Naslovna Blog Stranica 293

Vladeta Jerotić: Karl Gustav Jung-  Životni put

Karl Gustav Jung rođen je 1875. godine u Kesvilu, kanton Turgau, u Švajcarskoj, kao sin protestantskog sveštenika, u znaku »svinje«. Ovo je Jungov sopstveni humoristični komentar, jer u kineskom kalendaru 1875. godina stoji pod ovim znakom, kao simbolom tame. U svome detinjstvu, kako dobro primećuje Herbert Rid (Herbert Read) u svojoj studiji ο Jungu posvećenoj njegovom 85. rođendanu, Jung je već utvrdio da je svet taman i nerazumljiv i da površna objašnjenja koja mu stariji pružaju ο “realnosti”, ne odgovaraju toj realnosti.

Kada je u Bazelu završio sve potrebne škole za upis na fakultet, a još i u toku gimnazijskog školovanja, pomišljao je najpre, da razreši tamu prošlosti i u njoj zagonetku starih rasa i naroda, želeći da studira arheologiju; onda mu se učinilo zanimljivije razvejavanje tame jezika i vavilonske zbrke oko njihovog porekla, pa je razmišljao da bi trebalo da studira filologiju; najzad je odlučila najveća misterija života, njeni biološki koreni, što ga je opredelilo da studira medicinu.

Jungovi preci i sa očeve i sa majčine strane u više generacija bili su fakultetski obrazovani ljudi, i to poznati teolozi i lekari. Njegov ded, sa očeve strane, poreklom Nemac, bio je pesnik i lekar u isto vreme i sa preporukom Aleksandra fon Humbolta došao je u Bazel, postao profesor anatomije i osnovao prvu bolnicu za nervno i duševno bolesnu decu.

Godine detinjstva i dečaštva Jung je proveo u dosta mučnoj i povremeno vrlo nesređenoj porodičnoj sredini, materijalno obezbeđenoj, emotivno, međutim, neusklađenoj zbog suprotnih temperamenata i želja roditelja.

Otac je studirao teologiju i postao sveštenik manje zato što je ovo želeo, više iz finansijskih razloga, jer mu se iznenada ukazalo dostupno nasledstvo jednog umrlog srodnika koji je u zaveštanju zahtevao da se novac utroši na studiranje teologije. Sumnja u pogledu pravog izbora poziva, ali i dublja sumnja u istinitost onoga čime se bavio, i što je drugima prenosio, nagrizale su Jungovog oca, izgleda, sve do smrti, i ove sumnje nisu mogle a da ne ostave traga na njegovog mladoga sina koji je dosta rano počeo, i to na originalan način, da se bavi metafizičkim pitanjima. Jungova majka, vrlo obrazovana žena za ono vreme, znatiželjnija i šireg interesovanja od svoga muža, dosađivala se u braku, postajala čas razdražljiva i naprasita prema mužu i detetu, nazivajući njegovo svojeglavo ponašanje »sramotom za porodicu«, čas je bila depresivna i telesno bolesna odlazeći u takvom stanju u bolnicu na lečenje. Ovakvo stanje u porodici uticalo je da je Jung sve do kraja puberteta, i pored jasnih znakova koji su označavali vrlo individualan i svojevrstan razvoj ličnosti, patio od niza psihičkih i telesnih bolesti koje su ukazivale na jake sukobe u njegovoj duši. U jednom periodu teške krize koja je zavladala u odnosima Jungovih roditelja, kada je u jednom trenutku došlo i do privremenog razvoda, Jung je patio od ekcema po čitavom telu, za koji je sam kasnije pisao da je bio izazvan psihogeno. U dobu od pet-šest godina nedeljama je patio od nesanice i noćnih strahova. Snovi su mu bili još tada, u najranijem detinjstvu, ne samo obilni i raznovrsni, već i krajnje neobični i za detinji uzrast u kome je bio, vrlo složeni. Njegovo interesovanje za snove kojima će kasnije, u toku svoga naučnog razvoja, posvetiti znatno vremena i plodne pažnje, počelo je još iz detinjstva, kada se mučio da protumači neki svoj san koji je već onda bio bogat neobičnim simbolima. U sedmoj godini patio je od napada gušenja, neke vrste pseudokrupa, izazvan isključivo psihičkim razlozima. U devetoj godini prvi put je doživeo znake rascepa ličnosti, kasnije je pisao ο ličnosti br. 1 i ličnosti br. 2, koje su se jedna prema drugoj odnosile neprijateljski. Ovakvo stanje izazivalo je u Jungu doživljavanje jakog straha, a unutarnja sigurnost bila je ozbiljno uzdrmana. U to doba osećao je snažnu potrebu da se izdvoji od drugih ljudi, da stvori nešto samo za sebe, što će biti njegova tajna i što mu može u teškim momentima da pruži zaštitu ili utehu. I on je zaista napravio za sebe jednog čovečuljka od drveta kome je pridodao jedan sjajan kameni šljunak iz Rajne, koji je on sam šareno obojio vodenim bojama. Ovaj svoj mali totem pažljivo je sakrio na tavanu i tamo je povremeno odlazio da ga vidi kada mu je bilo teško, kada je bio siguran da ga neće niko videti. U ovom događaju treba videti početak Jungove neodoljive privlačnosti prema tajni, najpre onoj u prirodi, zatim u ljudskoj duši, dalekoj istoriji ljudskog roda, transcendentnoj i kosmičkoj.

Posle završenih studija medicine opredelio se za u to vreme vrlo malo privlačnu specijalizaciju psihijatrije, pri čemu je imao sreću da već u 25-toj godini postane asistent tada vodeće ličnosti psihijatrije u svetu, Eugena Blojlera, na njegovoj klinici u Cirihu. U 27. godini boravio je neko vreme na studijama psihopatologije u Parizu kod Pjer Zanea (Pierre Janet); u tim godinama je i doktorirao. Dve godine kasnije objavio je originalan rad: Eksperimentalna istraživanja ο asocijacijama kod zdravih (poznat do danas kao Jungov asocijacioni test), a u 30. godini izabran je za docenta za psihijatriju na ciriškom univerzitetu.

Nezadovoljan radom i načinom ispitivanja psihijatrijskih bolesnika na ciriškoj klinici, pri čemu se malo vodilo računa ο ličnosti bolesnika, dubljem smislu i značenju njegovih simptoma, kao i čitavoj njegovoj prošlosti, Jung se upustio u analizu onih ispoljavanja duševno poremećenih ljudi preko kojih je naslućivao da može da dopre u pozadinu svesti, u nesvesno, koje je svojim bogatstvom obećavalo istraživaču otkrića do tada nepoznatog rudnika čije je eksploatisanje trebalo da bude neiscrpno i da predstavlja radikalan zaokret u psihijatriji uopšte. Prvi plod ovakvog Jungovog otkrića bila je njegova knjiga: Ο psihologiji demencije prekoks, iz 1906. godine. Ova knjiga je uspešan ishod Jungovog naročito marljivog izučavanja jedne stare pacijentkinje na ciriškoj psihijatrijskoj klinici koja je tamo provela skoro četrdeset godina, dijagnostikovana kao katatona shizofrena demencija, a koja je uporno ponavljala neke stereotipne pokrete rukama čiji je dublji smisao Jung uspeo da odgonetne.

Jedini čovek koji se bavio sličnim originalnim istraživanjem, doduše kod neurotičnih pacijenata, bio je u ono vreme Sigmund Frojd (S. Freud), koji je Junga odmah snažno privukao, a prema kome nije bio ravnodušan ni njegov šef klinike, klasični, ali originalni psihijatar Eugen Blojler. Godina 1907. predstavljala je odlučnu prekretnicu za dalji tok života i naučnog stvaranja Karl Gustava Junga. To je bila godina prvog susreta Frojda i Junga, februara meseca u Beču, na Frojdov poziv. Dvojica uglednih naučnika, psihijatara, od kojih je jedan svojim otkrićima već bio izazvao gotovo svuda žestoku reakciju protesta ne samo protiv onoga što je otkrio i objavio, već i protiv svoje ličnosti, a drugi koji je tek otpočinjao svoj naučni put i na njemu već bio zapažen, razgovarali su toga februarskog dana od jedan čas u podne trinaest časova neprekidno i na kraju razgovora, u euforiji koju su jedan u drugom izazvali, bili su u stanju da se zakunu na doživotno prijateljstvo. Jung je u pismu Frojdu od 31. III 1907. naveo da je poseta za njega lično značila »sedmo nebo«, a u svojoj autobiografiji pisao je ο susretu sledeće: »Frojd je bio prvi zaista značajni čovek koga sam sreo. Nijedan drugi čovek iz moga tadašnjeg iskustva nije mogao da se sa njime meri. U njegovom stavu nije bilo ničega trivijalnog. Ocenio sam ga kao izvanredno inteligentnog, oštroumnog i u svakom pogledu značajnog.« Frojd je na sličan način bio impresioniran Jungovom ličnošću, njegovom neobuzdanom vitalnošću, bogatom moć| predstavljanja, sugestivnom snagom u formulisanju najsmelijih hipoteza, beskompromisnom energičnošću. U njemu je Frojd odmah prepoznao svojstva vodeće ličnosti i već posle kraćeg vremena prijateljstva nazvao ga je »sinom i naslednikom«.

Pre ovih događaja, 1903. godine. Jung se oženio Emom Raušenbah, sa kojom je imao skladan i srećan brak, sa petoro dece, a koja mu je sve do svoje smrti, 1955. godine, ostala verna i dragocena saradnica.

Godine 1909. Jung napušta svoje mesto na psihijatrijskoj klinici da bi se sav posvetio naučnom radu i svojim pacijentima. Sve do 1913. godine zadržao je mesto docenta, držeći predavanja iz psihopatologije u kojima je glavno mesto zauzimala psihoanaliza Sigmunda Frojda.

Originalna i samosvojna ličnost Jungova, nove ideje koje je razvio, a koje su sve više dolazile u sukob sa osnovnim postavkama Froj dove psihoanalize, sigurno i neke lične karakterne i neurotične Frojdove i Jungove crte, bitno su uticale na konačan raskid prijateljskih odnosa i dalju naučnu saradnju dvojice velikana. Definitivnom razilaženju naročito je doprinelo objavljivanje nove Jungove knjige Preobražaji i simboli libida, 1912. godine, u kojoj su izašla na videlo duboka neslaganja između tvorca psihoanalize i osnivača »kompleksne« ili »analitičke« psihologije Karl Gustava Junga. Možda je Frojdov isključiv stav prema seksualnosti, njegovo prenaglašavanje prednosti i značaja ovog ljudskog nagona za sve životne manifestacije čoveka, uključujući i one svih njegovih duhovnih i kulturnih potreba, bio jedan od važnih ili možda i najvažniji klin koji je već rano počeo da neprimetno i sigurno razdvaja ovu dvojicu prijatelja.

“Bilo je očevidno”, piše Jung u autobiografiji, “da seksualna teorija leži Frojdu na srcu u neuobičajenoj meri. Kada je ο njoj govorio, njegov ton je postajao nametljiv, skoro plašljiv, i od njegovog kritičnog i skeptičnog ponašanja više se ništa nije moglo da primeti… Ovo je učinilo na mene snažan utisak: seksualnost za njega znači numinozno.”

Tri godine kasnije, 1910. godine, Jung je ojačao ovaj utisak posle razgovora sa Frojdom u kome mu je ovaj rekao: “Moj dragi Jung, obećajte mi da nećete nikada napustiti seksualnu teoriju. To je od svega najvažnije. Mi moramo od toga da napravimo dogmu, nepokolebljiv bastion. Ovo mi je on rekao pun strasti i u tonu kao kad bi otac rekao: i obećaj mi jedno, dragi moj sine, da ćeš svake nedelje ići u crkvu.”

Pošto ostavljamo za kasnije opširnije raspravljanje ο učenju i novim idejama Karl Gustava Junga, kao i kritički osvrt na ovo učenje, pomenimo sada samo letimično glavna Jungova dela kako su u toku niza godina njegovog dugog života objavljivana, priznanja koja je za života stekao, a ukažimo još i na skoro neverovatan obim njegovih interesovanja.

Među objavljenim delima Junga, kojih već sada ima preko trideset, ističemo kao izuzetno značajna, originalna i za dalji razvoj psihijatrije, psihoanalize i psihologije plodna i podsticajna sledeća: Psihološki tipovi, 1920, Odnos između Ja i nesvesnog, 1928, Duševni problem današnjice, 1931, Psihologija i religija, 1940, Psihologija i alhemija, 1944, Simbolika duha, 1948, Ο psihološkoj energetici i biću snova, 1948, Ajon (istraživanje istorije simbola), 1951, Studija ο arhetipovima, 1954.

Mnogobrojna putovanja, od kojih ona po severnoj Africi i Keniji, kod Pueblo Indijanaca u Arizoni i Novom Meksiku, pomogla su Jungu da otkrije i pokaže velike sličnosti koje postoje između sadržaja nesvesnog nekog modernog evropskog čoveka i izvesnih manifestacija tzv. primitivne psihe i njenih mitova; susreti i lična prijateljstva sa značajnim naučnicima, umetnicima i političarima njegovog vremena, mnogobrojna predavanja koja je godinama održavao na raznim američkim i engleskim univerzitetima, učihili su Junga vodećom ličnošću internacionalnog naučnog istraživanja u oblasti dubinske psihologije.

Godine 1930. dodeljeno mu je počasno predsedništvo Nemačkog lekarskog društva za psihoterapiju, a 1933. godine predsedništvo Internacionalnog lekarskog društva za psihoterapiju. Iste godine postao je titularni profesor na Tehničkoj velikoj školi u Cirihu, a 1944. Godine redovni profesor za medicinsku psihologiju u Bazelu.

Postao je počasni doktor mnogih univerziteta u svetu: u Londonu, Oksfordu, Njujorku, Vorčešteru, Harvardu, Cirihu, Zenevi, Benaresu, Kalkuti itd.

Poslednjih 20 godina života Jung je proveo većinom bez pacijenata i predavanja, samo sa prijateljima i užom rodbinom, u povučenosti lepog mestašca Kisnahta, na jezeru pored Oiriha, koje je Jung davno izabrao da u njemu živi, gde je podigao kuću prema sopstvenim nacrtima i, takoreći, svojim rukama, mentalno izvanredno svež i prisutan za duhovne probleme vremena, posvećujući glavnu pažnju uporednoj religiji, mitologiji, simbolima i alhemiji.

U 86. godini života, 6. juna 1961. godine, umro je Karl Gustav Jung, jedan od najinteresantnijih i najoriginalnijih mislilaca našeg veka, u kome kao da se još jednom otelovio srednjevekovni medicinar, filozof i alhemičar Teofrastus Paracelzus.

  ordinacija.tv     Izvor: fenomeni.me

Šta se događa sa vama ako živite bez vođenja ljubavi?

Još su drevni Grci za žene koje neko vreme apstiniraju govorili da pate od histerije, a “histera” je latnski naziv za matericu

Mit je kako muškarci lakše podnose dane ili mesece bez seksa od žena. Na stranu samci, svaki peti čovek u braku ili vezi nije se seksao u proteklom mesecu, a sve je više njih koji u braku žive samo kao cimeri.

Užurban stil života prepun stresa, briga o bolesnim roditeljima ili rođenje deteta su neki od razloga zamiranje seksualne strane odnosa, ali znatno veći problem predstavlja fizičko i emotivno udaljavanje partnera koje rezultuje smanjenjem privlačnosti i želje za supružnikom.

Sve češći problem, a tabu

To je problem kojim se treba pozabaviti i reagovati u trenutku u kom se događa, a ne godinama i mesecima kasnije – jer je šteta odnosu tada već nanesena. To ne podrazumeva realne situacije u kojima je seks onemogućen, već one u kojima se seks planski izbegava, a to tek retkima ne predstavlja problem. To postaje i sukob ega – strana koja ne želi seks ne razmišlja o osećanjima i potrebama svog partnera, dok onaj koji ga želi ispada kao onaj kome je ‚‚samo do toga”.

Realno, seks u odnosu je normalna pa i prirodna stvar za očekivati, a njegova učestalost zavisi o samom odnosu.

Predrasuda je da su muškarci uvek ili većinom ti kojima nedostaje seksa u braku, brojne studije pokazuje da seks u jednakoj mjeri ‚‚uskraćuju” pripadnici oba pola.

Nervoza je nešto što svi pripisuju apstinenciji

Bio loš, odličan ili onaj osrednji – seks je osnovna potreba ljudi. I dok neki lakše podnose apstinenciju, drugi mogu poludeti u ‚‚danima suše” te se ponašati posve u neskladu sa svojim karakterom. Dok se o tome kako muškarci podnose apstinenciju više priča, na račun one ženske nastaju brojni vicevi i teorije o histeriji i nervozi koju izaziva celibat.

Još su drevni Grci za žene koje neko vreme apstiniraju govorili da pate od histerije, a “histera” je latnski naziv za matericu.

Verovalo se kako žene seksom dobijaju impuls zadovoljstva koji putuje od materice po celom organizmu, a u njegovom nedostatku pate svi organi. Rezultat je nervozna žena, koja svoje frustracije leči na okolini. I dok je to bila vladajuća teorija koja se kao histerija još u prošlom veku lečila vibratorima, stručnjaci danas govore o tome što se stvarno događa u ženskom telu prilikom većih faza apstinencije.

Biologija potreba

Kod žena u plodnoj fazi, odnosno od početka menstruacije do klimaksa, želja za seksom pojačava se i smanjuje sukladno danima menstrualnog ciklusa. Tokom ovulacije, obično sredinom ciklusa – potreba za seksom je najjača.

Takođe, ona se nešto povećava u samim danima pred menstruacije, a u to doba seks najviše “nedostaje”. Budući da se seksom stimuliše lučenje hormona sreće, psihi definitivno nedostaje taj ‚‚izduvni ventil”, ali posledice na ženu nisu ništa jače nego one na muškarce, tvrde lekari.

I dok je ženska masturbacija nekada bila tabu, brojna moderna istraživanja potvrđuju da se i žene olakšavaju na taj način, posebno u periodima apstinencije. Iako je to u globalu u nešto manjoj meri nego muškarci, svakako je česta pojava.

ordinacija.tv   Foto: shutterstock  Izvor: express.hr

Ruzmarin protiv reume, opadanja kose, astme, artritisa, ekcema, akni (RECEPTI)

0

Ova divlja aromatična biljka može da se pronađe na mestima na kojima se nalaze stenoviti obronci krečnjaka neposredno uz more. Prepoznatljiv je po svojim cvetovima karakteristično plavo-ljubičaste boje i listovima koji podsećaju na borove iglice, a žbun ruzmarina doseže visinu i do čak šest metara. Razlog velike popularnosti ove biljke je njegov aromatičan miris i eterično ulje koje se pravi od njega. U nastavku teksta otkrićemo vam kako možete koristiti ruzmarin kao lek protiv raznih bolesti i zdravstvenih problema.

Lekovita svojstva ruzmarina su neverovatna

Ova mediteranska biljka već se vekovima koristi kao začin u pripremi hrane, a najčešće se može naći u italijanskoj kuhinji. Međutim, osim što brojnim jelima daje lep i prijatan ukus, on samim unošenjem putem varenja u naš organizam dovodi do ubrzavanja metabolizma i čisti digestivni trakt. Ruzmarin kao lek u narodnoj medicini preporučuje se osobama koje imaju tegoba sa žuči kao i onima koji pate od čestog nadimanja.

Poboljšava pamćenje

Veoma uspešno se pokazao i kad je u pitanju unapređivanje funkcija mozga. Naime, u tradicionalnoj medicini Grka i Arapa odavno se koristio čaj od ruzmarina za bolje pamćenje, a i dan danas se ovaj napitak koristi u iste svrhe.

Osim toga, neka nova medicinska istraživanja ukazuju da  konzumiranje 750 mg sušenog ruzmarina zajedno sa sokom od paradajza može poboljšati memoriju kod zdravih odraslih osoba, a kod starijih sprečava demenciju, mogućnost dobijanja moždanog udara i razvoj Alchajmerove bolesti.

Izvanredan je borac protiv stresa

U borbi protiv stresa često se koriste sintetički lekovi koji su skupi i neretko deluju kratko. Kako biste izbegli upotrebu ovakvih medikamenata, savetujemo vam da svakodnevno koristite ruzmarin kao lek tako što ćete piti čaj od ove biljke i to jednu šolju ujutru ili uveče. Već smo spomenuli korist eteričnog ulja ruzmarina, pa ćemo vam dodati još savet da ukoliko ga pomešate sa uljem lavande i dodate malo morske soli, dobićete veoma prijatan osveživač prostora koji će vas ujedno opustiti i svojim prijatnim mirisom uticati da se oslobodite stresa i napetosti.

Popravlja cirkulaciju u nogama

Ukoliko imate problem sa niskim krvnim pritiskom i cirkulacijom, možete sasvim prirodno da koristite ruzmarin kao lek za srce da bi eliminisali ove tegobe. Dovoljna je jedna šolja čaja od ove biljke dnevno kako biste već posle 20 dana osećali značajno poboljšanje zdravstvenog stanja. Još jedna od činjenica koja će vas zaintrigirati da upotrebljavate ruzmarin kao lek jeste da on veoma uspešno rešava problem malokrvnosti, naročito kod dece.

Kada su upalni procesi u pitanju, ruzmarin kao lek može da se koristi kod eliminisanja tegoba uzrokovanih gihtom. Takođe je uspešan i u borbi protiv astme, artritisa, raznih oblika ekcema, a sve zahvaljujući kiselinom koja je veoma lekovita i blagotvorna, pa se smatra da sprečava i pojavu melanoma na koži i ima antioksidantno dejstvo u borbi protiv raka.

Izvanredan preparat protiv opadanja kose

Pošto sadrži visok nivo eteričnih ulja, ova biljka se može upotrebljavati i u aromaterapiji i u pripremi različitih losiona u kozmetičkoj industriji. Najčešće se nalazi u proizvodima za negu kože lica, kao i za negu kose. Zbog toga, ruzmarin kao lek za kosu daje fenomenalne rezultate kada je borba protiv alopecije u pitanju.

Primena mešavine ulja ove biljke zajedno sa lavandom, majčinom dušicom i kedrovinom direktno na kožu glave smiruje sve upalne procese i iritacije, a obezbeđuje se brži rast kose.

Kao što smo već pomenuli, možete jednostavno koristiti ruzmarin kao lek za kosu, evo na koji način:

Potrebno je da uzmete po dve pune kašike čaja od ruzmarina i žalfije i da ih prelijete sa litrom ključale vode. Posudu poklopite i ostavite da odstoji dva sata. Potom je uzmite i procedite u posebnu posudu i dodajte 1 litar jabukovog sirćeta. Celu ovu smesu sipajte u čistu staklenu flašu.

Koristite tinkturu ruzmarina tako što ćete masirati teme 10 minuta svakog dana. Nakon tretmana, ostavite da se kosa osuši i da koža glave upije preparat.

Savetujemo da ruzmarin kao lek protiv opadanja kose koristite i ukoliko imate problema sa pojavom peruti i seborejom.

Napravite sami eterično ulje kod kuće

Verovatno ste se prijatno iznenadili na koje sve načine može da se koristi ruzmarin kao lek, a dodaćemo vam još jedan zanimljiv recept koji je veoma jednostavan. Da biste napravili eterično ulje ruzmarina, potrebno je da u avgustu mesecu, kada je vreme cvetanja ove biljke, uberete sveže listove i vrhove grančica i ostavite ih da se u potpunosti osuše.

Tada uzmite čistu staklenu teglu u koju ćete ubaciti jednu ili dve osušene grančice sa listovima i prelijte ih da maslinovim uljem. Preporučljivo je da teglu čuvate dve nedelje na tamnom mestu. Po isteku tog perioda, procedite ulje ruzmarina u drugu teglu i spreman je za upotrebu.

Ovo ulje koristite i protiv akni

Ova biljka je korišćena u starom Rimu kao deo svakodnevne kozmetike. Kao i tada, tako i danas ruzmarinovo ulje deluje veoma blagotvorno na kožu lica, jer je čisti od brojnih bakterija, uklanja mrtve ćelije i daje joj mekoću i elastičnost. Najvažnije je da sve ove efekte postiže momentalno, a da ne isušuje kožu lica.

Zbog svojeg smirujućeg dejstva, treba znati da ruzmarin kao lek protiv akni postiže fenomenalne rezultate.

Potrebno je da skuvate čaj od ove biljke, umočite gazu u njega i da tri puta dnevno natapate područja na kojima su se pojavile akne i bubuljice. Prvo ćete primetiti da se upala ublažava i povlači, a crvenilo smanjuje i postepeno nestaje.

Kako se čaj od ruzmarina priprema

Ukoliko želite da pripremite prijatan, zdrav i osvežavajući napitak, čaj od ruzmarina je pravi izbor. Potrebno je da 1 do 2 kašičice ove biljke prelijete sa 2 dl hladne vode i da kuvate sve dok ne proključa. Nakon toga poklopite i ostavite oko pola sata da odstoji. Ovako pripremljen čaj od ruzmarina možete da pijete 2 do 3 puta dnevno, u zavisnosti od potreba i rezultata koje želite da postignete.

Napravite ruzmarinovo vino protiv reume

Veoma koristan prirodan lek protiv reumatskih tegova dobija se ako uzmete dve pune kašike lišća ruzmarina i potopite ga u 1 litar belog vina. Ovu mešavinu je potrebno ostaviti da stoji 6 dana, a nakon toga treba da se procedi kroz gazu ili cediljku.

Preporučena doza koju treba da konzumirate je jedna čašica ujutru na prazan stomak. Ruzmarinovo vino protiv reume je koristan i efikasan lek, jer blagotvorno deluje na srce, poboljšava njegov rad, podstiče izbacivanje suvišne vode iz organizma putem mokrenja, a pored toga pokreće i normalizuje cirkulaciju.

Izaziva li nuspojave i neželjena dejstva

Korišćenje ruzmarina u bilo kojem obliku je bezbedno ukoliko se pravilno dozira, a dosadašnja naučna saznanja kažu da je potpuno bezbedan za sve ljude.

Međutim, upozoravamo da oralna konzumacija nedovoljno razblaženog ulja ruzmarina može da izazove povraćanje, krvarenje materice, iritaciju bubrega, pojačanu osetljivost na sunčevu svetlost, crvenilo na koži i alergijske reakcije, stoga budite izuzetno oprezni.

Posebnu pažnju treba da obrate trudnice i dojilje, jer ruzmarin može da stimuliše pojavu menstruacije što može da utiče na plod i samim tim da uzrokuje pobačaj. Savetujemo da se o upotrebi ove biljke obavezno prethodno konsultujete sa vašim lekarom.

Pošto sadrži hemikaliju salicipat, koja je slična aspirinu, upotreba ruzmarina ne preporučuje se osobama koje su alergične na aspirin. Takođe, ne savetujemo upotrebu proizvoda od ove biljke pre spavanja, jer smanjuje potrebu za snom.

Izvor: dijetamesecevemene.com

Recepti za sprečavanje opadanja kose i bolji rast

0

Ako imate neuobičajeno veliki gubitak kose, mudro je konsultovati se sa vašim lekarom kako bi isključili ozbiljne zdravstvene poremećaje kao moguć uzrok. Takođe možete probati i neko bilje koje podstiče rast kose i videti da li vam se kosa vraća u pređašnje zdravo stanje.

Melem za kosu od koprive

Sastojci:

  • 300 g svežeg lista koprive

  • 2 l vode

Priprema:

Listove koprive prelijte sa hladnom vodom i ostavite da prenoći. Nakon toga procedite koprivu i dobijenu tečnost sipajte u jednu bočicu. Nakon što operete kosu svojim šamponom i isperete je, pospite kosu tečnošću u kojoj je stajala kopriva i nekoliko minuta masirajte teme glave kako biste ojačali koren dlake. Posle upotrebe tečnosti od koprive ne morate ispirati kosu, već je osušite. Ovaj tretman možete često primenjivati, a promene će ubrzo biti vidljive.

Losion protiv opadanja kose

Sastojci:

  • 15 supenik kašika sitno iseckanog lista koprive

  • 5 kašika cveta kamilice

  • 300 ml vinskog sirćeta.

Priprema: U 1,2 l proključale vode staviti koprivu. Ostaviti poklopljeno 2 sata (ne kuvati, i ne držati na uključenoj ringli). Nakon 2 sata zagrejati vodu i koprivu – tečnost ne sme da proključa.Skloniti sa šporeta, dodati kamilicu, poklopiti i ostaviti 2 sata. Procediti, dodati vinsko sirće. Dobro promesati. Svako drugo veče mazati kosu losionom i malo izmasirati.

Za sprečavanje opadanja kose i bolji rast

Sastojci:

  • 20 g sitno isečenog korena podbela

  •  10 g suvih cvetova nevena.

Priprema: Preliti litrom kipuće vode, ostaviti da vri 10 – 15 minuta, procediti. Još toplim čajem dva puta nedeljno istrljati kožu glave.

Ako ipak primetite da vam kosa i dalje opada i ne izrasta ponovo, porazgovarajte o tome sa vašim lekarom. Možda postoji zdravstveni problem utiče na opadanje kose koji se može lečiti.

ordinacija.tv   Foto: shutterstock

Prof. dr Nestorović: Za grip i viruse postoje odlični prirodni lekovi

0

Deca su najosetljivija i često najbrojnija grupa obolelih od virusa i gripa, iz tog razloga prof. dr Branimir Nestorović, pulmolog i alergolog na Univerzitetskoj klinici “Tiršova” dao je nekoliko saveta roditeljima.

“Grip je popularna bolest. Prošla godina je donela rezultate nekih novih istraživanja i promenila naše mišljenje o gripu. Iako ste sigurno mnogo puta u životu za sebe rekli da imate grip, to u većini slučajeva nije bilo tako. Samo jednom u deset godina se može oboleti od gripa. Otprilike 4-5 puta u životu. Ovo ostalo su bolesti koje liče na grip”, ispričao je lekar.

Doktor Nestorović dodaje da je priča o gripu uvek malo “naduvana” i da svi mi moramo da preživimo određeni broj infekcija u životu, ali da je u retkim slučajevima u pitanju pravi grip.”

Govoreći o tome kako se virusi šire i opstaju na niskim temperaturama, doktor Nestorović kaže da virusi imaju izvesni omotač koji ih štiti tokom zime, te da ispod nule mogu da žive i do pola sata. Leti opstaju čak 10 sati.

“Ako se neko nakašlje i uzme ove novine, a vi ih uzmete u narednih deset sati, možete se razboleti”, objašnjava on.

Nestorović navodi i da su istraživanja pokazala da nama virus gripa zapravo ništa ne radi kao takav. On aktivira naš imuni sistem pa se onda on “okreće” protiv nas.

“Najbolji u borbi protiv virusa su sok od crne zove, sve crveno voće i preventivna upotreba cinka”, preporučuje lekar.

Kada je reč o deci i visokim temperaturama on kaže da, ako je dete dobro raspoloženo i ima temperaturu, to je beznačajno. Tek ako je dete kilavo, spava mu se, leži, loše izgleda, odmah se javite lekaru, a prethodno pokušajte da spustite temperaturu antipireticima i rashlađivanjem.

“Pokazalo se i da gomila prirodnih lekova ima odlična dejstva. Konkretno, odlična stvar je zova – sok od crne zove. U Izraelu je grupa naučnika pokazala da je ona osam puta bolja u borbi protiv gripa od bilo kog leka. Ali samo kao sok, ako se ovako konzumira može da bude otrovna. Sok mogu da konzumiraju i bebe”, otkriva doktor Nestorović.

“Takođe, sve crveno voće sadrži antocianine, materije koje se vezuju i sprečavaju virus da uđe u ćeliju. Sve crveno voće, aronija, borovnica, ribizle, maline. To su antivirusni lekovi i najbolji vid prevencije. Osim toga, Američka akademija za porodičnu medicinu preporučuje i preventivno uzimanje cinka u niskim dozama, 5-7 mg za decu, 10-15 mg za odrasle, od oktobra do aprila. To je odlično kao prevencija i u lečenju respiratornih infekcija.

Cink stimuliše imunitet i blokira receptore gde se vezuju virusi, ali i bakterije. Zauzima njihovo mesto i sprečava da se oni tu vežu. Deca koja uzimaju cink dokazano imaju pet puta ređe proliv, tri puta ređe infekcije, viši koeficijent inteligencije i bolje su rasla”, objašnjava doktor Nestorović.

Pivo-delovanje na zdravlje: Štiti srce, sprečava dijabetes, snižava krvni pritisak, jača potenciju…

0

Važno je naglasiti da ispijanje piva može biti korisno za zdravlje ako ne preterujete sa količinom, odnosno ne popijete više od pola litre na dan. Sve više od toga imaće kontra efekat i loše delovati na zdravlje vašeg organizma – povećaće rizik od bolesti srca, moždanog udara, bolesti jetre itd.

Ukoliko se budete držali preporučene količine, prednosti za zdravlje su sledeće:

Izvor vitamina B

Pivo u sebi sadrži nekoliko vitamina iz B kompleksa (B1, B6, B2, B12). Vitamin B1 je poznat kao „anti-stres“ koji štiti imunološki sistem. Vitamin B2 deluje kao antioksidans i može sprečiti rano starenje i razvoj bolesti srca. Vitamin B6 pomaže u proizvodnji serotonina, melatonina i norepinefrina koji utiču na nesanicu. Vitamin B12 je posebno važan za zdravlje crvenih krvnih zrnaca i nervnih ćelija i za stvaranje dobrog raspoloženja. Oni koji konzumiraju pivo imaju za 30% više vitamina B od onih koji ne piju pivo.

Jača potenciju

Najnovije otkriće seksologa Ket Van Kirk će obradovati sve pivopije. Naime, nekoliko čaša piva, pre seksa, muškarcima pomaže da se bolje iskažu u krevetu. U svojoj knjizi “Rešenja za bračni seks: Pravi vodič za spas seksualnog života”, ona navodi da pivo sadrži gvožđa, koje podstiče cirkulaciju i dovođenje krvi u penis pa su erekcije duže i intenzivnije, kao i da osolobađa velike količine fitoestrogena, koji, dokazano, odlažu orgazam. Reč je o biljnim materijama u pivu koje deluju slično kao ženski polni hormon estrogen.

Štiti srce

Jedno pivo na dan može smanjiti rizik od srčanih bolesti za trećinu, tvrde stručnjaci sa Mediteranskog neurološkog instituta u Italiji. Studijom su obuhvatili više od milion muškaraca i žena te su otkrili da oni koji umereno piju pivo imaju 42 posto manji rizik od srčanih bolesti u poređenju sa ljudima koji ne piju. Njihova preporuka je svaki dan popiti jedno pivo od pola litre koja ima pet posto alkohola.

Istraživanje American Heart Association (američkog srčanog udruženja) pokazalo je da umereno ispijanje alkohola usporava pad nivoa dobrog holesterola, a to je dobro za zdravlje srca.

Sprečava dijabetes

Šansa za razvoj dijabetesa je manja kod ljudi koji piju pivo u odnosu na one koji ne piju, pokazala je to studija objavljena u Evropskom udruženju za proučavanje dijabetesa (European Association for the Study of Diabetes).

Oni koji popiju jedno do šest piva u nedelju dana imaju 21 posto manju šansu za razvoj bolesti, rekli su.

Druga studija napravljena je na Univerzitetu Harokopio u Ateni. Tamošnji stručnjaci proučavali su 1500 muškaraca pa otkrili da manji dnevni unos piva u telo može prepoloviti stopu dijabetesa, posebno kod onih koji se uz to hrane zdravo. Rekli su da je ta navika zaustavila nivo šećera u krvi da ne naraste do opasne visine i povećala telesni odgovor na insulin.

Jača mozak

Prema jednom istraživanju, ljudi koji su popili nekoliko piva bili su brži u rešavanju zagonetki od svojih treznih kolega i to za 30 posto. Naime, stručnjaci kažu da pivo sadrži silikon koji pomaže u zaštiti našeg mozga od nakupljanja različitih jedinjenja koja mogu uzrokovati pad kognitivnih sposobnosti.

Istraživanje Univerziteta Lojola u Čikagu pokazalo je da je kod ljudi koji umereno piju 23 posto manja šansa od razvoja Alchajmerove bolesti.

– Naša preporuka nije da ljudi koji nisu pili alkohol to počnu, ali umerena konzumacija, ako je zaista umerena, može biti korisna – pojasnio je glavni autor studije Edvard Nifsi.

Pod umereno se, kaže, smatra najviše dva pića dnevno za muškarce i jedno za žene. Takođe, naglašava da je preterivanje sa alkoholom, tri do pet, i više, pića na dan povezano s većim rizikom od Alchajmerove bolesti.

Jača kosti

Isti sastojak koji štiti mozak, štiti i naše kosti, a to je spomenuti silikon. Pomaže u učvršćivanju kostiju, prema podacima objavljenim u International Journal of Endocrinology.

Po studiji objavljenoj u časopisu American Journal of Clinical Nutrition – muškarci koji popiju jedno ili dva piva dnevno imaju veću gustinu kostiju ruke od onih koji uopšte ne piju. S druge strane, oni koji piju više i preteruju sa alkoholom, imaju slabije kosti pa je važno biti umeren.

Čuva od bolesti

Istraživanja pokazuju da pivo može pomoći u smanjenju upalnih procesa u telu. A to je važan podatak jer su upale temeljni uzrok mnogih bolesti. Studija objavljena u Molecular Nutrition and Food Research pokazala je da je hmelj taj koji ima protivupalna svojstva, a jedan je od glavnih sastojaka piva.

Kada su ga testirali, naučnici su otkrili da hmelj u obliku piva ometa jedinjenja u telu koja su uzročnici upala.

Studija Univerziteta Oregon o zdravlju i nauci je pokazala da jedno do dva pića na dan mogu podstaknutii imunološki sastav u borbi protiv infekcija.

Olakšava disanje

Umereno uživanje u ispijanju piva može pomoći u zaštiti pluća, pokazala je to studija predstavljena na American College of Chest Physicians (Univerzitetu doktora za područje grudnog koša). Oni koji su pili umereno bili su bolji u testovima disanja od antialkoholičara.

Osim toga, ljudi koji popiju manje od dva pića na dan imaju 20 posto manje šanse od razvoja plućne bolesti od onih koji ne piju.

Japanska studija je pokazala da hmelj u pivu pomaže u sprečavaju prehlade i infekcija grudnog koša. Takođe, stručnjaci Medicinskog univerziteta u Saporu otkrili su da je humulon, hemijsko jedinjenje u hmelju, učinkovit protiv respiratornog sincicijskog virusa i ima protivupalni učinak.

Snižava krvni pritisak

Kao što štiti srce, umereno ispijanje piva pomaže i u snižavanju krvnog pritiska. Ispitivanje na 70.000 žena u dobi od 25 do 42 godine pokazalo je da su one koje su pile umerenu količinu piva, imale niži krvni pritisak od žena koje su ispijale umerene količine vina ili drugih alkoholnih pića.

Štiti bubrege

Pivo može sprečiti nastanak bubrežnih kamenaca, odnosno smanjiti rizik od njihovog razvoja za 40 posto, utvrdili su naučnici iz Finske. Nije sasvim jasno zašto je to tako, ali stručnjaci smatraju da se tu radi o samoj količini tečnosti koja potiče rad bubrega.

Takođe, naučnici su uvereni da hmelj može usporiti oslobađanje kalcijuma u telu, koji je odgovoran za stvaranje kamenca.

Dobro je za zube

Iako je poznata činjenica da alkohol može ostaviti tamne mrlje na zubima, pivo ih zapravo čisti. Naime, pivo može sprečiti stvaranje bakterija u ustima, stoji u istraživanju objavljenom u časopisu Journal of Biomedicine and Biotechnology.

Stručnjaci su testirali pivo nad bakterijama koje stvaraju biofilm u ustima, a znaju uzrokovati karijes i bolesti desni – otkrili su da blokiraju aktivnost bakterija i sprečavaju njihovu međusobnu komunikaciju što rezultira time da se ne mogu razmnožavati.

ordinacija.tv   Foto: shutterstock

Pinjoli: Pomažu kod jačanja imunog sistema,  gojaznosti, visokog pritiska, lošeg rada creva, za negu i lepotu (RECEPTI)

0

Pinjol ili pitomi bor je zimzeleni četinar iz porodice borova. Ime je dobio po svojim plodovima, semenkama zvanim pinjoli, koje se beru iz otvorenih šišarki. Raste u predelu Sredozemlja, Turske, Libana i Portugala i ne trpi temperaturu nižu od -10 stepeni. Ovo čudesno drvo raste do 25 metara visine, dok njegovo seme može dostići veličinu i do dva centimetra. Smeđe je boje, jestivo i veoma zdravo. Ukus mu je prijatan i blag, sa smolastim mirisom na terpentin. Može se jesti sirovo poput koštunjavog voća, dok je veoma aktuelno kao začin jelima od mesa, ali i mnogobrojnim slatkišima. Bogato je hranljivim materijama, vlaknima i vitaminima A, C, D, E, a posebno mineralima kao što su kalijum, fosfor, magnezijum, kalcijum, gvožđe, mangan, cink i bakar.

Ulje pinjola

Obradom semenki dobija se ulje bogato linoleinskom kiselinom koje pomaže kod problema arterioskleroze i povišenog krvnog pritiska. Osim toga, veoma uspešno se koristi kao sredstvo protiv uznemirenosti, tuberkuloze, kod poremećaja bešike, rada bubrega, čira na želucu, kao i kod kontrole telesne težine.

Za jačanje imunog sistema

Mangan u pinjolima pomaže u održavanju hormonskog balansa, dok cink podržava imuni sistem i pomaže u zarastanju rana, tako da se može konstatovati kako su odlični za jačanje imuniteta. Samo 28 grama obezbediće dnevnu potrebu ljudskog organizma za cinkom i manganom.

 Protiv gojaznosti

Pinjoli sadrže daleko više proteina nego drugi orašasti plodovi te mozgu šalju signal da je želudac pun i time usporava njegovo pražnjenje. Na taj način vaš organizam biće duži period sit i neće tražiti nove zalihe hrane.

Zdravlje i energija

Ove čudesne semenke odličan su međuobrok. Gvožđe kojim su obogaćene ima ključnu ulogu u pomaganju skladištenja i transporta kiseonika, dok magnezijum u njima pospešuje ćelije da proizvedu energiju potrebnu za normalan rad celog tela.

 Za zdraviju kožu

Pinjoli sadrže vitamin E koji štiti kožu od UV zraka. Neutralizuju slobodne radikale koji uzrokuju oštećenje kolagena, suvu kožu i nastanak bora. U kombinaciji s proteinima, štite kožu od pucanja.

Kosa bez oštećenih krajeva

Dovoljno je da dnevno pojedete do 30 grama pinjola i vaša kosa biće negovana i bez ispucalih krajeva. Naime, ovaj jestivi plod četinara bogat je vitaminom E koji potpomaže stvaranje keratina, što kosu štiti od UV zraka i propadanja prilikom tretiranja.

 Salata s pinjolima i prepeličjim jajima

Sastojci:
– šargarepa
– veći krastavac
– 4 kuvana prepeličija jajeta
– 4 rotkvice
– sirće
– ulje
– so
– 2 kašike pinjola
– veza mirođije

Priprema:
U jednu manju šerpu sipajte vode i nežno spustite jaja da se skuvaju. S druge strane, u zagrejani tiganj stavite semenke pinjola i lagano ih propržite bez ulja. U međuvremenu, iseckajte šargarepu na tanke štanglice. Isto to uradite i s krastavcima dok rotkvice isecite na kolutove. Sve sjedinite i dodajte po želji sirće, ulje i so, a na kraju i seckana kuvana jaja od prepelice i pinjole. Sve ponovo promešajte i ukrasite s malo mirođije.

Izvor: Story.rs

Paškanat reguliše krvni pritisak, jača krvne sudove, poboljšava rad bubrega, deluje na rad srca, pluća, jetre (RECEPTI)

0

Paškanat je otporna dvogodišnja zeljasta biljka iz porodice štitarki. Iz beličastog vretenastog korena izraste snažna, izbrazdana i od sredine jako razgranata stabljika,visoka od 50 do 100 cm. Listovi su neparno perasti, sastavljeni od 2 do 7 pari duguljastih, sedećih, nazubljenih listića. Oni su na naličju sitno dlakavi,a krajnji je najčešće trokrpast.

Paškanat cveta sitnim zlatnožutim cvetićima, bez čašice, skupljenim u pet do dvanaest štitastih cvasti. One se razvijaju u julu i avgustu mesecu na krajevima stabljika i ogranaka. Nakon cvetanja formiraju se spljošteni zelenkasto-žuti plodovi.

Kakvog je ukusa Paškanat?

Svi delovi ove izuzetne biljke su svojstvenog, jakog i prijatnog, aromatičnog začinskog mirisa i slatkastog ukusa. Miris i ukus paškanata, potiču od njegovog aromatičnog ulja, koga ponajviše ima u samim plodovima, često i do 3,5 odsto.

Zbog prehrambenih i lekovitih svojstava paškanat se ubraja među najvrednije povrtarske kulture. Gaji se vrlo slično kao i ostalo domaće korenasto i začinsko povrće.

Energetska vrednost 100 grama jestivog dela paškanata, približno odgovara energetskoj vrednosti 100 grama mleka. Sličnog je vitaminskog sastava kao ostalo navedeno korenasto povrće.

Ono što ovaj lekoviti koren izdvaja od drugih kultura jeste visok sadržaj mineralnih materija, što je svakako od posebnog fiziološkog značaja. Bogat je sa magnezijumom, bakrom, sumporom i gvožđem, a natrijuma ima vrlo malo, pa spada u vredne dijetalne namirnice. Uprkos svemu ovome paškanat je u nekim krajevima gotovo potpuno nepoznat.

Teško je reći zašto se ovaj lekoviti koren kod nas ne seje masovnije. Nažalost retko je prisutan u jelovnicima prosečne balkanske porodice. On svakako ne zauzima svoje pravo mesto u ishrani, a ono mu po svim merilima pripada.

Ovom prilikom pripremili smo vam više predloga i zdravih recepata od paškanata, koje će vam svakako obogatiti jelovnike.

Kako se paškanat koristio kroz istoriju?

Još od najstarijih vremena, koren paškanata se upotrebljavo i gajio kao povrće, začin i lekovita biljka. Kao korisnu biljku uzgajali su ga još i stari Rimljani i Grci. Zbog svog mesnatog i aromatičnog korena i lekovitog delovanja bio je vrlo cenjen.

Rimski car Tiberije, toliko je cenio ovu biljku da ju je dopremao u Rim sa obala reke Rajne. Čak štaviše, pobeđena germanska plemena morala su da šalju ovo povrće kao danak.

Sve do 18. veka koren paškanata bio je veoma raširena evropska kultura i važna hrana. Nakon toga neopravdano su ga potisnuli krompir, celer i šargarepa i ostale poznate biljne kulture.

Osim kao stočna hrana, sve manje je upotrebljavan, a popularan je ostao samo u Velikoj Britaniji. Tamo je i danas obavezan začin brojnim salatama i raznovrsnim jelima od povrća.

Međutim u poslednje vreme paškanat prestaje da bude isključivo jeftina „seoska hrana“. Naime, sve češće je na trpezi probirljivih, onih sa istančanim ukusom i zdravim životnim navikama.

Lekoviti pastacinin pomaže krvnim sudovima

Iako u zvaničnoj medicini paškanat nije prizna kao lekovit, on ipak ima svoju primenu. Zanimljivo je da se alkaloid pastinacin, koga ima u svim delovima biljke, ipak  upotrebljava.

Tako se u nekim zemljama pastanacin proizvodi u čistom obliku i koristi kod stenokardije, neuroze koja izaziva stezanje krvnih sudova. Koristi se kod grčeva u želucu i crevima i drugih zdravstvenih tegoba.

S druge strane, u narodnoj medicini paškanat je oduvek vrlo cenjen. Zapise o lekovitom delovanju nalazimo još u prastarim srednjovekovnim knjigama o lekovitom bilju. One se opet pozivaju na još starije zapise, na rimskog pisca Plinija i grčkog lekara Dioskorida.

U lekovite  svrhe, u narodnoj medicini najčešće se upotrbljava koren kao začin, hrana i čaj.

Lekoviti čaj od paškanata priprema se i od listova, ali se za pripremu  koriste samo listovi od divljih sorti. Sa druge strane listovi kultivisanih sorti smatraju se potpuno bezvrednim.

Paškanat kao hrana, začin i lek ne izaziva nikakve štetne nuspojave, potpuni je bezbedan i neškodljiv za upotrebu.

Samo neki ljudi ga dobro ne podnose kada je moguća i alergija. Tada obično izbija kožni osip, koji nestaje čim se prestane sa konzumacijom ove biljke…

Čaj od paškanata recept

Sastojci:

Puna mala kafena kašičica plodova paškanata ili dve kašičice sa narendanim svežim korenom,

2,5 decilitara provrele vode.

Priprema:

Začinjene plodove ili narendan svež koren prelijte sa kipućom vodom. Nakon što pokriveno odstoji desetak minuta, tečnost treba dobro procediti. Lagano ispijajte dobijeni čaj u manjim gutljajima po dva do tri puta tokom dana.

Kako se koristi paškanat u narodnoj medicini

Kultivisani paškanat je kao i većina povrtarskih kultura, nastao od divlje samonikle sorte, čija je domovina Evropa.

Divlja paškanat biljka raste po brojnim livadama i pašnjacima. Često se primeti duž puteva, na neobrađenim terenima, na hranljivom krečnjačkom i glinovitom zemljištu.

Iako nije baš naročito čest u ishrani i danas se paškanat koristi u narodnoj medicini. Ponajviše za lečenje bolesti bubrega, mokraćne bešike i drugih urinarnih infekcija.

Upotreba za zdravlje mu je višestruka. Koristi se kod vodene bolesti, povišene telesne temperature, reume,  nesanice. Pogoduje obolelima kod upale pluča i drugih bolesti disajnih organa.

Osim toga paškanat se i dan danas u nekim krajevima daje dojiljama da bi imale više mleka.

Pored samonikle divlje biljke, koja se javlja u nekoliko vrsta i varijeteta, u kultivisanom uzgoju stvoreno je više od 30 različitih sorti paškanata.

Iako je divlji paštrnjak istog hemijskog sastava i lekovitog dejstva, preporučuje se upotreba samo gajenih sorti. Razlog je što zbog nedovoljnog poznavanja biljaka često dolazi do zamene divljeg paštrnjaka sa nekim drugim vrlo sličnim biljem. Opreza nikad na odmet, jer paškanat sliči otrovnim biljkama pa preti opasnost od trovanja.

Osim toga divlja biljka može uzrokovati crvenilo i opekotine po koži, slično koprivi. Ovo je naročiti često ako je vaša oznojena koža izložena suncu  i dođe u dodir sa njegovim listom.

Recepti sa paškanatom

Najpre iskoristite lekoviti koren paškanata, upotrebljava se gotovo identično kao šargarepa. Narendan svež koren jednostavno se dodavaje jelima kao začin,a može se i kuvati, pržiti, dinstati. Slobodno ga dodavajte lekovitim čorbama i supama, laganim varivima i sezonskim salatama.

Od njega se mogu pripremati i samostalne supe, salate,variva,umaci i pire.  Takođe, od sušenog i samlevenog korena pravi se odličan hleb. Osim toga, korenom paškanata mogu se aromatizovati marmelade, likeri, rakije i  domaća vina.

Plodovi biljke u prahu kao savršen začin

Mogu se samleti u prah, čuvati u dobro zatvorenim teglama i kao aromatičan, ukusan i zdrav začin dodavati zelenoj salati. Dodavajte ga i salati od krastavaca ili paradajza, kiselom povrću ( recimo kiselim krastavčićima).

Krem čorba od paškanata

Sastojci:

2 kafene kašičice maslinovog ulja,

šolja naseckanog crnog luka,

krompir srednje veličine,

4 paškanata srednje veličine,

pola šolje suvog belog vina,

3 šolje pilećeg bujona,

šolja mleka,

biber,

so,

šolja kuvanog pirinča,

2 kašike svežeg vlašca.

Priprema:

Na niskoj temperaturi zagrejte maslac i maslinovo ulje. Dodajte luk i pržite sve dok ne postane slatkast, povremeno ga mešajući, oko desetak minuta. Dodajte krompir prethodno sitno isečen na kockice i isečen paškanat, kuvajte par minuta, malo pojačajte vatru i dodajte vino. Dinstajte dok većina tečnosti ne ispari, zatim dodajte bujon i kuvajte još 20 minuta. Usitnite štapnim mikserom i dodajte mleko, pa pustite nek lekovita čorba provri. Dodajte kuvani pirinač, biber i so.

Gulaš od paškanata i krompira

Sastojci:

300 grama paškanata,

200 grama krompira,

osrednja glavica crnog luka,

kafena kašičica kima,

mala kašičica mešavine začina,

so,

kašika brašna,

biber,

kašičica senfa,

2 kisela krastavca,

decilitar kisele pavlake.

Priprema:

Paškanat i krompir oprati i oljuštiti, pa krompire iseći na sitnije kockice, a paškanat na kolutove. Crni luk takođe usitniti i lagano propržiti na ulju. Sada dodati paškanat, krompir, kim i mešavinu začina, vrlo kratko propržiti pa zatim preliti sa proključalom vodom. Varivo kuvati poklopljeno na laganijoj vatri ,sve dok povrće fino  ne omekša, a potom sve treba pobiberiti i zasoliti. Kisele krastavce treba takođe iseći na sitne kockice. Brašno i senf pomešati sa malo hladne vode, dodati im kockice krastavčića, pa sve zajedno umešati u varivo.Vrlo kratko prokuvati, dodati decilitar kisele pavlake i poslužiti uz ćufte od povrća ili mlevenog mesa (ako je to vaš  izbor).

Izvor: dijetamesecevemene.com

Keleraba: Jača imunitet, reguliše metabolizam, smanjuje loš holesterol…RECEPTI

0

Iz nekih razloga svrstana je u red kupusnjača, mada osim listova, po izgledu, nema ničeg zajedničkog sa ostalim lisnatim povrćem iz ove porodice. Reč je o kelerabi (Brassica oleracea var. gongylodes), ukusnom i korisnom povrću neobičnog izgleda. Neobična je jer ima stabljiku i plod u vidu jabuke iz koje rastu lisnate peteljke.

Keleraba je naročito omiljena u Nemačkoj i Indiji, mada se najviše gaji u severnoj i zapadnoj Evropi, odakle je i potekla i gde je vrlo cenjeno i traženo povrće. Kultivisana je sorta divljeg kupusa, a ime joj potiče od nemačkih reči „kohl” (kupus) i „rube“ (repa), jer podseća na ove dve biljke. Ukus i struktura kelerabe su, u stvari, slični srcu kupusa. Postoji nekoliko sorti ovog povrća koje se razlikuju po ukusu i boji koja ide od bledozelene do tamnoljubičaste.

Keleraba može da se jede samo dok je mlada. Mlad plod je vrlo sočan, mekan i ukusan, pa može da se jede sirov kao salata, dok se stariji najčešće kuva, dinsta ili peče. Od mlade kelerabe može da se priprema i svež sok, koji je prijatnog ukusa, ali samo pod uslovom da ne stoji dugo. Ako stoji duže, sok dobija ljut ukus, a mirisom podseća na sumpor. Za kelerabu je karakteristično i da ne može da se čuva van frižidera ili zamrzivača, jer stajanjem postaje drvenasta, tvrda i nepodesna za jelo. Ali zato, u zamrzivaču može da se čuva i više meseci.

Mlado lišće i stabljika kelerabe takođe su jestivi, a sadrže i mnoštvo važnih vitamina i minerala, među kojima posebno karotina i fosfora. Listovi su naročito bogati sa provitaminom vitamina A, posebno važnim za očuvanje ćelija. Iz tih razloga nutricionisti savetuju da se i ovi delovi kelerabe obilato koriste u ishrani, najčešće u vidu čorbi.

Keleraba je zasitno povrće sa minimalnom količinom kalorija. Sadrži 6,2 odsto ugljenih-hidrata, 1,7 odsto belančevina i masti u tragovima. Ali je zato odličan izvor vitamina C. U sto grama ploda ima ga čak 62 miligrama, što predstavlja 78 odsto preporučenih dnevnih potreba. Ovo je vrlo značajan detalj, jer vitamin C jača imunitet, reguliše metabolizam i neutrališe dejstvo slobodnih radikala. Keleraba sadrži i tiamin, niacin, pantotensku kiselinu, vitamin B 6 i folnu kiselinu. Od minerala najviše poseduje kalcijum, gvožđe, magnezijum, fosfor, bakar i mangan.

Keleraba predstavlja i savršeni izvor biljnih vlakana, važnih ne samo za varenje, već i za celokupno zdravlje organizma. Upravo vlakna obezbeđuju duži osećaj sitosti, zbog čega se ova namirnica i preporučuje posebno u jelovnicima za skidanje viška kilograma. Što se tiče njene lekovitosti, delotvorno deluje na kardiovaskularni sistem, a smanjuje i količinu lošeg (LDL) holesterola u krvi.

Redovna upotreba sveže kelerabe u ishrani pojačava apsorpciju gvožđa odgovornog za snabdevanje krvi kiseonikom, zahvaljujući čemu se povećava energija. Ovo povrće povoljno deluje i na zdravlje kostiju, limfni i sistem za varenje, vezivno tkivo, zube i desni. Pokazala se i vrlo efikasnom kod ublažavanja edema, kandidijaze i virusnih infekcija. S obzirom na to da stabilizuje nivo šećera u krvi, preporučuje se kod hipoglikemije i dijabetesa. A ako se redovno jede, smanjuje rizik od pojave kamena u bubregu, dok zahvaljujući prisutnom kalijumu snižava povišeni krvni pritisak. Deluje i kod opstipacije, a dobro upućeni tvrde i da pomaže u prevenciji karcinoma debelog creva.

SVEŽA JE BOLJA

Kelerabu, preporučuje se, valja jesti svežu, jer termičkom obradom gubi na sadržaju vitamina C, koji je izuzetno termolabilan. Mlada sirova keleraba može da se doda u svaku vrstu sezonske salate, ali i u salate sa voćem, ribom, mesom, sirom. Začinjena sirćetnim i jogurtnim prelivima, uz dodatak soka i korice agruma po želji, veoma je ukusna i zdrava. Keleraba može da se koristi i kao začin za hleb, kao i u jelima sa ribom i mesom.

Ako mora da se termički obrađuje, cela keleraba se kuva pola sata, a isečena deset minuta, samo da bude mekana. Ukusna je i ako se priprema na pari, dinsta, kuva, pa pohuje, ili peče u rerni.

Salata od kelerabe

Sastojci:

600 gr kelerabe
100 gr kiselog mleka
100 gr kisele pavlake
3 čena belog luka
3 mlada luka
crvena dimljena paprika
peršun
nana
maslinovo ulje
so
biber

Priprema:

Kelerabu oljuštite, isecite na kockice i izručite u jednu posudu. U drugoj činiji pomešajte kiselo mleko i pavlaku zajedno sa sitno iseckanim belim i mladim lukom. Dodajte peršun i nanu, po želji pospite so, biber, dve kašike maslinovog ulja i malo limunovog soka. Sve dobro pomešajte i potom prelijte preko kelerabe. Odozgo pospite malo crvene dimljene paprike i odložite da se malo prohladi u frižider.

Varivo od kelerabe

Sastojci:

3 kelerabe
2 dl kuvanog paradajza
glavica crnog luka
brašno
peršun
aleva paprika
ulje
so
biber

Priprema:

Glavicu crnog luka oljuštite i operite, a zatim je iseckajte na kockice. U tiganju podgrejte ulje i u njemu izdinstajte luk. Kelerabu oljuštite, operite i isecite je na tanke listove. Potom je dodajte u tiganj, posolite i dinstajte sve dok ne omekša. Pospite je sitno iseckanim peršunom, dve kašike brašna i malo aleve paprike. Sve dobro izmešajte i dodajte malo vode zajedno sa 2 dl kuvanog paradajza. Varivo od kelerabe možete da začinite sa listovima ovog povrća.

Čorba od kelerabe recept

Sastojci:

250 gr kelerabe
1,5 litar juneće supe
kašika smeđeg šećera
kašika začina
čaša kisele pavlake
mirođija
1 jaje
ulje
so
biber

Priprema:

Kelerabu operite i oljuštite, a potom je celu ubacite u šerpu u kojoj ste prethodno stavili supu da proključa. Ostavite je u njoj dok ne omekša, pa je zatim izvadite i isecite na kocke, izgnječite ili sameljite u blenderu. Potom je vratite u juneću supu i po želji dodajte so, biber i ubacite kašiku začina. Kad je keleraba skuvana, pospite je sa sitno iseckanom mirođijom. Za sam kraj, pomešajte čašu pavlake sa jednim jajetom i sipajte ovu smesu u šerpu.