Džentlmen je jedna od anglosaksonskih reči koja se nikada nije primila u Srbiji. Ovde se za nekog ko je lepo vaspitan i otmen kaže – gospodin čovek. Pritom, ta odrednica ne znači u isto vreme i socijalno poreklo onoga o kome se govori. Može se mirno reći da mnogo više prave gospode postoji po srpskim selima nego u gradovima, a najmanje njih živi u prigradskim naseljima.

Ko je, dakle, džentlmen, a ko prostak, najlakše je utvrditi prilikom grupnih turističkih putovanja i, za vas koji sada letite ovim avionom, biće to zanimljiva igra na vašem desetodnevnom putovanju sa osobama koje ranije niste poznavali.

Pođimo najpre od spoljašnjih obeležja, koja su po kanadskom sociologu Makluanu, produžene poruke koje preko odeće i ostalog jedna osoba upućuje svetu oko sebe. Naravno, najpre ćemo iz džentlmenske lige izbaciti muške osobe koje na crne mokasine nose bele čarape ili one kojima su cipele, istina, nove, ali uprljane rodnim blatom.

Za tu selekciju najstručnije su stjuardese. Obratite pažnju na njih kada prolaze kroz sedišta i broje putnike, one nikad ne gledaju u lica već im je pogled uglavnom oboren i koncentrisan na cipele. Pravi džentlmeni nose, istina, staru ali do savršenstva usijanu obuću. Zato ćemo iz džentlemnskog roda izbaciti bogate dripce (izraz koji je u naš jezik zvanično uveo poznati režiser Emir Kusturica).

Dripci, naravno, nose veoma debele kartije lance sa krstovima (mada nisu pobožni) ili medaljonima, razdrljene crne košulje na belim odelima i zlatne ručne satove teške najmanje pola kilograma.

Prilikom dolaska u hotel u koji ih je smestio turoperator, najviše neprilika vodiču praviće oni koji su malo kad u životu spavali u boljem hotelu od ovoga u kome su smešteni. Insistiraće uvek bučno na ceni koju su platili za ovaj aranžman, a tražiti sobu sa pogledom na more iako u tom gradu nema mora, tvrdiće da su opljačkani prilikom promene valute i žaliti se da celu noć nisu oka sklopili zbog… i praviće stotine primedbi na hranu zemlje u kojoj su se našli, pa će tako na Dalekom istoku tražiti biftek sa pomfritom, u arapskim zemljama svinjski kotlet, a u Indiji goveđu supu.

Evo i malog testa po kojem ćete lako poznati pravog džentlmena.

Kada zauzmete mesta za zajedničkim stolom hotelskog restorana, pravi džentlmen će uvek, istog časa kada sedne, staviti preko kolena salvetu, dok će ostali, koji to nisu, mirno sedeti sa smotanim piramidama od salveta na tanjirima. Stavljanje salvete na krilo opšte je poznati znak konobaru da je gost spreman za obed.

Naravno, nećemo posebno isticati sitne gestove kao što su pridržavanje stolice dami koja sedi pokraj džentlmena, sipanje pića (jedna dama nikada ne uzima sama bocu ma koliko bila žedna), pripaljivanje cigareta, pridržavanje kaputa ili jakne, kao i otvaranje i zatvaranje automobilskih vrata, jer prave dame u stvari i ne znaju gde se nalazi kvaka.

Za razliku od pravog džentlmena, oni koji to nisu izbegavaće zajedničke izlete po znamenitim antičkim lokalitetima i umesto toga radije će obilaziti zlatare i prodavnice čuvenih firmi za odeću.

Njihove Viton torbe imaju uvek nove svetložute kaiševe, čak i onda kada su prave, a ne lažnjaci, njihovi mobilni telefoni imaju najjače zvučne signale, čini se da pored toga što mogu i da fotografišu, na njima može da se gleda televizijski program i čak da se čovek obrije kao braun aparatima za brijanje.

Zanimljivo, oni se još uvek nisu navikli na to čudo tehnike, pa čim sednu za sto stavljaju ga na vidno mesto ispred sebe. Naravno, neće imati pojma da tri dramatična uvodna takta signala sa njihovog mobilnog telefona pripadaju Betovenovoj Petoj simfoniji, zvanoj Sudbinska. Siroti Ludvig van Betoven, gde je završio – to je sudbina.

Bogati dripci najviše štede na napojnicama nosačima svog prtljaga, liftbojima i konobarima, a posle večere obavezno uzimaju račun i kontrolišu cene upoređujući ih sa našima. Njihova čuvena rečenica glasi: ,,Neću da me niko pravi budalom za moje rođene pare“.

Pravi džentlmeni su, inače, uvek neupadljivo odeveni, a tako se i ponašaju. Kada je jedanput neki poznanik zadivljeno rekao ministru inostranih poslova Velike Britanije, Entoniju Idnu da ima divno odelo, ovaj se istog časa vratio kući, obukao staro, a novo dao batleru da ga iznosi prije nego ga on obuče.

Postoji još jedan način da prepoznate pravog džentlmena.

Pravi džentlmen nikada neće pisati o tome ko je džentlmen a ko nije.

Momčilo Momo Kapor

 “Ne znam da li je ijedan čovek u stanju da voli ako nije bio voljen. Ili – na drugi način rečeno – koliko smo i s kakvom snagom u detinjstvu bili voljeni, toliko ćemo biti u stanju da volimo i mi druge.

Roditelji koji nisu želeli dete ili su ga želeli, ali odmah posle rođenja, bilo iz koga tragičnog razloga koji je mogao doći spolja ili iz samih roditelja, ovo dete nisu stvarno prihvatili niti ga zavoleli, stvaraju, često i bez svoje volje, uslove patološkog razvoja deteta.

Mada se s pravom ističe da je za pravilan psihički rast deteta neophodna ljubav oba roditelja, ima dosta primera u životu koji pokazuju da je katkad i ljubav samo jednog roditelja (pod uslovom se izbegne preteran, pa i bolesni vid ljubavi prema detetu) dovoljna da dete ne liši šanse u budućnosti da i samo nekoga zavoli.

Uzmimo samo kao primer, nimalo redak, da dete u toku samo jednog dana doživi naglu promenu raspoloženja jednog od roditelja (a ono doživljava afekte svojih roditelja naročito jako), kod kojih se ljubav i mržnja menjaju brzinom promena prolećnog neba, onda mu ne ostaje drugo nego da pošto je preko straha doživelo ovu smenu, ili sebe dalje razvija reaktivno se identifikujući sa roditeljima (dakle, razvija se ne autonomno, već heteronomno), postajući postepeno kao roditelji, ili postaje nepoverljivo prema svakom ispoljavanju ljubavi, bilo da ona dolazi iz okoline ili kao impuls iz sopstvene duše.Ništa drugo osim ličnog primera ne može za decu da bude efikasnije, a i tada je potrebno mnogo roditeljske ljubavi koja jedina rađa trpljivost i strpljivost, čekanje da ‘seme bačeno u zemlju donese ploda’.”

Vladeta Jerotić

Frigidnost žene, kao i impotencija muškarca, najčešći su poremećaji u seksualnom životu muškog, odnosno ženskog pola.
Istini za volju, treba odmah reći da i jedan i drugi poremećaj nisu nikakvi izolovani fenomeni koji bi se odnosili na neko tobožnje oštećenje samo seksualnog, dakle genitalnog aparata muškarca ili žene. Procenat tzv. organskog uzroka impotencije ili frigidnosti, dakle uzroka koji bi se odnosio na neko stvarno
fizičko oboljenje ili oštećenje polnih organa, izvanredno je mali. U svim ostalim slučajevima impotencije ili frigidnosti, ovi seksualni poremećaji isključivo su psihičke ili duševne prirode, čiji je uzrok u neurotičnom poremećaju ne samo seksualnog života jedinke već i čitave ličnosti.
Frigidnost žene je mnogo raširenija pojava nego impotencija muškarca. Mada je i sam pojam frigidnosti sporan, jer pod njim različiti autori ne podrazumevaju uvek jedan isti fenomen (razlikuju se, na primer, potpuna od delimične frigidnosti),
mišljenja većine se slažu u tome da se procenat frigidnih žena kreće negde između 35-50%. Naravno da razvoj društva, kao i stepen obrazovanja značajno utiču na variranje pomenutog procenta koji je još uvek, očevidno, relativan. Zbog toga je verovatno da će se u zemljama sa niskim standardom, odnosno pretežno
primitivnom strukturom zajednice ovaj procenat pomerati premagornjem proseku. Patrijarhalno društvo je uopšte sklono, naročito tamo gde postoji težnja da se ovekoveče njegove forme i rigidno zadrži sve “staro i provereno”, da od žena, u toku vaspitanja, stvara aseksualni tip koji će i seksualni akt, kao i mnogo šta drugo u svakodnevnom životu strpljivo da podnosi i prima kao deo
ustaljene i jednom zauvek uspostavljene neminovnosti. Tako je, na primer, poznato i utvrđeno da je među ženama starijih generacija, gotovo u svim zemljama, uglavnom onih rođenih do 1900. godine, procenat frigidnosti bio ne samo vrlo veliki već su one u oko 84% znale samo za jedan koitalni položaj, a više od 1/3 se nije svlačio.
S druge strane, međutim, zanimljivo je napomenuti da ako je u civilizovanim zemljama sa visokim standardom pucanje okoštalih okvira patrijarhalnog društva, emancipacija žena i slabljenje uloge dogmatske religioznosti dovelo do nesumnjivog opadanja ukupnog procenta frigidnosti kod žena, ono je ipak, naizgled paradoksalno, povećalo neurotičnost žene i to u smislu njene
psihološke, pa i fiziološke maskulinizacije, veće slobode u ispoljavanju agresivnosti prema muškarcu, što opet stvara nesumnjive smetnje u normalnom doživljavanju polnog odnosa, stvarajući tako uslove za povremenu ili delimičnu frigidnost.
Mada je frigidnost u nesumnjivoj zavisnosti od pomenutih socioloških faktora, čiji je pravi značaj i udeo u pojavljivanju raznolikih tipova frigidnosti ipak teško objektivno proceniti (pošto neki psihološki mehanizmi, o kojima će biti reči, pogoduju pojavi frigidnosti i izgleda da su stalno prisutni u svimuslovima primitivnog i civilizovanog života), mi ćemo se u daljem izlaganju zadržati na tri najčešća tipa frigidnih žena, za koje se može s pravom pretpostaviti da su postojali u prošlosti, sigurno postoje u sadašnjosti i bar za dva od ova tri
tipa može se poverovati da će ih biti i u budućnosti.
Pođimo najpre od onoga tipa žene u čijem je formiranju možda najvećeg udela imalo patrijarhalno društvo sa nepromenjenim predstavama o seksualnom moralu i njegovim praktičnim primenama u porodičnom vaspitanju. Reč je o onom tipu frigidne žene koja, u telesnoj gradnji često infantilna i nedovoljno otporna prema raznim bolestima i traumama, u svome psihološkom profilu
pokazuje izrazitu stidljivost, povučenost, zatvorenost u odnosu naspoljni svet ili još i hroničnu uplašenost. U ovakvih žena, u čijoj anamnezi često nalazimo da su imale surove očeve koji su ih i fizički mučili, a u čijim je fantazijama otkriveno da silovanje ima glavnu ulogu, mazohističke sklonosti bile su obično znatno
izražene. Preterano strogo moralno vaspitanje u kući, i tamo gde nije bilo fizičke grubosti, stvara niz moralnih prepreka za doživljavanje orgazma uz prisutnost jakog osećanja krivice, sve do svesnog prihvatanja frigiditeta kao kazne, ispaštanja i žrtve za neki drugi stvarno učinjeni ili umišljeni greh. Takve žene
jednostavno osećaju da nemaju pravo na zadovoljstvo. Štaviše, doživljavanje orgazma kod njih se ponekad izjednačava sa predavanjem prostituciji.
Drugi, najčešći tip frigidne žene je onaj sa tzv. kompleksom Amazonke (po X. J. fon Šumanu). Ovaj tip žene, koji pokazuje nesvesnu težnju da egzistira nezavisno od muškarca, ili da ga samo koristi kao polnog partnera radi stvaranja dece, karakteriše se jakom identifikacijom kćerke sa majkom. Slično
kćerkama mitskih Amazonki, ove žene su odrasle u porodicama u kojima je otac ili potpuno nedostajao ili se vrlo malo, ili nikako, nije brinuo o porodici. Pošto se dete u normalnim uslovima svoga razvoja identifikuje najpre sa majkom, ali onda
postepeno i sve više i sa ocem, stvarajući tako, iz onoga što je nasleđem donelo na svet i onoga što je identifikacijom primilo od roditelja, jezgro svoga sopstvenog Ja, prirodno je očekivati neurotički poremećaj ovog razvoja (koji nalazi gotovo uvek svoj odraz i u polnom životu jedinke), kada nisu ispunjeni uslovi za normalan razvoj ličnosti.
Konflikt kod ovih žena sa amazonskim kompleksom je u dubokom unutrašnjem sukobu između želje za ljubavlju i materinstvom (da bude kao majka) i neprijateljske agresije koja se penje često do mržnje prema muškarcu (da ne bude kao otac). Ovakav ambivalentan stav prinuđava je da izabere muškarca koga će primorati da bude samo instrument oplođenja sa izrazitom željom da njime vlada (otud sklonost prema femininim muškarcima), koju želju može da
prenese i na sina koga nije želela da rodi (jer je očekivala kćerku). U stalnom sukobu između agresije i potrebe za ljubavlju, ovakav tip žene ne može seksualni akt da obavi sa zadovoljstvom.
Treći tip frigidne žene opterećen je tzv. Palas-Atina kompleksom (takođe po X. J. fon Šumanu). Ovaj tip reši da vodi više ili manje čitav život po ugledu na muškarca, da ostane, po mogućnosti, celog života devica, i da se tako odrekne i rađanja dece. Kao što je Palas-Atina, u grčkoj mitologiji, izašla direktno
iz mudre glave svoga oca Zevsa, u punoj ratnoj opremi, sa ratnim poklikom na usnama, tako se ovaj tip žene, za razliku od prethodnog, karakteriše jakom identifikacijom sa ocem. U ovakvim porodicama, u kojima majka predstavlja slabu stranu, nedovoljno se i rđavo brine za decu, usled neznanja ili, često, neurotične nespremnosti za ulogu majke, a otac predstavlja intelektualno i
moralno dominantnu figuru (majka sa malo školske spreme, otac natprosečni intelektualac) kćerka će rano razviti konkurentsku ljubomoru u odnosu na majku. Preziraće je i potcenjivati, prezirući i potcenjujući istovremeno sve što je žensko, u prvom redu svoju seksualnost. Smatrajući jedino muški način života za vredan i dostojan življenja čoveka, takva ženska osoba rano će pokazivati strah pomešan sa gađenjem kako prema seksualnoj tako i prema materinskoj ulozi žene, kompenzujući se, često vrlo uspešno, u intelektualnoj oblasti i na ovaj način uspešno se približavajući i sve više izjednačavajući sa ocem. Od ovakvih
žena, često sa muškobanjastim crtama, mogu kasnije da proiziđu vredni intelektualni stvaraoci koji će uvek tražiti društvo samo muškarca, naravno ne da bi se sa njima upuštale u ljubavne igre, pošto su, zbog svog jakog narcizma, nesposobne za bilo kakvo ljubavno predavanje, već da bi kroz intelektualne razgovore ojačale svoje muške crte.
Opisali smo tri najčešća tipa frigidnih žena ne uzimajući u obzir i neke druge tipove frigiditeta kao što su: osvetoljubiva žena koja nesvesno teži da učini muškarca impotentnim, ili ženapreviše erotski vezana uz oca koja je frigidna usled straha da će seksualnim uživanjem da zadovolji incestuoznu, dakle zabranjenu želju, itd.
Frigidnih žena, kao i impotentnih muškaraca bilo je uvek, bez obzira na sociološku strukturu društva, koja, kao što smo videli,nije ipak bez značaja. I jedan i drugi poremećaj izraz su ne samo dubokog poremećaja čitave ličnosti usled nepovoljnih spoljnih činilaca već i egzistencijalni izraz čovekove nedovršenosti, nesavršenosti kao i njegovog, uvek prisutnog, napora da
celovitošću svoje ličnosti postigne onaj stepen zrelosti na kome ljubav kao najefikasniji lek oslobađa čoveka i takvih poremećaja.

Vladeta Jerotić  ČOVEK I NjEGOV IDENTITET

Prvo pravilo: To kako doživljavamo Boga izravan je odraz toga kao doživljavamo sebe. Ukoliko pomisao na Boga u nama izaziva strah i krivnju, to znači da iz nas izvire puno straha i krivnje. Ako Boga doživljavamo kao punog ljubavi i suosjećanja, mi smo isti takvi.

Drugo pravilo: Put do istine putuje se srcem, a ne glavom. Srce nam treba biti glavni vodič! Ne um. Srcem se suočavamo sa svojim egom, izazivamo ga i u završnici nadvladavamo. Upoznavanje vlastitoga ega dovodi nas do upoznavanja Boga.

Treće pravilo: Baš svaki čitatelj svete spise shvaća na različitom nivou i to onom koji odgovara dubini njegovog razumijevanja. Postoji četiri razine uvida. Prva razina je vanjsko značenje i to je ono s čim se većina ljudi zadovolji. Sljedeća razina je unutarnja razina. Treća je unutarnja razina unutarnje razine. A četvrta je razina toliko duboka da se ne može riječima iskazati i zbog toga mora ostati neopisana.

Četvrto pravilo: Boga možemo izučavati kroz sve i svakoga u univerzumu, jer Bog nije zatočen u džamijama, hramovima, sinagogama ili crkvama. Ako baš želimo saznati gdje on točno boravi, možemo ga pronaći samo na jednom mjestu: u srcu onoga tko istinski voli.

Peto pravilo: Um i ljubav sačinjeni su od različitih materijala. Um ljude veže u čvorove i ništa ne riskira, a ljubav rastvara sve čvorove i riskira sve. Um je uvijek oprezan i savjetuje “Pazi se previše blaženstva”, dok ljubav govori “U redu je! Skoči! “. Um nije lako slomiti, dok se ljubav lako razbija u najsitnije komadiće. Ipak, u tim je krhotinama skriveno blago. Slomljeno srce krije blago.

Šesto pravilo: Većina problema na ovome svijetu nastaje zbog jezičnih pogrešaka i jednostavnih nesporazuma. Nikada riječi ne shvaćajte doslovno. Kada uđete u područje ljubavi, jezik kakvog poznajemo postaje suvišan. Ono što se riječima ne može iskazati može se naslutiti jedino u tišini.

Sedmo pravilo: Usamljenost i samoća su dva različita stanja. Kada ste usamljeni, lako je zavarati se da povjerujete kako ste na pravom putu. Samoća je nešto bolja za nas, jer to znači biti sam, ali ne i usamljen. Ipak, u konačnici, je najbolje pronaći osobu koja će vam biti ogledalo. Zapamtite, samo u srcu druge osobe možete istinski vidjeti sebe i božju prisutnost unutar sebe.

Osmo pravilo: Što god vam se u životu dogodi, bez obzira koliko se teškim činilo, ne prepuštajte se očajavanju. Čak i kada su sva vrata zatvorena, Bog će stvoriti novi put samo za vas. Budite zahvalni! Lako je biti zahvalan kada je sve dobro. Sufi je zahvalan ne samo za ono što mu je dato već i za sve ono što mu je uskraćeno.

Deveto pravilo: Strpljivost nije pasivna patnja. Strpljivost znači biti u stanju vidjeti dovoljno daleko i imati povjerenja u krajnji ishod procesa. Što je strpljivost? To je gledati trn, a vidjeti ružu, gledati noć, a vidjeti zoru. Nestrpljivost znači vidjeti samo ono što nam je pod nosom i zbog toga ne biti u stanju vidjeti ishod. Oni koji ljube Boga nikada ne ostaju bez strpljivosti, jer znaju da je potrebno vrijeme kako bi mladi mjesec postao puni.

Deseto pravilo: Istok, zapad, jug ili sjever jako se malo razlikuju. Bez obzira koje vam je odredište, neka vam svako putovanje bude unutarnje putovanje. Ako putujete iznutra proputovat ćete cijeli svijet i izvan njega.

Jedanaesto pravilo: Svaka babica zna da ako nema bola, put za novorođenče ne može biti otvoren i majka ne može roditi. Na sličan način, da bi se u nama rodilo novo Jastvo potrebne su poteškoće. Baš kao što glina izložena vrelini vatre postaje čvrsta, Ljubav se usavršava jedino u boli.

Dvanaesto pravilo: Potraga za Ljubavlju nas mijenja. Niti kod jednog od tragatelja za Ljubavlju sazrijevanje na tom putu nije izostalo. Od prvoga trenutka kada počnemo tražiti Ljubav počinjemo se mijenjati iznutra i izvana.

Trinaesto pravilo: Na ovome svijetu ima više lažnih gurua i učitelja nego što je zvijezda u vidljivom svemiru. Ne brkaj one koji samoživo teže moći i stvarne mentore. Pravi duhovni majstor neće vašu pažnju usmjeravati na sebe i neće od vas očekivati apsolutnu poslušnost ili potpuno obožavanje, već će vam pomoći da cijenite i divite se svojem unutarnjem sebstvu. Istinski mentori prozirni su poput stakla. Oni kroz sebe propuštaju božju svjetlost.

Četrnaesto pravilo: Nastojte ne opirati se promjenama koje vam dolaze. Umjesto toga dopustite da život živi kroz vas. I ne brinite ako se vaš život preokreće iz temelja. Kako možete znati da je to gdje ste do sada bolje od onoga što dolazi?

Petnaesto pravilo: Bog ima pune ruke posla s dovršavanjem vašeg posla, kako vanjskog, tako i unutarnjeg. On je u potpunosti zaokupljen vama. Svako ljudsko biće je proces koji se polako, ali neizbježno kreće prema savršenstvu. Mi smo svi nedovršena umjetnička djela koja čekaju svoj završetak, ali i nastoje biti dovršena. Bog se bavi svakime od nas ponaosob zato što je čovječanstvo umjetnost nalik na vrhunsku kaligrafiju u kojoj je svaka točka jednako važna za cjeloviti dojam.

Šesnaesto pravilo: Lako je voljeti savršenog Boga, neokaljanog i bezgrešnog kakav već jest. Puno je teže voljeti druga ljudska bića sa svim njihovim nesavršenostima i oštećenjima. Zapamtite, upoznati možete samo ono što ste sposobni voljeti. Bez ljubavi nema mudrosti. Ukoliko ne naučimo voljeti sve što je Bog stvorio, nećemo biti u stanju niti istinski voljeti, niti spoznati Boga.

Sedamnaesto pravilo: Istinska prljavština je unutarnja. Vanjska se lako opere. Postoji samo jedna vrsta prljavštine koju čista voda ne može oprati, a to je mrlja mržnje i isključivosti koja zagadi dušu. Svoje tijelo možete pročistiti uzdržavanjem i postom, ali samo će ljubav pročistiti vaše srce.

Osamnaesto pravilo: Cijeli univerzum sadržan je unutar jednog ljudskog bića – vas. Sve što vidite oko sebe, uključujući i ono što vam se možda ne sviđa, pa čak i ljudi koje prezirete i koji su vam odbojni, u određenoj mjeri postoji i u vama. Stoga ni vraga ne tražite izvan sebe. Vrag nije neka nadnaravna sila koja vas napada izvana. To je običan glas iznutra. Ukoliko se u potpunosti upoznate, ako se iskreno i čvrsto suočite sa svojom tamom i svojim svjetlom, ostvarit ćete vrhunski oblik svjesnosti. Kada osoba upozna sebe upoznala je i Boga.

Devetnaesto pravilo: Ukoliko želite promijeniti način na koji se drugi odnose prema vama najprije trebate promijeniti način na koji se vi odnosite sami prema sebi. Ukoliko ne naučite voljeti sami sebe, potpuno i iskreno, nema načina da budete voljeni. A kada postignete to stanje, budite zahvalni za svaki trn kojeg drugi usmjere prema vama. To je znak da ćete uskoro biti zasipani ružama.

 Dvadeseto pravilo: Ne brinite gdje će vas put odvesti. Umjesto toga usmjerite se na prvi korak. To je najteži dio i taj je dio vaša odgovornost. Nakon što napravite prvi korak dopustite da se stvari prirodno odvijaju i sve ostalo će uslijediti. Nemojte slijediti tok. Budite tok.

Dvadeset i prvo pravilo: Mi smo svi stvoreni na Njegovu sliku i priliku, ali ipak smo svi stvoreni različitima i jedinstvenima. Ne postoje dvije iste osobe. Ne postoje dva srca koja udaraju istim ritmom. Da je Bog želio da smo svi isti, takvima bi nas stvorio. Stoga je nepoštivanje različitosti i nametanje vlastitih misli drugima isto što i nepoštivanje svetosti božjeg plana.

Dvadeset i drugo pravilo: Kada osoba koja istinski voli Boga uđe u krčmu, ta krčma postaje njegovom bogomoljom, a kada pijanac uđe u tu istu bogomolju, ona postaje njegovom krčmom. Sve što činimo određeno je našim srcima, a ne vanjskom pojavnošću. Sufiji ne procjenjuju druge ljude po tome kako izgledaju ili tko su oni. Kada Sufi nekoga pogleda, on zatvori oba oka i umjesto njih otvori treće oko – ono koje vidi unutrašnje predjele.

Dvadeset i treće pravilo: Život nam je pozajmljen, a ovaj svijet je samo gruba imitacija Stvarnosti. Samo djeca misle da su igračke prave stvari. Ali ljudska se bića ili zanesu igračkom ili je nemarno polome i odbace. Klonite se bilo kakvih ekstrema u ovome životu, jer će to uništiti vašu unutarnju ravnotežu. Sufiji nisu skloni ekstremima. Sufi je uvijek blag i umjeren.

Dvadeset i četvrto pravilo: Ljudsko biće ima jedinstveno mjesto među božjim stvorenjima, ono jedino ima inteligenciju za propitkivanje o smislu i uzroku svega, za samospoznaju. “Udahnuo sam svoj Duh u tebe,” kaže Bog. Baš svatko od nas, bez iznimke, stvoren je kako bi bio božji izaslanik na Zemlji. Zapitajte se koliko se često ponašate kao izaslanik i ponašate li se uopće ikada tako? Zapamtite, na svakome od nas je da u sebi otkrije božanski duh i živi u skladu s njime.

Dvadeset i peto pravilo: Pakao je ovdje i sada. I raj također. Prestanite brinuti o paklu ili sanjariti o raju, jer i jedno i drugo postoji upravo u ovome trenutku. Svaki puta kada se zaljubimo uzdignemo se u raj. Svaki puta kada mrzimo, zavidimo ili se svađamo, obrušimo se ravno u vatre pakla.

Dvadeset i šesto pravilo: Univerzum je jedno biće. Sve i svatko je u međupovezanosti nevidljivom mrežom priča. Bili mi toga svjesni ili ne, svi smo mi u tihim razgovorima. Ne činite štetu. Budite suosjećajni. I ne ogovarajte nekoga iza leđa – čak niti naizgled nevinim primjedbama! Riječi koje izlaze iz naših usta ne nestaju već se stalno pohranjuju u beskonačnosti i vratit će nam se kada za to dođe vrijeme. Bol jednog čovjeka ozlijedit će nas sve. Radost jednog čovjeka donijet će smiješak na sva lica.

Dvadeset i sedmo pravilo: Ovaj svijet je poput snježne planine kojom odjekuje vaš glas. Što god izgovorite, bilo to dobro ili loše, na neki će vam se način vratiti. Stoga će, ako postoji netko tko loše misli o vama, vaše loše pričanje o toj osobi samo će pogoršati stvari. Ući ćete u začarani krug zlobne energije. Umjesto toga četrdeset dana i noći govorite i mislite lijepo o toj osobi. Sve će biti drukčije nakon što prođe četrdeset dana jer ćete vi u sebi biti drukčiji.

Dvadeset i osmo pravilo: Prošlost je interpretacija. Budućnost je iluzija. Svijet se ne kreće kroz vrijeme pravom linijom, iz prošlosti u budućnost. Zapravo se vrijeme kreće kroz i unutar nas u beskonačnim spiralama. Vječnost nije beskonačno vrijeme, već jednostavna bezvremenost. Ukoliko želite iskusiti vječnu prosvetljenost, odbacite prošlost i budućnost u svome umu i ostanite u sadašnjem trenutku.

Dvadeset i deveto pravilo: Sudbina ne znači da vam je život točno unaprijed određen. Stoga je prepuštanje sudbini i izbjegavanje aktivnog doprinosa glazbi svemira znak potpunog neznanja. Glazba svemira čuje se svuda, a stvarana je na četrdeset različitih razina. Vaša je sudbina nivo na kojem sudjelujete u sviranju. Možda ne možete promijeniti svoj instrument, ali vještina kojom svirate sasvim je u vašim rukama.

Trideseto pravilo: Istinski Sufi čak i kada je nepravedno optužen, napadnut ili osuđen od svih to strpljivo podnosi i ne izgovara niti jednu lošu riječ o svojim kritičarima. Sufi nikada ne okrivljava. Kako uopće može biti protivnika, pa čak i “drugih”, kada uopće nema “sebstvo”? Kako je moguće ikoga okriviti kad smo svi Jedno.

Trideset i prvo pravilo: Ako želite ojačati svoju vjeru trebate omeškati iznutra. Da bi vam vjera bila čvrsta kao stijena, vaše srce treba biti mekano poput perca. Kroz bolesti, nezgode, gubitke i užase, na ovaj ili onaj način svi se mi suočavamo s prilikama koje nas uče kako biti manje sebičan i kako manje osuđivati, a kako više suosjećati i biti velikodušan. Ipak, samo neki od nas savladaju tu lekciju i uspiju postati blagi, dok drugi pak postaju još i grublji nego prije. Jedini način za približavanje Istini je širenje srca tako da obuhvati cjelokupno čovječanstvo i da još ostane mjesta za više Ljubavi.

Trideset i drugo pravilo: Ništa ne smije stajati između vas i Boga. Nikakvi imami, svećenici ili rabini, niti bilo koji drugi skrbnici moralnog ili religijskog vodstva. Ni duhovni majstori, pa čak ni vaša vjera. Vjerujte u vaše vrijednosti i vaša pravila, no nikada ih ne namećite drugima. Ako slamate ljudima srca, bilo kakva vjerska dužnost koju izvršite ne vrijedi ništa. Klonite se poštovanja bilo kakvih idola, jer to će vam zamagliti viziju. Neka Bog i samo Bog bude vaš vodič. Spoznajte Istinu, prijatelji, no budite pažljivi da od svojih istina ne napravite fetiš.

Trideset i treće pravilo: Iako svatko na ovome svijetu teži postići nešto i postati netko, samo da sve to ostavi iza sebe nakon smrti, vi se usmjerite na vrhunsko stanje samospoznaje i nevezanosti. Svoj život živite lako. Puni smo, ali ne zbog dekoracije koja je izvana. Jednako tako, kroz život idemo ne zbog onoga što nastojimo postići već zbog svjesnosti o Bogu.

Trideset i četvrto pravilo: Prepustiti se ne znači biti slab ili pasivan. Prepuštanje ne dovodi do fatalizma ili odustajanja. Upravo je suprotno. Istinska se moć stječe prepuštanjem onoj moći koja dolazi iznutra. Oni koji se prepuste božanskoj esenciji života živjet će u nepomućenoj smirenosti i miru čak i kada se cijeli svijet trese.

Trideset i peto pravilo: Na ovome svijetu ne vodi nas korak dalje ono što je slično i uredno, već očite suprotnosti. A sve suprotnosti univerzuma nalaze se u svakome od nas. Stoga se vjernik treba susresti s nevjernikom u sebi. A nevjernik treba upoznati tihog vjernika koji je u njemu. Sve do dana kada netko ne dosegne razinu savršenog ljudskog bića, vjera je postupni proces i to takav proces koji treba svoju prividnu suprotnost – sumnju.

Trideset i šesto pravilo: Ovaj svijet stvoren je prema načelu reciprociteta. Ni kapljica dobrote, ni zrnce zloće ne ostaje neuzvraćeno. Neka vas ne plaše zavjere, prevare ni manipulacije drugih ljudi. Ako vam je netko postavio zamku, sjetite se da iza svega stoji Bog. On je najveći zavjerenik. Ni list ne padne sa grane bez božjeg znanja. Jednostavno i potpuno vjeruj u to.

Trideset i sedmo pravilo: Bog je pažljiv urar. Njegov je red toliko precizan da se sve na svijetu događa u pravo vrijeme. Ni minutu kasnije, ni minutu prerano. I za svakoga, bez iznimke, taj sat je sasvim točan. Svatko ima vrijeme za ljubav i vrijeme za umiranje.

Trideset i osmo pravilo: Nikada nije prekasno zapitati se “Jesam li spreman promijeniti život koji živim? Jesam li spreman iznutra se promijeniti? “Ni jedan dan vašeg života nije jednak danu koji mu je prethodio. Svakoga trenutka, sa svakim novim dahom, trebamo se stalno iznova obnavljati. Postoji samo jedan način da se rodimo za novi život: umrijeti prije smrti.

Trideset i deveto pravilo: Iako se dijelovi mijenjaju, cjelina uvijek ostaje istom. Umjesto svakog lopova koji napusti ovaj svijet rađa se novi. A svaku dobru osobu koja ode zamijeni nova. Tako ne samo da ništa ne ostaje isto, već se istovremeno ništa zapravo ne mijenja. Za svakog Sufija koji umre novi se negdje rodi.

Četrdeseto pravilo: Život bez ljubavi nije proživljen život. Ne pitajte se kakvu vrstu ljubavi da tražite: duhovnu ili materijalnu, božansku ili svjetovnu, istočnu ili zapadnu … Podjele samo dovode do novih podjela. Ljubav nema etiketa, nema definicija. To je što jest, čista i jednostavna. Ljubav je voda života. A osoba koja ljubi je vatrena duša. Univerzum se drukčije okreće kada vatra voli vodu.

Iz knjige: Četrdeset pravila ljubavi od Elif Shafak

izvor:forensicsoul.com