pa im je teško onda kasnije da zaspu. Loša strana toga je što je kvalitetan noćni san izuzetno važan za zdravlje i normalno ljudsko funkcionisanje.

Teško nalazite partnera ili partnerku

Još jedna „loša strana“ inteligencije je socijalna nesnalažljivost, posebno tokom srednje škole, pa čak i u ranim dvadesetim. Kod nekih to potraje i gotovo ceo život jer se uvek osećaju bolje u sopstvenom društvu ili društvu dobro poznatih ljudi.

Loša je strana što inteligentni ljudi u tom slučaju teško upoznaju partnere i partnerke jer su povučeni i neretko imaju izuzetno visoke kriterijume. Ali, dobra vest je da kad jednom pronađu odgovarajuće partnere, uživaju u znatno boljem seksu od ljudi prosečne inteligencije.

Ni laž vam nije strana

Inteligentni ljudi obično znaju da su upravo oni najpametniji u prostoriji. Nekim ljudima to ništa ne znači i mogu normalno da se uklope u društvo u kojem se nalaze. Ali neki drugi koriste svoj intelekt kako bi na neki način zlostavljali druge.

Drugim rečima, obraćaju im se s visine, razbacuju se pametnim pojmovima, a neretko i nešto slažu kako bi pojačali utisak. To, naravno, znači da možete katkada biti zločesti, a takve ljude niko ne voli…

Verujete u neverovatne stvari

Nekoliko istraživanja je pokazalo da izuzetno inteligentni ljudi veruju u prilično čudne stvari. Primer, ispitanici iz jednog istraživanja verovali su da je čudovište na fotografiji pravo iako je bila reč o fotomontaži.

Stručnjaci ne znaju zašto je to tačno tako, ali smatraju da bi moglo imati veze s preteranim samopouzdanjem, odnosno s apsolutnom uverenošću pametnih ljudi u njihov intelekt čak i kad ih vara.

Skloni su autodestruktivnosti

Inteligentni ljudi klone se opasnih stvari jer je to prilično logično, zar ne? Možda se tako čini jer pametni ljudi vide i znaju pa izbegavaju opasne i nezdrave stvari, ali stvarnost je zapravo drugačija. Zašto?

Zato jer postoji nešto što se zove znatiželja koja inteligentne ljude vodi u vrlo komplikovane i opasne situacije poput zavisnosti o drogama. Nekoliko istraživanja je pokazalo da su inteligentni ljudi skloni autodestruktivnosti.

Izvor: vestinet

Ovo su tipovi ljudi kojima NIKADA ne smete VEROVATI!

Naše poverenje je dragoceno i nikada ne sme biti ugroženo.

Ali pitanje je: kome da se poverimo?

Iako ne možemo tačno odrediti ko su pojedinci od poverenja, postoje tipovi ljudi kojima se jednostavno ne može verovati.

Na sreću, postoje tragovi pomoću kojih možete utvrditi da li je neko veran ili ne.

Ljudi koji su zaista šarmantni, ali koriste svoj šarm da žrtvuju druge

Neki ljudi koriste svoj šarm da bi viktimizirali druge. Deluju vam slatki i čak vas obasipaju puno poklona ili slatkih reči. Zaista šarmantni ljudi vam se otvaraju o sebi, pa čak i o tome gde se nalaze, dok lažni pokazuju šarm koji je previše dobar da bi bio istinit, a da se uopšte ne otvore o sebi.

Ljudi kojima nedostaje empatija

Ljudima koji imaju tendenciju da izdaju vaše poverenje nedostaje empatija. To je zato što ne žele da se vide u koži drugih ljudi. Kada sretnete ovu vrstu osobe, vodite računa o sebi. Možda ste vi njihova sledeća žrtva.

Ljudi koji vole da vam govore tuđe tajne

Kada neko ili čak vaš prijatelj stalno priča o tajnama drugih ljudi, to je jasan znak da će i vama učiniti isto. Dakle, kada podelite svoje tajne i neke zanimljive stvari o vama, ceo svet će znati za to. Ljudi koji pokazuju narcističke osobine.

Ljudi sa narcističkim osobinama sebe vide kao centar Univerzuma

Oni će vas ubediti da su toliko važni da im se otvorite i postanete deo njihovog užeg kruga. Međutim, kada stvari krenu naopako, oni neće priznati svoje greške. Oni će manipulisati pričama koje će okriviti vas i kako ste ih naterali da se ponašaju na određeni način. Čak će izgledati kao da su žrtve u ovoj situaciji. Budite oprezni sa ovim ljudima jer im ništa nije važnije od sopstvenog ega.

 Ljudi koji su neodlučni

Ne možete se osloniti na neodlučne ljude jer ne znate da li će zaista podržati vašu ideju ili ne. Danas će vam reći da, a sutra će se predomisliti i reći vam ne.

Izvor: novipocetak

Sedam izvora stresa i negativnih emocija koji vam, polako ali sigurno, uništavaju život

Ovih sedam stresova uzrokuju vjerojatno 95%, pa možda čak i 99% nesreća koje ste ikad doživjeli. Kada jednom budete naučili da ih prepoznate, i da izađete na kraj s njima, osjećat ćete se bolje, optimističnije i vedrije u svemu što budete radili. Osjetit ćete da ste ponovo počeli da kontrolirate svoj život.

1. BRIGA – Prvi i najveći uzrok stresa je BRIGA. Briga je dugotrajan oblik straha prouzrokovan neodlučnošću. Često ljudi nauče da brinu od jednog od svojih roditelja i, ponavljajući obrazac tog zabrinutog ponašanja, postaju kronično zabrinuti. Oni se stalno brinu zbog nečega, gotovo sve vrijeme. A briga bilo koje vrste polako utječe na opadanje imuniteta i čini vas podložnim svim vrstama bolesti, od prehlade i gripa pa do infekcija i smrtonosnih oboljenja. Vaša sposobnost da prestanete da brinete predstavlja polaznu točku u pogledu toga da zauzmete jedan zdrav, uravnotežen stav da bi vam sve ono što radite pružalo daleko više zadovoljstva.

2. SMISAO I SVRHA – Drugi uzrok stresa leži u nepostojanju smisla i svrhe u životu. Jednom riječju nemanje jasnih ciljeva kojima čovjek treba da teži. U poslu je glavni izvor stresa slaba organizacija vremena, koja je uvijek prouzrokovana nejasnim ciljevima i prioritetima. Ne možete izvanredno i efikasno planirati svoje vrijeme ako niste sigurni šta je to što želite da ostvarite. Vaš um je osmišljen na takav način da se osjećate zadovoljni sobom samo onda kada radite na tome da ostvarite nešto što vam je važno u životu.

3. NEDOVRŠEN RAD – Svako od nas osjeća “neodoljivu potrebu za tim da završi započeto” ili “težnju ka tome da završi posao”. Osjećamo se sretnim i zadovoljnim kada završimo posao, ili kada postignemo cilj. A nesretni smo i pod stresom se nalazimo onda kada nešto ostavimo nedovršeno ili neurađeno. Započinjanje rada na nečemu što potom ostane nedovršeno, ili samo djelimično obavljeno, može da prouzrokuje kod vas veliki stres. Čak i to da promatrate nekoga tko nešto započne, po to ne dovrši, predstvalja stres.
Odugovlačenje je najrasprostanjeniji primjer nedovršenog rada. Kad god odugovlačite, posebno važne zadatke, vi doživljavate stres. I što je važniji zadatak ili odgovornost, to dožviljavate veći stres i više gubite svoj duševni mir. Ovaj stres se na kraju manifestuje na psihičkom planu u vidu nesanice, negativnih emocije i lakog uzrujavanja.

4. STRAH OD NEUSPEHA – Ovaj strah se obično manifestira kroz neodlučnost, zabrinutost i brigu. Strah od neuspjeha je uvjetna reakcija naučena u djetinjstvu. Svatko se u izvjesnoj mjeri pribojava nekih stvari. Strah vas čini opreznim, što je dobro kada ste umjereni u tome. Ali onda kada strah od neuspjeha isuviše uzme maha, on može postati glavna prepreka na putu ka vašem uspjehu i sreći. Kada se suočite sa strahovima i krenete ka njima, oni počnu da iščezavaju i da se smanjuju. Ali kada uzmičete od osobe ili situacije koje se bojite, strah biva sve veći i veći sve dotle dok ne počne u potpunosti da dominira vašim životom.

5. STRAH OD ODBACIVANJA – Ovaj strah se javlja kada vam je previše stalo do toga da dobijete potvrdu od drugih ljudi. Strah od odbacivanja se obično nauči veoma rano u djetinjstvu kao posljedica obrasca ponašanja u okviru kojeg roditelji djetetu “uvjetuju ljubav.”

6. PORICANJE – Poricanje leži u samom jezgru stresa, nesreće i psihosomatskih bolesti. Poricanje je postupak osobe koja odbija da se suoči s neugodnom stvarnošću. Do toga dolazi onda kada ne želite da priznate da postoji netko područje života u kojem trpite neuspjehe. Tada pribjegavate tome da sve to odbijate da vidite i pretvarate se kao da je sve u redu. Međutim, ono što se u psihi nagomilava – ispoljava tijelo. Kada dovoljno dugo odbijate da vidite činjenice, to počinje da se manifestira na fizičkom planu. Poricanje dijela stvarnosti pokreće nesanicu, glavobolje, probleme s probavom, depresiju, izlijeve bijesa i često grozničave aktivnosti.

7. BES – Bijes je možda najdestruktivnija od svih emocija. Izlijevi bijesa mogu uzrokovati srčani napad, moždane udare, rasprsnu krvne žile, izazovu čir, migrene, astmu i kožna oboljenja svih vrsta. Nekontrolirani bes uništava brakove i veze, uništava ličnosti djece u razvoju, doprinosi gubitku posla i karijere i predstavlja izvor više nesreća nego bilo koja druga emocija.

Izvor: alternativainformacije

PATRIJARH SRPSKI_PAVLE –  HLEB TREBA POŠTOVATI

0

 “Eto, kako se olako baci parče hleba.

 A pre godinu dana neko je orao njivu, sejao, strahovao da mlade biljke ne izmrznu od mraza i čekao da padne sneg, koji će pokriti i zaštiti pšenicu.

 U proleće žito je raslo pod blagim sunčevim zracima. Pa, u leto, kad sazri, strepeo čovek hoće li pasti grad ili naići oluja i sav trud uništiti.

 Potom žito žnjeo po najvećoj vrućini, pa, nosio u mlin.

Neko to brašno sa vodom mesio, i od testa pekao hleb.

Da bi hleb došao na naš sto, potrebna je puna godina rada mnogih ruku i Božji blagoslov.

Hleb treba poštovati.”

Životna priča Danice Grujičić: “KUPALA SAM SE U KORITU, WC JE BIO PREKOPUTA ULICE”  – Jedini mi je žal što decu nisam imala

Rođena sam 30. avgusta 1959. u Užicu, od oca Mila, mada se tada izgovaralo Milo, jer je rođen 1933. u Andžićima kod Kravice, blizu Bratunca. I od majke Cvete, rođene u selu Draksin kod Bajine Bašte 1934, koja, nažalost, više nije među nama. Tata je ekonomista, a mama je bila profesorka jugoslovenske književnosti, počinje životnu priču ministarka zdravlja, neurohirurg prof. dr Danica Grujičić. .

Fenomenalno detinjstvo u Užicu. Non-stop smo bili na trgu, predivan je. Želja mi je da Andrea Rijua ili našu Filharmoniju dovedem da tu naprave grandiozan koncert. Mama, tata i ja smo imali dvosoban stan u blizini. Nisam imala svoju sobu, iako sam bila jedinče. Delila sam je u početku s prabakom, koja me je čuvala, a posle je ona otišla kod svoje ćerke, moje nane. Mama je bila sjajna, vaspitavala me je da jednako volim i njenu i tatinu familiju. I jednako sam vezana za obe.

Žvaka u kosi

Snega je zimi bilo puno. Kod te čuvene česme, u blizini gradske kafane, stepenice nije bilo šanse da se očiste. Tu smo se sankali po ceo dan. Ali kad sam krenula u školu, mama je insistirala – prvo domaći, pa igra i ulica. I to je ostalo do kraja života – obaveze, pa uživanje. Išla sam u OŠ “Nada Matić”. Lepe uspomene, izleti s divnom učiteljicom Nadeždom Petronijević. Bila sam nemirna. Imali smo duvaljke, pa smo pucali jedni drugima. Jednoj drugarici sam zalepila žvaku za kosu. Kad sam videla da je morala da se ošiša, baš mi je bilo krivo. Doživela sam to kao najveću zlobu koju sam mogla da uradim.

Beograd

U Užicu sam bila sam do svoje dvanaeste godine, završila pet razreda. Tata i mama su 1970. prešli u Beograd, a ja sam još godinu ostala s nanom i dekom, maminim roditeljima. Stanovali su u Ulici Petra Ćelovića, u staroj zgradi gde je sada MUP. Toalet nam je bio preko puta ulice, kupali smo se u koritu. Deda je posle, dok sam još bila s njima, dobio stan u čuvenoj Kuli.

Operacija na ribi

U šestom razredu prelazim u Beograd, u OŠ “Aleksa Šantić”, sada je deo “Ribnikara” u Resavskoj. Tata je tu dobio stan od “Jugoimporta”. Adaptacija je išla bez problema, dobro društvo, svirala sam harmoniku u školskom orkestru. Još u trećem razredu mama je odlučila da sviram harmoniku, pošto nismo imali prostor za klavir. Gitara joj je izgledala previše muški. Sve je mama usmeravala, pa i engleski, koji nas je od šeste godine učila Stanislava Ješić, mama mog drugara Budimira, ortopeda s “Banjice”. Moja prva neurohirurška operacija bila je upravo na ribi koju je njegova baka držala u kadi. Igrali smo se, a ja sam je iglom ubola pravo u mozak. Svi su se zgranuli, morali su odmah da je spreme jer je uginula. Već tada se videlo da ću biti neurohirurg!

Školske diplome

Upisala sam Petu beogradsku gimnaziju. Opet super društvo. I dan-danas sam s većinom njih u kontaktu. Matkovićka, bivša ministarska za rad, školska mi je iz gimnazije. Eto, to odeljenje ima dva ministra. Imala sam i Vukovu, i Alasovu diplomu, i diplomu Svetozara Markovića, mada nikad nisam bila štreber. I tada sam se borila za učenička prava. Roditelji su mi usadili istančan osećaj za pravdu, koji generalno karakteriše čitav srpski narod. Možda nas zato neki i ne vole.

Moskva

U Moskvu odlazimo 1975, kad sam bila četvrti gimnazije. Imala sam privatnu profesorku fizike, matematike i ruskog. Bilo mi je simpatično kad sam u početku odgovarala, pa su svi pogađali reči kojih nisam mogla da se setim. Otišla sam u avgustu, a već u januaru sam solidno govorila, pa i počela da mislim na ruskom. Mlad mozak, sve ulazi. Nikad nisam dugo spavala, mada sam volela da se razvlačim po krevetu. Dovoljna su mi četiri sata. Legnem u ponoć, ustanem u četiri ujutro i učim, pogotovo za maturu.

Mozak i vasiona

Došao je fakultet, već sa 17 godina. Išla mi je matematika, želela sam da budem konstruktor aviona, ali za to morate da budete državljanin SSSR. Onda sam gledala koji će mi fakultet najpre priznati i bila je to medicina. Iskreno rečeno, baviti se mozgom i vasionom potpuno je isto. Mozak je vasiona u malom. Kad otvorim glavu pacijentu i vidim mozak: “Dobar dan, vaše veličanstvo.”

Redovni profesor

Nikad sebi nisam zacrtala da budem ministar. U startu sam zacrtala da ću da budem profesor neurohirurgije. Kad sam se vratila iz Moskve, tokom fakulteta, uletela sam u generaciju 1957, iako sam ’59. godište, jer sam dve godine dobila u Rusiji. Magisterijum je bio 1987, a specijalistički 1989. Trajao je celo pre podne, ispitivali su me profesori Sekulović, Tajsić i Popović, jedan od najlepših ispita u životu. Stvarno sam dobro znala i to se na kraju pretvorilo u razgovor maltene ravnopravnih ljudi. Do zvanja redovnog profesora došla sam 2007. U međuvremenu ,kao žensko sam shvatila da moram da radim više i bolje da bi uopšte neko hteo da se operiše kod mene. Bila sam spremna maltene da se potučem za operaciju. Da meni neko iz moje generacija kaže: “Znaš, ja ću sad u salu, a ti završi otpust!” Marš, bre! Ja idem u salu, ti nemaš pojma o pacijentu! Kolege su mi ipak bile džentlmeni, a i znali su da sam malo na svoju ruku, pa je bilo: “Gde da me bije glas da sam se tukao da ženom.” Ali radila sam po 20 sati dnevno. Kasnije je to više otišlo u kontrolu onoga što rade mlađi.

Operacije

Često mi je zadrhtala ruka na operaciji, ali uzmem kocku šećera i sve prođe. Na neki način sam sujeverna. Pre ulaska u salu ruke uvek perem na istoj česmi, mantil stoji na istom mestu, uniforma se skida na isti način. To je valjda podsvesna želja da na operaciji sve ide kako treba.

Komplikacije

Najteže mi je kad gubim pacijenta, bez obzira na to koliko godina ima. Sanjam ga i uvek se pitam da li sam mogla još nešto da uradim da mu spasem život. Hvala bogu, nijedan mi nije umro na operaciji, bilo je onih koji su preminuli od komplikacija, krvarenja. Na svakih deset godina otprilike bude po jedna tužba, ali nikad nije dokazana moja krivica, niti je tu bilo krivice. Komplikacije se dešavaju.

Mnogo sam ambiciozna

Najznačajnija ljubav mi je bio suprug Dušan Spasić. Mislila sam da život mogu da provedem s njim. Ali ispostavilo se da je to nemoguće s mojom naravi. Svadba od 500 ljudi bila je u hotelu u Surdulici. Mislim da je Surdulica i dan-danas pamti. I svadba je možda bila i najlepši deo braka. Razveli smo se posle četiri meseca. Smetalo mu je što po ceo dan nisam bila kod kuće. A i nismo imali nikakva zajednička interesovanja osim ljubavi prema medicini. Ma ja sam malo specifična, ne mogu da kažem da je bilo samo do Duleta. Bila sam svojeglava. A za brak je potreban kompromis. Dobro je bilo što smo se još voleli kad smo shvatili da ne možemo zajedno, da će to prerasti u nešto suprotno od ljubavi ako ostanemo u braku. I lepo smo se rastali. Čak kada je bio bolestan, a već je bio oženjen Mirom, imao dvoje dece, obilazila sam ga na kardiohirurgiji. Bilo je: “Jao, bivša žena te obilazi!” Ali mi smo bili kolege na studijama. Imala sam vezu pre njega, imao je i on veze. Dugo je trajao prelazak prijateljstva u ljubav, a sve se završilo vrlo brzo posle venčanja. Jednostavno sam odlučila – ili on, ili neurohirurgija. Ali to sam mu i rekla pre braka: “Ako ikada budem morala da biram između tebe i neurohirurgije – nemaš šanse.”

Da smo prevazišli tu prvu, drugu godinu, možda bih kasnije napravila nekakav kompromis. Ali u tom trenutku nisam bila spremna na to. I bilo je poštenije razvesti se nego ostati u braku. Takva sam po prirodi, rođena da budem hirurg, da sečem. Ide – ide, ne ide – doviđenja! Ne mogu da se smaram, nemam vremena, radim ozbiljan posao, treba operisati pacijente, pisati radove, napredovati u struci. Karijera mi je izuzetno važna, mnogo sam ambiciozna. Da je tada naišao neko ko je imao razumevanja za to, možda bih imala i porodicu, možda bih se ponovo udala. Tata je častio društvo kad sam se razvela. Dobro me je poznavao i tačno je znao šta će se desiti. Ali je odličnu stvar uradio što me je pustio da pogrešim.

Žal

Jedini mi je žal što decu nisam imala. A možda je tako i bolje, decom moraš da se baviš. Gledam mlade roditelje, daju im telefon, pa gledaju glupave crtaće, slušaju idiotske pesmice u kojima se promoviše nasilje i posle se pitamo odakle nam nasilje u školama.

Politika

U DS sam bila kratko, posle ubistva Đinđića. Ubiti premijera u mojoj državi znači pucati u moju državu. Tek kad je Čeda Jovanović, koji mi je od starta bi nesimpatičan, izašao – ušla sam u DS. Dugogodišnji član je bio moj brat od tetke Darko Marinković, koji je ostao u Užicu i posle bio direktor Zdravstvenog centra. Stariji u našoj familiji bili su za SPS, a pošto su bata i seka uvek bili zajedno, uvukao me je u DS. Nisam bila nešto aktivna, bila sam na jednom sastanku na Vračaru. Tada sam shvatila da članstvo niko ništa ne pita. Prvi put su me pitali zašto to radim kad sam izlazila iz partije: “Upravo zato što me tek sad pitate za mišljenje.” A tada sam već bila bila redovni profesor! I kad je DS bio na vlasti, imala sam puno veza i pacijenata koje sam operisala jer me je zvao neko iz ove ili one partije na vlasti. Ali me nikad nisu pitali: “Dano, šta ti misliš, kuda treba da ide zdravstvo?” Ako hoćeš nešto da menjaš, moraš da imaš politički uticaj, to je jasno. I nije tako samo u Srbiji, pogledajte Nemačku, Englesku… Jedino što Zapadu priznajem je što su pre više vekova počeli da prave sistem. Mi u svemu moramo da napravimo sistem, a ne da zavisi od toga da li nekoga znam ili ne znam. Stalno kritikujemo sebe, a to ne volim. Možemo da imamo bolji život nego bilo koji drugi narod na planeti.

Kandidat za predsednika

Kolege s klinike 2011. htele su da mi smeste 300 evra u bombonjeru ili tako nešto. To mi je rekao čovek kome sam operisala dete. Shvatila sam da samo javnost može da me zaštiti, a nikako to što ću sedeti u ćošku i niko neće znati za mene. Zaštita je bila kandidatura za predsednika 2012, jer kandidati moraju da budu policijski provereni. I prihvatili su je jer sam bila čista, a ne znam da li bi prihvatili ovih koji su hteli da mi smeste.

Ana Brnabić

Da ću biti ministar, saznala sam u četvrtak pred sednicu Glavnog odbora SNS. Zvala me je Ana Brnabić: “Dano, predsednik smatra, a i Predsedništo SNS, da ti treba da budeš, pošto smo na ti, ministar.” Uvek sam govorila da neću odbiti ako mi ponude. Ali ne bih ni dramila da nisu. Prihvatila sam jer mislim da na kraju karijere nema tajne za mene i da mogu mnogo toga dobrog da uradim u sistemu. Ništa mi se nije promenilo. I dalje radim i pre i posle podne. Mnogi se čudom čude šta će ministar uveče u ministarstvu.

Aranđelovdan

Osećam se kao produžena ruka boga kad spasem pacijenta usled komplikacija, jer nekad imam osećaj da se borim s nekim zlim silama koje ga vuku nizbrdo. Ne možete uvek da imate kontrolu nad svim. Ima neka viša sila gde prestaje vaša kontrola kao doktora, kao ljudskog bića. Ali nisam neki vernik. Slavim Aranđelovdan, slavu Grujičića, i Đurđevdan od Božića. Majka moga oca je umrla rano i pošto je deda nasledio njeno imanje, obeležavao je obe slave. Đurđevdan je preuzeo moj brat Davor u Zvorniku, ali tata i ja na neki način učestvujemo.

Vlast

Da li sam i kao ministarka produžena ruka boga – e, to je veliko pitanje. Možda pre produžena ruka vlasti nego boga. Ali vlasti koja smatra da zaista treba izvesti reforme u zdravstvu. Iznenađena sam odsustvom direktiva koje bih morala da sledim i ukazanim poverenjem da ono što smatram dobrim i radim. I to sad neko smatra revolucionarnim, a u stvari se niko nije bavio tim stvarima 50 godina.

Imena i nadimci

Aždaja, Dana Komsomolka, Milostiva, Brzi Gonzales, mnogo je bilo nadimaka. Ali u ministarstvu je uvek bilo: “Evo je ova, opet nešto traži, njoj ništa nije dovoljno.” Ugled sam stekla kao doktorka Dana, pa bih ja u dve reči bila možda Dr Dana ili Drdana. Možete da stavite akcenat na šta hoćete, verovatno ima i jednog i drugog.

Tata i mama

Imamo dva stana, na drugom spratu sam ja, a tata ispod, na prvom. Mama je preminula prošle godine i drago mi je što je umrla u svom krevetu. Imala je probleme s disanjem i bolovima, pomogla mi je moja medicinska sestra Nada, koja je otišla u penziju. Tata je jednu noć spavao s mamom, drugu ja. Uglavom je on bio taj koji joj se poslednjih godina posvetio. Šalila sam se: “Iskajavaš neke grehe.” Zaista je pokazao pravu ljubav prema životnom partneru i pokazao se kao izuzetan čovek. Ujutru, pre nego što odem, obavezno pijemo kafu i izanaliziramo geopolitičku situaciju u svetu. I uveče kad dođem kući. Iako je u 90. godini, tata ide po prodavnicama, na pijacu… Fala bogu, vrlo je vitalan.

Božić

Ma kakva Nova godina, 31. decembar prelazi u 1. januar i ceo svet poludi. Za mene je Božić daleko veći praznik. A mnogo lepše se provedem na nekoj svadbi ili kad se slavi rođenje deteta, krštenje… Kad odradimo dobar posao, sledi opuštanje s prijateljima uz ozbiljnu muziku ili evergrin. A ako se sluša narodna, mora da se peva, nema druge. Haris Džinović i starogradske. Nažalost, harmoniku nisam uzela u ruke od rata u Bosni. Imam puno familije u delu gde su Srbi dosta stradali, poginuo mi je bliži rođak, trojica daljih, brat od strica iz Kravice jedva je izvukao živu glavu 1993. Raspuste sam provodila u Kravici kod dede i bakice. Nema šume kroz koju nisam prošla, božanstven predeo, pitomina. Sad ne bih smela jer ne znam gde su nagazne mine. Kao dete sam sama išla i kroz kroz muslimanska i kroz srpska sela. Nikad nikakvu neprijatnost nisam doživela, ako sam bila žedna, ljudi su mi dali vode. Sad vidim neka pedofilija, ne znam gde ide čovečanstvo. A ’91. mi je sve teško palo, bilo mi je neshvatljivo da se zakrve ljudi koji su do juče bili zajedno. To mi je, onako, baš tuga. Kao i ovo sad što se dešava u Ukrajini, jer smo svi Sloveni i genetski povezani.

Smrt brata Darka

Jako mi je teško pala smrt brata Darka 2012, njemu nisam mogla da pomognem. Imao je samo 52 godine, umro je od tumora na mozgu, kod mene na klinici. Posao i neurohirurgija su mi pomogli. Ali to ostaje rana.

Unučići

Ono što danas istinski može da me obraduje nije više nikakav uspeh, već bukvalno da se rodi zdravo dete, bilo čije, bilo gde. Moji prijatelji već dobijaju unučiće. Kad bi moglo što više dece da se rađa u Srbiji.

Pamtiće me…

Pamtiće me meni bliski, oni koje sam učila i familija kao nekoga ko je bio dobar čovek. Možda sam nekada bila gruba prema nekome ko to nije zaslužio, možda sam se ogrešila nesvesno misleći da radim pravu stvar. Ali namerno nikad! Ukoliko nisam bila izazvana, naravno. Akcija rađa reakciju. A ja nisam neko ko ne ume da se brani. Ako me napadnete, pa neće vam biti dobro. A ako imate korektan odnos sa mnom, možete da uživate.

Izvor: kurir.rs

Oni koji pate od bolova u leđima ili osteoporoze ovo moraju da znaju – Bol se pravilno može ukloniti jedino ovako!

Lekari kinske tradicionalne medicine tvrde da osobe koje pate od bolova u leđima ili osteoporoze ne smeju da trpe bol. Rešenje nije ni gutanje tableta protiv bolova.

Cilj je da se rešite bola, kako telo ne bi trpelo. Bol se pravilno može ukloniti jedino vežbama:

Istezanje kičme

Podvijete stopala ispod zadnjice. Sednete pravo i izvijete se napred. Ova vežba će istegnuti svaki pršljen posebno i osloboditi vas bola, kako u donjem delu kičme, tako i u gornjem. Redovnim vežbanjem, možete sasvim ukloniti bol u kičmi.

Vežbanje uz zid

Ova vežba ublažava glavobolju, napetost u ramenima i vratu. Preporučuje se onima koji pate od vrtoglavice.

Lezite na leđa, a noge stavite uz zid. Ruke držite na stomaku. Zatvorite oči, ravnomerno dišite i pokušajte da odbacite sve nepotrebne misli. Pet minuta u ovom položaju ublažava napetost mišića leđa i vrata, a glavobolja nestaje bez traga.

Poza psa

Stanite četvoronoške, neka vam kičma bude paralelna sa podom. Prvo udahnite i glavu izvucite na gore, a stomak “spustite”. Zatim izdahnite dok glavu pomerate na dole, a stomak uvlačite. Ponovite ovo 10 puta.

Istezanje i uvijanje

Ova vežba pomaže ako imate bolove u stomaku i probavne smetnje. Sedite na pod, a noge ispravite. Levu nogu savijte preko desne, pa se istegnite u levo. Oslanjajući se na ruku. To uradite i na desnu stranu. Ostanite u pozi oko 30 sekundi.

Leptir poza

Smanjuje bol u kukovima, ublažava napetost u nogama i kolenima.

Sednite na pod, ispravite leđa. Spojite noge u stopalima pa ih privucite sebi. Izdržite u ovom položaju oko 2 minute.

Upamtite da smo blagosloveni telom koje se lako oporavlja i koje zahvalno reaguje na svaku vežbu. Stoga, pre nego popijete lek protiv bolova, probajte sa nekom od ovih vežbi.

Izvor: stil.kurir.rs