Kao što ime kaže, u pitanju je infekcija koju izaziva bakterija u urinarnom traktu. Svi delovi sistema za mokrenje mogu biti pogođeni infekcijom, ali su ipak najčešće inficirani bešika i uretra.
U infekcije urinarnog trakta spadaju
Odmah da razjasnimo, uretra je mokraćni kanal koji sprovodi urin od bešike napolje, izvan ljudskog tela, a ureteri su mokraćni kanali koji sprovode urin od bubrega do bešike.
Generalno, do urinarne infekcije dolazi nakon što bakterija uđe kroz uretru i počne da se razmnožava u bešiki, nakon čega urin (mokraća) postaje inficiran. Kada nema infekcije, urin je sterilan i u njemu nema bakterija.
Bakterije koje izazivaju infekcije mokraćnih puteva su:
-
Citrobacter
-
Enterobacter
-
Escherichia coli (Ešerihija Koli, E. coli)
-
Klebsiella
-
Proteus
-
-
Serratia
-
Staphylococcus aureus
-
Streptococcus fecalis
Infekcija mokraćnih puteva koja pogađa samo bešiku, može biti veoma bolna i iritantna. Ipak, može doći do ozbiljnih komplikacija, ako se infekcija proširi do bubrega.
Kako se prenosi urinarna infekcija
Kao što smo rekli, urinarna infekcija nastupa nakon ulaska bakterije u urinarni trakt. Šanse za ovo su mnogo veće kod žena, tj. žene su u većem riziku od razvijanja infekcije nego muškarci, jer je bešika mnogo bliža vagini i anusu, tj. ženskim polnim organima, nego što je slučaj kod muškaraca. Evo šta sve povećava šansu da bakterija uđe u urinarni trakt:
-
Polni odnos (za vreme polnog odnosa se bakterija može preneti iz analno-vaginalnog dela do uretre i bešike, a može doći i do nadraženja tkiva)
-
Nečistoća organizma i toaleta
-
Uzdržavanje od mokrenja
-
Uvećana prostata (kod muškarca)
-
Infekcija nekom od polnih bolesti, kao što su Hlamidija ili Gonoreja
Statistike
Statistike kažu da su infekcije mokracnih kanala prilično zastupljene, tj. da će više od polovine žena imati ovu infekciju. Još jedan razlog zašto je urinarna infekcija verovatnija kod žena nego kod muškaraca, je kraća uretra kod žena, te je veća mogućnost ulaska bakterije u uretru prilikom polnog odnosa preko penisa.
Simptomi urinarne infekcije
Simptomi urinarne infekcije mogu biti blagi, ukoliko se zdravstveno stanje ne pogorša i bolest proširi. Dakle urinarna infekcija može da postoji i bez simptoma. Ipak, kada je u pitanju infekcija urinarnog trakta, simptomi su uglavnom prisutni u većini slučajeva, i to su:
-
Jak nagon za mokrenjem
-
Češće mokrenje
-
Blago peckanje pri mokrenju
-
Beličasta, mutna mokraća, čak i sa crvenkastim primesama ukoliko ima i krvi
-
Neprijatan miris mokraće
-
Bol u bešiki
-
Blago povišena temperatura
Nije neuobičajena ni drhtavica, iscrpljenost, pa i prisustvo bola kada se ne mokri. Obično žene osećaju neugodan pritisak iznad pubične kosti, a muškarci osećaj punoće u predelu analnog otvora (rektuma). Čest je slučaj i da se osoba koja ima problem sa infekcijom urinarnog trakta žali da ima jak nagon za mokrenjem, a da vrlo mala količina urina izlazi napolje.
Obično, infekcija mokraćnih kanala ne dovodi do groznice, ako je u pitanju infekcija bešike ili uretre. Groznica, može da znači da je u infekcija došla do bubrega. Ako je nastupila infekcija bubrega, simptomi koji se javljaju uključuju bol u leđima ili bol u boku, neposredno ispod rebara, zatim gađenje i povraćanje.
Urinarna infekcija – dijagnoza
Ukoliko primetite simptome infekcije, obavezno se obratite doktoru.
Dijagnoza se postavlja putem pregleda i laboratorijskih analiza, najčešće analizom urina i brisa iz uretre.
Ako doktor sumnja da imate infekciju urinarnog trakta, može vam tražiti uzorak urina, kako bi utvrdili imate li gnoja, krvi ili bakterija prisutnih u urinu. Kako bi uzorak bio dobar, doktor vam može naložiti da očistite vaše genitalno područje sa antiseptikom i da uzorak mokraće bude uzet u sredini mokrenja.
Laboratorijska analiza urina, uz koju se ponekad radi i urinokultura, može otkriti imate li infekciju ili ne. Iako nijedan standardan test ne može utvrditi razliku između infekcije gornjeg i donjeg dela urinarnog trakta, prisustvo visoke temperature (groznice) i bol s boka, mogu nagovestiti da se infekcija proširila i na bubrege.
Lečenje urinarnih infekcija
Ako imate simptome koji su karakteristični za infekciju mokraćnih kanala, a generalno ste dobrog zdravlja, antibiotici su prva solucija za lečenje urinarnih infekcija. Koji lekovi su vam prepisani i na koliko dugo zavisi od vašeg zdravstvenog stanja i tipa bakterije koja je pronađena u vašem urinu.
Jednostavna infekcija
Lekovi koji se obično preporučuju u slučaju jednostavne infekcije mokraćnih kanala su:
-
Amoksicillin (Amoksil, Trimox)
-
Nitrofurantoin (Furadantin, Macrodantin)
-
Ciprofloksacin (Ciprofloxacin)
-
Levofloksacin (Levaquin)
-
Baktrim
Obično, simptomi infekcije nestaju već nakon nekoliko dana od početka terapije, ali ćete verovatno trebati da nastavite sa korišćenjem antibiotika još nedelju dana ili duže. Ispoštujte do kraja terapiju koju vam je prepisao doktor, kako biste bili sigurni da ste se potpuno oslobodili infekcije.
U slučaju infekcija mokraćnih puteva koje su bez komplikacija, pri čemu je sveukupno stanje organizma prilično dobro i vi se osećate zdravi, doktor vam može preporučiti kraću kuru lečenja, kao što je npr. uzimanje antibiotika u trajanju od 3 dana. Ali, da li je to prava odluka, može da proceni samo lekar, u zavisnosti od vaših konkretnih simptoma, kao i od vaše medicinske istorije.
Vaš doktor vam takođe može preporučiti lekove protiv bolova (analgetike), koji dovode do otupljivanja bešike i uretre, kako bi se smanjio osećaj pečenja tokom mokrenja. Uobičajeni nus efekat uzimanja analgetika je bezbojna mokraća – svetlo plava ili narandžasta.
Vraćanje urinarne infekcije
Ako vam se urinarna infekcija stalno iznova vraća, doktor vam može preporučiti dužu terapiju antibioticima ili program samostalnog lečenja koji podrazumeva kraće kure uzimanja antibiotika na početku javljanja simptoma urinarne infekcije. Sada su dostupni testovi urina koje možete raditi kod kuće i koji sa velikom osetljivošću i preziznošću mogu pokazati da li ste u infekciji ili ne, i mogu biti od velike pomoći prilikom infekcija koje se ponavljaju.
Kod infekcija koje su povezane sa seksualnom aktivnošću, doktor može preporučiti uzimanje doze antibiotika posle seksualnog odnosa.
Ako ste u klimaksu, doktor vam može preporučiti vaginalnu terapiju estrogenom, kako biste minimizirali vaše šanse za ponovno vraćanje urinarne infekcije.
Opasne infekcije mokraćnih kanala
U slučaju opasne urinarne infekcije, hospitalizacija i intravenozno lečenje antibioticima mogu biti neophodni.
Izvor: polnebolesti.com
Naziv gastritis je rezervisan za histološki dokazanu inflamaciju želudačne sluzokože.
Etiološki faktori
Dva najčešća faktora koja dovode do pojave gastritisa su infekcija H. pylori i NSAID. Pored njih faktori koji dovode do pojave gastritisa su:
– pušenje
– način ishrane
– stres
– genetska predispozicija
Infekcija želuca bakterijom H. pylori predstavlja najčešći uzrok nastajanja gastritisa i ulkusne bolesti.
Ova bakterija ima ulogu u nastajanju limfoma želuca koji su ograniceni na sluznicu želuca (MALT) kao i u
nastajanju adenokarcinoma želuca.
Helicobacter pylori je gram-negativna bakterija koja se najcešće nalazi u dubljim partijama mukusnog gela, koji prekriva želudačnu sluzokožu ili se nalazi između mukusnog sloja i gastričnog epitela. Ima oblik slova S i ima brojne
flagele. Sposobna je da se transformiše u kokoidnu formu i tako preživi nepovoljne uslove. Sadrži brojne faktore
koji joj pomažu da kolonizuje gastričnu sluzokožu, kao što su ureaza, katalaza, lipaza. Prenošenje H.pylori s osobe na osobu moguće je oralno – oralnim i fekalno – oralnim putem.
Podela gastritisa
Gastritise možemo podeliti na osnovu toka, histoloških karakteristika, anatomske distribucije ili na osnovu
patogenetskih mehanizama koji ga izazivaju.
Akutni gastritis
-
Akutna infekcija H.pylori
B. Ostali akutni infektivni gastritisi
1. Bakterijski (osim H.pylori)
2. Helicobacter helmanni
3. Flegmonozni
4. Mikobakterijski
5. Sifilistički
6. Virusni
7. Parazitarni
8. Gljivični
Hronični atrofični gastritis
-
Tip A Autoimuni, zahvata korpus
2. Tip B Vezan za H. pylori, zahvata antrum
3. Neodređeni
4. Crohnova bolest
5. Sarkoidoza
6. Izolovani granulomatozni gastritis
Kako prepoznati gastritis?
Bol u epigastrijumu se sreće kod mnogih gastrointestinalnih oboljenja pa i kod gastritisa. Može biti u vidu
pečenja ili svrdlanja. Može se imati osećaj težine, gorušica, bolna osetljivost. Mogu se javiti muka, gađenje i
povraćanje, gubitak težine. Pojava crnih katranastih stolica ili povraćanje sadržaja u vidu taloga od kafe ukazuje da je došlo do krvarenja. Takođe se mogu javiti tahikardija i ortostatska hipotenzija što ukazuje na
dehidrataciju koja može biti posledica povraćanja ili akutnog gastrointestinalnog krvarenja. Bućkanje u stomaku
pri sukusiji ukazuje na retenciju želudačnog sadržaja što može biti znak stenoze pilorusa.
Dijagnostika
Pored barijumskog ispitivanja gornjeg dela gastrointestinalnog trakta koja se koristi kao prva metoda mnogo
osetljivija i specifičnija jeste endoskopija t.j. gastroskopija. Ona dopušta da se u toku pregleda uradi fotodokumentacija defektne sluzokože, uzme biopsija sa mesta promene ili otkrije infekcija H. pylori.
Ukoliko hoćemo da postavimo dijagnozu H. pylori bez endoskopije to možemo uraditi pomoću tri rutinska serološka
testa C13, C14 izdisajni testovi kao i odredjivanje antitela na H. pylori u serumu.
Testovi za otkrivanje H.Pylori
-
Invazivni (neophodna endoskopija/biopsija)
– brzi ureaza test
– histologija
– bakterijske kulture
-
Neinvazivni
– serologija
– ureaza izdisajni test
Lečenje
Najčešće se upotrebljava kombinovana terapija koja se daje 14 dana.
Kombinacija bizmuta, metronidazola i tetraciklina predstavlja prvu trojnu terapiju u lečenju H. pylori.
Kombinacija dva antibiotika sa PPI ili H2 blokatorom ili njihove kombinacije sa bizmutom imaju veliki
uspeh u lečenju.
– trojna terapia
– četvorostruka terapija
Lečenje hronicnog gastritisa sastoji se u lečenju sekvela, a ne inflamacije sluzokože želuca.
Kod pacijenata kod kojih postoji anemija (perniciozna) lecenje se sastoji u parenteralnom davanju vitamina B12
tokom dužeg vremenskog perioda.
Eradikacija H. pylori se ne predlaže kao rutinska procedura osim u slučajevima PUB ili niskostepenog MALT limfoma.
Izvor: antamedica.com
Upala desni nastaje usled dejstva štetnih materija koje produkuju bakterije. Ukoliko oralna higijena nije efikasna, bakterije se zadržavaju na zubima i stvaraju beli prekrivač, dentalni plak. Ovaj tip zapaljenja se naziva plakom izazvan gingivitis i to je najčešća forma. Gingivitis je nedestruktivni oblik parodontalne bolesti. Reverzibilnog je karaktera, što znači da oštećenja nastala na mekom tkivu oko zuba mogu da se repariraju u potpunosti.
Simptomi
Pacijent se žali na bolne desni oko zuba, pored toga primećujemo:
-
crvene i otečene desni
-
desni bolne na dodir
-
-
Dentalni plak je biofilm koji se formira na površini zuba. Nastaje od bakterija koje pokušavaju da se zalepe na gleđ zuba. Ukoliko se ne uklanja redovno, pretvara se u zubni kamenac u predelu vrata zuba u blizini gingive. Teško ga je ukloniti pranjem zuba. Plak i kamenac iritiraju desni.
Ostali faktori koji dovode do nastanka gingivitisa su:
– Hormonalni disbalans (pubertet, menopauza), gingiva može postati osetljiva
– Nizak nivo antioksidanasa u organizmu
– Kod nekih bolesti (dijabetes, kancer) često dolazi do upale desni
– Određeni lekovi (za epilepsiju, anginu pektoris) mogu dovesti do bujanja desni oko zuba
– Teški pušači
– Genetika
Terapija gingivitisa u stomatološkoj ordinaciji
– Uklanjanje dentalnog plaka i kamenca ultrazvukom. Ponekad može biti neprijatno, naročito kada ima puno kamenca i kada su desni osetljive.
– Posle ultrazvuka vrši se čišćenje kamenca i plaka laserom. Laser je vrlo koristan instrument jer nam omogućava da očistimo ona mesta na zubu gde ne možemo prići ultrazvukom. Pored toga, uništava mikroorganizme u džepu oko zuba bez velike agresije. Čišćenje ručnim instrumentima daje odgovarajuće rezultate, ali deluje vrlo agresivno na desni koje su već osetljive i oštećene.
– Jačanje lokalne odbrane organizma dizanjem nivoa antioksidanasa.
– Obuka oralne higijene.
– Popravka zuba, da se komadići hrane ne bi zadržavali između zuba.
– Lečenje upale desni se nastavlja kod kuće.
Kućna terapija
– Pranje zuba 3x dnevno, po mogućnosti električnom četkicom.
– Upotreba konca.
– Ispiranje usta odgovarajućim tečnostima koje deluju na smanjenje broja bakterija, po uputstvu stomatologa.
Komplikacije upale desni
Ukoliko se sprovede adekvatna terapija i pacijent sledi uputstva za kućnu negu koja su mu data, u većini slučajeva bolest prolazi bez komplikacija. Kada se stanje upaljenih desni ostavi bez tretmana, infekcija se širi po mekom tkivu do kosti i dovodi do parodontalne bolesti.
Od komplikacija može nastati:
– Gnojno zapaljenje gingive – apsces
– Apsces u koštanom tkivu
– Parodontopatija
– Ulcerozno zapaljenje gingive
Nekoliko studija je povezalo parodontalnu bolest za kardiovaskularnim bolestima.
Izvor: drlolin.com
Kamen u bubregu (nefrolithiasis ili urolithiasis) javlja se kod oko 12 procenata muškaraca i 5 procenata žena mlađih od 70 godina. Na sreću, postoji tretman kojim se kamen u bubregu jednostavno tretira. Pored toga, postoje mere predostrožnosti koje sprečavaju ponovnu pojavu kamena u bubregu.
KAKO NASTAJE KAMEN U BUBREGU — Kamen u bubregu može da se formira kada se supstance kao što su kalcijum, oksalat, cistin ili urična kiselina nalaze u urinu u visokim koncentracijama. Kamen može da nastane i kada su te supstance u normalnim koncentracijama. Supstance formiraju kristale koji se talože u bubregu i postepeno povećavaju, gradeći kamen u bubregu.
Kamen se obično kreće kroz urinarni trakt i izbacuje se iz organizma preko urina. Kamen može da izazove bol ako se zaglavi i blokira protok urina. Veliko kamenje ne može uvek da prođe samo od sebe i ponekad su potrebni procedura ili operacija da se ukloni.
FAKTORI RIZIKA ZA KAMEN OD BUBREGA — Neke bolesti i navike mogu da povećaju rizik od nastanka kamena u bubregu
SIMPTOMI KAMENA U BUBREGU
Bol — Bol je najčešći simptom kamena u bubregu. Bol može da bude blag i jedva primetan, ili toliko intenzivan da je potrebna hospitalizacija. Bol obično bude jači ili blaži, ali ne nestaje u potpunosti. Talasi teškog bola, poznati kao bubrežne kolike, obično traju 20 do 60 minuta. Bol može da se javi u boku (sa strane, između rebara i kukova), ili u donjem stomaku.
Krv u urinu — Najveći broj osoba sa kamenom u bubregu imaće krv u urinu (hematuriju). Urin može da bude roze do crvenkast, ili krv može da bude vidljiva samo uz pomoć testa za urin ili mikroskopskim pregledom.
Kamenčić — Kamenčiće možete da izbacite zajedno sa urinom.
Drugi simptomi — Drugi simptomi kamena u bubregu obuhvataju mučninu ili povraćanje, bol prilikom mokrenja i neodložnu i iznenadnu potrebu za mokrenjem.
Asimptomatično kamenje u bubregu — Mnoge osobe sa kamenom u bubregu nemaju simptome (asimptomatično znači bez simptoma). To kamenje se obično otkriva prilikom snimanja (na primer ultra zvukom, x-zracima ili CT skenerom) koje se izvodi iz drugih razloga. Kamen može da ostane u bubregu godinama ne izazivajući nikakve simptome.
DIJAGNOZA KAMENA U BUBREGU — Kamen u bubregu se obično dijagnostikuje na osnovu simptoma, pregleda i snimanja.
Skeniranje kompjuterskom tomografijom (CT) — CT skener pravi trodimenzionalnu sliku struktura u telu. Određen tip CT skenera (nazvan spiralni CT) se najčešće preporučuje kada se sumnja na kamen u bubregu.
Ultrazvuk — Ultrazvuk takođe može da se koristi u dijagnozi kamena u bubregu, iako malo kamenje i kamenje u uretri može da se previdi. Međutim, ultrazvuk je najbolji oblik snimanja za osobe koje izbegavaju zračenje, na primer za trudnice.
TRETMAN KAMENA U BUBREGU — Tretman kamena u bubregu zavisi od veličine i položaja kamena, kao i od sposobnosti pacijenta da trpi bol i zadržava tečnosti. Ako postoji mogućnost prolaza kamena, bol može da se toleriše i pacijent može da jede i pije, tretman može da se obavi kod kuće.
Ako postoje ozbiljan bol ili mučnina, biće potreban tretman jačim lekovima protiv bolova i IV tečnostima, često primenjenim u bolnicama.
Tretman kod kuće — Savetuje se veći unos tečnosti i sredstva protiv bolova tipa nesteroidnih antireumatika (Diklifen) i spazmolitika (Spasmex, Buscopan). Kod uzimanja analgetika uvek treba konsultovati lekara.
Od pacijenta se često traži da sačuva urin kako bi se kamen analizirao; on može da se analizira u laboratoriji kako bi se odredio njegov sastav (npr kalcijum, urična kiselina, itd). Poznavanje tipa kamena je neophodno kako bi se odredio tretman za sprečavanje ponovne pojave.
Ako kamen ne prođe — Kamenje veće od 9 ili 10 milimetara retko prolazi samostalno i često je neophodna procedura za razbijanje ili vađenje kamena. Postoji nekoliko procedura.
Litotripsija udarnim talasima (ESWL) — Litrotripsija je najčešće korišćen tretman za pacijente kojima je potrebna pomoć kako bi kamen prošao. Litotripsija je naročito dobra za kamenje u bubregu ili gornjem delu uretera. Litotripsija možda neće biti efikasna u tretmanu velikog ili tvrdog kamenja. Moguća je upotreba lekova koji će pacijenta učiniti pospanim i redukovati bol za vreme tretmana, iako to zavisi od opreme za litotripsiju.
Litotripsija se vrši usmeravanjem visoko energetskog udarnog talasa ka kamenu. Taj talas prolazi kroz kožu i telesna tkiva i oslobađa energiju na površini kamena. Ta energija dovodi do razbijanja kamena na fragmente koji se lakše izbacuju.
Perkutana nefrolitotomija (PNL) — Za uklanjanje ekstremno velikog ili kompleksnog kamenja, ili kamenje koje ne reaguje na litotripsiju može da bude neophodna minimalno invazivna procedura pri kojoj se kroz kožu provlači mali instrument koji se uvodi u bubreg radi razbijanja kamena.
Ureteroskopija — Ureteroskopija je procedura koja koristi sondu koja se kroz uretru i mokraćnu bešiku uvodi u ureter i bubreg. Ta sonda ima kameru i druge instrumente koji lekaru omogućavaju pronalaženje, vizuelni prikaz kamena i njegovo uklanjanje, ili razbijanje na manje komade koji se zatim lako izbacuju. Ureteroskopija se često koristi za uklanjanje kamenja koje blokira ureter, a ponekad i za uklanjanje kamenja iz bubrega.
Tretman asimptomatičnog kamenja — Ako pacijent ima kamen u bubregu koji ne izaziva simptome, tretman možda i nije potreban. Odluka se zasniva na osnovu veličine i položaja kamena, kao i mogućnost brzog tretmana ako se pojave simptomi. Ako ne postoji mogućnost brzog izvođenja tretmana (npr ako pacijent često putuje), tretman je vrlo verovatan.
Bez obriza na odluku o tretmanu, pacijent treba da bude ispitan na osnovne uzroke pojave kamena u bubregu.
PREVENCIJA KAMENA U BUBREGU — Nakon dijagnoze kamena u bubregu treba sprovesti laboratorijske analize krvi i urina kako bi se pokušalo utvrditi razlog nastanka kamena.
Ako ste izbacili i sačuvali kamen, on treba da se analizira kako bi se utvrdio njegov sastav. U odnosu na te rezultate može se preporučuti nešto od sledećeg:
-
Lekovi koji smanjuju mogućnost ponovne pojave kamena.
-
Unos veće količine tečnosti radi smanjenja mogućnosti pojave kamena. Cilj je povećavanje količine urina koja protiče kroz bubrege, kao i smanjenje koncentracije supstanci koje povećavaju mogućnost pojave kamena. Jedan stručnjak preporučuje unos količine tečnosti koja će proizvesti 2 litre urina dnevno.
-
Može se savetovati promena načina ishrane; preporučene promene zavise od tipa kamena.
KRATAK PREGLED
-
Kamen u bubregu može da se formira kada u urinu postoje normalni ili povišeni nivoi određenih supstanci. Te supstance mogu da formiraju kristale. Kristali se učvršćuju u bubregu i postepeno povećavaju gradeći kamen.
-
Konačno, kamen se kroz urinarni trakt i izbacuje se putem urina. Ili, kamen može da ostane u urinarnom traktu blokirajući protok urina, št može da dovede do pojave bola.
-
Neke bolesti i navike mogu da utiču na povećavanje rizika od nastanka kamena u bubregu. To može da bude lična ili porodična istorija kamena u bubregu, neke navike u ishrani, postojeći zdravstveni problemi, neki lekovi i dehidracija.
-
Najčešći simptom kamena u bubregu je bol; drugi simptomi su hematurija (krv u mokraći), izbacivanuje sitnog kamenja, mučnina, povraćanje, bol prilikom mokrenja i iznenadna potreba za mokrenjem. Mnogi pacijenti sa kamenjem u bubrezima ne pokazuju simptome.
-
Za dijagnozu kamena u bubregu obično je potrebno testiranje. Ultrasonografski pregled je najbolji inicijalni pregled za postavljanje dijagnoze. Radi se o bezbolnom pregledu bez zračenja.
-
Tretman obično obuhvata lekove protiv bolova i veću količinu tečnosti (koja se pije) dok se kamen ne izbaci.
-
Malo kamenje (manje od 5 milimetara) se obično izbacuje bez tretmana. Veće kamenje (veće od 9 milmetara) retko samostalno prolazi. Tretman većeg kamenja obično se obavlja u bolnici.
-
Dalje testiranje se preporučuje pacijentima kod kojih se kamenje u bubrezima javlja više puta. Testovi pomažu u utvrđivanju postojanja bolesti koja izaziva pojavu kamenja. Moguća je upotreba lekova koji će sprečiti ponovnu pojavu kamenja. Ispijanje veće količine vode i promena ishrane takođe mogu da pomognu.
Izvor: intertim.net
Glaukom je, posle katarakte, drugi po učestalosti uzrok slepila u svetu kod starijih ljudi od 65 godina. Ovo je većinom podmukla bolest pa na žalost i danas često biva otkrivena slučajnim pregledom u odmakloj fazi, kada su u pitanju već poodmakla i trajna oštećenja vida.
Glaukom je moguće otkriti u ranoj fazi, ako se pacijenti nakon dobijanja prvih naočara za čitanje, jednom godišnje jave na pregled koji obuhvata:
-
proveru vidne oštrine
-
pregled prednjeg i zadnjeg dela oka
-
merenje očnog pritiska
-
kompjuterizovanu perimetriju (pregled vidnog polja)
-
merenje debljine rožnjače (pahimetrija), koja nam služi da za svako oko koristeći određene korekcione faktore, saznamo kolika je realna vrednost izmerenog intraokularnog pritiska
-
snimanje glave vidnog živca i sloja nervnih vlakana tehnikom optičke koherentne tomografije (OCT), kojom se mogu otkriti rana oštećenja, koja nastupaju čak i do pet godina pre prvih ispada u vidnom polju. Ova metoda, ne samo da je značajna u ranom otkrivanju glaukoma,već i u kasnijem praćenju bolesti.
Srodnici obolelih osoba imaju povećan rizik da obole od glaukoma.
Glaukom se javlja u više oblika bolesti i za sve njih je karakteristično da izazivaju oštećenja vidnog živca povišenim očnim pritiskom. Ako se ne leči, oštećenje vidnog živca za posledicu ima progresivan, permanentni gubitak vida, što počinje neprimetnim ispadima u vidnom polju koji napreduju postepeno, sve do potpunog slepila.
Glaukom otvorenog ugla (simplex glaukom)
Ova vrsta glaukoma je najčešća, obično se javlja kod osoba starijih od 60-65 godina. Može dugo da napreduje bez ikakvih simptoma ili daje veoma diskretne simptome: povremene nespecifične smetnje vida koje pacijenti opisuju ponekad kao prljava stakla u naočarima ili povremena kratkotrajna zamućenja vida, zamor očiju, ispade u vidnom polju.
Glaukom zatvorenog ugla (angularni glaukom)
U slučaju akutnog napada javljaju se jaki bolovi (često praćeni mučninom, ponekad povraćanjem), crvenilo i drastičan pad vida na jednom, ređe na oba oka. Akutni glaukom je hitno oftalmološko stanje i zahteva urgentno i agresivno lečenje kako bi se vid sačuvao.
Hronični oblik ovog tipa glaukoma, po simptomima je sličniji glaukomu otvorenog ugla, uz faze povremene akutizacije, kada zbog prolaznih skokova očnog pritiska dolazi do umerenih bolova i prolaznih smetnji vida. Ukoliko se na vreme ne otkriju, dovode do slepila.
Sekundarni glaukomi
Posledica su raznih očnih obolenja, tumora, povreda, operacija, te dugotrajne upotrebe kortikosteroida.
Kongenitalni glaukom
Ovaj urođeni oblik glaukoma uzrokovan je malformacijama (urođeno izmenjena građa drenažnog sistema), koje za posledicu imaju otežan protok očne vodice. Obolela deca imaju izraženu osetljivost na svetlo, suzenje, u kasnijem toku bolesti dolazi do uvećanja očiju i zamućenja rožnjače. Leči se isključivo hirurški u što ranijoj životnoj dobi deteta.
LEČENJE GLAUKOMA
Osnovni cilj terapije je snižavanje očnog pritiska i postizanje i održavanje ciljnog pritiska.
Prvi korak je konzervativni tretman kapima.
Ukoliko se pritisak ne kompenzuje kapima pribegava se jednom od laserskih tretmana u zavisnosti od vrste glaukoma:
-
Argon laser trabekuloplastika
-
Selektivna laserska trabekuloplastika – SLT
Izvode se u kapljičnoj anesteziji, ambulantno i ne zahtevaju hospitalizaciju.
Filtracione operacije obavljaju se u lokalnoj anesteziji, pri čemu se načini otvor u komornom uglu koji olakša oticanje očne vodice iz prednje očne komore pod konjunktivu. Ređe se koristi tehnika implantacije cevčice sa valvulom (Ex-PRESS mini glaucoma shunt).
Rana detekcija i lečenje ključ su prevencije oštećenja vidnog živca i gubitka vida izazvanog glaukomom!
Izvor: http://perfectvision.rs
Lečenje paradentoze se odvija u nekoliko faza. Parodontopatija je bolest koja nastaje zbog autoimunog odgovora organizma na prisusutvo bakterija. Bela krvna zrnca (polimorfonuklearni leukociti) koncentrišu se u mekom tkivu oko zuba i ispuštaju enzime koji putem procesa oksidacije stvaraju slobodne radikale koji uništavaju ćelije mekog tkiva oko zuba i vlakna koja drže zub u kosti.
Smirivanje upale desni počinje delovanjem protiv etiološkog faktora koji je doveo do nastanka paradentoze, a to su patogene bakterije. Najveći broj bakterija nalazi se u dentalnom plaku i kamencu. Zato ultrazvučno skidanje kamenca i čišćenje i poliranje korena omogućava dobar početak u oporavku mekog i koštanog tkiva oko zuba. Novim protokolima i modernom tehnologijom, laserom, stomatolozi mogu zaustaviti ili čak izlečiti parodontozu jednostavnijim, efikasnijim i manje agresivnim pristupom.
Lečenje paradentoze može biti dugotrajan proces, prolazi kroz nekoliko faza. Pacijent mora biti upoznat i motivisan za terapiju.
Kao što smo rekli, u prvoj fazi delujemo na uzročnike paradentoze. U drugoj fazi otklanjamo mesta koja su pogodna za zadržavanje hrane i razmnožavanje bakterija. Smanjujemo dubinu džepa oko zuba i odgovarajućim režimom ishrane podižemo lokalnu odbranu organizma. Tako da pacijent redovnom higijenom može preventirati recidiv ove bolesti. Ovo se postiže hirurškim pristupom ili upotrebom lasera. U trećoj fazi korigujemo estetske nedostatke koji su se pojavili zbog povlačenja gingive oko zuba, prebacivanjem mekog tkiva sa nepca na predeo oko korena ili drugim metodama. Četvrta faza podrazumeva protetsku rehabilitaciju, nadoknadu izgubljenih zuba i povezivanje (splintiranje) zahvaćenih zuba izradom keramičkog mosta ili upotrebom žičanog splinta jer zubi koji se klate posle završenog tretmana moraju biti imobilisani da bismo postigli dobar rezultat.
Tretmani koji se primenjuju za lečenje paradentoze su sledeći:
Čišćenje i poliranje korena ultrazvukom
Uglavnom se parodontoza u početnom stadijumu najbolje tretira nehirurškim metodama. Trajanje i vrsta tretmana zavisi od toga koliko je bolest uznapredovala. Prvi korak je temeljno čišćenje tokom kojeg se plak ispod i iznad gingive otklanja i hrapava mesta na korenu poliraju. To podrazumeva uvlačenje finog ultrazvučnog instrumenta između zuba i gingive i razbijanje i ukljanjanje kamenca i plaka. Moderni ultrazvučni aparati umesto vode mogu da izbacuju odgovarajući antiseptik i tako vrše ispiranje sadržaja džepa i njegovu dezinfekciju.
Za 4 do 6 meseci, parodontalni džepovi se smanjuju jer se posle ove terapije smanjuje otok desni i crvenilo. Tada pacijent može lakše da održava higijenu rutinskim pranjem zuba. Ispiranje usta još nekoliko dana posle terapije preporučuje se da bi se sprečilo razmnožavanje bakterija koje svojim toksinima uzrokuju parodontozu. U nekim slučajevima, antibiotik se direktno može ubaciti u džep posle čišćenja.
Lečenje paradentoze
Zahvaljujući prednostima stomatoloških lasera, ponekad možemo izbeći hirurgiju. Precizni stomatološki laser emituje fokusirani zrak koji eliminiše bakterije iz parodontalnog džepa (laserska dekontaminacija džepa). Postoji još jedna značajna karakteristika lasera. On uništava granulaciono tkivo koje buja oko korena zuba resorbujući kost, a pri tome ne oštećuje zdravo. Zato on spada u neinvazivno lečenje parodontopatije.
Posle uklanjanja plaka i kamenca, tanko lasersko optičko vlakno unosi se do dna inficiranog parodontalnog džepa. Laserski zrak otklanja agresivne bakterije i granulaciono tkivo u džepu (koje onemogućava regeneraciju) i stvara povoljne uslove organizmu za smirivanje zapaljenja. Postoje kliničke studije koje dokazuju da laserska terapija značajno povećava šanse za klinički oporavak od parodontoze.
Rane koje nastaju posle dejstva laserskog snopa značajno brže zarastaju, sa manjim otokom i bolovima u odnosu na rane nastale usled korišćenja hirurškog skalpela.
Podizanje nivoa antioksidanasa u organizmu
S obzirom da je parodontopatija autoimuna reakcija organizma na lokalno prisustvo bakterija, naučna zajednica istražuje benefite antiinflamatorne dijete da bi se smanjili efekti zapaljenja i oksidacija na ćelijskom nivou. Došlo se do zaključka da određeni sastojci u ishrani mogu značajno uticati na zapaljensku reakciju.
Da bi ljudska ćelija mogla da se brani protiv materija koje žele da je oštete (slobodni radikali), nivo antioksidansa u serumu mora biti adekvatan. U studiji koja je ispitivala nivo antioksidanasa u krvi kod pacijenata koji boluju od parodontalne bolesti i kod pacijenata sa zdravim parodoncijumom, utvrđeno je da nivo antioksidansa u krvi utiče na rizik od nastanka parodontopatije. Kod osoba sa visokom koncentracijom antioksidanasa u krvi manja je verovatnoća od nastanka parodontopatije.
Druga studija dokazuje efekat antioksidansa iz zelenog čaja na smanjenje dubine parodontalnog džepa.
Do sada nismo značajno ukazivali na ishranu kod pacijenata sa parodontalnom bolesti, izuzev uzimanja vitamina C i koenzima Q10 jer nije bilo načina da izmerimo efikasnost uzimanja dodataka ishrani kao što je ekstrakt zelenog čaja i sl.
Sada je situacija drugačija!
Postoji skener koji može da izmeri broj karotenoidnih antioksidanasa, u roku od par minuta bez bola i bez agresivnih postupaka. Karotenoidi su najsnažniji antioksidansi koji mogu da vežu za sebe i neutrališu maksimalni broj slobodnih radikala koji napadaju ćeliju.
Skener radi preko biofotonske resonatne tehnologije za koju je C.V. Raman dobio Nobelovu nagradu. Koristi se u velikim bolnicama za ranu detekciju degeneracije mišićnih ćelija.
Nizak nivo kožnih karotenoida može ukazati na oksidativni stres i predstavlja važan podatak o stanju odbrane ćelije ljudskog organizma. Na osnovu ove informacije, pacijent može korigovati svoju ishranu u smislu veće konzumacije svežeg voća i povrća ili uključiti odgovarajuće dodatke redovnoj ishrani.
Pokrivanje ogoljenog korena zuba nepčanom gingivom
Kada se gingiva povuče, prostor oko korena zuba ne može da se odbrani od prodora bakterija i traume. Kada su u pitanju zdrave desni i minorna recesija, lokalne odbrambene sposobnosti su još uvek dovoljne da zaštite zub. Jedino što tada preporučujemo jeste pojačana higijena usta.
Ukoliko recesija dovede do potpunog gubitka nepokretne gingive oko zuba, tako da se oko korena nalazi pokretna mekana sluzokoža usta, prva linija odbrane od bakterijskog prodora je izgubljena. Ovo može biti praćeno bolovima, kao reakcijom na toplo i hladno, i ogoljenim korenom zuba.
Adekvatno rešenje za veliku recesiju gingive i ogoljen koren zuba jeste uzimanje zdrave gingive sa nepca i presađivanje na koren zuba. Mali tanak komadić tkiva se uzima sa nepca i nežno fiksira šavovima oko korena zuba. Na taj način dobijamo deblju nepokretnu gingivu oko korena koja mu je potrebna za zaštitu i sprečavanje postepenog propadanja zuba. Ova procedura se naziva mukogingivalni transplantat. U današnje vreme postala je standardna procedura i rezultati koji se dobijaju su održivi i stabilni.
Vođena koštana regeneracija
To je hirurška procedura pomoću koje se regeneriše izgubljeno meko i koštano tkivo. Na taj način možemo da rešimo neke od parodontoloških problema, krajnji estetski rezultat je bolji i dobija se dovoljna količina kosti potrebna za postavljanje implanta odgovarajuće debljine i dužine.
Može se koristiti i kost pacijenta (autologna) u obliku sitnih čestica i u obliku koštanih blokova najčešće uzetih sa donje vilice u predelu umnjaka. Zatim, veštačka kost (životinjskog porekla) ili mešavina pacijentove i veštačke kosti. Preko ubačene kosti se obavezno stavlja membrana koja mora biti fiksirana i koja je štiti, a omogućuje stvaranje nove kosti.
U tehnike nadoknade kosti spadaju:
-
sinus lift procedura
-
nadoknada volumena grebena vilice
Sve ove intervencije se vrše u lokalnoj anesteziji koja je dovoljna da procedura prođe bezbolno.
Produženje krunice zuba
Kada se polomi krunica zuba, duboko u nivou ili ispod gingive, taj zub može da se spasi i nadogradi. Pomoću ove terapijske metode deo mekog tkiva i kosti oko zuba se uklanja kako bi se eksponirao zub koji se nije video. Tada se može cementirati nadogradnja na njega i staviti krunica koje neće biti u kontaktu sa koštanim tkivom.
Kod nekih pacijenata sa zdravim zubima i malim krunicama, moguće je izvršiti estetsku korekciju povećanja krunica svih prednjh zuba, kako njihov osmeh ne bi otkrivao crvenilo gingive i sitne zube. Ukoliko nivo kosti dozvoljava, ova korekcija se može izvršiti laserom. Laserski snop odseca deo gingive koji prekriva krunice prednjih zuba i tako se povećava njihova veličina. Upotreba lasera otklanja mogućnost krvarenja, a postoperativni bolovi su minimalni.
Izvor: drlolin.com
Sifilis uzrokuje bakterija sifilisa Treponema pallidum.
Prenošenje bakterije sifilisa se uglavnom dešava tokom vaginalnog, analnog ili oralnog seksa. Bakterija sifilisa se najčešće prenosi sa osobe na osobu direktnim kontaktom sa:
-
Otvorenom ranom (šankr, šangir) koja se pojavljuje za vreme prvog stadijuma sifilisa
-
Mukozoidnih membrana ili drugih rana tokom drugog (sekundarnog) stadijuma sifilisa i ponekad tokom latentne faze.
Šankr, tj. otvorene rane se uglavnom javljaju na spoljnim genitalijama, vagini, anusu ili rektumu. Rane se takođe pojavljuju na usnama i u okolini usta. Bakterija najčešće ulazi u telo preko mukozoidnih membrana, obično u oblasti oko genitalija i urinarnog sistema.
U retkim slučajevima, sifilis ulazi u telo preko posekotina i ogrebotina na koži, ili preko vlažnih poljubaca, u slučaju da inficirana osoba ima ranu na usnama ili ustima. Sifilis se takože može preneti korišćenjem šprica sa iglom koji je prethodno koristila inficirana osoba. Sifilis se može preneti transfuzijom krvi. Ali danas je ovo veoma retko, jer se svi davaoci krvi skeniraju na određene polne bolesti, i bakterija sifilisa nije u stanju da preživi u krvi više od 48 sati, koristeći najnovije metode za skladištenje krvi.
Trudnica sa sifilisom može preneti infekciju preko placente na bebu u bilo kom trenutku za vreme trudnoće i porođaja (kongenitalni sifilis).
Sifilis se ne može preneti preko sedenja na WC šolji, hvatanjem za kvaku na vratima, plivanjem u bazenu, u toploj kupki, deljenjem iste odeće, ili preko pribora za jelo.
Ukoliko se osobi u prošlosti desila infekcija sifilisom, ne znači da će osoba biti pošteđena infekcije u budućnosti.
Inkubacioni period
Inkubacioni period je vreme koje protekne između trenutka infekcije bakterijom i početka razvijanja simptoma bolesti. Rana na koži pod nazivom šankr ili šangir je prvi simptom polno prenosive infekcije sifilis. Šankr se obično pojavljuje između 3 nedelje i 3 meseca, nakon što je bakterija sifilisa ušla u organizam osobe.
Period zaraze
Osoba sa sifilisom može lako preneti bolest fizički intimnim partnerima kada su rane karakteristične za prvi stadijum sifilisa ili drugi stadijum sifilisa prisutne. Ipak, osoba može biti zarazna i godinama, s periodima između kada nije zarazna, i uvek je zarazna kad god joj se pojave otvorene rane ili osip ma koži, koji su posledica sifilisa.
Sifilis Simptomi
Sifilis se razvija u četiri stadijuma, pri čemu svaki ima različite simptome.
Prvi stadijum sifilisa
Tokom prvog stadijuma sifilisa, razvija se, obično bezbolna rana (šankr, šangir) na mestu gde je bakterija ušla u organizam. Ovo se obično dešava u prve 3 nedelje od izloženosti bakteriji, ali ovaj period može trajati od 10 do 90 dana. Osoba je veoma zarazna tokom prve faze.
-
Kod muškaraca, šankr se često pojavljuje u genitalnom području, obično (ali ne i uvek) na penisu. Ove rane su obično bezbolne.
-
Kod žena, šankr se može razviti na spoljnim genitalijama ili na unutrašnjem delu vagine. Šankr može proći i neprimećen, ako se napravi unutar vagine ili na otvoru ka materici, tj. grliću materice (cerviks), jer su ove rane obično bezbolne i nisu lako vidljive.
-
Oticanje limfnih čvorova se može desiti blizu regiona u kome se pojavio šangir
-
Šankr se takođe može pojaviti i u drugom delu organizma, a ne samo na genitalijama.
-
Šankr traje između 28 i 42 dana, zaceljuje bez lečenja, i može ostaviti tanak ožiljak. Ali sama činjenica da je šankr zacelio ne znači da je sifilis izlečen ili da osoba ne može preneti infekciju na drugu osobu.
Drugi stadijum sifilisa
Za sekundarni sifilis karakterističan je osip koji se pojavljuje u roku od 4 do 10 nedelja, nakon što se šankr pojavio i ponekad pre nego što je zacelio. Ostali simptomi se takođe mogu pojaviti, indikujući da se infekcija proširila u organizmu. Osoba je visoko zarazna i tokom druge faze.
Osip
Osip se obično razvija po telu i često su uključeni i dlanovi i tabani.
-
Osip se obično sastoji od crvenkasto braonkastih, malih, čvrstih, ravnih ili izdignutih rana koje su manje od 2cm u prečniku. Ali osip može izgledati kao i drugi mnogi češći problemi na koži.
-
Male, otvorene rane mogu biti prisutne na mukozoidnim membranama. Rane mogu sadržati gnoj, ili mogu biti prisutne vlažne rane koje izgledaju kao bradavice (poznate pod imenom condyloma lata).
-
Kod ljudi tamne kože, rane mogu biti svetlije boje od kože njihovog tela.
Osip obično prolazi kroz 2 do 12 nedelja, sam od sebe, bez ostavljanja ožiljaka. Nakon isceljenja, može doći do razlike u boji kože na mestima na kojima je postojao osip u odnosu na ostalu kožu. Ali, samo zato što je prošao osip, ne znači da je sifilis izlečen, a i osoba i dalje može preneti infekciju na zdravu osobu.
Ostali simptomi sifilisa u sekundarnoj fazi
Sada, kada se sifilis raširio po telu, osoba može imati i sledeće simptome:
-
Povišena temperatura obično niža od 38 stepeni.
-
Upala grla (otečeno grlo).
-
Neodređen osećaj slabosti ili nelagode kroz celo telo.
-
Gubitak kilaže (pad telesne težine).
-
Gubitak parčića kose, posebno na obrvama, trepavicama i na temenu.
-
Oticanje limfnih čvorova.
-
Tokom drugog stadijuma sifilisa, infekcija može zahvatiti i mozak, kičmenu moždinu i nerve. Ovo može dovesti do oticanja i upale membrane koja prekriva mozak i kičmenu moždinu (meningitis) i može dovesti do oštećenja krvnih sudova koji snabdevaju nerve. Rezultat može biti glavobolja, ukočenje vrata, problemi sa vidom ili sluhom, nadraženost, paralizu, nejednake reflekse i neregularnost (različitu veličinu) zenica.
Latentni stadijum sifilisa
Ako se ne leči, kod inficirane osoba će se nakon prethodne dve faze, realizovati i treća, prikrivena faza sifilisa. Ova faza se definiše kao period nakon nakon što osip iz druge faze nestane, osoba neće imati nikakve simptome neki vremenski period (pritajeni period). Ovaj period može da traje kraće, npr jednu godinu, a može da traje i od 5 do 20 godina. Takođe, može početi pre ili kasnije.
Obično se tokom ove faze precizna dijagnoza sifilisa može dati jedino ako se uradi test krvi, uzimajući u obzir prošlost osobe, ili rođenje deteta sa sifilisom (kongenitalni sifilis).
Osoba je zarazna tokom ranog dela latentnog stadijuma ove polne bolesti i može biti zarazna tokom pritajene faze i ako nema nikakvih prisutnih simptoma.
Povratak na početak (relaps sifilisa, eng. relapse)
Između 20% i 30% ljudi sa sifilisom imaju povraćaj bolesti na start, tokom trećeg stadijuma sifilisa, tj. pritajene faze. Ovo znači da osoba jedan vremenski period nije imala nikakve simptome sifilisa, a zatim su simptomi ponovo počeli da se pojavljuju. Ovo se može desiti nekoliko puta.
Kada se relapsi više ne događaju, osoba nije zarazna kontaktom. Ali žena u latentnoj fazi bolesti i dalje može preneti zarazu svojoj nerođenoj bebi, i može imati pobačaj ili može doći do smrti fetusa tokom trudnoće, a može i roditi bebu koja ima infekciju (kongenitalni sifilis)
Kasni stadijum sifilisa
Ovo je najdestruktivnija faza sifilisa. Ako se ne leči, tercijarni stadijum sifilisa može početi i svega godinu dana nakon infekcije, ali i u bilo kom drugom trenutku tokom života osobe. Moguće je da osoba koja ima sifilis nikada i ne iskusi ovaj stadijum bolesti. U ovoj fazi, osoba sa sifilisom nije zarazna.
Tokom ove faze, posledice sifilisa mogu biti ozbiljni problemi sa krvnim sudovima i srcem, mentalni poremećaji, slepilo, problemi sa nervnim sistemom, čak i smrt. Simptomi tercijarnog sifilisa, zavise od komplikacija koje se razviju. Komplikacije uključuju:
Gumatozni sifilis ili gumata. Uključuje pojavljivanje ružičastih mesnatih tkiva u obliku izraslina, koja sadrže bakteriju sifilis. Gumata je retka, a ako se pojavi izrasline mogu varirati od 1mm do 1 cm u prečniku. Mogu se pojaviti na koži, kostima, mukozoidnim membranama, očima, u respiratornom sistemu, gastrointestinalnom traktu. Antibioticima se sifilis leči i zaustavlja razvoj gumate. Ipak, ožiljak koji se formira nakon uspešnog lečenja, verovatno neće nestati.
Kardiovaskularni sifilis, koji pogađa srce i krvne sudove. Komplikacije ove vrste obično počinju kao zapaljenje arterija. Uništavanje koje donosi ovakav sifilis može biti opasan po život. Dalje komplikacije ka kojima može da vodi su: sužavanje krvnih sudova koji snabdevaju srce krvlju, što može izazvati bol u grudima (angina), srčani udar, i verovatno smrt. Oštećenje srčanih zalizaka može dovesti do otkazivanja rada srca. Može dovesti i do aneurizme aorte, tj. ako krvni sud isuviše oslabi, može doći do njegovog pucanja i time do smrti. Lečenje sifilisa je antibioticima, time se može izlečiti infekcija i sprečiti razvoj kardiovaskularnog sifilisa.
Neurosifilis, koji pogađa mozak ili membranu koja prekriva mozak, kao i kičmenu moždinu. On može voditi do uništavanja u mnogim oblastima nervnog sistema: rezultat može biti gubitak vida, gubitak kontrole nad udovima, i gubitak mentalnih sposobnosti. Simptomi neurosifilisa obično uključuju:
-
Promene ličnosti : zbunjenost i razdraženost
-
Gubitak sluha
-
Problemi sa vidom
-
Smanjena sposobnost koncentracije
-
Gubitak memorije
-
Teškoće u govoru i razumevanju govora
-
Drhtanje ruku i usana
-
Blage glavobolje
-
Neuredan izgled
Ostali simptomi sifilisa su:
-
Široko hodanje
-
Obamrlost ili golicanje ruku ili nogu
-
Bol u mišićima
-
Uništavanje zglobova zbog manjka osećaja.
-
Nesposobnost da se kontroliše stolica i mokrenje
Neurosifilis se deli na meningo-vaskularni neurosifilis i parenhimatozni sifilis. Za mnoge forme neurosifilisa potrebne su godine da se razviju. Za meningovaskularni sifilis potrebno je od 5 do 12 godina da se razvije, a za parenhimatozni sifilis, potrebno je od 15 do 25 godina. Ljudi koji pored sifilisa imaju i HIV virus imaju tendenciju da simptome neurosifilisa razviju brže. Lečenje sifilisa antibioticima je uspešno, uklanja infekciju i zaustavlja razvoj neurosifilisa, ali šteta koja je nanesena, ne može biti otklonjena.
Kongenitalni sifilis
Kongenitalni sifilis ili urođeni sifilis, odnosi se na sifilis koji je prenesen sa majke na dete tokom trudnoće ili tokom porođaja i izlaska bebe. Centri za kontrolu i prevenciju bolesti u SADu, snažno preporučuju da sve trudnice budu testirane na sifilis, zbog opasnih posledica trudnoće za vreme infekcije sifilisom ili rođenja deteta sa kongenitalnim sifilisom. Testiranje bi trebalo da se uradi:
-
Tokom prve prenatalne posete za sve trudnice
-
Na početku trećeg trimestra trudnoće i ponovo pred porođaj za žene koje su u visokom riziku od dobijanja sifilisa
Urodjeni sifilis povećava rizik za smrt fetusa i zdravstvene komplikacije kod novorođenčeta. Sifilis ulazi krvni sistem novorođenčeta preko placente, uzrokujući infekciju novorođenčeta ili smrt fetusa. Simptomi kongenitalnog sifilisa uključuju:
-
Visoko zarazni vodnjikavi gnoj iz nosa
-
Bolno zapaljenje koštane membrane
-
Zarazni osip-koji se često pojavljuje na dlanovima i tabanima.
-
Smanjenje broja eritrocita (crvenih krvnih ćelija) u krvi (anemija)
-
Uvećanje jetre i slezine
-
Oticanje limfnih čvorova
-
Neuspešan normalan rast i razvoj
Zbog činjenice da postoje druge bolesti sa sličnim simptomima, precizna dijagnoza je veoma važna za uspešno lečenje sifilisa.
Izvor: WebMD
Plank (izdržaj) je statična vežba tokom koje rade skoro svi mišići u telu, što je čini jednom od najpopularnijih vežbi na svetu.
Za njeno izvođenje treba imati određenu snagu, a da bi pokazala rezultate, važno je naravno koliko dugo držimo izdržaj u skleku. Pri izvođenju ove vežbe maksimalno se koriste mišići stomaka i zadnjice. Iako se oslanjamo na ruke, zapravo najviše uprežemo stomačne mišiće koji drže telo u vazduhu.
Da bi izvođenje planka pokazalo rezultate, najvažnije je koliko dugo držimo telo u vazduhu. Naime, to ne bi smelo biti manje od deset sekundi, a zavisno o kondicije vežbača, taj period se vremenom može produžiti sve do 60 sekundi, pa i duže naravno.
Kod izvođenja planka treba težiti tome da izvedemo tri izdržaja od 60 sekundi zaredom.
Sasvim je ok krenuti sa kratkim plankovima, onima ispod jednog minuta, jer ćete i učiniti dosta za svoje telo, kaže Doug Sklar, lični trener i osnivač dobrotvorne organizacije
Ako vam je lakše da radite kraće plankove, Sklar preporučuje da držate plank 10 sekundi, zatim odmorite 5 do 10 sekundi, te ponoviti plank od 10 sekundi. Napravite tri do šest ponavljanja. Praktično na isti način osnažujete telo jer koristite mišiće istu količinu vremena kao da držite plank 30 do 60 sekundi bez pauze, ističe trener.
Ako lako možete izdržati jedan minut u planku, težinu vežbe možete povećati jačim stiskanjem stomaka, gluteusa i kvadricepsa. Važno je ne forsirati se i ne držati plank duže nego što možete.
Preveliko naprezanje da izdržite u položaju planka može značajno da optereti donji, lumbalni dio leđa. Kako se umarate, lumbalni deo leđa počinje da se savija, što povećava rizik od povrede, upozorava Sklar i zaključuje:
Kada se izvodi pravilno, plank vam može pomoći da učvrstite praktično čitavo telo.
Danas se pouzdano zna da rani rast i pravilan razvoj motorike nije rezultat samo procesa organskog sazrevanja, već i učenja određenih radnji. Ne možemo da utičemo na redosled pojave pokreta i aktivnosti, što znači da ne možemo da naučimo dete da sedi ili ustaje pre nego što dostigne određeni stepen zrelosti. Ali zavisno od stimulansa koje dete dobije postojaće razlika u kvalitetu njihovog izvođenja. Angažovanje roditelja i odraslih u njegovom okruženju može da omogući maksimalan razvoj njegovih potencijala.
Osnovne potrebe novoređenčeta nisu samo hrana, nega i ljubav, već i zadovoljenje potrebe za kretanjem. A to može da se ostvari fizičkim vežbanjem. Roditelji sa nestrpljenjem očekuju svaki novi bebin pokret, ali to uglavnom pasivno posmatraju iz straha da će je povrediti ili zato što ne znaju da je njoj potrebna pomoć da bi savladala određenu aktivnost. U najranijem uzrastu, zbog ograničene mogućnosti kretanja, bebe možda deluju bespomoćno, ali to ne znači da ih je lako povrediti. Vežbanje za bebu nije veći napor od onog kome je izložena prilikom povijanja ili kupanja. Ali se od tih aktivnosti razlikuje po cilju, a to je uspostavljanje rada i jačanje koštano-mišićnog sistema. Ciljanim vežbama se postiže potrebna čvrstina zglobova i mišića, kao i pravilno oblikovanje tela. Za rast i razvoj je neophodno i dobro funkcionisanje unutrašnjih organa, što se postiže pravilnom ishranom, ali i vežbanjem. Preporučuje se da se za vreme vežbanja roditelji direktno obraćaju detetu, pričom, pesmom, dodirivanjem, ohrabrivanjem, jer se na taj način uspostavlja dobra komunikacija sa detetom.
Kako vežbati?
U najranijem uzrastu na stimulaciju dobijamo refleksni odgovor, ali kako dete sazreva i uvežbava pokrete, ubrzo prepoznaje šta od njega očekujemo i počinje da odgovara. To će biti brže i uspešnije ako se odvija na obostrano zadovoljstvo. Zato sa bebom treba vežbati isključivo kada je zdrava i raspoložena, a isto važi i za roditelje.
Preporuka je da se vežba svakodnevno, u trajanju 15 do 30 minuta, nekim ustaljenim ritmom, pre kupanja ili pre povijanja, poštujuci bebino raspoloženje. Ako tokom vežbi primetite promenu u ponašanju deteta, prekinite ih. Jedan od razloga može da bude i premor. Svaki roditelj već nakon nekoliko dana može da prepozna šta detetu prija i koliko dugo vežbe treba da traju. Takođe ne treba vežbati sa detetom neposredno posle jela, ali ni kada je gladno.
Najbolji uvod u vežbe je masaža. Može se primenjivati od najranijeg uzrasta kada utiče na opuštanje mišića koji su bili zgrčeni zbog položaja koji je beba zauzimala još u majčinom stomaku. Prema uzrastu deteta, praćenjem njegovog psihomotornog razvoja, prilagođava se i program vežbi.
Iako se ne mogu povući jasne granice, u prvoj godini života možemo da izdvojimo nekoliko karakterističnih perioda razvoja:
-
u prva tri meseca života vežbe imaju za cilj da bebu opuste, posebno ruke i noge
-
od trećeg do šestog meseca aktiviraju se i jačaju velike grupe mišića, leđa, vrata, stomaka, ruku, nogu
-
od šestog do devetog meseca rade se vežbe kao priprema za puzanje i održavanje stabilnog sedećeg položaja
-
od devetog do dvanaestog meseca bebu treba pripremiti za uspravan položaj i hod.
Redosled pojave određenih aktivnosti je isti kod svih mališana, ali nije i vreme njihovog javljanja. Ono zavisi, ne samo od individualnih razlika, već i od spoljašnjih stimulansa kojima je beba izložena, kao i angažovanja roditelja. Takođe, ne treba porediti trenutne mogućnosti deteta sa njegovim vršnjacima, jer to može da poveća očekivanja roditelja ili da ih obeshrabri i utiče na to da odustanu od vežbanja sa bebom.
Izvor: centarsm.co.rs
1...370371372...508Stranica 371 od ukupno 508