Naslovna Blog Stranica 85

Dr Vladeta Jerotić: Rak i psiha – Koliko u nastanku karcinoma učestvuje duševno stanje čoveka!

Psihološki činioci oboljevanja od karcinoma još nisu razjašnjeni, ali svakako se ne smeju zanemariti, upozorava dr Vladeta Jerotić.

Kada psihosomatska medicina našeg vremena objavljuje da u svakoj bolesti, pored otkrivenog ili neotkrivenog fizičkog uzročnika, deluje i psihički činilac, pošto organizam dela kao psihičko jedinstvo, onda ovakvo tvrđenje nailazi na više ili manje opšte razumevanje i kod nestručnjaka i kod stručnjaka u oblasti medicine.

Kada se, međutim, ovakva postavka psihosomatske medicine prenese i na neku konkretnu bolest, na primer na tuberkulozu ili rak, pa se pretpostavi, nekad sa više nekad sa manje dokaza, da i u ovim teškim bolestima – od kojih jednu poznajemo sasvim dobro, dok smo drugu tek počeli dublje da upoznajemo – psihički činioci igraju znatnu ulogu u njihovom nastanku, onda se i kod stručnjaka i kod nestručnjaka javlja sumnja i podozrenje.

Po našem mišljenju, ne i s pravom. Evo, najpre, nešto istorijskih podataka koje nemamo nikakvog razloga da zanemarimo i da na njih gledamo sa blagom ironijom ili čak sa prezrenjem, popevši se na uspesima ovenčani presto medicine XX veka.

Rak je, najpre, kao bolest poznat još iz medicinskog dela indijskog umetničkog epa Ramajana iz 2000. godine pre naše ere i egipatskih papirusa iz 1500. godine pre našeg vremena. Slavni grčki lekar Hipokrat dao je prvi ime bolesti karcinom, smatrajući da ona dolazi usled poremećenih odnosa između krvi, sluzi i žuči, prema njegovom poznatom učenju o sokovima.

Koliko u nastanku karcinoma učestvuje duševno stanje čoveka

Drugi, ne manje poznati grčki lekar Galen, iz drugog veka naše ere, mislio je da crna žuč prouzrokuje rak, pa da su ovoj bolesti, dakle, skloni ljudi melanholičnog temperamenta.

Ovo isto je još, uvek mislio i čuveni arapski lekar iz 1000. godine – Avicena. Prema tibetansko-lamaističkoj medicini, već vekovima se misli da je poslednji uzrok raku u faktoru ličnosti.

Konstitucionalno-humoralna teorija raka održala se u evropskoj medicini do u kasni XVIII vek. Još i u XIX veku većina poznatih lekara je mislila da rak lakše nastaje kod osoba sklonih povećanoj i produženoj nervnoj napregnutosti, ali i žalosti.

Krajem XIX veka počela su u Engleskoj u bolnicama za rak prva sistematska izučavanja, koja su pokazala da je od 250 ispitanika, 156 imalo, pre izbijanje bolesti, teška duševna opterećenja, naročito prouzrokovana smrću nekog bliskog srodnika. Kako su jedno vreme u XX veku psihička istraživanja uzroka raka izgubila od ranijeg značaja pred direktnim istraživanjem ćelija, virusa i mogućeg organskog uzroka, poslednjih decenija psihosomatska je medicina, obogaćena iskustvima psihoanalize, obnovila izučavanja psihogeneze raka.

Ne tvrdeći, naravno, da je rak posledica samo psihičkog uticaja, logično je pretpostaviti da u njegovom nastajanju učestvuje ceo organizam, dakle i duševno stanje. Još 1931. godine Forg (Forgue) je naglasio da pored sigurne uloge tzv. karcinogenih faktora, kao što su zračenje, isparenja, nikotin, virusi itd., i emotivni činioci moraju da pripreme teren za početak karcinogenog dejstva štetnih materija. Forg je naročitu pažnju obratio na depresivna stanja koja deluju na endokrinu ravnotežu, a njeni poremećaji spremaju ćelije da budu osetljive i prijemčive na kancerogene materije.

Sve do u najnovije vreme proteže se staro verovanje da u ličnosti onih kojih obole od raka preovlađuju pasivnost, sputanost volje, neodlučnost, depresija. Ukratko: toliko ćudljivi tok raka ne dovodi se u vezu samo sa većom ili manjom malignošću tumora već i sa duševnim uticajem. Da osnovno raspoloženje bolesnika može da uspori, ubrza ili čak zaustavi rast tumora, nezavisno od terapije, odlično je poznato ne samo kancerolozima, hirurzima, radiolozima već, isto tako, i samim bolesnicima i njihovoj okolini.

Kako objasniti spontana izlečenja od karcinoma

Spontana izlečenja od raka, jednom sigurno dokazanog, iako vrlo retka, opisana su u stručnoj literaturi i u ovoj još uvek nerazjašnjenoj misteriji psihičkom činiocu ne može da se ne pripiše znatna uloga.

Iako smo još daleko od toga da postavimo čvršće karakteristike ličnosti koje su sklone oboljevanju od raka, savremena psihološka istraživanja u Americi mogla su da kod 300 bolesnika, u 64% pokažu neke zajedničke crte u ličnosti obolelih.

Tako je pokazano da u već sasvim mladim godinama budući pacijenti ispoljavaju rano razvijena osećanja krivice praćena samoprekorima. Odnosi prema ljudima u toku srednjeg doba života ostaju površni, ne unosi se dovoljno topline i energije u njih, emocionalne veze vremenom slabe, postoji opšte osećanje zatajivanja u životu. U starijim godinama degresivno osećanje usamljenosti raste, katkad pacijenti na pragu razboljevanja više zapravo i nisu depresivni, već stvarno očajni.

Zajedno sa očajanjem nastupa želja i ujedno strah od smrti, Gubitak nekog bliskog bića često je odlučujući činilac za početak bolesti. Ranija osećanja krivice opet snažno nadiru, ovoga puta vezana za izgubljeni objekat. U toku jednog ispitivanja šesdesetorice pacijenata obolelih od raka, trideset i jedan je mislilo da su sami krivi zbog bolesti, dvadeset pet da su krivi drugi. Još pre nego što su se razboleli, jedan tip budućih bolesnika čami u strašljivo-depresivnom stanju ne tražeći ni od koga pomoći, drugi tip pokušava da svoje osećanje krivice razreši nezadrživim predavanjem sebe spoljnjem svetu, neracionalno trošeći svoju energiju.

I u Rusiji Pavlovljeva škola je pokazala da funkcionalna slabost moždanog korteksa izazvana raznim stresovima (psihički i fizički neprijatnim šokovima i uzbuđenjima), naginje distrofičnim procesima, između ostalih i raku. I Rusi su našli da od 235 žena sa rakom dojke, 93 su bile izložene teškim psihičkim konfliktima.

U zaključku možemo reći da se dinamika bolesti od raka ne objašnjava samo zloćudnošću reakcije ćelije i reakcije okolnog tkiva već i nervnim, duševnim, humoralnim, alergično-imunološkim i metaboličkim činiocima, dakle, celinom reakcije organizma. Na nepovoljan tok i tragičan ishod raka, možda čak i na njegov početak, nesumnjivo da utiču konflikti uz neprestani strah, brigu i beznadežnost. Zbog svega ovoga postavilo se opravdano pitanje značaja i uloge psihoterapije kod bolesnika od raka. Ona se u nekim zemljama Zapada već aktivno i sprovodi. Otud proizlazi vrlo značajna uloga lekara koji mora biti sam oslobođen svesnih i nesvesnih strahova, i mnogo više od toga, on mora da bude iskreni optimista u prognozi. Ovaj optimizam ima i osnove: 1938. godine svaki peti pacijent od raka bio je spasen a danas svaki treći.

Izvor: Dr Vladeta Jerotić ČOVEK I NjEGOV IDENTITET

Vladika Nikolaj Velimirović: SADA JE VREME DA EVROPA SRBIJI VRATI DUG!

Pre više od 100 godina nastala je beseda velikog srpskog svetitelja. Beseda koja možda i najpreciznije govori o stradanju srpskog naroda i o tome šta je Srbija dala Evropi.

Te 1916. godine, nakon strahotnog povlačenja preko Albanije, srpska vojska je prebačena na Solunski front, gde je odmah počela da beleži uspehe. U jeku Prvog svetskog rata, srpska vlada poslala je jednog episkopa na zapad, kako bi “radio” na nacionalnoj srpskoj i jugoslovenskoj stvari.

Bio je to Sveti vladika Nikolaj Ohridski i Žički. On je po Americi i Velikoj Britaniji držao brojna predavanja – u crkvama, na univerzitetima, ali i po hotelima i drugim ustanovama, trudeći se da nađe spas za svoj narod. Zahvaljujući njegovom zalaganju veliki broj dobrovoljaca iz Amerike je otšao na Solunski front. Engleske vojskovođe govorile su da je “otac Nikolaj bio treća armija”.

Za Vidovdan 1916. godine, vladika Nikolaj Velimirović obreo se u katedrali Svetog Pavla u Londonu gde se, zahvaljujući nadbiskupu kenterberijskom, obratio kralju Džordžu Petom i brojnim uglednim Englezima.

Besedu vladike Nikolaja prenosimo u celosti.

Gospodo i prijatelji! Došao sam iz Srbije, iz Evropske ponoći. Tamo nigde ni zračka svetlosti. Sva je svetlost pobegla sa zemlje na nebo i jedino nam odozgo svetli. Pa ipak, mi nejaki u svemu, sada ovako, jaki smo u nadi i veri, u skoro svanuće dana. Zahvalan sam lordu arhiepiskopu Kenterberijskom, koji mi je omogućio da na sveti Vidovdan, ovog leta gospodnjeg 1916, u ovoj prekrasnoj crkvi Svetog Pavla, pred njegovim Visočanstvom, kraljem Džordžem petim i najuglednijim Englezima, mogu da vam se obratim.

Gospodo i prijatelji! Ceo dan juče proveo sam razgledajući ovaj veličanstveni hram, koji je ponos Engleske i hrišćanstva. Ja sam video, da je on sagrađen od najskupocenijeg materijala, donešenog iz raznih krajeva imperije, u kojoj sunce ne zalazi. Video sam da je sagrađen od granita i mermera koje su ispirali talasi stotine mora i okeana i da je ukrašen zlatom i dragim kamenjem, donetim iz najskupocenijih rudnika Evrope i Azije. I uverio sam se da se ovaj hram s pravom ubraja u jedno od arhitektonskih čuda sveta.

 No, gospodo i prijatelji! Ja dolazim iz jedne male zemlje na Balkanu, u kojoj ima jedan hram – i veći i lepši i vredniji i svetiji od ovog hrama. Taj hram se nalazi u srpskome gradu Nišu i zove se – ĆELE KULA. Taj hram je sazidan od lobanja i kostiju mog naroda. Naroda koji pet vekova stoji kao stamena brana Azijatskom moru na južnoj kapiji Evrope. A kada bi sve lobanje i kosti bile uzidane, mogao bi se podići hram trista metara visok, toliko širok i dugačak, i svaki Srbin bi danas mogao dići ruku i pokazati – ovo je glava moga dede, moga oca, moga brata, moga komšije, moga prijatelja, kuma.

Pet vekova Srbija lobanjama i kostima svojim brani Evropu da bi ona živela srećno. Mi smo tupili našim kostima turske sablje i obarali divlje horde koje su srljale kao planinski vihor na Evropu. I to ne za jednu deceniju, niti za jedno stoleće, nego za sva ona stoleća, koja leže između Rafaela i Širera. Za sva ona bela i crvena stoleća u kojima je Evropa vršila reformaciju vere, reformaciju nauke, reformaciju politike, reformaciju rada, reformaciju celokupnog života.

Rečju – kada je Evropa, vršila smelo korigovanje i Bogova i ljudi iz prošlosti i kada je prolazila kroz jedno čistilište, telesno i duhovno, mi smo, kao strpljivi robovi, mi smo se klali sa neprijateljima njenim, braneći ulaz u to čistilište.

I drugom rečju – dok je Evropa postajala Evropom, mi smo bili ograda njena. Živa i neprobojna ograda, divlje trnje oko pitome ruže. Na Vidovdan, 1389. godine, srpski knez Lazar sa svojom hrabrom vojskom, stao je na Kosovu Polju na branik hrišćanske Evrope i dao život za odbranu hrišćanske kulture. U to vreme, Srba je bilo koliko i vas, Engleza. Danas ih je, deset puta manje.

Gde su? Izginuli, braneći Evropu.

Sada je vreme da Evropa Srbiji vrati taj dug.

Izvor. dnevno.rs

Zašto me zoveš sine, a ja sam ti ćerka – Ta jedna reč ostavlja mnogo dublji trag u psihi i utiče na razvoj?!

Velika je verovatnoća da skoro nijedna žena ili devojčica koja je rođena na Balkanu nije bila lišena iskustva da joj se roditelji obrate sa “sine” i pored toga što je kćerka.

U našoj kulturi i na ovom podneblju to je uobičajena stvar koja je naizgled bezazlena. Na to mnoge žene nisu obraćale pažnju kroz odrastanje, niti im je nešto posebno značilo na svesnom nivou.

Čak postoje i pesme uz koje se svi vesele na raznim godetima i slavljima, pa i onim kada se deca rađaju, a koje imaju takvu poruku i stihove “ti si ćerko tatin, sin, sa tobom se ponosim…”.

Međutim, kako objašnjavaju psiholozi, ta jedna reč “sine” u obraćanju ženskom detetu, ostavlja mnogo dublji trag u psihi i utiče na razvoj.

– Kod nas je to veoma česta pojava da kćerke oslovljavamo sa sine. To je posledica toga što na prostorima, na kojima živimo, većina roditelja, čak možda ne ni svesno, priželjkuje sinove više nego kćerke – objašnjava za Telegraf psiholog Ljubica Bogetić.

Ona navodi da je ta izražena potreba za sinovima bila razumljiva u nekim vremenskim okvirima, kada se više ratovalo ili kada je to značilo ono tradicionalno ” da ostane prezime i zemlja.”

– Kako se vremena menjaju trebalo bi da se menjaju i uverenja, pa i način obraćanja, što nije čest slučaj. I zakoni su se promenili pa su sva deca, bez obzira na pol, pred našim zakonima imaju ista prava – kaže Bogetić.

Ona objašnjava da više nemamo ratove i situacije za koje je bilo poželjnije imati muško dete, ali da je to u tradiciji i u kolektivnom nesvenom duboko ukorenjeno.

Vremena se menjaju, ali ne i svest

Najbolji primer toga je Crna Gora gde se vodila kampanja “Neželjena” kako bi se podigla svest o tome da ženska deca imaju isto pravo da se rode kao i muška.

Naime, u ovoj bivšoj jugoslovenskoj republici žene su išle na genetski test kojim su otkrivale pol deteta, pa su ako su nosile devojčice, odlazile bi na abortuse zbog pola deteta.

– Zato imamo nesrazmeru između rađanja muške i ženske dece u Crnoj Gori. Priroda je to podesila tako da se otprilike deca rađaju u odnosu 50:50 odsto, odnosno polovina dečaci, a druga polovina devojčice, sa malim odstupanjima povremeno u korist jednih ili drugih. U Crnoj Gori godinama broj rođene muške dece bio je drastično veći – podseća psiholog.

Bogetić navodi da je to pitanje određenih kultura, jer, recimo, kod Jevreja je poželjnije biti žena, zato što je svaka žena potencijalno majka, a njena uloga je najvažnija zbog rađanja i produžetka vrste.

– Mi smo se tu negde zaglavili, pa i pored toga što više ne postoje razlozi da se navija za mušku decu, kod nas je i dalje to tako. U većini slučajeva postoji to neko priželjkivanje da se rodi sin u većini porodica na Balkanu. A onda kada dođe kćerka, roditelji koji su nesvesno hteli sina nju oslovljavaju tako što, naravno, dugoročno ostavlja posledice na psihu – navodi Bogetić.

Ona objašnjava da se od malih nogu formira kod devojčica, takvim obraćanjem roditelja, ideja da je bolje biti muškarac nego žena, jer postoji verovanje da muškarci bolje prolaze u životu.

– Onda imate situacije u kojima devojčice još od najranijeg uzrasta potiskuju svoje ženske osobine, kao što su nežnost, brižnost i pažljivost i dokazuju da one mogu sve ono što i muškarci – dodaje ona.

Bogetić navodi da se u nesvesnom ženskog deteta tim oslovljavanjem sa “sine” i pored toga što je kćerka formira osećaj da bi bolje bila prihvaćena da je dečak.

– To je za devojčice poruka – vi mene ne prihvatate onakvu kakva jesam. Roditelji ne kažu direktno – ne volim te, jer si devojčica, ali sve vreme takvim obraćanjem šalju nesvesnu poruku. A to je dovoljan razlog da se kćerke potrude da imaju više muških osobina kako bi bile bolje prihvaćene – objašnjava psiholog.

Žene poprimaju muške karakteristike u ponašanju

Ona ističe da se kao posledica toga javlja da žene gube na ženstvenosti, da postaju agresivnije, beskompromisnije i da muškarcima šalju poruku da mogu bez njih.

– Nažalost deca u tom uzrastu nisu svesna i ne mogu da postave pitanje: “Zašto kažeš sine, a ja sam ti kćerka?!” i da možda podstaknu roditelje da o tome razmišljaju, već nalaze mehanizme da se prilagode – ističe psiholog.

Kao posledica toga sve češće srećemo žene koje misle da sve mogu same, da im nije potreban oslonac u muškarcu, da nisu spremne da potraže pomoć i da dozvole sebi slabosti, što, kako objašnjava psiholog jeste, u prirodi žene.

– Ovakvim stavom i načinom vaspitanja potpuno nesvesno smo generacijama uticali na formiranje ličnosti sve većeg broja žena. Pošto je sve uzročno- posledično povezano, to naravno, između ostalog, utiče i na muškarce koji se pored takvih žena koje se takmiče sa njima i pokazuju da su vredne koliko i oni, zapravo osećaju manje vrednim i manje potrebnim – objašnjava psiholog.

Bogetić ističe da je u vremenu u kome živimo potrebno imati tu vrstu svesti i prihvatiti da je svako dete bez obzira na pol “božiji dar” kome se treba radovati i jednako ga poštovati.

Da li smatrate da je ispravno kćerku oslovljavati sa “sine”?

(Izvor: Stil / Telegraf)

Žene koje žele da zatrudne koriste ULJE od ŽUTOG NOĆURKA – Evo zašto se korist za povećanje plodnosti!

0

Ulje od žutog noćurka je omiljeni lek za plodnost kod žena. Istorijski posmatran kao “lek za sve”, ulje od žutog noćurka je jedan od najpopularnijih biljnih dodataka za hormonsku ravnotežu i plodnosti kod žena. Žene koje žele da zatrudne koriste ulje od žutog noćurka da bi poboljšale kvalitet cervikalne sluzi, odnosno materice – ili da se napravi stvaranje zdrave plodne cervikalne sluzi, odnosno materice. Međutim, ulje od žutog noćurka nudi širok spektar koristi, uključujući i lečenje mnogih bolesti kao što su bol dojki, vrućine, predmenstrualne simptome (PMS), kožna oboljenja, reumatični artritis i hormonska neravnoteža.

Ulje od žutog noćurka se dobija iz semena biljke. Kao i drugi orašasti plodovi i semena (npr. laneno seme), ulje od žutog noćurka je bogato esecijalnim masnim kiselinama i vitaminom E. Pored toga, ulje od žutog noćurka je isto tako, nudi visoku koncentraciju određenih esencijalnih masnih kiselina, uključujući linoleinsku kiselinu i gama- linoleinsku kiselinu ili GLA. Gama linoleinska kiselina se upotrebljava u telu za proizvodnju prostaglandina (hemikalije slične kao hormoni) koji su važni za nekoliko ključnih funkcija u telu. Ulje od žutog noćurka ima veoma koncentrovan izvor gama linoleinskih masnih kiselina sa 10% od masnih kiselina koje su dostupne u obliku GLA.

Kao što dr. J Li napominje: “To ulje od žutog noćurka je neverovatno bogato sa GLA što ga čini tako korisnim u lečenju”. Kada se unese u telo pretvara gama linoleinsku kiselinu u prostaglandin. Ovi hormoni, slični jedinjenju, koji pomažu u regulisanju različitih funkcija tela, kontrolišu upale a u nekim slučajevima i poboljšanje drugih. Prostaglandini proizvedeni od gama-linoleinske kiseline pada u anti-inflamatorne kategorije. Ćelijske membrane se takođe oslanjaju na prisustvo gama-linoleinske kiseline”. Kao što je gore napomenuto, gama-linoleinska kiselina se konvertuje u telu kao hormon kao supstanca koja se zove prostaglandin, koji ima anti- inflamatorna svojstva.

Prednosti ulja od žutog noćurka

– Pomaže telu da poveća cervikalnu tečnost
– Pomaže smanjenju upala kroz reproduktivni sistem
– Pokazalo se da ublažuje simptome PMS
– Pomaže da se kontroliše regulisanje određenih hormona i podržava ukupnu hormonsku funkciju

Ulje od žutog noćurka, neplodnost i CM (cervikalni sluz)

Kako se koristi ulje od žutog noćurka za povećanje plodnosti? Dobro pitanje. Za žene koje pokušavaju da ga koriste, jedna od prednosti ulja od žutog noćurka je to što može da poveća kvalitet cervikalne sluzi, odnosno grlića materice,tako što će da je učini plodnom. Da pojasnimo, moramo da razumemo kako cervikalni sluz, odnosno materica doprinosi plodnosti. Jedan od ciljeva cervikalne sluzi tokom plodnog perioda kada žena ovulira, je da održi spermu u zdravoj sredini, kao i da omogući spermatozoidima da se slobodno kreću kroz glić materice. Kada žena ovulira, treba da bude povećan cervikalni sluz, odnosno materice, kao i promena sluzi- materica postaje elastična, “proširena” i klizava. Tako izgleda “plodni” cervikalne sluzi. Često ste čuli za poređenje “belije od jaja”.

Pitanje je da li neke žene nemaju dovoljno dobar cervikalnu sluz, tj dobar glić materice ili matericu koja je neplodna. Ovaj drugi tip cervikalne tečnosti se naziva “neprijateljske cervikalne sluzi”. Ako cervikalna sluz ne obezbedi plodnu tečnost za spermu, onda šansa začeća može da se smanji, zato što spermatozoidi nemaju plodnu sredinu ili sami da prežive.

Ulje od žutog noćurka pomaže ženama da stvore plodnu i kvalitetnu cervikalnu tečnost ili plodnu sluz grlića materice. Ova raznovrnost cervikalne tečnosti je plodna, bistrija,tečnija, elastičnija i fleksibilnija. To pomaže spermatozoidima da prođu u matericu i jajovod. Plodna cervikalna tečnost pomaže spermatozoidimada ostanu vitalni u roku od pet dana u materici i jajovodu, omogućavaju pojavu začeća, čak i ako dođe do ovulacije nakon seksualnog odnosa. Semena tečnost, takođe omogućava spermatozoidima da potroše oponašajući prirodan telesni sekret i cervikalnu tečnost.

Ako je sluz iz materice gusta ili suva ili braon, može ometati tok spermatozoida i da spreči oplodnju. Mnoge žene doživljavaju problem suvoće, a time i problem sa proizvodnjom plodno kvalitetne cervikalne tečnosti. Ulje od žutog noćurka se pokazalo da može da pomogne u proizvodnji plodne cervikalne tečnosti u takvim okolnostima. Alternativno tome, čovekova semenska tečnost kao dodatak nije alternativa već ulje od žutog noćurka.

Imajte na umu da ne treba koristiti ulje od žutog noćurka između menstruacije do ovulacije, jer ulje može izazvati kontrakcije u materici. Esecijalne masne kiseline su važne, možete uzeti laneno ulje umesto ulja od žutog noćurka dok se ovulacija ne završi.

Ulje od žutog noćurka je divno za plodnost kod žena. To je u širokoj upotrebi za balansiranje hormona i povećanja cervikalne sluzi.

.

Evo kako očeva ljubav utiče na razvoj ćerke!

Očevi i ćerke su neiscrpna inspiracija za psihologe i sociologe. Zna se da su muškarci slabi na žensko potomstvo i da tokom odrastanja svojim mezimicama često gledaju kroz prste. I ne samo to – muška figura u kući ima poseban značaj za žensko dete.

Često čujemo da se devojke udaju za mladiće koji ih podsećaju baš na njihovog tatu, iako se to na prvi pogled možda ne čini tako. Potraga za modelom oca zapravo govori koliko su ljubav, pažnja i vaspitanje s njegove strane bili važni.

Ćerke će najpre gledati kako se njihov tata ponaša prema mami i odnosi između roditelja biće obrazac koji će se urezati u njihovu podsvest. Što više ljubavi otac pokazuje prema majci, to će one znati da u braku treba da postoje nežnost, pažnja i poštovanje muškarca prema ženi. To će upamtiti i tražiće isto kad odrastu.

Pokazujte ljubav uvek

Svaki otac želi najbolje svojoj ćerki, i to ne treba da drži u sebi, već da joj pokaže. Kad odrastu, one znaju da njega niko na svetu ne može da zameni, jer ih je on naučio šta znači biti voljena. Zato u uvek treba da im pokazuju ljubav, jer će time kod njih izazvati samopoštovanje. Devojčice koje ga rano izgrade biće zrelije i pametnije u izboru budućih partnera.

Gradite joj samopouzdanje

Ženska deca su danas suočena sa novim standardima ženskog izgleda, surovostima društvenih mreža i toksičnom uticaju vršnjaka, pa se može dogoditi da lako izgube samopouzdanje. Tata je onaj ko treba da ih uveri da su lepe i posebne kako u fizičkom, tako i u duhovnom smislu, i da ih nauči da veruju u sebe, bez čega mogu da se pogube u životu i pristanu da budu podređene.

Najsigurnija podrška

Kakve god greške da napravi, tata uvek mora da bude podrška ćerki. Naravno da je lakše dok je ona mala. Ali kada se tako nešto desi u odraslom dobu, i tada mora da stane iza nje. Naravno, ne treba da pravda njene loše postupke, već i da je iskritikuje ako treba, ali i u takvim situacijama ona mora da zna da je njegova ljubav jača od svega i da u njemu ima utehu.

Saznajte njene tajne

U mnogim prilikama devojčice žele da se povere upravo svom tati i da traže da ih pažljivo sasluša. Zato uvek nađite vreme za razgovor, ne prepuštajte to samo majkama, jer od oca ćerka dobija „muško“ mišljenje i savet.

Stvarajte zajedničke uspomene

Tate treba da se potrude da izvedu svoje ćerke na izlet, u bioskop, na sladoled, da se poigraju s njima ili im pročitaju priču ili ispričaju anegdote iz njihovog života. Ništa žensko dete neće draže upamtiti nego te posebne trenutke sa njim. Pokloni su takođe važni. Ne treba da budu skupi, već sitnica koja pokazuje da misli na nju i da zna šta ona voli. Tako će umeti da ceni i vrednuje ono što joj budući partneri budu poklanjali i da nauči šta je poklon od srca.

Naučite je svemu što možete

Ako ćerka želi da nauči da peca ili da popravi nešto na automobilu – naučite je da radi i takve stvari, koje nisu „ženske“. Preneti svoje znanje na decu izuzetna je osobina, a devojčice su posebno ponosne kada nešto nauče baš od tate. To se ceo život pamti.

Ne sputavajte je

Pojava mladića u životu ćerke kod očeva često izaziva zabrinutost i želju da ih zaštiti od mogućih problema. Ipak, moraju da znaju da se trenutak razdvajanja od mezimice približava. Ona će jednom napustiti roditeljski dom, i to je definitivno. Neka poštuje njen izbor, samo tako će pokazati da poštuje i nju.

Pustite je novi život

Tatina ćerka jednog dana postaje nečija supruga, a očevi teško doživljavaju taj trenutak. Ipak, neka je nasmejanog lica, bez patetike i tuge, pusti da odleti u svoje novo gnezdo, gde će sviti svoju novu porodicu, iz koje niko od njih neće biti izuzet. I zapamtite, ako je otac u vaspitanju ćerke dao sve od sebe, njen odlazak je početak njene životne misije, a na njemu je da čeka unuke, bude uz nju i da je kao i dosad voli – najviše na svetu!

Izvor: kurir.rs

Ovi znaci pokazuju da neko nije bio voljen u detinjstvu – Kao odrasla osoba nastaviće da stvara lošu emocionalnu atmosferu u kojoj je odrastao?!

Kada u detinjstvu dete nije osetilo ljubav roditelja i nisu ispunjene njegove emocionalne potrebe, njegova ličnost je razvijena na specifičan način. Evo koji znaci pokazuju da neko nije bio voljen u detinjstvu.

Iako je istina da je svačije detinjstvo drugačije – jer su i svi roditelji i deca različiti – postoje neki obrasci ponašanja koji su zajednički ljudima koji nisu osetili roditeljsku ljubav u detinjstvu.

 Peg Strip, žena koja kaže da je i sama „nevoljena ćerka“, istraživala je odnos između majki i ćerki, pa i napisala nekoliko knjiga o tome, izdvojila je najčešće efekte koje nedostatak roditeljske ljubavi ostavlja na decu.

  1. Nesigurnost u vezivanju za druge

Stabilni roditelji odgajaju decu koja osećaju da ih oni podržavaju i razumeju. Deca koja su odrasla okružena ljubavlju naučila su da su veze sa drugima stabilne i pune međusobne brige, znaju da je svet mesto koje treba istražiti, ali da oko sebe imaju ljude koji brinu o njima. Takva deca imaju sigurnu bazu.

Sa druge strane, dete koje su odgajili nepouzdani roditelji, oni koji nisu uvek bili tu za dete, smatra da su odnosi sa drugima nesigurni i da ništa nije garantovano. Takvo dete je odraslo okruženo anksioznošću i gladno je ljubavi, sigurnosti.

Dete suzdržanih roditelja naučilo je da bude ratoborno, da se oslanja na sebe i izbegava da se veže za bilo koga. Iako zbog načina na koje je odgajano izbegava privrženost, jedan deo te, sada odrasle osobe, želi bliskost sa nekim, ali se istovremeno toga užasno plaši.

Ovakvi obrasci odgajanja utiču na ponašanje dece i u odraslom dobu, kao i na njihova prijateljstva i ljubavne veze.

  1. Nerazvijena emocionalna inteligencija

 

 Dete uči o svojim osećanjima kroz interakciju sa roditeljima. Gestovi majke i oca, njihove reči i ponašanje uče dete kako da se smiri kada je uplašeno ili mu nešto ne prija. To ima i ključnu ulogu u načinu na koji će kao odrasle osobe izražavati emocije, kako će ih nazivati, na koji način će se suočavati sa strahovima i negativnim emocijama.

Dete koje nije bilo voljeno i paženo odrašće u osobu koja ne ume da reguliše emocije – ili će biti preterano emotivno ili će oko sebe izgraditi zid. Oba ova obrasca utiču na veze sa drugim ljudima, utiču na to kako će dete kada odraste nazivati emocije i kako će ih koristiti, a sve su to ključni aspekti emocionalne inteligencije.

  1. Poremećen osećaj sebe

Majčino lice je prvo „ogledalo“ u kojem dete vidi sebe. Ukoliko na maminom licu vidi odsjaj prihvatanja, otvorene komunikacije kojom joj šalje poruku da je ono dobro baš takvo kakvo je, i ono samo će prihvatiti sebe.

Ukoliko roditelji, pre svega majka, ne pokazuju ljubav prema detetu na ovaj način, već u ono u njihovom „ogledalu“ vidi samo mane i neadekvatnosti, ako ga roditelji ignorišu, ono razvija osećaj da nije dovoljno dobro. Isto važi za dete koje roditelji konstantno kritikuju.

  1. Nedostatak poverenja

 Da bi odrasla osoba mogla da veruje drugima, u detinjstvu je morala biti naučena da je svet bezbedno mesto, da ljudi imaju dobre namere, iako ponekad nije sve lepo i dobro.

Ukoliko dete odrasta pored nestabilnih roditelja, koja mu ne pružaju dovoljno ljubavi, ako ga često kritikuju, ono uči da su međuljudski odnosi nestabilni i opasni. Zbog toga smatraju da ne treba da veruju drugima niti da se na njih oslanjaju.

Ljudi koji nisu bili voljeni u detinjstvu, koji nisu imali pažnju roditelja, imaju problema sa poverenjem kasnije u vezama, a posebno sa prijateljstvima.

  1. Problemi sa granicama

 Roditelji koji vole svoje dete i brinu o njemu uče ga da postoji zdrava distanca čak i u bliskim prijateljstvima i odnosima. Na primer, majka neće terati dete na interakciju kada ono nije spremno za to. Njeno ponašanje reflektuje razumevanje da postoji određeni „lični prostor“ i da svaka osoba ima pravo da se ponekad povuče u sebe.

Dete koje nije imalo pažnju i ljubav roditelja neće imati nikakve bliske veze sa drugima i želeće komunikaciju na takoreći veštačkom nivou, kako njegova nezavisnost ne bi bila ugrožena. Takvo ponašanje se često razvija kao odgovor na roditeljsko nepoštovanje određenih granica i na njihovu nepouzdanost.

Deca nametljivih roditelja ne razumeju šta je zdrava distanca i želju prijatelja ili partnera da bude malo sam shvataju kao odbijanje. Oni veruju da je interakcija sinonim za ljubav, što je potpuno pogrešno.

  1. Toksični prijatelji i partneri

Svi podsvesno tražimo ono što nam je poznato. Osobe koje su imale brižne roditelje, tražiće i takve prijatelje i partnere. Velike su šanse da deca u prijateljima i partnerima traže neke osobine svojih roditelja jer im to uliva neku sigurnost. Oni koji su odrasli u nezdravom okruženju podsvesno će birati toksične prijatelje i partner jer će im to delovati kao bezbedan izbor, iako nije.

Sve dok odrasla osoba ne prepozna način na koje su ga roditelji povredili u detinjstvu, nastaviće da stvara (lošu) emocionalnu atmosferu u kojoj je odrastalo.

  1. Strah od neuspeha

 

 Niko ne voli neuspehe, ali su oni sastavni deo života. Ipak, deca koja su bila voljena i osećala su se bezbedno pored svojih roditelja neće zbog neuspeha smatrati da nisu vredna. Naravno, neuspeh će ih zaboleti, ali će ga shvatiti na pravi način – kao iskustvo iz kojeg nešto novo može da se nauči.

Dete koje nije odrastalo u zdravoj sredini punoj ljubavi neuspeh će doživeti kao dokaz da ne vrede, što će potpuno srozati njihovo samopouzdanje.

  1. Osećaj izolovanosti

Svako dete koje ne oseća ljubav i brigu roditelja veruje da sva druga deca na svetu imaju dobre roditelje koji ih vole, maze i paze. Kao rezultat toga, ovo nevoljeno dete će se osećati izolovano i uplašeno, pa će čak i nastaviti da se izoluje jer ga je sramota zbog toga. Nikome neće govoriti o tome.

Više od svega, odrasli ljudi koji nisu bili voljeni u detinjstvu, žele da imaju osećaj pripadnosti negde.

  1. Ekstremna osetljivost

 Strah od odbijanja često komanduje svetom dece koja nisu bila voljena jer je svako odbijanje i neuspeh za ovu decu potvrda da su roditelji „bili u pravu“ — da jesu bezvredna.

Njihova osetljivost je još veća kada ih roditelji ili neko drugi optužuje da su previše osetljivi, što je najčešća fraza koja se izgovara kod verbalnog zlostavljanja.

  1. Konfliktnost

 Konstantna potreba za roditeljskom ljubavlju i podrškom, dok dete istovremeno polako shvata na koji način su ga roditelji povredili — time što ga nisu dovoljno voleli i brinuli o njemu — može da bude uzrok problematičnog ponašanja. Ti osećaji pothranjuju nesigurnost, zbunjenost, unutrašnje nemire.

 Imajte na umu da je prvi korak ka „oporavku“ priznanje. Dakle, da bi neko uticao na svoje ponašanje, mora prvo da prihvati činjenicu da je ponašanje roditelja u detinjstvu barem delom krivo za to, i da utvrdi u čemu je tačno (bio) problem.

Izvor: Mondo.rs

Zašto su zelenooki retki i posebni – Duži život, inteligencija, strast, misterioznost, kreativnost, ljubomora…?!

0

Zelene oči su lepe za gledanje. Takođe su izuzetno jedinstvene i veoma retke! Procenjuje se da samo 2% svetske populacije ima prave zelene oči.

To znači da samo 140 miliona ljudi na svetu ima neku nijansu zelenih očiju. Postoji samo nekoliko poznatih ličnosti koje imaju zelene oči, a još manji broj onih koji su muškarci.

Ako ste jedan od ovih ljudi – smatrajte da ste srećni!

Najveća koncentracija ljudi sa zelenim očima nalazi se u Irskoj, Škotskoj i severnoj Evropi. Tačnije, u Irskoj i Škotskoj, više od tri četvrtine stanovništva ima plave ili zelene oči, čak 86 procenata!

U Kini postoji selo koje se zove Lićan, u kome dve trećine svih stanovnika ima zelene oči i plavu kosu što je veoma retka kombinacija. Smatra se da je velika koncentracija zelenookih i plavokosih ljudi na ovom mestu povezana sa njihovim poreklom.

 Može li zelena boja očiju uticati na ličnost?

Ne postoje naučni podaci koji bi dokazali da je boja očiju faktor u određivanju ličnosti, ali evo nekih osobina ličnosti koje su se istorijski povezivale sa zelenim očima u basnama i folkloru: inteligencija, strast, misterioznost, kreativnost, ljubomora i odlične liderske veštine.

Iako to nije 100% dokazano, neke studije kažu da ljudi sa zelenim ili plavim očima imaju veći nivo tolerancije na bol od onih sa smeđim očima.

Od osobina zelenih očiju do njihovog značenja, ove zanimljivosti o zelenookim ljudima sigurno će vas zabaviti.

Postoji mit da ljudi sa zelenim očima žive duže

Postoje legende da su zelene oči kod ljudi rezultat toga što su vanzemaljci došli na zemlju i ubrizgali svoj DNK u ljudska tela kako bi deca razvila ove svetle oči.

Još u starom Egiptu, verovalo se da je zelena boja simbol života, ponovnog rađanja i dobrog zdravlja. Zbog toga je amajlija Horusovo oko, koju su Egipćani koristili da se zaštite od bolesti, obično bila napravljena od zelenog kamena.

Mnoge veštice, nimfe i vodeni duhovi imaju zelene oči u narodnim pričama iz celog sveta.

Smatralo se da će muškarci sa ovom bojom očiju verovatno biti veliki pronalazači, ali i prirodno smešni.

Za žene sa zelenim očima se veruje da su neverovatno empatične.

Za ovu retku boju očiju se kaže da simbolizuje snagu nečije duše.

Ljudi sa zelenim očima mogu vrlo često biti skloni ljubomori.

Izvor: 24sedam.rs

Osobine  ALKOHOLIČARSKOG ponašanja – Nesposobnost za porodični život, Sveznalica, Sebičnost, Razdražljivost, Nasilnost…

Osobine alkoholičarskog ponašanja su upravo glavni znak za njegovo prepoznavanje.

Alkoholičarsko ponašanje se ispoljava kroz karakterne osobine, socijalnu i emocionalnu nezrelost.

Alkoholičarsko ponašanje: karakterne osobine

Manipulisanje –  alkoholičar manipuliše svojom okolinom, negira sopstveni alkoholizam da bi mogao i dalje piti. Pritom koristi odbrambene taktike alkoholičara (minimiziranje, negacija, racionalizacija, projekcija i potiskivanje);

Lažljivost – ide skupa sa manipulisanjem. Alkoholičar u početku laže da bi prikrio svoj alkoholizam, a kasnije počinje lagati u svim situacijama;

 Sebičnost i egocentričnost – alkoholičar misli isključivo na sebe i svoje potrebe. Uvek daje prednost piću u odnosu na životne potrebe svoje porodice. To mu otežava ili onemogućava da prihvati ili saoseća sa problemima ostalih članova porodice

Sveznalica – sve najbolje zna i uvek je u pravu;

Hvalisanje i obećanja bez pokrića – često se hvali i lako obećava, a obećanja ne ispunjava.

Alkoholičarsko ponašanje: socijalna nezrelost

Neodgovornost – izbegava, odbija ili površno izvršava obaveze. Porodične obaveze najčešće prepušta bračnom partneru, na poslu je aljkav, a prijatelji ga ne interesuju;

Nesposobnost za porodični život – iskrivljuje bračne i roditeljske uloge. Ne može da pronađe i zadrži adekvatan posao, nema normalne odnose sa suprugom, ne učestvuje u vaspitanju dece;

Alkoholičarsko ponašanje

Negativan stav prema autoritetima – često ignoriše autoritete i predstavlja se kao sveznalica. Izgubljeni autoritet u porodici pokušava nadoknaditi verbalnom i fizičkom agresivnošću, koja često prerasta u porodično nasilje;

Nedostatak samodiscipline – nedoslednost u ponašanju i delovanju, nema čvrst i jasan stav po bilo kom pitanju. Prema članovima porodice ima impulsivan i nedosledan stav, što dovodi do nefunkcionalnosti u porodici;

Ograničena interesovanja – zbog preokupiranosti alkoholom, zanemaruje lični izgled, porodične, poslovne obaveze i društveni život, što njegovu porodicu vodi u izolaciju;

Alkoholičarsko ponašanje: emocionalna nezrelost

Nesposobnost izražavanja emocija – ne može i ne ume na pravi način iskazati ljubav i osećanja prema porodici, rodbini i prijateljima;

Površan odnos sa ljudima – teško sklapa i održava prijateljstva, osim sa „kolegama po čaši”;

Promena raspoloženja – često menja raspoloženje u kratkom vremenskom periodu;

Slabo podnošenje neuspeha – brzo se iznervira i reaguje čak i na sitnice;

Razdražljivost i nasilnost – često postaje razdražljiv i nasilan i zlostavlja članove svoje porodice;

Ljubomora – veoma je ljubomoran, iako bez opravdanog razloga. Kod nekih alkoholičara, kao psihička posledica alkoholizma javlja se i bolest zvana „alkoholna ljubomora“

Izvor: iz knjige: „Alkoholizam – od prve do poslednje čaše“ , autori: Dr Zoran Stanković, Dejan Begović, „Kreativni centar“, 2003. god

I u dobru i u zlu – Ovo su najozbiljnija bračna iskušenja!

U braku se partneri suočavaju sa mnogim situacijama koje vrlo često mogu staviti na probu sve ono što su godinama gradili.

Pravo zajedništvo vidi se tek tokom teških razdoblja kao što su bolesti, neplodnost ili prevara. Tek se tu vidi koliko su parovi spremni da se žrtvuju i da li se pridržavaju čuvenih reči “i u dobru i u zlu“.

Neplodnost

Neplodnost može biti veliko breme za par i uneti pravi razdor u brak. Partneri se mogu međusobno optuživati da se jedno od njih dovoljno ne trudi, ne želi da poseti doktora i prevaziđe svoj stid. Najvažnije je porazgovarati o opcijama i odlučiti kojim putem krenuti. Ako se samo jedno od vas trudi, partner bi mogao biti jako razočaran. Takođe, postoji mogućnost da će onaj koji ne može da ima decu osećati krivicu zbog toga i još se više povući u sebe. U tim trenucima je važno da partneri jedno drugom budu podrška, a sebičnost ostave sa strane.

Prevara

Nevera ostavlja duboke emocionalne tragove i u trenu može uništiti brak. Spašavanje odnosa nije nimalo lako i najpre treba postaviti pitanje zaslužuje li preljubnik oprost, a potom i drugu priliku. Ako ste odlučili da oprostite, treba da znate da je vaša stara veza mrtva. Stoga treba krenuti ispočetka. U toj novoj vezi možda neće imati jednako poverenja kao ranije, ali biće znakova da vas ništa ne može rastaviti. Takođe, ako je partner već odlučio da oprosti prevaru, onda više ne bi trebao da je spominje, naročito ne pred dugima. Sarkastične primedbe i komentari o prošlosti uništiće brak zato što su dokaz da zapravo niste spremni za novi početak.

Rođenje deteta

Prvi meseci nakon rođenja deteta su istovremeno i čudesni i teški. Nedostatak sna i sumnja u sve što radite izazivaju nervozu, pa su svađe sve češće. Pokušajte da s partnerom ravnopravno podelite brigu oko deteta, tako da sami ne podnosite sav teret. To će smanjiti stres i još vas dublje povezati.

Teška bolest

Bolest i te kako menja dinamiku odnosa, takva situacija učiniće sve prethodne svađe nevažnima. Najvažnije je pružiti jedno drugome podršku i u takvim trenucima se još više posvetiti vezi. Neka ona postane utočište koje će vam pomoći da smognete snagu i nastavite dalje.

Otkaz

Finansijska kriza pravi je teret za brak, a manjak osnovnih sredstava za život može ljude naterati da se međusobno okrivljuju za otkaz, loše investicije ili nepromišljeno trošenje. Takva situacija menja dosadašnji stil života, izaziva stres i pogađa celu porodicu. Treba joj pristupiti hladne glave i zajedno odlučiti koji je sledeći korak.

Izvor: direktno.rs