Vladeta Jerotić o pravoj ljubavi – Kako da volimo nekoga uprkos njegovim nesavršenostima i manama!
Nemoguće je formirati definiciju ljubavi, niti jasno odrediti šta je to prava ljubav, jer to jednostavno osećamo. Ipak, možemo reći da ljubav nije ono što boli, u čemu se osećamo loše, negativno; ljubav nije odnos u kojem želimo potpuno da promenimo osobu, ne prihvatajući njenu pravu prirodu; ljubav često nije laka, ali ne može biti ni prava ako se za nju ne borimo i ne pokušavamo da prevaziđemo iskušenja.
Srpski akademik Vladeta Jerotić često je u svojim delima i na predavanjima govorio o temi ljubavi, a sledeće njegove reči će vas podstaći na razmišljanje, a možda čak i promeniti pogled prema emotivnim odnosima:
“Ljubav nas izvodi iz okvira prostora i vremena. Po meri ljubavi prema bližnjem se potvrđuje naša ljubav. Lako je voleti čovečanstvo, ali treba voleti onog ko je stalno tu, ko ima i loše osobine, ko je nesavršen. Voleći čoveka, mi volimo i njegove osobine, ne obrnuto. Ne možemo reći da nekoga volimo zbog njegovih osobina ili zato što je nešto uradio. Možemo samo da ga volimo kao ljudsko i Božije biće, a onda da zbog toga volimo i njegove osobine. Preko tog nesavršenog bića mi možemo onda voleti celo čovečanstvo. Ne voleti apstraktnu sliku čovečanstva, već konkretnog čoveka, uz sva iskušenja.”
Kada prihvatimo osobu sa njenim manama i vrlinama, u njenoj pravoj prirodi, I zajedno se trudimo da rastemo, takvi kakvi jesmo, takve ljubavi imaju veće šanse. Imamo svoje dobre i loše strane, a ljubav je ta koja je spremna da prigrli i vaše senke i vaše svetlosti – pod određenim granicama.
Izvor: sensa.rs
Najveće kajanje u životu je kad ostaneš bez ženu koja te je volela, a ti je nisi dovoljno cenio
Sve se dogodilo tako iznenađujuće brzo, kao da je vrijeme ubrzalo svoj tok. Prvi put sam susreo svoju suprugu prije mnogo godina i taj susret je bio predivan, baš onako kako su opisivali u knjigama i prikazivali u filmovima.
Vrijeme je nekako sporije prolazilo, kao da je svijet usporio svoj ritam. Brzo sam bio očaran njenom dobrotom koja je sjajila iz njenih očiju, lakoćom njenog osmijeha i zaraznim smijehom. Dvije godine sam joj se udvarao i na kraju smo završili u braku. Bila je moja supruga više od sedam godina, a zajedno smo podizali našu djecu i brinuli o naša dva psa.
Nažalost, život je odlučio da me ostavi bez nje. Više nije s nama, a osmijeh koji mi je nekada donosio utjehu i radost sada izaziva nostalgiju i tugu. To je kao fizička bol koju osjećam u prsima svaki put kad pomislim na nju i na ono što sam izgubio. Moja supruga je napustila ovaj svijet prije dvije sedmice i cijeli mi se život srušio pred očima.
Ljekari su nam saopćili da više ne reaguje na tretmane i da ne mogu učiniti mnogo više. Tada me je obuzela strahota. Polako sam počeo prihvaćati stvarnost da ću izgubiti svoju ženu. Gledao sam je i primijetio sam smirenost na njenom licu. Izgledalo je kao da je znala da će se to desiti. Nije bila uplašena. Nije bila ljuta. Bila je samo ispunjena mirom.
Shvatio sam koliko je moja supruga bila zrela i mudra u tim trenucima. Uspjela je pronaći unutarnji mir usred vrtloga koji je preplavljivao naše živote. Odlučila je da želi izaći iz bolnice i provesti svoje posljednje dane u našem domu. Željela je biti okružena djecom, našim kućnim ljubimcem i u toplini našeg doma. Također je izrazila želju da nam priprema doručak i da zajedno ležimo na travi u našem dvorištu.
Suze su mi krenule niz lice dok sam je slušao kako mi priča o svim stvarima koje je željela doživjeti u preostalom vremenu koje je imala na ovom svijetu. Tako sam snažno želio ostvariti sve te stvari za nju. Imali smo samo još mjesec dana zajedno, ali u tom vremenu me naučila važnim lekcijama koje svaki muškarac u vezi treba naučiti prije nego bude prekasno.
Gledao sam je kako se smiješi dok razgovara s našom djecom i mrzio sam sebe što nikada nisam pravilno cijenio takve trenutke u prošlosti, jer je moj um bio zauzet poslom. Prekoravao sam sebe što nisam iskoristio te trenutke i naučio biti prisutan u tim situacijama.
Shvatio sam da sam je trebao više držati za ruku kad sam imao toliko prilika za to. Stoga, svim muškarcima koji ovo čitaju poručujem – naučite cijeniti svoju ženu dok je tu. Kada nestane, shvatit ćete da vrijeme provedeno zajedno nikada nije dovoljno.
Izvor: Oaza znanja
Vladeta Jerotić o najtežoj hrišćanskoj vrlini – Kada je steknete, život je lakši, radosniji, vlada mir!
Vladeta Jerotić, srpski akademik, psihijatar i autor mnogih knjiga koje se bave životnim i psihološkim temama, iza sebe je ostavio brojne mudrosti koje možemo primeniti u svakodnevnom životu. U celoj karijeri bavio se čovekovom dušom i umom, a često je psihološko stanje čoveka povezivao i sa duhovnošću. O tome možete čitati u njegovim delima “Psihološko i religiozno biće čoveka”, “Hrišćanstvo i psihološki problemi čoveka” itd.
Kada je reč o vrlinama koje su vredne za samog čoveka, Jerotić je isticao smirenje, kao jednu od najtežih hrišćanskih vrlina:
“Može vam se desiti da vidite naizgled smirene ljude, ali to ne znači da oni zaista poznaju smirenje. Ima onih koji su intovertni, koji inače nisu skloni bilo svađi, bilo nekim burnim reakcijama. Ali ovde treba praviti razliku, jer to nije smirenje, kaže Vladeta Jerotić. Smirenje je kada pobediš u sebi mnogo šta što znaš da nije dobro, pa se boriš jako dugo sa tim. Teško da se može uopšte zamisliti pravo smirenje, čak i u nekom dobrom, velikom manastiru. Bilo je religioznih ljudi koji su se na kraju plašili smrti. Hrišćanstvo nam je to dalo kao ideal da pokušamo da ostvarimo potpuni mir, bar na neko određeno vreme.”
Traganje za mirom je težak zadatak kojem se posvećujemo tokom celog života, ali to nikako ne znači da treba da stanemo i da prestanemo da se trudimo. Kada je srce ispunjeno unutrašnjim mirom, život je odeven u radost i lakoću. Zato, iako je teško postići smirenje, neprestano treba na njemu da radimo i da ga razvijamo kao svoju vrlinu.
Mnogi umni ljudi i duhovni oci govorili su o značaju smirenja, pa je tako Otac Tadej poručivao – “Smirenje je božanska osobina. Smirenje gde god caruje, bilo u porodici bilo u društvu, ma gde, ono uvek iza sebe izliva božanski mir i radost.”
“Smirenje je skraćeno spasenje.” – reči su Ava Varsonufija
Koliko je naše smirenje važno za nas lično, ali i za ljude koji nas vole, podsećao je čuveni Dostojevski: “Smiri se gordi čoveče i pobedi sebe u sebi. Istina je tu u tebi samom. Pobediš li sebe usrećićeš i sebi i druge. Osetićeš radost kakvu nikad nisi ni mogao zamisliti!”
Izvor: Sensa
Vladika Nikolaj Velimirović – Da li znate koji je najveći SRPSKI GREH, onaj iz koga kasnije proizlazi sve zlo, sva strava i užas?
Jednom prilikom sam sedeo sa svojim dugogodišnjim prijateljem, izuzetno obrazovanim i duhovno iskusnim čovekom, vladikom Srpske pravoslavne crkve. Kao i uvek, čitav naš razgovor je imao tih i svečan karakter. Bez mnogo reči, sa dugim periodima ćutanja, u zajedničkom osećanju težine vremena u kome živimo.
Pred zidovima ispunjenim knjigama i ikonama, pod prigušenim večernjim svetlom, čitav ovaj nesvakidašnji razgovor sveo se na zajednički pokušaj našeg odgovora na jedno podjednako komplikovano koliko i tajanstveno pitanje. Rekli bismo pitanje svih pitanja: koji je to najveći, onaj prvorodni srpski greh?
Da, zaista, koji je to najveći naš greh? Iz koga se kasnije šire i umnožavaju svi ostali naši grehovi, mane i nedostaci. Koji prethodi svakom srpskom stradanju, svakom našem padu i svakoj propasti.
Greh srpskog naroda
I razgovor se tako pretvorio u veliko i strašno podsećanje na sve ono što nam se dešavalo. Pred mirnim pogledom mog ćutljivog sagovornika, ja sam polako nabrajao užasne scene našeg pada u istoriji. Jednu po jednu. Kao na ispovesti, ređao sam strašne scene krvavih stratišta i narodnih zbegova. Sećao sam se svega onog što mrzne srce i ledi dušu.
Sećam se kumovske sekire; sećam se oficirske sablje koja seče dojke srpske kraljice; sećam se krvavog noža kako se u Topčiderskoj šumi nemilosrdno zabija i kasapi lice najplemenitijeg vladara naše moderne istorije; sećam se prosjaka i bogalja sa najvišim vojnim odlikovanjima posle svakog srpskog rata; sećam se budućeg srpskog vojvode Živojina Mišića kako zalaže kod poverilaca sve što ima, čak i svoj šinjel (pošto je kao obrenovićevac izbačen iz vojne službe); sećam se najveće junakinje Solunskog fronta, besmrtne Milunke Savić (nosioca Karađorđeve zvezde sa mačevima, medalje Obilića i dva ordena francuske Legije časti) kako posle Prvog svetskog rata radi kao čistačica i kleči pored kofe sa prljavom vodom samo da bi ishranila svoju porodicu – u istoj onoj kraljevini u čijem je oslobođenju onako slavno učestvovala, prerušena u muškarca, višestruko ranjavana…
Sećam se pravoslavnih crkava podignutih u vazduh srpskom rukom; streljanja Hristove ikone; ugašenih krsnih slava; zabranjene ćirilice; prećutanog Jasenovca…
Sećam se svega što inače pokušavamo da zaboravimo, svega onog što nas prati kao demonska senka, udobno smeštena između redova naše istorije…Trebalo je podneti sav ovaj odjednom oživljeni užas.
Dugo ćutanje. I jedva savladan, teški uzdah pokajanja za sve ono što su najgori među našim precima radili svojoj rođenoj braći, svojim kumovima, prijateljima, vođama, vladarima…
Gospode Isuse Hriste, sine Božji, pomiluj nas grešne! Pomiluj nas, Blagi! A posle molitve, pokušali smo da nekako rastumačimo ovaj jezivi haos bezumnih, neljudskih grehova našeg naroda. I probao sam. Nabrajajući redom: greh oceubistva; izdaju; samovolju; sebičnost; pohlepu; nepoštovanje svega velikog i zaista vrednog…
Moj ćutljivi, mudri sagovornik podsetio me je da su ovo „samo odblesci nečeg starijeg od svega nabrojanog”. Da postoji prauzrok čitave ove tužne hronike naše sramote i beščašća. I da je „ovaj strašni greh vešto prerušen u jedan naizgled sasvim bezazleni oblik”. U nešto što nam se i ne čini kao greh.
Otkrio mi je, u jednoj jedinoj reči, suštinski razlog svih razloga našeg ponovljenog stradanja. Izrekao je rešenje: „Najveći srpski greh, onaj iz koga kasnije proizlazi sve zlo, sva strava i užas naše istorije i svakodnevice, jeste nestrpljenje.”
Obično, malo, svakodnevno, tobože bezazleno nestrpljenje. Ono je naš najveći, najteži, onaj originalni greh. Prauzrok svega što ćemo kasnije upropastiti, izdati, uništiti, oskrnaviti, odbaciti, zaboraviti…
Kao i uvek, najkomplikovanija pitanja zahtevaju one najjednostavnije odgovore. Koji su, pokazalo se, često i jedini pravi. Jer nestrpljenje nije suprotnost „strpljenju”, već mudrosti.
Nestrpljenje je očito pokazani nedostatak vere u Boga i u sebe. Nestrpljenje je malodušje i maloverje. Nestrpljenje je uzrok svakom razočaranju. Nestrpljenje je pobuna protiv onoga „neka bude volja Tvoja”. Nestrpljenje je početak svakog kraja. Nestrpljenje je ono samoubilačko srpsko „buntovništvo bez razloga”. Nestrpljenje je bezbožni otpor svemu onome što ne razumemo.
Nije mi ostalo ništa drugo nego da se složim sa svojim mudrim, strpljivim prijateljem. I da sada ovde i vama, dragi moji, prenesem sećanje na ovaj davni razgovor. Sa nadom da ćete me razumeti. I poverovati rečima srpskog episkopa, nadahnutih hiljadugodišnjom mudrošću pravoslavne civilizacije.
Zato, molim vas, nemojte biti nestrpljivi. Koliko god da vas boli. Koliko god da vam se čini neizdrživo.
Izvor: starhangelmihailo.com
Vladeta Jerotić – Zašto i kako zaljubljenost može da pređe u mržnju i razočaranje
Postoji izreka koja kaže da su zaljubljeni najveći utopisti. Kada se zaljubimo u osobu, sasvim je moguće da je idealizujemo, da u njoj vidimo isključivo svetlost, lepotu, dobrotu, ali da li postoji osoba bez mana? U svemu vlada zakon crnog i belog, pa tako i svaki čovek ima svoje mane i nedostatke.
Jedna od najvećih zabluda je da mi možemo promeniti osobu. Kada romantični “leptirići” odlete iz našeg stomaka i prđe taj osećaj zaljubljenosti, da li zaista pred sobom vidimo osobu za ceo život?
Istina je da lzaljubljenost može da pređe u ljubav, ali može da se pretvori i u mržnju, razočaranje. Baš o tome govorio je dr Vladeta Jerotić i savetovao na šta treba da obratimo pažnju pre nego što izaberemo voljenu osobu za ceo život:
“Zaljubljenost je najlepše osećanje na svetu, ali krajnje opasno. U onom drugom vidiš Boga, direktno Boga, i to je dokaz da postoji Bog, kada ti u drugom vidiš ono sve najlepše. Pazite, ako zaljubljenost ne pređe u ljubav može da pređe u mržnju. Pa se sudije čude i krste kako zaljubljeni parovi mogu onoliko da se omrznu, tzv, razočaranje. Pazite kada se udajete ili ženite, zaljubljeni ste, želite toga ili tu za ceo život… Ali pazite, svaki čovek mora da ima senku, kako kaže Jung, pa to je neki greh, neka mana. Pa pogledajte tu manu – da li ćete moći sa tom ženom ili muškarcem da živite i sa tom njihovom manom.”
Izvor: sensa.rs
Razgovor vladike Nikolaja Velimirovića i Nikole Tesle: ZAŠTO NAROD TRAŽI BOGA DA VIDI?
Sveti vladika Nikolaj Velimirović bio je blizak prijatelj Nikole Tesle. Njih dvojica su se često zvali imenjacima. Kada je vladika 1927. godine bio u Americi, posetio je slavnog naučnika i Tesla ga je pozvao u svoju laboratoriju.
Čim je vladika otvorio vrata Tesline laboratorije, Tesla je stavio u pokret hiljadu nekakvih točkova i zupčanika.
– Imenjače, šta to uradi? Kakva je to sila koja pokreće tolike točkiće?– pitao ga je vladika Nikolaj.
– Imenjače, ti si školovan čovek, valjda znaš šta je to?– odgovori Tesla.
– Šta je to?
– Struja, imenjače!
– Kad si tako veliki stručnjak za struju, reci mi da li će tvoja nauka otkriti način da se ta sila struje vidi golim okom.
– Nikada – odgovori Tesla – dok je sveta i veka.
– Pa zašto onda narod traži Boga da vidi? Sila postoji i kada se ne vidi – zaključi vladika Nikolaj.
Izvor: espreso.co.rs
