NAŠ SPORTISTA KOM SU SE SVI DIVILI ZAVRŠIO KAO BESKUĆNIK ISPOD MOSTA: Nepoznata žena mu je promenila život
Gost emisije “Biseri” koja se emituje četvrtkom u 22h na Blic televiziji je bio Aleksandar Gvozdenović, bivši sportista i jedan od retkih koji je uspeo da se iščupa iz pakla alkoholizma. Sa 38 godina postao je beskućnik i na ulici je proveo pola decenije. Od talentovanog, perspektivnog sportiste postao je pijanac. Ali, kako kaže, detinjstvo je bilo srećno i za poželeti.
“Moj otac nije beogradsko dete. Tu je došao da se usavršava, ali zavela su ga svetla velikoga grada. Moj otac je imao problem sa alkoholom, i na kraju izgleda da ga je alkohol pobedio. Ili je on sam sebe tako… Po svim pravilima trebalo je da budem protivnik toga. Poslednjih godinu dana njegovog života nagledao sam se svega. Sećam ga se kao jedne gromade, bio je imprsivan, a došao je do stanja da je bio grančica”, kaže Aleksandar.
Bez nadzora majke i stega, moja želja je bila za eksperimentisanjem, to mi se i dopalo.
“Ti treninzi su bili zahtevni, pa se moja pijanstva nisu osećala toliko u toj meri. Bio sam u snazi, moglo se iz noći u dan iz dana u noć. Pokazivali su rezultati. Uvek imaš razlog za kafanu za sto i po odsto“, kaže Aleksandar Gvozdenović.
Napuštanje porodice
“U drugoj polovini devedesetih godina činilo mi se da je moj alkoholizam na vrhuncu. Počeo sam da gubim prijatelje, doživljavao sam emotivne krahove… Jednostavno, nisam ja bio neprijatan u društvu, ali moraš da nosiš stalno nekog. Mojim drugarima nije bilo dosadno sa mnom. Majka je proživljavala najteže. Majčine suze, to mi se vratilo. Sve bih mogao sebi da oprostim, ali majčine suze, to ne možeš sebi da oprostiš. 12. april 2013. godine ja odlazim od kuće. Krenuo sam da pobegnem od sebe i od bruke pred majkom. Krčak se napunio do vrha, krenuo sam da tražim sebe i da nešto promenim”, kaže Aleksandar.
Bilo je pokušaja da se leči, ali bezuspešnih. Kada je napustio kuću, kako kaže, pošao je ka centru grada.
“Krenuo sam ka centru grada i odjednom ne znaš ništa. Sagneš glavu, kriješ se od svakog i krenuo sam na Bajlonijevu pijacu. Gord i sujetan kakav jesam, tražio sam utočište kod ljudi za koje sam mislio da su gori od mene. Imao sam sitno, za piće, za hranu, ali to je odmah otišlo u prvih sat vremena. Poslednji dinar mi je ostao ujutru za kafu u pijačnoj čaši i tako je sve počelo“, kaže Gvozdenović.
Mesec dana je proveo u kafani kod prijatelja.
“U prvom trenutku sam bio sam. U bekstvu od samog sebe, od istine. Samom sebi sam bio najgori. Sve sam primao na sebe. To je bilo proleće. Taj prvi period kafane su mi bile ispod Pančevačkog mosta, dosta nas je imalo paralelni život. Kada završe svoje javne funkcije, idu pod most. Tu je bila neka baza gde nisam morao da se krijem. Tu je bio prirodni ambijent gde se sve prašta. Nisam imao gde da spavam. Moj prijatelj Arsa me je pustio da spavam u jednoj od kafana da spavam mesec dana tu, jedini zahtev mu je bio da mu ostavim neko piće. I tih osam stolica su mi bile i krevet i madrac i jogi i đakuzi i šta oćeš“, kaže Aleksandar.
Nakon leta, utočište je našao u napuštenoj kafani svog prijatelja.
“Ujutru sam prao šoljice za kafu. Tu se naslušaš svega i svačega i jedno jutro, pošto je išla sezona na Beloj steni i dobijem od jednog prijatelja poziv da odem tamo da radim u kafiću. I otišao sam tamo i ostao četiri, pet meseci. Prvo veče kada sam došao sa Bele stene došao sam u šortsu i majici. I uveče krene kiša i ja shvatim da nemam majicu, da nemam ništa. Spavao sam na jednoj klupi na Karaburmi. Ridao sam, nisam znao ništa. Udario sam glavom o zid. Vraćam se na Pančevački. Jednu kafanu je držao moj prijatelj Miša. Video sam napuštenu Mišinu kafanu, ušao sam tu. Zatekao sam par kučića, probudio sam se pored nekih špriceva. Nagledao sam se ljudi koji su umirali od pića, droge, mraza, depresija i histerije od krize“, kaže Aleksandar.
Beskućnika ima mnogo više nego što se misli.
“Moram da pomenem crkvenu narodnu kuhinju. Ne postoje reči šta je crkvena narodna kuhinja. Kada sam otišao na ulicu nisam imao pojma da to postoji. Kada sam pio na tezgama na Bajloniju, a i tu sam radio pomalo, i ostane mi par hiljada dinara i tamo mi oni ljudi kažu, ‘sad idemo na pasulj u crkvenu narodnu kuhinju’. I ja pitam, koliko to košta, a oni počnu da se smeju. I to je moj prvi dolazak tamo”, kaže Aleksandar i dodaje:
“Oni ti požele dobrodošlicu, a ti ćutiš. Radio sam na Bajloniju poslove čišćenja, očistim, spremim… Kad stojiš u redu digneš kragnu da te niko ne vidi, gledaš one ljude, slušaš… To je roman za sebe. Bio sam korisnik Crkvene narodne kuhinje tri, četiri godine. Posle nekog vremena upoznao sam nastavnika matematike, bivše glumce… Ima tu ljudi, ne bih hteo da pominjem imena, Vesna Pećanac recimo. Njoj mnogo dugujem. Njenom prisustvu i pogledu i njenim bistrim ćutanjem”.
Život na česmi kod Skadarlije
“Imao sam preko 30 intervencija čišćenja organizma od alkohola. Bio sam na ulici i hvala mojim drugarima koji su zvali i medicinskom osoblju koje se odazvalo”, kaže Aleksandar. Tada je živeo od 100 dinara za koje je mogao da kupi pola hleba, 100, 200 grama sitnog sira, jedna papričica i pivo. Kako kaže, “Bog da te vidi”.
Najbitniji broj telefona
“Drugi decembar 2018. moji drugari i ja sa česme smo pili celu noć. Ja sam bio u takvom stanju da bi ogledalo pobeglo od mene. Pijan i higijenski zapušten. U jednom trenutku je auto stao ispred česme i devojka je krenula ka nama. Sećam se dolaska i ona je mene prepoznala i rekla ‘Aleksandre, šta radiš tu?!’ Prepoznao sam glas, ćutao sam. Baš onaj najgori beskućnik iz tramvaja, pa puta 10 to sam bio. Pružila mi je ruku, svi su ćutali, video sam da se dešava nešto realno”, priča Gvozdenović i dodaje:
“Sklonio sam se sa strane i video sam da imam papirić sa brojem telefona i pište ‘Javi mi se sutra u 18h, Jelena’. I novac. Mi smo bili zajedno pre 20 godina. Nekoliko godina smo bili zajedno. Putevi su nam se razdvojili. Imao sam milion scenarija u glavi. Otišao sam jedna klupa kod Dunav stanice, tu sam imao svoj karton, svoj neki štek. Spavam, budim se, vidim papir i prepoznam rukopis. Odem do česme da proverim šta je bilo. Shvatim da je to istina. Cupkao sam i čekao 18h da se javim. I javio sam se. Videli smo se ponovo. Narednih sedam dana sam bio na ulici. Glava mi je bila u haosu. Onaj novac koji mi je svakodnevno donosila ja sam pretvarao u novi veš, sapune, šišanja. Prozivala me ‘donesi divilje mirise’. Danas smo u braku”, kaže Aleksandar Gvozdenović.
Do konačnog susreta sa majkom došlo je na njegov rođendan.
“Sustret sa majkom, tu nema pripreme i scenarija. Dolazi treći februar. Moj rođendan, bio sam u Drajzerovoj na lečenju, nastavio sam sa grupnom terapijom, ali na poziv majke dolazimo Jelena i ja. I sada u stanu ima moja soba koja se nagledala svega i svačega… Prvo smo se zagrlili. Kada sam video tortu… Moja majka, Jelena… Valjao je svaki ondaj dan na ulici zbog ovoga”, kaže Aleksandar Gvozdenović.
Izvor: mondo.rs
Istnita priča o smrti Slobodana Penezića Krcuna – Bog daje svima po zasluzi?!
U Užicu nakon rata Slobodan Penezić Krcun ubija ili naređuje ubistvo sveštenika u porti crkve. Sveštenikova ćerka, pošto je bila na stubu srama u Užicu, otišla je kod rodbine i da se školuje u Beogradu.
– Pred kraj ratne partizanske kolone napreduje ka Beogradu i zaustavljaju se u Šopiću kod Lazarevca, jer su naleteli na nekoliko maloletnih dečaka. Dok kolona stoji, dolazi vojni džip iz kojeg besno izlazi Krcun i pita zašto kolona stoji. Rekao mu jedan partizan, pa ovi momci hoće da nam se pridruže…
Na pitanje ko su i odakle idu, rekli su da su hteli sa četnicima, ali nisu ih mogli primiti zbog povlačenja u Bosnu, te traže pomoć. Krcun je naredio da se ubiju dečaci. Sve je ovo iz šume gledao njihov prijatelj koji nije hteo tražiti pomoć.
– 1964, 6. novembar… Šopić, Ibarska magistrala… Automobil pretiče kombi, gubi kontrolu i udara u drvo.
Saobraćaj se zaustavlja, neko pita ima li doktora u autobusu.
Devojka izlazi, trči do auta, uzima u ruke Krcuna koji je smrtno povređen, i uviđa da mu nema spasa.
Ta devojka je ćerka ubijenog užičkog sveštenika, inače diplomirana doktorka.
Automobil koji je udario u drvo, udario je tačno tamo gdje je Krcun naredio pucanje u one dečaka pred kraj rata.
Ova priča je istinita i ispričana ispred oltara užičke crkve kao dokaz da Bog ne plaća svake subote već uvek plaća pošteno i po zasluzi.
Autor: Saša Kelić
Dr Marija Andrijić: Sedam faza kroz koje prolazi SVAKO KO SAZNA DA IMA RAK
U mesecu borbe protiv raka dojke govorimo i o psihološkom aspektu ove borbe poredeći ga sa vožnjom emocionalnim rolerkosterom zbog jačine i različitosti emocija koju obolela žena oseća dok se suočava sa dijagnozom i lečenjem. Zato su joj, dok prolazi sve faze prihvatanja, potrebni otvorena komunikacija i sva moguća podrška porodice i prijatelja
– Postavljanje dijagnoze kancera i period lečenja predstavljaju jedinstveno životno iskustvo kroz koje ljudi prolaze na različite načine. Zabluda je da je osoba koja doživljava ova emocionalna stanja psihički slaba. Upravo suprotno – dati sebi dozvolu za ispoljavanje emocija odraz je unutrašnje snage, hrabrosti i spremnosti da se vlastita reakcija prihvati kao ljudska i prirodna – kaže dr sc. med. Marija Andrijić, psiholog i integrativni psihoterapeut i članica stručnog veća Ženskog centra „Milica“.
Šok i neverica
„To nije moguće, sigurno je greška!“
Šok i neverica su reakcije koje se javljaju neposredno nakon postavljanja dijagnoze. Saznanje o dijagnozi za svakoga predstavlja jako psihičko opterećenje, možete se osećati kao da sanjate, često veoma usamljeno i zbunjeno. Nije retko i da imate osećaj da se sve to dešava nekom drugom.
Strah
„Umreću?!“, „Da li će me boleti?“
Strah je primarna urođena emocija koja nastaje usled zamišljene ili stvarne pretnje, tj. opasnosti pred kojom se osoba oseća nemoćno. Dominantni su pre svega egzistencijalni strahovi: strah od smrti, bola, patnje, strah od nepoznatog, strah od odvajanja i samoće. Mogu se javiti i strahovi vezani za samo lečenje kao što su, na primer, strah od neželjenih efekata lečenja, strah od promene fizičkog izgleda, strah od bolnice, igle, strah od povratka bolesti i dr.
Uznemirenost
„Mislim da ću se onesvestiti“, „Imam osećaj da će mi srce iskočiti!“
U ovom neprijatnom osećanju dominira iščekivanje da će se desiti nešto strašno. Osoba ima osećaj da će eksplodirati i izgubiti kontrolu nad sobom. Ovakvo stanje zabrinutosti i unutrašnjeg nemira je često povezano i sa somatskim simptomima kao što su brzo lupanje srca, znojenje, drhtanje, bol u grudima, vrtoglavica, stomačne smetnje i dr.
Tuga
„Jako sam tužna…“, „Stalno mi se plače…“
Tuga je normalan emocionalni odgovor na gubitak, npr. gubitak zdravlja. Depresivna reakcija je najčešće prolazno stanje koje karakterišu osećanja bezvoljnosti, malodušnosti, očajanja, povlačenje u sebe, samooptuživanje i dr. Nošenje sa osećanjem tuge nije lako, ali je izuzetno značajno da se ono iskaže i podeli.
Poricanje
„Ja nemam rak!“, „Bolovi koje osećam su sigurno od ležanja“, „Zamenili su nalaze“
Poricanje se sastoji u negiranju, odnosno neprihvatanju stvarnosti vezane za neki intenzivno neprijatan doživljaj. Ovu psihičku reakciju karakteriše beg od stvarnosti, a dešava se da pacijent ili porodica potcenjuju, ignorišu ili poriču bolest i njene simptome.
Ljutnja i bes
„Zašto baš meni ovo da se desi?“, „Nikada nisam nikome ništa učinila nažao, zašto me Bog/život ovako kažnjava?“
Ova osećanja mogu prikrivati druga osećanja kao što su tuga, strah ili osećaj krivice za događaje iz prošlosti. Ljutnja zbog bolesti se često nesvesno usmerava i na osobe bliske pacijentu, članove porodice, lekare, sestre. Ako ste religiozni, možete biti ljuti na Boga.
Samooptuživanje
„Da nisam… ne bih se razbolela“, „Zašto nisam otišla ranije kod lekara?“
Ponekad ljudi optužuju sebe, druge osobe ili događaje za svoju bolest. U želji da razumeju ili pronađu uzrok zašto su se razboleli, dešava se da pacijenti doživljavaju bolest kao kaznu. Nemojte biti nemilosrdan sudija sami sebi jer se niko nije razboleo zato što je loša ili dobra osoba.
Nema pravog i pogrešnog načina suočavanja
Ne postoji ispravan ili pogrešan način da se osoba oseća u vezi sa svojom bolešću. Ljudi se različito suočavaju i nose sa iskustvom lečenja, a to zavisi od različitih aspekata ličnosti kao što su crte ličnosti, mehanizmi odbrane, postojeće strategije u prevladavanju stresa, potom od ranijih poteškoća u sferi psihičkog funkcionisanja, stepena socijalne podrške i od drugih okolnosti u životu.
– Važno je negovati doživljaj sopstvene ljudskosti i celovitosti koji prevazilazi dijagnozu i doživljaj bolesti kao samo jednog segmenta života. Istina je da bolest u priličnoj meri utiče na različite aspekte života, ali ne određuje vrednost osobe kao ljudskog bića. Sva osećanja koja se javljaju mogu u jednom trenutku postati i preplavljujuća. Ne treba sebe dodatno i bespotrebno izlagati patnji. Važno je prepoznati ovaj doživljaj i potražiti pomoć stručnog lica, psihologa ili psihijatra, koji će vam pomoći da kroz krizne faze prođete što lakše – savetuje dr Andrijić.
Rak dojke u brojkama
-
Каdа sе оtkriје nа vrеmе, rаk dојkе је izlеčiv u prеко 90% slučајеvа.
-
Karcinom dојkе је јеdаn оd vоdеćih uzrоkа prеvrеmеnе smrti kоd žеnа u Srbiјi. Mеrеn gоdinаmа izgubljеnоg živоtа, rаk dојkе је nа 3. mеstu kао uzrоk smrti kоd žеnа stаrоsti 45–64 gоdinе, pоslе cеrеbrоvаskulаrnih bоlеsti i ishеmiјskе bоlеsti srcа.
-
4.368 nоvооbоlеlih i 1.782 umrlе žеnе оd rаkа dојkе rеgistrоvаnо је u Rеpublici Srbiјi 2020. gоdinе, pоdаci su Institutа zа јаvnо zdrаvljе Srbiје „Dr Milаn Јоvаnоvić Bаtut“
-
64,5 od 100.000 žena u Srbiji oboli od raka dojke
-
20,3 od 100.000 žеnа u Srbiji umre od raka dojke
-
Rаk dојkе sе čеšćе јаvljа u uzrаstu pоslе 40. gоdinе
BESPLATNA TELEFONSKA LINIJA
Podršku za obolele od raka dojke i raka grlića materice i njihove porodice pruža Nacionalni centar za podršku obolelima od raka dojke i raka grlića materice radnim danima od 10 do 14 h putem telefonskog broja 0800 40 40 40.
Izvor: blic.rs
OVO JE NAJLEPŠE PROROČANSTVO TARABIĆA, A JOŠ SE NIJE OSTVARILO: Svi bismo neizmerno voleli da se što pre obistini!
Rođaci Miloš i Mitar Tarabić, dva nepisemena seljaka koja su živela tokom 19. veka u Srbiji u selu Krema kod Užica, imali su vizije koje i danas intrigiraju narod. Njihova proročanstva postala su poznata širom regiona, a mnoge njihova predviđanja, iako neki smatraju da je to samo slučajnost, su se obistinila.
I sam kraj odakle braća Tarabići potiču važi za mistično mesto. Naime, u njemu se nalazi kremanski kamen, koji ljudima, veruje se, daje posebna svojstva. Takođe, spominje se i kugla koja je pala iz svemira i zapravo je kamen vulkanskog porekla. Čuva se u kući proroka i može se videti.
Brojni ljudi smatraju da su Miloš i Mitar, već, dali određene odgovore, kada je reč akutelnim dešvanjima, a vizije kremanskih proroka zapisao je seoski prota Zaharije Zaharić.
– Veliko je saglasje više proroka o Trećem svetskom ratu, a Kremansko proročanstvo je dalo svoje viđenje. Neki za njegov početak smatraju čak i kobnu 1999. godinu, kad je napadnut srpski narod i rečeno je da će se voditi u etapama. Da li je ovo sada jedna od njih, veliko je pitanje – kaže za RINU Dragan Pjević iz Kremne, tumač proročanstva čuvenih Tarabića.
Naglašava da ono što je napisano u njihovoj prvoj knjizi sada se može povezati sa nekim događajima.
– Kaže se da Rusija postaje najmoćnija sila na svetu i svako će se o njeno prijateljstvo otimati. Dolazi car u Rusiju čija će se reč slušati i na nebu i na zemlji. Po proročanstvu, Rusija uzima Carigrad i Aja Sofija postaje pravoslavna bogomolja. NATO se raspada, a da neće više biti rata ukazuje u proročanstvu zapisana rečenica – ustanite mrtvi, da vidite kakav je sad lep i srećan život – rekao je Pjević.
I ističe da, iako su bili neuki i nepismeni, reči Tarabića se i danas prepričavaju.
– Najveće interesovanje za Kremansko proročanstvo nastalo je kad je izgrađena brana i formirano Zaovinsko jezero, jer su oni davno rekli da će „Drina poteći uzbrdo“, što u to vreme niko nije mogao ni da zamisli. Crne guje popiće izvore, misleći na cevi. Zapisano je i da su nagovestili da će nestiti novac, da će se ljudi vraćati iz belog sveta u kolonama ponovo u Srbiju, kao i da će se pojaviti neka sprava sa kojom će ljudi razgovarati, misleći na mobilne telefone – kaže Dragan.
Neka njihova proročansta, koja su na našu sreću ohrabrujuća, još uvek se nisu ostvarila.
– Kaže se da će se na kraju napraviti jedna velika država u kojoj će sve nacije i narodi živeti srećno. Videćemo šta se pod tim podrazumevalo – zaključuje Pjević.
Izvor: kurir.rs
MOLITVA OCA TADEJA KOJOM ĆETE OTERATI ZLO: Važno je da je izgovorite VEČERAS pred spavanje
Večeras, pred spavanje izgovorite ovu molitvu i videćete kako se iskrena sreća uvlači u vašu dušu i telo! Osnovno učenje starca Tadeja jeste da je Bog svuda, i da pomaže svakome:
„I slabima i jakima, svakome kome je pomoć potrebna. Zato neprestano treba vežbati sebe da srce otvorimo Bogu“. Otac Tadej kaže: „I molitva je vežba. Ako stalno ponavljamo molitvu, ona prelazi u osećanje. O tome su govorili Sveti oci. Mnogi ljudi na početku duhovnog života dobijaju blagodat, ali ona se, zbog naših grehova, kasnije povlači, pa se opet javlja.
Kad se neko od srca obrati Bogu umnom molitvom, postepeno se na nju navikne i stekne radost i mir, koji nisu od ovoga sveta. I ta radost se stekne, pa se povremeno izgubi. Ali, blagodatna molitva je neiskazana radost, koja se ne može uporediti ni sa čim od ovog sveta.
„O dejstvu umno-srdačne molitve na čoveka starac je govorio i sledeće: „Sveti oci kažu da svako treba da upražnjava Isusovu molitvu:
„Gospode Isuse Hriste, Sine Božji, pomiluj me“
Kad ona počne sama da se tvori, bez tvoje volje, to je neverovatna, božanska snaga. Osećaš neiskazanu radost. Sve ti je omiljeno, sve ti je dobro, sve ti je sveto. To je Božanska blagodat koja se daje, ne zavisi od naše volje, želje; sama se kreće, kao neki motor. Čovek koji ima tu molitvu, šta god vidi, koga god vidi – raduje se.
Zato je Sveti Serafim Sarovski posetiocu govorio: „Radosti moja!“On je video božansku silu u svakoj duši, bez obzira da li je reč o duši deteta ili starca, i radovao se.“
Otac Tadej je dodavao: „Svi su prizvani na svetost. Svaka duša je rođena sveta. I veliki i mali, svi treba da budu sveti. Jer je život Božanska energija, koja potiče od Boga, Izvora života, i odatle je svi dobijaju, i anđeli i ljudi. Ta energija je stalno s nama. A Bog je jedini Životodavac.
(Espreso/Alo)
PRIRODNA SREDSTVA ZA JAČANJE HORMONA SREĆE: Potpuno besplatna a čine čuda za PSIHU i ZDRAVLJE!
Počnite da radite ovo što pre, jer hormone sreće možete da podstaknete sami, bez lekova, samo prirodnim sredstvima. Evo kako deluju oksitocin, serotonin, endorfini i dopamin i kako možete da stimulišete njihovo lučenje.
Ovo je hormon “povezivanja sa drugima” – otpušta se u telu kada se osećamo bliski s nekim, kad uživamo u prihvaćenosti i toplini kontakta.
Ako ne možete da budete sa svojim bližnjima, što se u doba epidemije korone često dešava, uživajte u društvu svojih ljubimaca – maženje psa ili mačke stimuliše stvaranje oksitocina. Ako izlazite u društvo ili vam dolaze prijatelji i porodica, držite se za ruke, grlite se (uz mere zaštite od infekcije) i – kuvajte za njih! I to podstiče hormon sreće.
Serotonin
Ovaj hormon stabilizuje raspoloženje i otklanja nesanicu, smanjuje osećaj strepnje, reguliše anksioznost, donosi sreću! Da biste ga stimulisali, prošetajte, a po sunčanom danu uživajte i u sedenju na klupi – pustite da vas njegovi zraci miluju po licu. Naučite jednostavnu meditaciju, uz opuštanje, ona podstiče i lučenje serotonina, a od vežbanja izaberite kardio trening.
Endorfini
Ovi hormoni deluju kao prirodni analgetici – oslobađaju vas bola, ali mogu i da smanje stres i povećaju uživanje. Da biste ih stimulisali, ispunite dom mirisom esencijalnih ulja, gricnite malo crne čokolade i pogledajte dobru komediju. Od vežbanja, odaberite trening sa malim tegovima.
Dopamin
Ovaj hormon je neurotransmiter i daje mozgu informaciju da ste zaslužili nagradu i osećaj prijatnosti. Da biste ga stimulisali, obavite sitne zadatke – uspeh nam diže dopamin čak i ako nije grandiozan. Uz rad, slušajte brzu muziku, i ona stimuliše ovaj hormon. Od hrane, stimulaciju donose slatkiši, a od zdravih užitaka, najbolji je dug san.
Izvor: mondo.rs
MAJČINA MOLITVA ZA ZDRAVLJE I SREĆU DECE: Ovo su najjače reči koje žena može da izgovori
Prirodno je da svaka majka strepi nad srećom svoje dece, ali ta strepnja ne sme da pređe granicu. Uvek imajte u vidu da Gospod Bog ima najbolji plan za vas i vaše dete, zato mu verujte.
Kada ste uznemireni, izgovorite ove moćne reči:
„Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, radi molitava Prečiste Tvoje Matere usliši mene, nedostojnog slugu Tvoga (imena roditelja). Gospode, u milostivoj vlasti Tvojoj pomiluj čeda moja (imena ) i spasi ih radi slave imena Tvoga.
Gospode, oprosti im sva sagrešenja voljna i nevoljna, koja su ona učinila pred Tobom. Gospode, uputi ih na pravi put ZAPOVESTI Tvojih i razum njihov prosveti svetlošću Tvojom, za spasenje duša i isceljenje tela. Gospode, blagoslovi ih na svakom mestu vladavine Tvoje, sačuvaj ih silom Časnog i Životvornog Krsta Tvoga, pod pokrovom Tvojim svetim, od metka koji leti, od strele, mača, ognja, od smrtonosne rane, od vodenog potopa i naprasne smrti.“
Amina