Kako da prestanete da trošite svoju ljubav, život i vreme na na osobe koje to nisu zaslužile
Često svoje srce i pažnju pružamo pogrešnim ljudima. Iako dajemo sve od sebe da tu osobu učinimo srećnom, trudimo se i pružamo joj svu moguću ljubav ona to ne zna da ceni. Iako baš svako zaslužuje da bude voljen, u praksi stvari nisu baš tako jednostavne. Ako nekome nesebično dajete ljubav, a ne pruža vam baš ništa za uzvrat, onda on tu vašu ljubav i ne zaslužuje.
Sve ono što su vas kao decu učili, da su svi ljudi dobri i da uvek treba da gajite ljubav prema svima ispostavilo se kao netačno. Neki ljudi lažu, varaju, zloupotrebljavaju i matretiraju ljude oko sebe. Ako ostanete u zabludi da je svet savršen i da su svi na dobroj strani i ako im ne kažete da to što rade nije u redu, onda se nikada neće promeniti.
Sa druge strane, ako ste dugo vremena protraćili pružajući ljubav pogrešnim ljudima, to ne znači da ne postoje ljudi kojima treba da poklonite srce. Oni koji se trude da postanu bolji, oni koji rade sve za vas i vi ćete učiniti sve za njih ne očekujući ništa za uzvrat, oni koji će se brinuti za vas kao da ste deo njih i oni koji se za vas bore i žrtvuju. To su ljudi koji zaslužuju vašu ljubav.
Ljudi koji su vas povredili su možda tad imali loš dan, psihološki problem, loše detinjstvo ili strahove, ali to ih ne opravdava za lomljenje srca osobe koja ih je volela. Zapravo oni su trebali radi zahvalnosti za ljubav koju im pružate da se promene na bolje, ali nisu.
Prestanite da trošite vaše vreme, vašu snagu i ljubav na osobe koje to nisu zaslužile. Podignite standarde koje imate za sebe i ljude oko sebe, standarde o tome šta očekujete od ljudi kako bi zaslužili da im posvetimo naš život. Pružite svima šansu da zarade vašu ljubav, pažnju i vreme, ali nemojte im odmah sve od sebe pokloniti, jer ćete na kraju sve izgubiti.
Izvor: cosmopolitan.rs
Ja sam plačipička koja je do sada umrla već nekoliko puta – Svaki naredni put sam umirala bolnije i duže
Prvi put sam umrla zajedno sa svojim školskim drugom kom su u dvadesetoj rekli: “Imaš karcinom testisa, al biće to sve u redu”. Nije bilo u redu. Jer da jeste, ne bismo ga nikad u zemlju spustili i zamolili je da bude dobra prema njemu. Topla i blaga, ako je moguće. Igrao je rukomet. Smejao do iznemoglosti, toliko jako i glasno da bi mu suze tekle iz onih bistrih plavih očiju. Nebo je nekim danima plavlje nego inače. Tada nas on sigurno gleda.
Drugi put sam umrla kada je umro otac moje prijateljice. Nisam ga dobro poznavala, ali sam ga tih meseci upoznala kroz njenu nenametljivu priču o tome kako je svakim danom sve slabiji i kako srasta svojim mršavim, iznemoglim, namučenim bićem za trosed u dnevnoj sobi. Tu su ga legli, da može ponekad da pogleda film ili vesti. Da ne bude odvojen kada komšije svrate na kafu. Da može da čuje zveket tanjirića, glas ljudi, kuckanje velikog zidnog sata, decu sa hodnika zgrade, da može da još uvek oseti život.
Umrla sam noć pre njega. Bilo je devet kada sam izdahnula. Dobro se sećam jer sam nekoliko minuta pre upokojenja srela nju. Rekla mi je držeći ceger u rukama: “Idem da kupim gazirani sok, kafu i nekoliko flaša piva dok se radnja ne zatvori. Mislim da tata neće izdržati do jutra.”
Njena snaga, pribranost i spremnost na odlazak oca, iščupala me je iz sopstvenog bića. Danima sam posle njenih reči i tog susreta pred prodavnicom, pokušavala da se vratim među žive, nije mi išlo. Svaki put kada bih poželela da otkinem komad hleba i nahranim telo, ko da bi hiljade mrava počelo marš unutar mene, parališući me svojom kiselinom. Udovi bi mi postajali mlitavi i neupotrebljivi. Neprekidno sam razmišljala o njenoj pribranosti. O svesnosti da gubi oca za koji sat ili minut, al ipak vodi računa da kuća bude domaćinska, da bude dovoljno soka i kafe za sve ljude koji će tiho ući da pruže utehu.
Treći put sam, za kratko vreme, umrla nekoliko dana nakon smrti sestre mog prijatelja. Imala je smaragdno zelene oči. Lep, širok osmeh. Paž frizuru. I tek dvadesetisedam godina. Premalo za bilo šta, posebno za odlazak. Nešto je opipala i to nešto ju je uzelo. Brzo. Toliko brzo da se niko nije mogao pomiriti da je više nema.
Tri smrti za kratko vreme. Njihove, i moje. I bezbroj njih između. Svaki naredni put sam umirala bolnije i duže.
Svaki put mi je bilo teže da se vratim u realnost. Jer realnost je surova, oduzimala mi je neke ljude, kurva sebična, oduzimala je meni bliskim ljudima najbliža bića. Oduzimala mi je mir. Upoznala konačno sa strahom.
Postala sam besna. Na Boga najviše, loš sam vernik. Jer otkud mu ideja da sebi dovodi dobre ljude, mlade, željne života? Otkud mu ideja da ih tako muči, da svima oko njih prelama rebra od boli?
Kako sad to? Mučilo me je traženje odgovora. A onda mi je neko rekao: “Pa i ti kad zađeš u baštu, biraš sebi najlepši cvet.” Nije me to umirilo. Niti vaskrslo. Verujem da nikada ni neće. Potrebno mi je bolje objašnjenje, ako se ono kada govorimo o smrti uopšte može dati.
Imala sam dvadesipet i prvi put sam se do kosti uplašila umiranja. Ležala bih na krevetu i satima razmišljala o smislu života, o umiranju, o ciklusu, o početku, o kraju, više od svega o onome što je između njih, što ih spaja. I trajalo je sve to. Probudili su se ti neki uporni demoni i ja sam se rvala sa njima kako sam znala i umela. Nekad bi mi telo gubilo dah od te borbe. Bilo je teško.
Ljudi oko mene nisu mogli da me razumeju. Ne znam ni da li su pokušavali. Nekima je sve to bilo čak i smešno. Stvar sprdnje i podjebavanja. Govorili su mi da rak nije zarazan. Nisu mogli da shvate da sam se najmanje od svega plašila bolesti, a više od svega saznanja da nema pravila.
Da nema pravila.
I da je sve moguće. I da budeš mlad i bolestan. I da si bio uvek nasmejan, a eto te u ladnoj zemlji. I da možeš da odeš na fudbal i posle umreš od srca dok nazdravljaš pobedničkom golu. I da možeš da budeš onaj što iz Crkve ne izlazi, a već si krenuo mlad gore. I da možeš biti čovek koji nikad nije zapalio duvan, a na plućima ti tamna mrlja. I da možeš da budeš tek postala majka, a već sa maramom na glavi trebaš novac za dalje lečenje.
Da može da bude gadno, prilično gadno. Usrano. Iznenadno. Mučno. Tupo. Nepravedno. Ponižavajuće. Sramno.
Uplašila sam se nepredvidivosti života, one kojoj sam se do tad radovala. I naše nemogućnosti da kontrolišemo sve što bismo želeli, koliko god se trudili.
Prošlo je neko vreme. A onda se primirilo. Više se ni ne sećam kako. Samo znam da se primirilo. Primirilo se onda kada sam shvatila da umirem pre smrti. Da sam mrtva, a živa. Da sam hladna, a krv mi topla. Da mogu da hodam, a u mestu stojim. Da mogu da dišem, a gušim se. Da mogu da letim ako hoću, ali tonem. Da ne živim život, već svoj strah.
Primirilo se onda kada sam shvatila da mnogi umiru pre smrti i da ne želim da budem kao oni. Viđam ih i jezivo izgledaju. Primirilo se kada sam se prepustila, životu kao reci. I umesto da tonem, počela da plivam. Vremenom sam usavršavala stil. Sada tako dobro leđno sečem reku. Uglavnom uzvodno. Jer nizvodno mi svakako sleduje, svakome od nas.
Sve se primirilo kada sam počela da živim u sadašnjosti, a ne u godinama koje tek treba da dođu i o kojima malo šta ja mogu znati. Primirilo se kada sam shvatila da možda ne možemo da izbegnemo sudnji dan, ali da ove dane koje imamo možemo dobro da živimo.
Da se bar potrudimo. To je najmanje što možemo da uradimo za one koji su prerano otišli i koji bi tako voleli da su na našem mestu, među nama, živi i slobodni da urade šta god požele.
Primirilo se. Ali se nikad nije smirilo. Niti će. Previše je onoga što još uvek ne mogu da razumem.
Jovana Kešanski
Vladeta Jerotić o pravoj ljubavi – Kako da volimo nekoga uprkos njegovim nesavršenostima i manama!
Nemoguće je formirati definiciju ljubavi, niti jasno odrediti šta je to prava ljubav, jer to jednostavno osećamo. Ipak, možemo reći da ljubav nije ono što boli, u čemu se osećamo loše, negativno; ljubav nije odnos u kojem želimo potpuno da promenimo osobu, ne prihvatajući njenu pravu prirodu; ljubav često nije laka, ali ne može biti ni prava ako se za nju ne borimo i ne pokušavamo da prevaziđemo iskušenja.
Srpski akademik Vladeta Jerotić često je u svojim delima i na predavanjima govorio o temi ljubavi, a sledeće njegove reči će vas podstaći na razmišljanje, a možda čak i promeniti pogled prema emotivnim odnosima:
“Ljubav nas izvodi iz okvira prostora i vremena. Po meri ljubavi prema bližnjem se potvrđuje naša ljubav. Lako je voleti čovečanstvo, ali treba voleti onog ko je stalno tu, ko ima i loše osobine, ko je nesavršen. Voleći čoveka, mi volimo i njegove osobine, ne obrnuto. Ne možemo reći da nekoga volimo zbog njegovih osobina ili zato što je nešto uradio. Možemo samo da ga volimo kao ljudsko i Božije biće, a onda da zbog toga volimo i njegove osobine. Preko tog nesavršenog bića mi možemo onda voleti celo čovečanstvo. Ne voleti apstraktnu sliku čovečanstva, već konkretnog čoveka, uz sva iskušenja.”
Kada prihvatimo osobu sa njenim manama i vrlinama, u njenoj pravoj prirodi, I zajedno se trudimo da rastemo, takvi kakvi jesmo, takve ljubavi imaju veće šanse. Imamo svoje dobre i loše strane, a ljubav je ta koja je spremna da prigrli i vaše senke i vaše svetlosti – pod određenim granicama.
Izvor: sensa.rs
Najveće kajanje u životu je kad ostaneš bez ženu koja te je volela, a ti je nisi dovoljno cenio
Sve se dogodilo tako iznenađujuće brzo, kao da je vrijeme ubrzalo svoj tok. Prvi put sam susreo svoju suprugu prije mnogo godina i taj susret je bio predivan, baš onako kako su opisivali u knjigama i prikazivali u filmovima.
Vrijeme je nekako sporije prolazilo, kao da je svijet usporio svoj ritam. Brzo sam bio očaran njenom dobrotom koja je sjajila iz njenih očiju, lakoćom njenog osmijeha i zaraznim smijehom. Dvije godine sam joj se udvarao i na kraju smo završili u braku. Bila je moja supruga više od sedam godina, a zajedno smo podizali našu djecu i brinuli o naša dva psa.
Nažalost, život je odlučio da me ostavi bez nje. Više nije s nama, a osmijeh koji mi je nekada donosio utjehu i radost sada izaziva nostalgiju i tugu. To je kao fizička bol koju osjećam u prsima svaki put kad pomislim na nju i na ono što sam izgubio. Moja supruga je napustila ovaj svijet prije dvije sedmice i cijeli mi se život srušio pred očima.
Ljekari su nam saopćili da više ne reaguje na tretmane i da ne mogu učiniti mnogo više. Tada me je obuzela strahota. Polako sam počeo prihvaćati stvarnost da ću izgubiti svoju ženu. Gledao sam je i primijetio sam smirenost na njenom licu. Izgledalo je kao da je znala da će se to desiti. Nije bila uplašena. Nije bila ljuta. Bila je samo ispunjena mirom.
Shvatio sam koliko je moja supruga bila zrela i mudra u tim trenucima. Uspjela je pronaći unutarnji mir usred vrtloga koji je preplavljivao naše živote. Odlučila je da želi izaći iz bolnice i provesti svoje posljednje dane u našem domu. Željela je biti okružena djecom, našim kućnim ljubimcem i u toplini našeg doma. Također je izrazila želju da nam priprema doručak i da zajedno ležimo na travi u našem dvorištu.
Suze su mi krenule niz lice dok sam je slušao kako mi priča o svim stvarima koje je željela doživjeti u preostalom vremenu koje je imala na ovom svijetu. Tako sam snažno želio ostvariti sve te stvari za nju. Imali smo samo još mjesec dana zajedno, ali u tom vremenu me naučila važnim lekcijama koje svaki muškarac u vezi treba naučiti prije nego bude prekasno.
Gledao sam je kako se smiješi dok razgovara s našom djecom i mrzio sam sebe što nikada nisam pravilno cijenio takve trenutke u prošlosti, jer je moj um bio zauzet poslom. Prekoravao sam sebe što nisam iskoristio te trenutke i naučio biti prisutan u tim situacijama.
Shvatio sam da sam je trebao više držati za ruku kad sam imao toliko prilika za to. Stoga, svim muškarcima koji ovo čitaju poručujem – naučite cijeniti svoju ženu dok je tu. Kada nestane, shvatit ćete da vrijeme provedeno zajedno nikada nije dovoljno.
Izvor: Oaza znanja
Vladeta Jerotić o najtežoj hrišćanskoj vrlini – Kada je steknete, život je lakši, radosniji, vlada mir!
Vladeta Jerotić, srpski akademik, psihijatar i autor mnogih knjiga koje se bave životnim i psihološkim temama, iza sebe je ostavio brojne mudrosti koje možemo primeniti u svakodnevnom životu. U celoj karijeri bavio se čovekovom dušom i umom, a često je psihološko stanje čoveka povezivao i sa duhovnošću. O tome možete čitati u njegovim delima “Psihološko i religiozno biće čoveka”, “Hrišćanstvo i psihološki problemi čoveka” itd.
Kada je reč o vrlinama koje su vredne za samog čoveka, Jerotić je isticao smirenje, kao jednu od najtežih hrišćanskih vrlina:
“Može vam se desiti da vidite naizgled smirene ljude, ali to ne znači da oni zaista poznaju smirenje. Ima onih koji su intovertni, koji inače nisu skloni bilo svađi, bilo nekim burnim reakcijama. Ali ovde treba praviti razliku, jer to nije smirenje, kaže Vladeta Jerotić. Smirenje je kada pobediš u sebi mnogo šta što znaš da nije dobro, pa se boriš jako dugo sa tim. Teško da se može uopšte zamisliti pravo smirenje, čak i u nekom dobrom, velikom manastiru. Bilo je religioznih ljudi koji su se na kraju plašili smrti. Hrišćanstvo nam je to dalo kao ideal da pokušamo da ostvarimo potpuni mir, bar na neko određeno vreme.”
Traganje za mirom je težak zadatak kojem se posvećujemo tokom celog života, ali to nikako ne znači da treba da stanemo i da prestanemo da se trudimo. Kada je srce ispunjeno unutrašnjim mirom, život je odeven u radost i lakoću. Zato, iako je teško postići smirenje, neprestano treba na njemu da radimo i da ga razvijamo kao svoju vrlinu.
Mnogi umni ljudi i duhovni oci govorili su o značaju smirenja, pa je tako Otac Tadej poručivao – “Smirenje je božanska osobina. Smirenje gde god caruje, bilo u porodici bilo u društvu, ma gde, ono uvek iza sebe izliva božanski mir i radost.”
“Smirenje je skraćeno spasenje.” – reči su Ava Varsonufija
Koliko je naše smirenje važno za nas lično, ali i za ljude koji nas vole, podsećao je čuveni Dostojevski: “Smiri se gordi čoveče i pobedi sebe u sebi. Istina je tu u tebi samom. Pobediš li sebe usrećićeš i sebi i druge. Osetićeš radost kakvu nikad nisi ni mogao zamisliti!”
Izvor: Sensa
Vladika Nikolaj Velimirović – Da li znate koji je najveći SRPSKI GREH, onaj iz koga kasnije proizlazi sve zlo, sva strava i užas?
Jednom prilikom sam sedeo sa svojim dugogodišnjim prijateljem, izuzetno obrazovanim i duhovno iskusnim čovekom, vladikom Srpske pravoslavne crkve. Kao i uvek, čitav naš razgovor je imao tih i svečan karakter. Bez mnogo reči, sa dugim periodima ćutanja, u zajedničkom osećanju težine vremena u kome živimo.
Pred zidovima ispunjenim knjigama i ikonama, pod prigušenim večernjim svetlom, čitav ovaj nesvakidašnji razgovor sveo se na zajednički pokušaj našeg odgovora na jedno podjednako komplikovano koliko i tajanstveno pitanje. Rekli bismo pitanje svih pitanja: koji je to najveći, onaj prvorodni srpski greh?
Da, zaista, koji je to najveći naš greh? Iz koga se kasnije šire i umnožavaju svi ostali naši grehovi, mane i nedostaci. Koji prethodi svakom srpskom stradanju, svakom našem padu i svakoj propasti.
Greh srpskog naroda
I razgovor se tako pretvorio u veliko i strašno podsećanje na sve ono što nam se dešavalo. Pred mirnim pogledom mog ćutljivog sagovornika, ja sam polako nabrajao užasne scene našeg pada u istoriji. Jednu po jednu. Kao na ispovesti, ređao sam strašne scene krvavih stratišta i narodnih zbegova. Sećao sam se svega onog što mrzne srce i ledi dušu.
Sećam se kumovske sekire; sećam se oficirske sablje koja seče dojke srpske kraljice; sećam se krvavog noža kako se u Topčiderskoj šumi nemilosrdno zabija i kasapi lice najplemenitijeg vladara naše moderne istorije; sećam se prosjaka i bogalja sa najvišim vojnim odlikovanjima posle svakog srpskog rata; sećam se budućeg srpskog vojvode Živojina Mišića kako zalaže kod poverilaca sve što ima, čak i svoj šinjel (pošto je kao obrenovićevac izbačen iz vojne službe); sećam se najveće junakinje Solunskog fronta, besmrtne Milunke Savić (nosioca Karađorđeve zvezde sa mačevima, medalje Obilića i dva ordena francuske Legije časti) kako posle Prvog svetskog rata radi kao čistačica i kleči pored kofe sa prljavom vodom samo da bi ishranila svoju porodicu – u istoj onoj kraljevini u čijem je oslobođenju onako slavno učestvovala, prerušena u muškarca, višestruko ranjavana…
Sećam se pravoslavnih crkava podignutih u vazduh srpskom rukom; streljanja Hristove ikone; ugašenih krsnih slava; zabranjene ćirilice; prećutanog Jasenovca…
Sećam se svega što inače pokušavamo da zaboravimo, svega onog što nas prati kao demonska senka, udobno smeštena između redova naše istorije…Trebalo je podneti sav ovaj odjednom oživljeni užas.
Dugo ćutanje. I jedva savladan, teški uzdah pokajanja za sve ono što su najgori među našim precima radili svojoj rođenoj braći, svojim kumovima, prijateljima, vođama, vladarima…
Gospode Isuse Hriste, sine Božji, pomiluj nas grešne! Pomiluj nas, Blagi! A posle molitve, pokušali smo da nekako rastumačimo ovaj jezivi haos bezumnih, neljudskih grehova našeg naroda. I probao sam. Nabrajajući redom: greh oceubistva; izdaju; samovolju; sebičnost; pohlepu; nepoštovanje svega velikog i zaista vrednog…
Moj ćutljivi, mudri sagovornik podsetio me je da su ovo „samo odblesci nečeg starijeg od svega nabrojanog”. Da postoji prauzrok čitave ove tužne hronike naše sramote i beščašća. I da je „ovaj strašni greh vešto prerušen u jedan naizgled sasvim bezazleni oblik”. U nešto što nam se i ne čini kao greh.
Otkrio mi je, u jednoj jedinoj reči, suštinski razlog svih razloga našeg ponovljenog stradanja. Izrekao je rešenje: „Najveći srpski greh, onaj iz koga kasnije proizlazi sve zlo, sva strava i užas naše istorije i svakodnevice, jeste nestrpljenje.”
Obično, malo, svakodnevno, tobože bezazleno nestrpljenje. Ono je naš najveći, najteži, onaj originalni greh. Prauzrok svega što ćemo kasnije upropastiti, izdati, uništiti, oskrnaviti, odbaciti, zaboraviti…
Kao i uvek, najkomplikovanija pitanja zahtevaju one najjednostavnije odgovore. Koji su, pokazalo se, često i jedini pravi. Jer nestrpljenje nije suprotnost „strpljenju”, već mudrosti.
Nestrpljenje je očito pokazani nedostatak vere u Boga i u sebe. Nestrpljenje je malodušje i maloverje. Nestrpljenje je uzrok svakom razočaranju. Nestrpljenje je pobuna protiv onoga „neka bude volja Tvoja”. Nestrpljenje je početak svakog kraja. Nestrpljenje je ono samoubilačko srpsko „buntovništvo bez razloga”. Nestrpljenje je bezbožni otpor svemu onome što ne razumemo.
Nije mi ostalo ništa drugo nego da se složim sa svojim mudrim, strpljivim prijateljem. I da sada ovde i vama, dragi moji, prenesem sećanje na ovaj davni razgovor. Sa nadom da ćete me razumeti. I poverovati rečima srpskog episkopa, nadahnutih hiljadugodišnjom mudrošću pravoslavne civilizacije.
Zato, molim vas, nemojte biti nestrpljivi. Koliko god da vas boli. Koliko god da vam se čini neizdrživo.
Izvor: starhangelmihailo.com
Vladeta Jerotić – Zašto i kako zaljubljenost može da pređe u mržnju i razočaranje
Postoji izreka koja kaže da su zaljubljeni najveći utopisti. Kada se zaljubimo u osobu, sasvim je moguće da je idealizujemo, da u njoj vidimo isključivo svetlost, lepotu, dobrotu, ali da li postoji osoba bez mana? U svemu vlada zakon crnog i belog, pa tako i svaki čovek ima svoje mane i nedostatke.
Jedna od najvećih zabluda je da mi možemo promeniti osobu. Kada romantični “leptirići” odlete iz našeg stomaka i prđe taj osećaj zaljubljenosti, da li zaista pred sobom vidimo osobu za ceo život?
Istina je da lzaljubljenost može da pređe u ljubav, ali može da se pretvori i u mržnju, razočaranje. Baš o tome govorio je dr Vladeta Jerotić i savetovao na šta treba da obratimo pažnju pre nego što izaberemo voljenu osobu za ceo život:
“Zaljubljenost je najlepše osećanje na svetu, ali krajnje opasno. U onom drugom vidiš Boga, direktno Boga, i to je dokaz da postoji Bog, kada ti u drugom vidiš ono sve najlepše. Pazite, ako zaljubljenost ne pređe u ljubav može da pređe u mržnju. Pa se sudije čude i krste kako zaljubljeni parovi mogu onoliko da se omrznu, tzv, razočaranje. Pazite kada se udajete ili ženite, zaljubljeni ste, želite toga ili tu za ceo život… Ali pazite, svaki čovek mora da ima senku, kako kaže Jung, pa to je neki greh, neka mana. Pa pogledajte tu manu – da li ćete moći sa tom ženom ili muškarcem da živite i sa tom njihovom manom.”
Izvor: sensa.rs
Razgovor vladike Nikolaja Velimirovića i Nikole Tesle: ZAŠTO NAROD TRAŽI BOGA DA VIDI?
Sveti vladika Nikolaj Velimirović bio je blizak prijatelj Nikole Tesle. Njih dvojica su se često zvali imenjacima. Kada je vladika 1927. godine bio u Americi, posetio je slavnog naučnika i Tesla ga je pozvao u svoju laboratoriju.
Čim je vladika otvorio vrata Tesline laboratorije, Tesla je stavio u pokret hiljadu nekakvih točkova i zupčanika.
– Imenjače, šta to uradi? Kakva je to sila koja pokreće tolike točkiće?– pitao ga je vladika Nikolaj.
– Imenjače, ti si školovan čovek, valjda znaš šta je to?– odgovori Tesla.
– Šta je to?
– Struja, imenjače!
– Kad si tako veliki stručnjak za struju, reci mi da li će tvoja nauka otkriti način da se ta sila struje vidi golim okom.
– Nikada – odgovori Tesla – dok je sveta i veka.
– Pa zašto onda narod traži Boga da vidi? Sila postoji i kada se ne vidi – zaključi vladika Nikolaj.
Izvor: espreso.co.rs