Naslovna Blog Stranica 459

Reiši gljiva – čudotvorni lek za sve bolesti

0

Reiši, lekovita gljiva koja se u kineskoj tradicionalnoj medicini koristi više od 4.000 godina, na Zapadu je postala popularna tek poslednjih nekoliko decenija. Na latinskom Ganoderma lucidum, a na kineskom Ling Zhi, ova gljiva je u Srbiji ipak najpoznatija po svom japanskom imenu – Reiši. U prirodi najčešće raste na panjevima ili oborenim stablima hrasta, zbog čega je u narodu poznata i kao hrastova sjajnica (ganos – sjajan; lucidum – isijavati).

Plodonosno telo je tvrde i drvenaste strukture, a sastoji se od šešira i bočno vezane drške. Šešir je sjajan, prečnika 2-30 cm, u početku nepravilan, a kasnije lepezastog oblika. Boja potpuno zrele gljive može biti različitih nijansi narandžaste, crvene ili braon. Na površini šešira jasno se vide koncentrične zone različite starosti.

Savremena istraživanja pokazuju da Reiši gljiva deluje antitumorno, ima pozitivne efekte na kardiovaskularni sistem, jetru i nervni sistem.
Lista zdravstvenih benefita koje ova gljiva donosi zaista je dugačka. Pisani tragovi govore da je u tradicionalnoj medicini Kine i Japana korišćena za tretiranje nefritisa, hipertenzije, artritisa, nesanice, bronhitisa, astme i čira na želucu. Smatrana je čudotvornim lekom za sve bolesti, a savremena istraživanja pokazuju da deluje antitumorno, pomaže pri tretiranju HIV infekcija, ima pozitivne efekte na kardiovaskularni sistem, doprinosi zaštiti jetre, boljem radu nervnog sistema


Dr Anita Klaus, profesor Poljoprivrednog fakulteta u Zemunu i veliki poznavalac ove gljive
, kaže da Reiši raste od maja do novembra. „Ganoderma lucidum je gljiva tipična za mrtva ili umiruća stabla prvenstveno hrasta, a zatim i javora, bresta, žalosne vrbe, magnolije, šljive. Može se naći na panjevima, a ponekad i na samoj zemlji, vezana za korenje drveća”, objašnjava profesorka Klaus.

Gajenje ove gljive je prilično jednostavno, ali je neophodan zdrav micelijum, koji će pod odgovarajućim uslovima moći da formira plodonosno telo
Masovna proizvodnja Reiši gljive pokrenuta je 1971. godine, a danas se pod potpuno kontrolisanim uslovima industrijski gaje velike količine, koje se koriste za farmakološka i klinička ispitivanja. Dr Klaus navodi da je gajenje ove gljive prilično jednostavno, ali je neophodan zdrav micelijum, koji će pod odgovarajućim uslovima moći da obraste supstrat i formira plodonosna tela.
Gajenje na oblicama je praktično, jednostavno i potpuno prirodno. Potrebno je formirati oblice dužine oko 1 m i prečnika 10-25 cm, sečenjem grana jove ili topole, mada se mogu koristiti i druge vrste brzorastućeg drveća”, kaže dr Klaus.

Na oblicama se izbuše otvori, u njih se ubace zrna žita ili raži obrasla micelijumom, a zatim se otvori zaliju voskom, zbog zaštite od insekata i nepovoljnih vremenskih uslova. Kako bi gljive mogle neometano da se razvijaju, treba im obezbediti zaštitu od direktnog sunčevog zračenja i dovoljno vlage. Oblice treba ukopati u zemlju čitavom dužinom, ili ih jednostavno položiti, ukoliko je zemljište vlažnije.

Najbolje bi bilo da izaberete zasenčeno, prirodno vlažno mesto, ali je moguće i postavljanje ramova sa tkaninama. Pri ovom načinu gajenja potrebno je da prođe šest meseci do dve godine do prve značajne berbe, a zatim se berba na istim oblicama nastavlja sledećih četiri do pet godina.”

Moguća je i inokulacija kratkih oblica, dužine 30-50 cm, koje se smeštaju u saksije, napunjene strugotinom i do vrha dopunjene zemljom. Saksije treba držati u staklenicima”, dodaje naša sagovornica.

Ipak, iako je prilično jednostavno, gajenje na oblicama ima i nedostataka – sporo je i mogu se javiti problemi zbog variranja temperature (zima–leto). Zato se za gajenje većih količina ove gljive preporučuje gajenje na supstratu, u zatvorenoj prostoriji, pod kontrolisanim uslovima.

Ukoliko požurite i uberete je prerano, njeno blagotvorno dejstvo će izostati.

Pokazalo se da je pogodan supstrat mešavina strugotine i piljevine dobijenih od jove i hrasta. Mešavina se pakuje u specijalne vreće koje se sterilišu, a zatim se vrši inokulacija. Vreće treba ređati horizontalno jednu na drugu, tako da gljive koje izrastaju iz otvora vreće formiraju vertikalni ’zid’ ”, kaže profesorka Klaus.

Posle 30-60 dana od inokulacije, vreće treba otvoriti, kako bi se promenila koncentracija ugljen-dioksida i time stimulisalo formiranje šešira na vrhu drške. Temperatura u prostoriji treba da iznosi oko 24oC, uz visoku vlažnost vazduha. Od inokulacije do momenta berbe treba da prođe nešto manje od tri meseca.

Dr Klaus naglašava da je od posebne važnosti da se gljiva ubere u momentu potpune zrelosti. „Ukoliko požurite i uberete je prerano, njeno blagotvorno dejstvo će izostati. Tek u momentu potpune zrelosti dolaze do izražaja jedinjenja koja imaju pozitivan uticaj na ljudski organizam, kao što su proteoglukani, dijetetska vlakna, steroidi ili neki polisaharidi. Interesantno je da Ganoderma lucidum sadrži i organski germanijum koji ima sposobnost da neutrališe bol kod poslednjih stadijuma kancera.”

Za kraj vam donosimo i recept za čaj od Reiši gljive: U litar vode stavite tri do pet grama osušene gljive i ostavite da odstoji preko noći. Sutradan kuvajte dva sata, u poklopljenoj posudi. Čaj se konzumira mlak, uz dodatak vitamina C, a po potrebi možete dodati i med. Najbolje je piti ga ujutru.

Sagovornica: Dr Anita Klaus, profesor Poljoprivrednog fakulteta u Zemunu
Autorka: Ivana Živanović  izvor: agromedia.rs

Kako doživeti stotu, saveti 105-godišnjeg lekara

Veliki japanski lekar Shigeaki Hinohara zaslužan je za dugovečnost Japanaca. Ostavio nam je u nasleđe vredna saznanja “Želite doživeti stotu i to u dobroj formi, zdravog tela i duha?

 Moguće je, pokazao je svojim primerom veliki japanski lekar Shigeaki Hinohara. On je posvetio život postizanju dugovečnosti nacije. Pomogao je uspostavljanju medicinskih sistema zahvaljujući kojima su Japanci postali jednim od najdugovečnijih naroda na svetu. Gotovo do smrti radio je u bolnici, lečio pacijente te predavao studentima na fakultetima.

 Ovo su njegovi saveti za dug, zdrav i kvalitetan život:

  1. Energija dolazi iz toga što se osećamo dobro, a ne iz zdrave ishrane i puno spavanja “Svi se sećamo kako smo kao deca, kada smo se zabavljali, često zaboravljali jesti ili spavati . Verujem da možemo zadržati taj stav i kao odrasle osobe – najbolje je ne umarati telo s previše pravila kao što su ručak i spavanje “, objašnjava lekar. Najvažnije je za vitalnost osećati se zadovoljno i ispunjeno. Zabavljati se – na tome treba poraditi, a ne se opterećivati time kad ćemo jesti i kad ćemo spavati.

  2. Čuvajte se gojaznosti Lekar Hinohara stalno je naglašavao da stotu dožive osobe koje nemaju viška kilograma te stoga treba paziti na svoju težini u fizičku kondiciju. ne treba se opterećivati ishranom, no ipak treba voditi računa da se ne prejedamo. On sam za doručak je pio kafu, čašu mleka i sok od pomorandže sa kašikom maslinovog ulja. Verovao je da je maslinovo ulje odlično za krvne sudove i kožu. Za ručak je jeo mleko i keks, a često je i preskakao ručak kada je bio prezaposlen. Za večeru je jeo povrće, ribu i pirinač. Dvaput nedeljno jeo je govedinu.

  3. Planirajte unapred Hinohara je uvek imao pun raspored za godinu unapred, a čak je i zaplanirao još više u budućnost. Tako se, kako je rekao, jako veselio Olimpijskim igrama u Tokiju 2020. Na žalost, nije ih doživio, no njegov stav prema životu i planovim govori koliki je bio optimista, što je isto važna stavka za dugovečnost.

  4. Ne morate otići u penziju ako ne želite “Nakon 65. počeo sam volontirati. Predajem i obilazim pacijente, čak i po 18 sati na dan i uživam u svakoj minuti svog posla”, govorio je Hinohara. Ukoliko čovek želi još raditi, neka radi. Ukoliko ne želi, neka ide u penziju i posveti se onome što želi raditi.

  5. Delite znanje i veštine sa drugima Hinohara je godišnje održavao oko 150 predavanja. Predavao je svima, od najmlađe dječice u školi, do izbiljnih biznismena i lekara. Uvek je stajao dok je govorio, a predavanja su mu trajala ponekad i 90 minuta. Kazao je da ga stajanje čini snažnim.

  6. Nemojte verovati svemu što kaže lekar Hinohara je smatrao da lekari ne mogu izlečiti svaku bolest i svakog pacijenta. Predlagao je ljudima da, kada im liečnik propiše terapiju ili neki pregled, da ga pitaju da li bi isto to preporučio svojim bližnjima. Ukoliko bi odgovor bio negativan, zašto se izlagati bespotrebnom stresu i patnji? Verovao je da životinje i muzika imaju veliki uticaj u ozdravljenju, puno veći nego što to misli medicina.

  7. Uvek koristite stepenice i nosite svoj prtljag i vrećice Kako biste ostali zdravi i vitalni, zaboravite na lifta. Uvek i svuda idite stepenicama i trudite se nositi svoju prtljagu. Hinohara se takođe koristio stepenicama i uvek je po jednu preskakao. Stepenice i hodanje su svakodnevna vežba za vaše srce i celo telo.

  8. Nadahnjujte se svaki dan, pronađite inspiraciju Čitajte, pronađite u književnosti pisce koji vas inspirišu. Tako je činio i Hinohara. Za njega je najinspirativnija bila poema Roberta Brovninga “Abt Vogler”. Ne moraće se zadržati samo na književnosti. Slušajte muziku, uživajte u likovnoj umjtenosti, šetajte prirodom.

  9. Bol je misteriozna Najefikasniji način da prevladate bol je kroz zabavu. Kada se dete udari, objasnio je Hinohara, plakat će sve dok mu pozornos ne okupira nešto drugo. Tada će zaboraviti na bol. Tako bi trebali raditi i odrasli ljudi. Bol utopiti u zabavi. Smatrao je da bi u bolnice trebalo dovesti terapijske pse iostale životinje te muziku koja će pomoći pacijetntima da se nose s boli.

  10. Ne gomilajte materijalne stvari “Ne trošite život na gomilanje materijalnog, i tako ništa nećete ponijeti sa sobom kad umrete”.

izvor: zivotistil.rtl.hr

Beli luk je najvažniji preventivni lek, simbol borbe protiv vampire i veštica

0

Postoji domaća biljka kojoj se pridaje velika važnost i u koju narod ima nepokolebljivo poverenje. On je naš univerzalni začin, sirotinjska hrana i najvažniji preventivni lek. Njegova zaštitnička moć prerasla je u mitove i legende, tako da je postao biljni simbol borbe protiv zlih sila: vampira, veštica, demona, ali i bolesti, epidemija i smrti. Naravno, ovde je reč o belom luku.

Beli luk je, prema ispitivanjima mnogih naučnih istraživača, veoma stara kulturna biljka. Stari Kinezi, Indusi, Jevreji, Egipćani i drugi narodi gajili su beli luk više vekova pre naše ere kao hranljivu, začinsku i lekovitu biljku.

Koristi se sveža ili osušena lukovica gajenih biljaka. Vadi se u kasno leto, očisti od spoljašnjih listova i koristi sveža ili se suši u termičkim sušarama. Danas se sve više za sušenje belog luka koristi postupak liofilizacije.

SASTOJCI. Čeno belog luka sadrži kompleks fruktozana (ugljenih hidrata), steroidne saponozide, šećere i mineralne materije kao što je selen. Najvažniji sastojci, od kojih i potiče delovanje ove droge su sumporna jedinjenja, derivati cisteina. U neoštećenoj biljci se nalazi aliin. Međutim, pri najmanjem oštećenju dolazi do promena pod uticajem enzima alinaze, pri čemu se stvara alicin, a njegovom oksidacijom dialildisulfid od koga potiče karakteristična aroma belog luka.

DELOVANJE I UPOTREBA. Iz istorijskih podataka se vidi da su još u starom, srednjem i mnogo godina u novom veku beli luk priznavale za lek službene medicine raznih naroda. Ali je u toku poslednjih vekova, a naročito u XIX veku gotovo potpuno izbačen iz farmakopeja.

Međutim, njegova tradicionalna upotreba u našim krajevima se očuvala sve do danas. Osim kao preventivno i kurativno sredstvo za vreme raznih epidemija, beli luk se koristi i u lečenju obolelog srca i krvnih sudova, zatim organa za disanje i varenje, protiv crevnih parazita, kao i u lečenju pojedinih živčanih i kožnih bolesti.

Zahvaljujući prisustvu sumpornih jedinjenja, aliina i alicina koji su fitoncidi, antibiotici višeg bilja, čeno belog luka zaista ima potvrđeno antimikrobno delovanje, pa se može koristiti u prevenciji i lečenju pojedinih bakterijskih i gljivičnih infekcija, a ovo delovanje bi se moglo povezati i sa tradicionalnom upotrebom kod prehlade i gripa. Antibiotici belog luka pokazuju jedno važno svojstvo u odnosu na industrijski proizvedene antibiotike. Oni ne uništavaju korisne mikrobe-fiziološke saprofitne bakterije i mikroorganizme koji normalno naseljavaju određene telesne sisteme. Dakle, beli luk deluje samo na štetne – patogene mikroorganizme.

Randomiziranim kliničkim ispitivanjima koja su prevashodno obavljena u Nemačkoj potvrđeno je da prašak belog luka primenjivan u visokim dozama snižava povišene količine triglicerida i holesterola u krvi, inhibira delovanje lipooksigenaza, pojačava fibrinolizu i smanjuje agregaciju trombocita. Pa zahvaljujući ovakvom delovanju može da se koristi ne samo u prevenciji već i u lečenju arterioskleroze.

Iako je na osnovu ovakvih istraživanja Komisija E odobrila upotrebu belog luka u prevenciji starosno zavisnih vaskularnih promena, odnosno njegovu upotrebu kao dopunske terapije djeti pri lečenju pacijenata sa povišenim nivoima lipida u krvi, ovakva upotreba još uvek nije potvrđena i odobrena od srtane FDA.

Ipak danas se svež beli luk i preparati, izrađeni od praška droge, alkoholno vodenog i uljanog ekstrakta koriste kao dodatak ishrani, za prevenciju i kao dopunska terapija poremećaja cirkulacije, povišenog krvnog pritiska i povećane količine lipida u krvi.

DOZE. Preporučena doza je 4g sveže droge, odnosno adekvatna količina preparata. Primenjuju se i manje doze, tokom dužeg vremenskog perioda, 0,8-1g dnevno u toku 4 meseca.

NEŽELJENI EFEKTI I KONTRAINDIKACIJE. Pored neprijatnog mirisa kože i daha, primena preparata može da izazove kožne, alergijske reakcije. Retko kada primena ovih lekova izaziva poremećaj crevne flore, a drugih štetnih efekata ili kontraindikacija nema.

www.apotekaue.rs

MAGNETNO REZONANTNA SPEKTROSKOPIJA

0
  1. Sta je magnetno rezonantna spektroskopija, kako izgleda sam pregled?

Magnetno rezonantna spektroskopija je neinvazivna metoda, koja omogućava da se in vivo stekne uvid u metabolizam normalnih i patoloških struktura u mozgu, bez potrebe izvođenja hirurške punkcije u cilju pribavljanja tkiva za patohistološku analizu. Pregled je potpuno istovetan sa MR pregledom endokranijuma, ali se umesto MR slike na osnovu postavljenog voksela, odnosno male kockice dobija grafički prikazan spektar vrednosti distribucije čitave serije različitih metabolita na dvoosovinskom grafiku, tj. u x i y osi, i to na taj način da se meri intenzitet signala različitih metabolita na različitim pozicijama na kojima oni rezonuju, izraženo u delovima na milion.

  1. Na čemu zapravo počiva MR spektroskopija i kako dobijamo signal metabolita?

Osnovni principi magnetno rezonantne spektroskopije počivaju na osobinama atoma da distribucija elektrona u njihovim jegrima u jakom magnetnom polju, popput onog u uređajima za magnetnu rezonancu, rezonuje na različitim frekvencijama u zavisnosti od njihovih veza u drugačijim jedinjenjima. MR spektroskopija može biti zasnovana na jezgrima brojnih elemenata, poput ugljenika ili fosfora, ali se u kliničkoj praksi praktično koristi samo protonska MR spektroskopija, zasnovana na atomu vodonika. Ona nam omogućava da izdvojimo bitne metabolite, poput N-acetil aspartata, koji je jedna od glavnih aminokiselina u mozgu i smatra se markerom životnosti neurona, pošto se nalazi gotovo isključuivo u njima, potom kreatina, koji predstavlja marker održanog energetskog metabolizma mozga, i recimo holin, koji je marker integriteta ćelijskog zida. Njihova pravilna i ravnomerna distribucija, kao i međusobni odnosi, koji zavise pre svega od starosti pacijenta, ali i od mesta u moždanoj masi na koji postavimo voksel, može ukazati na očuvan fiziološki metabolizam mozga.

  1. Kakve metode protonske MR spektroskopije postoje u kliničkoj praksi?

Protonska magnetno rezonantna spektroskopija može biti jednovokselska, pri čemu se tokom svakog snimanja postavlja po jedan voksel, odnosno mala kockica u željenu regiju od interesa, bilo u naizgled zdravo moždano tkivo ili u MR snimanjem uočenu patološku promenu, unutar koje se vrši merenje, ili multivokselska MR spektroskopija, u kojoj je čitava mreža voksela postavlja preko regije od interesa i snimanje se vrši istovremeno, a svaki pojedinačni voksel se posebno analizira. Multivokselska spektroskopija omogućava i da se vrednosti svih posmatranih metabolita i njihovi međusobni odnosi prikažu na kolor kodiranim mapama superponiranim na MR slike mozga, u sklopu tzv. imidžinga hemijskog pomeraja.

  1. Kako se MR spektroskopija primenjuje u kliničkoj praksi?

Zahvaljujući činjenici da MR spektroskopija može detektovati ne samo normalno prisutne metabolite, čija se vrednost menja u patološkim procesima u mozgu, već i metabolite koji se pojavljuju samo u patološkim procesima, ova metoda ima široku primenu u različitim kliničkim indikacijama, počev od diferencijacije stepena malignosti tumora mozga glijalnog porekla, diferencijaciji primarnih od metastatskih tumora, u inače morfološki vrlo problematičnom razlikovanju efekata radioterapije od recidiva tumora, razlikovanju moždane ishemije i infarkta od infekcije, u brojnim bolestima bele moždane mase i neurodegenerativnim bolestima, poput npr. Alchajmerove bolesti , kao i u metaboličkim bolestima koje utiču na zdravo moždano tkivo. Zbog svog potencijala da pribavi ne samo kvalitativne, već i kvantitativne informacije o molekularnim strukturama unutar mozga, danas se MR spektroskopija smatra delom molekularnog imidžinga, a uz brojne druge nove i napredne metode u dijagnostičkom MR imidžingu, čini redovan deo multiparametrijskog MR imidžinga mozga.

  1. Da li postoje ikakve štetne posledice po pacijenta tokom izvođenja MR spektroskopije?

Ne, ne postoje. MR spektroskopija je potpuno neinvazivna metoda, koja omogućava biohemijsku analizu moždanog tkiva bez invazivne hirurške intervencije u cilju uzimanja uzorka tkiva, a s obzirom da počiva na principima magnetne rezonance, ne postoji čak ni rentgensko zračenje.

Prof. dr Dragana Djilas

……

Multiparametrijski MR pregled mozga i magnetno rezonantna spektroskopija u Beogradu može se načiniti u Affidea centru, Kneginje Zorke 25 na Vračaru.

 

Specijalna bolnica iz neurologije Affidea Beograd
Kneginje Zorke 25  – Vračar (blizu trga Slavija) Beograd
Tel:  011 400 9 100
www.affidea.rs

Zašto nam krckaju ili pucketaju zglobovi i da li je to normalno

0

Krckanje ili pucketanje pri pokretu u zglobovima je najčešće normalan fenomen i ne treba da izaziva zabrinutost. Razlog ovoj pojavi još uvek nije dovoljno poznat a u opticaju je nekoliko pretpostavki.

Prema jednoj od njih, ovi slušni fenomeni su porekla brzog prelaska ligamenata  i tetiva preko kosti pri pokretu zglobova. Prema drugoj,  krckanje ili pucketanje izaziva kolaps mehurića ugljen dioksida unutar zglobnog prostora pri naglim pokretima zglobova kao što su mali zglobovi prstiju šaka. U velikom zglobu kao što je koleno pri pokretu savijanja  i ispravljanja mogu se čuti ali i palpirati rukom tzv. krepitacije koje u osnovi mogu imati trenje izmedju zglobne čašiće i butne kosti. Ovaj zvučno-palpatorni fenomen može biti znak degenerativnih promena u kolenu i da ukaže na potrebu daljeg dijagnostičkog postupka.

Kada treba da budemo zabrinuti ako čujemo krckanje ili pucketanje u našim zglobovima?

Ovi zvučni fenomeni ne predstavljaju posledicu bolesti zglobova niti njihovo prisustvo znači sklonost njihovom ispoljavanju. U tom kontekstu nije potrebno uzimanje niti lekova niti dijetetskih suplemenata. Ako se prilikom pokreta u kolenima ili ramenima čuju ili palpiraju krepitacije vrlo je verovatno da se radi o artrozi (degenerativnim oboljenj zglobova) pa ove zglobove treba snimiti na rentgen aparatu i u zavisnosti od nalaza  preduzeti lečenje nesteroidnim antizapaljenskim lekovima, hondroprotektorima i fizikalnom terapijom.

internista – reumatolog

Prof dr sci med Dušan Stefanović
Jurija Gagarina 14a
Beograd, Srbija
+381 11 7700 441

Vanmaterična trudnoća – Simptomi i kako je prepoznati

Sluzokoža, odnosno šupljina materice je jedino pravo mesto gde treba da se usadi oplođena jajna ćelija i razvija trudnoća. Dešava se, međutim, ponekad, da se oplođena jajna ćelija zadrži na svom putu pa se umesto u sluzokožu materice, usadi u jajovod, trbušnu duplju ili na samu površinu jajnika.Tad kažemo da se radi o vanmateričnoj trudnoći, odnosno ektopičnoj trudnoći.

Najčešće se to dešava u jednom jajovodu, na drugom mestu po učestalosti je tzv. abdominalna trudnoća a još ređa je vanmaterična trudnoća na jajniku.

Uzroci vanmaterične trudnoće mogu biti različiti, a najčešće se njeno nastajanje i ne može objasniti. Smatra se da uzroci mogu da potiču od majke i od same jajne ćelije.

Uzrocivezani za majku, kad se radi o trudnoći u jajovodu kao najčešćoj, su suženje lumena jajovoda nastali usled zapaljenskih procesa u njima. To je najčešće posledica infekcije ovih organa Klamidijom trahomatis, gonokokom ili nekih drugih uzročnika. Suženje lumena – otvora jajovoda nije prepreka prolasku spermatozoidima do jajne ćelije zbog oplodnje, jer su njihove dimenzije znatno manje od dimenzija jajne ćelije. Ali, posle oplodnje, jajna ćelija koja je mnogo većih dimenzija, spušta se kroz jajovod kamaterici i kad naiđe na suženje tu se zadržava i usađuje na tom mestu.Tome pogoduje i to što zid jajovoda, kao posledicu upale, gubi elastičnost i peristaltiku, tako da ne može da pokreće oplođenu jajnu ćeliju.

Trudnoća u jajovodu može da nastane i zbog urođenih divertikula, suženja, zatim zbog ognjišta endometrioze u tom delu, prisuistva tumora i sl.

Nekada, prevremeno usađivanje oplođene jajne ćel može da se desi ako jajna ćel iz nekog razloga stekne svoju implantacionu moć ranije (moć usađivanja).

Obzirom da se usađivanje oplođene jajne ćelije dešava na pogrešnom mestu, sudbina ove trudnoće može biti:

– uginuće plodasa sledstvenom resorpcijom

– Ili se desi abortus

– Ili pucanje jajovoda.

Simptomi vanmaterične trudnoće u velikoj meri zavise od lokalizacije i starosti i razvoja trudnoće. Različti su simptomi kod trudnoće u jajovodu, u trbuhu ili jajniku. Takođe, ako se radi o trudnoći u jajovodu, simtomi zavise od toga da li je trudnoća, očuvana ili se radi o abortusu u jajovodu, ili o prskanju jajovoda.

Ponekad su simptomi lako prepoznatljivi i dijagnoza se lako uspostavi. Nekad se radi o atipičnoj vanmateričnoj trudnoći koja može da imitira niz drugih bolesti i čak da liči na oboljenja koja nemaju veze sa genitalnim organima.

Najtipičniji trijas simptoma su: izostanak menstruacije, bolovi u donjem delu trbuha i krvarenjenje iz materice. Kasnije mogu da se jave još neki simptomi koji mogu da pomognu u dijagnostikovanju kao što su: bol u desnoj plećki, osećaj pritiska na debelo crevo, plavetnilo kože u predelu pupka (veoma retko).

Dijagnoza se postavlja na osnovu ovih simptoma, ginekološkim pregledom, ultrazvučnim pregledom i laboratorijskim analizama (krvne slike i hormona beta HCGa).

Lečenje se uglavno svodi na operativno i to laparoskopski (ređe mora da se radi klasična operacije) ili dolazi do spontane resorpcije, ili se (ako postoje uslovi za to) daje terapija Metotrexat.

Prim. Dr Sc Med Aleksandra Mladenović Mihailović
ordinacijamladenovic.rs

Izmenjene menstruacije i vanmenstrualna krvanja

Izmenjene menstruacije i vanmenstrualna krvanja predstavljaju najčešće razloge zbog kojih se žena javlja kod ginekologa. Ovi poremećaji nastaju zbog velikog broja uzroka koji se mogu grupisati: na uzroke koji se tiču stanja čitavog organizma, na poremećaje na nivou samih genitalnih organa i na poremećaje vezane za trudnoću i rađanje.

Menstrualni poremećaji i druga krvarenja se najčešće javljaju u periodu puberteta, adolescencije i u perimenopauzi, i u njihovoj osnovi leže, uglavnom, funkcionalni poremećaji regulacije između centara u mozgu i jajnika. Ovi poremećaji su, uglavnom, prolazne prirode i prestaju nakon sazrevanja gonadne osovine u mladosti ili nakon prestanka rada jajnika posle menopauze. Ovakva krvarenja se moraju lečiti samo ukoliko su jako učestala i/ili obilna, jer mogu da dovedu do slabljenja otpornosti organizma i do anemije kod žene.

Krvarenja u vreme pune generativne zrelosti žene se najčešće javljaju u vidu funkcionalnih poremećaja, zbog tzv. »životnih problema» ili razloga, kao što su: produžena nervoza i stres, promena mesta boravka, promena mikrosredine ili radnog mesta, nagla gojenja ili mršavljenja, putovanja i dr. Nakon otklanjanja ovih uzroka i protokom vremena, obično dolazi do prestanka krvarenja ili se ipak pribegava uvođenju kraće terapije, što, takođe, vrlo uspešno razrešava problem.

Druga grupa čestih krvarenja u srednjim godinama vezana je za različite poremećaje u trudnoći, porođaju i u babinjama, kao što su: vanmaterična trudnoća, molarna trudnoća, spontani podačaji, krvarenja nakon namernih pobačaja, infekcije, preteći prerani porođaji, problemi s posteljicom, porođajne povrede, otežana pražnjenja materice nakon porođaja i dr. Ova stanja zahtevaju specifične pristupe u zavisnosti od prirode problema, i vrlo često, potrebne su hospitalizacije.

Naravno, treba uvek imati u vidu mogućnost ređih uzroka krvarenja, lokalnih ili sistemskih, bez obzira na to o kom živornom dobu žene se radi, kao što su: poremećaji u radu štitne žljezde, upale, poremećaji koagulacije, povrede, tumori, polipi i drugo. Ovakvi poremećaji često uključuju probleme u funkcionisanju i drugih sistema i organa u organizmu, tako da je često potreban multidisciplinarni pristup u lečenju ovakvih stanja.

mr sci. med. dr Siniša Stošić
Ginekološka ordinacija Stošić
Tel:   026/4615-005

Istine i zablude o MMR vakcini

0

Ovaj članak je posvećen roditeljima koji su uplašeni i zbunjeni u vezi vakcinacije, posebno MMR vakcinom. Dugogodišnja negativna kampanja protiv ove vakcine je dovela do toga da roditelji sumnjaju u pozitivne efekte vakcine, a sa druge strane se posle više godina pauze pojavljuju novi oboleli pre svega od malih boginja, kako kod nas, tako i u svetu.

U našoj zemlji su se novi slučajevi malih boginja javili u novembru 2014. godine, a poslednji podaci Instituta za javno zdravlje Srbije od početka marta ove godine ukazuju da ima 245 obolelih, najviše na teritoriji Beograda. Situacija je vrlo slična i u svetu, u SAD je prošle godine bilo 650 obolelih od malih boginja, a samo u prva dva meseca ove godine je već zabeleženo 121 obolelih. Podaci iz nekih evropskih zemalja su još alarmantnijii, tako da se pretpostavlja da u Nemačkoj i Austriji ima oko 200 000 obolelih od malih boginja. Zbog svega navedenog, proglašena je najveća epidemija malih boginja u poslednjih 20. godina.

Razlog ove pojave je pre svega u odbijanju vakcinacije dece, čime se narušava kolektivni imunitet, koji se postiže kada je najmanje 95% stanovništva vakcinisano. Roditelji koji odbijaju da vakcinišu dete, ne samo da svoje dete stavljaju u rizik, nego i mališane sa kojima se to dete druži. Pored toga, pojačana migracija stanovništva i dolazak nevakcinisanih osoba u zemlje gde su ove bolesti već iskorenjene, dovode do novih pojava bolesti. Kod nas je verovatno došlo do migracija mladih osoba iz regiona, posebno iz Republike Srpske, gde deca nisu ili su nepotpuno vakcinisana u toku rata na tim prostorima.

MMR vakcina štiti protiv tri virusne bolesti – malih boginja (morbilli), crvenke (rubelle) i zaušaka (mumpsa). Prve dve bolesti spadaju u grupu osipnih groznica, gde se pored povišene temperature, kašlja, javlja i različita ospa na koži. Zauške se pojavljuju u vidu otoka pljuvačnih žlezdi ispod uva i u donjem delu vilice, javlja se povišena temperatura i otežano gutanje. Sve tri bolesti imaju svoj klinički tok, ali ono čega se svi plašimo su komplikacije.

Komplikacije zauški su zapaljenje moždanica (meningitis) ili mozga (encefalitis), kao i testisa i jajnika, što može imati za posledicu sterilitet kod muškaraca, kao i gubitak sluha. Rubeola takođe ima komplikacije u vidu zapaljenja pluća (pneumonije) ili encefalitisa, a ukoluko žena nije preležala ovu bolest ili nije vakcinisana, u toku trudnoće može dovesti do pobačaja. Ipak su komplikacije najčešće kod malih boginja, gde su kod čak 30% obolelih prisutne komplikacije, posebno kod dece uzrasta do 5 godina. Tada se javljaju pneumonija, gubitak sluha i zapaljenje celog mozga (panencefalitis) koji se uglavnom završava fatalno.

Poslednjih 20. godina MMR vakcinu „bije loš glas“, što se najviše odnosi na navodnu povezanost ove vakcine i pojave autizma. Sve je počelo u februaru 1998. godine kada je Endrju Vejkfild, inače abdominalnog hirurg, sa saradnicima u časopisu Lanset objavio članak o tome da MMR vakcina izaziva autizam. Članak su preneli mnogi mediji i tako je počeo lanac straha i nove pojave bolesti za koje se mislilo da su iskorenjene, što se pre svega odnosi na male boginje. Mnogi autori kasnije su na osnovu tog rada pokušavali da potvrde korelaciju morbila i autizma, ali nisu uspeli. Pored toga, novinar Sandej Tajmsa 2004. godine otkriva da je Lanset nije proverio sve navode u članku pre nego što je objavljen, kao i to da je Vejkfild imao finansijku dobit od svojih trvdnji, koje nije mogao da obrazloži. Epilog cele priče je da se časopis Lanset u potpunosti ogradio i odbacio tvrdnje Vejkfilda, pomenuti doktor je izbačen iz Lekarske komore Engleske, a četvoro dece je 2008. godine umrlo od komplikacija morbila.

Kao pedijatar i imunolog sa dugogodišnjim iskustvom, osećam potrebu da stanem u odbranu vakcinacije. Mišljenja sam da je vakcinacija najveće medicinsko dostignuće, neuporedivo čak i sa otkrićem antibiotika, koje je dovelo do smanjenja pojave ili čak iskorenjivanja mnogih bolesti. Tako da treba znati da određenih bolesti nema ne zato što su spontano prestale, nego zato što su eliminisane vakcinacijom. Bolji naziv za vakcinaciju je imunizacija, zato što se primenom bioloških preparata (vakcina) stvara specifični imunitet na određenog uzročnika i tako se povećava sposobnost da se odupre ili savlada infekciju

Antivakcinalni pokret širi dezinformacije i pruža “dokaze“ o toksičnim efektima vakcina. Raspoloživost informacija sumnjivog porekla od strane osoba koje nemaju medicinsko obrazovanje ili su završili Medicinski fakultet, a nikada se nisu bavili decom i vakcinacijom, dodatno uznemiruje roditelje. Pročitavši nekoliko članaka i blogova roditelji ravnopravno diskutuju sa pedijatrima o vakcinaciji. Sa druge strane, ispada da su pedijatri dovoljni stručni da pruže pomoć i leče decu a ne uzima se u obzir obrazovanje i iskustvo pedijatara vezano za vakcinaciju. Zaboravlja se da smo na kraju studija Medicinskog fakulteta položili Hipokratovu zakletvu, čime smo se obavezali da ćemo svoj život staviti u službu humanosti i da ćemo apsolutno poštovati ljudski život od samog početka. Odbijanjem vakcinacije roditelji preuzimaju rizik da njihovo dete oboli od bolesti koje su mogle da budu sprečene vakcinacijom. Pored toga dovode se u rizik i mališani sa kojim se dete druži i time se narušava se kolektivni imunitet.

Doc Dr sci med Nevenka Raketić

http://dr-raketic.rs/

MATIJA BEĆKOVIĆ : “Hajde da ceo srpski jezik svedemo na OVE DVE REČI”

Niko vam neće reći da brbljate, trtljate, balegarite, lupate, ako budete upotrebljavali samo ove dve reči, tvrdi Matija Bećković u svom autorskom tekstu

“Predlažem da se ceo jezik sažme u dve reči. On je već i sažet, i vi već pogađate da su to reči: jebote i super!

Ne znam treba li da svoj predlog obrazlažem. Dokle ćemo kaskati za životom? Predlažem nešto što je odavno naša stvarnost (i strepim: da li će moj predlog biti usvojen!) Smešno je zatvarati oči pred realnošću. To, što ja predlažem, većina je već usvojila, i manjini se predlaže da nam se pridruži, kako ne bismo kvarili utisak. Ja ne tražim da se to uvede, nego da se prizna i ozakoni kad je već došlo spontano.

Ovo je vek brzine, koji je štošta skratio i sažeo. Kako sam razumeo, i sama atomska bomba je rezultat ogromnih sažimanja.

Hrana je odavno koncentrisana, a da i ne nabrajam – šta se sve obrelo u pilulama? Napredak nauke stvoriće pilule u kojima će se naći najrazličitija znanja i osećanja – biće dovoljno popiti pilulu pa postići ono za šta su ranije bile potrebne decenije.

Naravno, jezik ne može biti izolovan od sveta i veka. Nije normalno da se sve skraćuje a da se jezik širi i produžuje. Pojavom dve svemoćne reči (jebote i super) pokazalo se da postoje milijarde nepotrebnih pojmova. Moderan čovek ne zna šta će sa tim balastom a mora da se izražava kraće i brže, piše portal opismenise.com.

Pokazalo se da se jednom, od tih reči, može reći više nego vatrometima reči i govorničkim toboganima.

Neverovatna je sposobnost reči “jebote” i “super”: mogu biti upotrebljene bezbroj puta a da uvek znače nešto drugo.

Nabijene smislom koji se ne može potrošiti, one su se već pokazale kao uspešna zamena za sve. Prosto je neshvatljivo da se niko ranije nije setio ova dva pojma, koja su nam bila na vrhu jezika, niti zapazio kakva se moć krije u ovih deset slova! Bili su potrebni čitavi tomovi da se izrazi ono što se može daleko uspešnije reći sa jebote i super.

Kad bi neko bio dokon, pa da razmotava i razlaže ove dve reči, videlo bi se da je u njima zbijeno sve ono što je ispisano na bilionima stranica. Tako bi obrnutim putem, ponovo nestalo ono što kao zakopano blago čami mrtvo u magacinima i policama biblioteka. Ali, čemu taj obrnuti proces?

Da su te dve reči ranije uočene, ne bismo straćili toliko vremena i potrošili more mastila i papira. Još nisam primetio da postoji neko pitanje na koje se ne može odgovoriti sa super ili jebote. Nema tog doživljaja koji se ne može savršeno izraziti jednom od ovih reči, pa čak i one – po potrebi – mogu biti skraćene.

Dovoljno je reći “u-je” ili “suu”, pa steći ugled ne samo znalca, nego i slavu govornika! Kako je ovim otkrićem postala smešna čitava gramatika i tolike druge oblasti koje su izrasle iz jezika! Kako su osramoćeni i uhvaćeni na delu toliki praznoslovi, skribomani, i gnjavatori. Nemoguće je jednu od ove dve reči upotrebiti na pogrešnom mestu.

Niko ih nije izgovorio a da je ispao glup, preopširan, ili da se pogrešno izrazio! Kako su postale suvišne tolike katedre i profesori maternjeg jezika! Kakav su samo posao bili izmislili – da rođenom narodu predaju rođeni jezik?!

Pametnom čoveku je odmah tu moralo biti nešto sumnjivo. Kakav je to maternji jezik koji se mora učiti. I još imati kompleks da ga ne znaš, i da ne umeš da govoriš, iako ti je maternji!

Čitavi krajevi neće više pogrešno govoriti, jer je nemoguće izgovoriti pogrešno jebote ili super. Da ne govorimo koliko je njihovom pojavom ušteđeno. Toliki govori, predavanja, dokazivanja, postali su deplasirani. Sa ove dve reči više smo postigli i rekli za kratko vreme nego sa svim rečima otkad smo progovorili do danas. Njihovu veličinu nemoguće je izraziti nekim drugim rečima nego opet njima: “super” i “jebote”.

Ako ne verujete da se samo s dve reči mogu zameniti sve ostale pokušajte, za početak, da sa super i jebote garnirate sve što govorite. Te dve reči same rade, pa ćete vremenom shvatiti da sve ono drugo i nije bilo potrebno. Niko vam neće reći da brbljate, trtljate, balegarite, lupate, ako budete upotrebljavali samo “super” ili “jebote”. Ne kaže naš narod slučajno da ćete biti pametniji ako ćutite. To je rezultat vremena u kojima se s mnogo reči tako malo reklo. Jebote i super su neka vrsta začina C. Pokušajte da ih udenete u sve što govorite, i tako ćete videti da se slažete sa mnom, iako vam se to sada čini preterano.

S njima je svaka stvar ukusnija, a bez njih bljutavija!

Uzmimo, recimo, pesmu Branka Radičevića DEVOJKA NA STUDENCU.

Pročitajte je sa ovim refrenom, i bez njega, pa odlučite koja je bolja.

Kad sam sinoć ovde bila

Jebote!

I vodice zaitila,

Super!

Dođe momče crna oka,

Jebote!

Na konjiću laka skoka,

Super!

Pozdravi me, zborit ode:

Jebote!

“Daj mi, sele, malo vode!”

Super jebote!

Moj predlog će, s vremenom, usvojiti čitav svet. Ja ne razumem kako bi se, na nekom drugom jeziku, to isto moglo drukčije reći. Ko ne razume čoveka koji kaže super i jebote! Dolazi dan kad će čitavi svet ukloniti jezičke barijere i sporazumevati se samo sa super i jebote. To će biti, jebote, super.