Naslovna Blog Stranica 263

Patlidžan: Borac protiv virusa, dijabetesa, gastritisa, reume, pa čak i raka

Patlidžan, njegovo široko razgranato stablo visinom doseže i do 70 cm, a krase ga izuzetno veliki zeleni listovi. Plodovi patlidžana su vrlo hranjivi, a razlikuju se po oblicima i bojama.

Najpoznatija i najraširenija vrsta je duguljasti patlidžan, tamnoljubičaste boje. Ova zanimljiva biljka potiče iz Indije gde je u upotrebi već 3000 godina.

Iz Indije se njegov uzgoj najpre proširio na istok Azije, u Kinu i Japan. U 14. veku počeo se uzgajati na područjujužne Evrope, a u 16. veka raste njegova popularnost i u srednjoevropskim zemljama.

Plodovi patlidžana su čest gost na jelovnicima ljubitelja povrća širom sveta, a u veganskim kuhinjama slove kao prava poslastica te savršena i ukusna zamena za meso.

Primena u lečenju

Osim kao hranjiva povrtna kultura, patlidžan se u pojedinim zemljama primenjuje i u medicinske svrhe. Tradicionalna kineska medicina priznaje ovu biljku kao odlično sredstvo za lečenje gastritisa, kostobolje, reume, opekotina kože pa čak i raka.

U Nigeriji je na glasu kao izvrstan lek protiv išijasa, mišićnih grčeva i hemoroida. U mnogim istočnim kulturama vrlo je cenjen čaj od sveže ili osušene kore patlidžana.

Poznata je i primena obloga od lišća biljke ili mesa ploda u svrhu ublažavanja upala. Ovo povrće je odličan izvor vitamina K, C, A, B1, B3, B6 i B9 (folna kiselina). Bogato je i mineralima kalijuma, kalcijuma, fosfora, bakra i magnezijuma.

Pomaže u kontroli dijabetesa

Već vekovima plodovi patlidžani su poznati kao odlična pomoć u kontroli dijabetesa. Moderna naučna istraživanja potvrdila su da ishrana bogata ovim povrćem ide u prilog regulaciji nivoa šećera u krvi, a jedan od razloga je visok udeo vlakana.

Reguliše i telesnu težinu

Patlidžan je povrće sa niskim sadržajem ugljenih hidrata, ne sadrži masti i ima svega 20 kalorija po komadu. Bogat je vlaknima zbog čega doprinosi osećaju sitosti. Prema nekim istraživanjima klorogenična kiselina prisutna u plodu delotvorno doprinosi smanjenju masnih naslaga.

To su prednosti koje ga čine odličnim saveznikom u borbi protiv suvišnih kilograma.

Ublažava probavne tegobe

Gorke tvari u patlidžanu zaslužne su za suzbijanje grčeva želuca te ostalih želudačanih i crevnih tegoba.

Plodovi patlidžana bogati su vlaknima koja štite probavni trakt i pomažu u održavanju funkcionalnosti i zdravlja sistema za varenje.

Smanjuje nivo holesterola u krvi

Klorogenična kiselina učestvuje u snižavanju nivoa LDL (lošeg) holesterola kao i u povećavanju HDL (dobrog) holesterola.

Nasunin je takođe od velike važnosti jer prema tvrdnjama naučnika pomaže u prevenciji nastanka lošeg holesterola.

Usporava rast tumora

Prema istraživanjima, nasunin, antioksidans prisutan u kori patlidžana ima snažnu ulogu u prevenciji i širenju raka. Studija objavljena 2005. godine u časopisu “Journal of Agricultural and Food Chemistry” potvrđuje da nasunin delotvorno sprečava proces angiogeneze (razvoj novih krvnih sudova iz postojećih) i tako pomaže u suzbijanju širenja tumorskih ćelija.

Prema istraživanju američkog Ministarstva poljoprivrede, klorogenična kiselina sadržana u patlidžanu je odličan saveznik u borbi protiv slobodnih radikala koji su uzročnici raka.

Rak kože

Fitohemikalija poznata pod imenom BEC5 je ekstrakt patlidžana kojeg je otkrio dr Bill E. Cham, nakon što je čuo za lek narodne medicine Australijskih farmera.

Naime, oni su ga upoznali sa preparatom za rak oka kojim su izlečili stoku. Farmeri su stoku izlečili nanošenjem toplog obloga načinjenog od semenki voćke poznate kao đavolja jabuka, latinskog imena Solanum linnaeanum. Ova biljka je deo Solanacea porodice, koja uključuje povrće poput paradajza i patlidžana.

BEC5 se veže za receptore na površini ćelije raka. Nakon što ćelija ‘svari’ ekstrakt patlidžana, dolazi do njenog  pucanja pa je tako ćelija raka uništena, a njen sadržaj reapsorbuje telo.

U lečenju preko 80.000 slučajeva raka kože, BEC5 je pokazao svoju efikasnost. Naime, invazivni i ne-invazivni nemelanomski karcinomi kože vrste su raka koje su lečene patlidžanom. Rak je u svakom pojedinačnom slučaju otišao u remisiju i nije se vratio. Stanovnici Australije, zahvaljujući ovoj fitohemikaliji, leče rak kože na ovaj način već decenijama.

Spomenuti BEC5 ubija ćelije raka a ne šteti drugim zdravim ćelijama u ljudskom telu, pa se takođe može koristiti za lečenje aktinske keratoze, kao i pega na koži uzrokovanih suncem ili starošću. Mogući predikator raka kože je aktinska keratoza. Preterano izlaganje suncu uzrokuje crvene mrlje koje su sastavljene od abnormalnih ćelija koje mogu mutirati u maligne i to u osnovnim ili nižim slojevima kože.

Još jedan česti oblik raka kože su rožnate stanice karcinoma, taj rak uzrokuje gotovo dve hiljade smrti godišnje. Ovo tkivo je u obliku bradavica i ima nepravilnu ivicu, ali ga je moguće lečiti ekstraktom patlidžana.

Ova supstanca iz patlidžana je pokazala uspešnost u preko 78 odsto slučajeva i to kad se nanosi osam nedelja, korišćena u obliku kreme tokom 25 godina za potrebe kliničkih istraživanja u Australiji i Velikoj Britaniji. Krema ima 100 odstotni uspeh u uklanjanju raka, od kojih se niti jedan nije vratio u narednih pet godina, ako se koristi 12 nedelja.

Štiti od virusa

Stručnjaci potvrđuju da patlidžan, zahvaljujući antivirusnim svojstvima klorogenične kiseline može biti od velike koristi u prevenciji i lečenju mnogobrojnih bolesti uzrokovanih virusima.

Maska za lice od patlidžana

Patlidžan je pogodan za sve tipove kože. Dovoljno ga je narendati, izmešati sa aloja verom i naneti na lice. Pošto je reč o prirodnom izvoru kolagena, nakon desetak minuta vaša koža postaće nežna, sjajna i zategnuta.

Izbeljivanje kože

Izmešajte jednu šolju pirea patilidžana s litrom soka od limuna i dve kapi maslinovog ulja. Dobićete idealno sredstvo za izbeljivanje kože i otklanjanje pega i fleka. Ukoliko isti postupak ponovite sa sokom od jabuke, dobićete predivno sredstvo za toniranje kože.

Protiv osipa

Isecite patlidžan na kriške i utrljajte ga na bolno mesto, videćete da će se nakon samo par trenutaka osip smanjiti, a ubrzo i potpuno povući. U Australiji je patlidžan poznat kao narodni lek u borbi protiv raka kože. Naime, fitohemikalija BEC5 ekstrakt je patlidžana koji ćelije karcinoma dovodi do pucanja i potpunog nestanka.

Izvor: alternativa-za-vas.com/ dnevno.rs

Maslačak kao lek za jetru, bešiku, želudac, dijabetes, bubrege… (20 recepata)

Biljka maslačak je veoma dragoceni dar prirode, može se naći na gotovo svim livadama, cveta u aprilu i maju, listovi se beru pre cvetanja biljke, stabljike u vreme cvetanja a koren u proleće i jesen. Pošto se zna da je cela biljka jestiva i lekovita u proleće se cela i može upotrebljavati kao salata.

Maslačak je rasprostranjena biljka, a najčešće raste na vlažnim livadama, pored puteva i oko naselja. Cela biljka je gorka jer sadrži mnogo belog mlečnog soka (lateks) koji ima najviše lekovitih sastojaka. Koren izvađen u proleće, pre cvetanja, ili u kasnu jesen, osim gorkih materija, sadrži enzime, etarsko ulje, smole, masne kiseline, šećere i mnogo inulina (u jesen do 40 odsto). Listovi sadrže vitamine A, C, D i B grupe, a od minerala gvožđe, magnezijum, cink, kalijum, kalcijum, mangan, bakar…

Kao lek prvi put se pominje u zapisima arapskih lekara u 10. i 11. veku, a danas se u mnogim krajevima sveta, osim za lečenje, koristi i u ishrani budući da su koren, stabljika, listovi i cvet jestivi.

Koren maslačka se u velikoj meri koristi u Aziji a ova biljke se uzgaja u Indiji kao lek za jetru (disfunkcija jetre, ciroza, hepatitis i slično). Osim toga maslačak se upotrebljava za lečenje infekcija, virusa, oteklina, zadržavanje vode u organizmu. Mnoga istraživanja su pokazala da maslačak stimuliše protok žuči i da ima blagi diuretički efekat. Ova biljka pročišćava mokraćne puteve pa ima blagotvorno dejstvo na bešiku i bubrege.

Mnogi savremeni lekari danas preporučuju maslačak za detoksikaciju jetre posebno kod upotrebe sintetičkih lekova. Maslačak smanjuje nivo holesterola u krvi, podstiče apetit i varenje hrane.

Listovi maslačka sadrze A, C, D i vitamine B kompleksa, zatim gvozdje, magnezijum, cink, kalijum, kalcijum, mangan, bakar… Zbog brojnih hranjivih materija koje u sebi sadrži, lišće maslačka se obično preporučuje kao dodatak ishrani za trudnice i žene u postmenopauzi, najčešće u obliku salate. Salata od listova maslačka je ukusnija ukoliko se pravi pre cvetanja biljke jer kasnije listovi mogu dobiti gorak ukus.

Sveže stabljike maslačka mogu čak rastvoriti kamen u žuči, regulišu metabolizam, pročišćavaju krv, želudac. Narodna medicina preporučuje stabljike maslačka kao pomoćno sredstvo za lečenje šećerne bolesti. Od svežih cvetova maslačka pravi se sirup ili med protiv kašlja, i mast koja se izmedju ostalog upotrebljava za lečenje hemoroida.

Čaj od korena maslačka vekovima unazad upotrebljavao se za negu lica i ispiranje očiju.

Iako farmaceuti priznaju samo lekovitost korena maslačka (Taraxacum officinale), travari tvrde da lekovite osobine imaju svi delovi biljke i da je ovaj vesnik proleća “medicinsko čudo” i “eliksir života”.

Zbog brojnih hranljivih materija listovi maslačka, najbolje u salati, preporučuju se kao dodatak ishrani trudnicama i ženama u postmenopauzi. Salata od ovih listova cenjena je kao prva vitaminska posle dugotrajne zimske, jednolične hrane. Ukusnija je ako se za pripremu koriste listovi ubrani pre cvetanja jer kasnije postaju gorki.

Kada je reč o maslačku kao leku, poznato je da koren pospešuje apetit i varenje, dok list podstiče rad bubrega i mokrenje. Maslačak se, takođe, koristi za lečenje žuči i jetre, čisti krv, snižava povišen nivo holesterola u krvi, podstiče prokrvljenost unutrašnjih organa, pomaže izbacivanje štetnih materija, daje dodatnu energiju telu pa odstranjuje pospanost i umor. Osim toga, upotrebljava se i za lečenje virusnih i bakterijskih infekcija i ublažavanje otoka, kao i protiv zadržavanja vode u organizmu. Odličan je borac protiv suvišnih kilograma i daruje lep ten. Lekari preporučuju maslačak za detoksikasiju jetre posle terapije nekim lekovima, kao i u ishrani pacijenata koji idu na zračenja i hemioterapiju.

Narodna medicina preporučuje stabljike maslačka kao odlično pomoćno sredstvo za lečenje šećerne bolesti. Travari tvrde da je krajem aprila i početkom maja, kada je u punom cvatu, za svakog dijabetičara vreme da počne četvoronedeljno snižavanje šećera u krvi. Stabljiku bi trebalo brati sa cvetom, oprati, i tek posle pranja otkinuti cvet. Pokazalo se da, kažu travari, ako dijabetičar jede 10 do 15 stabljika maslačka dnevno može potpuno da normalizuje šećer.

Recepti s maslačkom

Čaj od maslačka

Dve kašičice korena i/ili listova maslačka prelijte sa 250 ml vrele vode, ostavite da odstoji deset minuta i procedite. Ujutro i uveče popijte po šoljicu, najbolje pola sata pre jela. Preporučuje se protiv bubrežnih tegoba, zadržavanja vode, celulita i gojaznosti.

Protiv celulita

Pripremite 25 g listova maslačka, 25 g listova koprive, 25 g korena maslačka i 25 g korena čička. Kašičicu korenja prelijte šoljicom vode, stavite na vatru i kuvajte 20 minuta. Dodajte kašičicu lišća, sklonite sa vatre, ostavite da stoji 10 minuta pa procedite. Pijte 2-3 šoljice čaja na dan.

Čaj za decu

Pripremite po 25 g listova matičnjaka, listova nane, semena anisa, korena maslačka i korena ehinacee. Posebno pomešajte korenje, posebno ostale sastojke. Kašičicu korenja prelijte šoljicom vode, stavite na vatru i kuvajte 20 minuta. Dodajte ostale sastojke, sklonite sa vatre, ostavite da stoji 10 minuta pa procedite. Pomaže protiv ospica, zaušaka, malih boginja i prehlade. Dajte detetu dve šoljice na dan.

Domaći sirup

Pripremite 250 svežih cvetova maslačka, 1,5 l vode, 2 limuna, 2 pomorandže i 1 kg šećera.Cvetove prelijte hladnom vodom, dodajte iseckan limun i pomorandžu pa ostavite da pokriveno stoji na hladnom 24 sata. Procedite. Dodajte šećer, zakuvajte i kuvajte 90 minuta, uz povremeno mešanje, da se stvori gust sirup. Ulijte u tegle i čuvajte na hladnom. Uzimajte po kašičicu pre svakog obroka za regulisanje probave i jačanje apetita.

Ulje za negu

Ispunite od pola do dve trećine male tegle cvetovima maslačka. Prelijte ulje preko cvetova do vrha tako da ih potpuno prekrije. Promešajte smesu da izađu mehurići vazduha. Stavite gazu na vrh tegle i pričvrstite je gumicom ili koncem. Ostavite teglu na sunčanom toplom mestu dve nedelje ili dok cvetovi ne postanu smeđi. Nakon toga procedite ulje u sterilizovano tamnu bocu. Čuvajte ulje na hladnom i tamnom.

Anemija

Pomešajte jednake delove listova maslačka, koprive i potočarke. Stavite u teglu. Prilikom pripreme čaja kašičicu te mešavine prelijte šoljicom vruće vode i ostavite da odstoji 10 minuta. Pijte tri šoljice na dan.

Holesterol

Za čaj koji postupno smanjuje holesterol potrebna vam je mešavina jednakih delova korena maslačka, čička I djumbira. Kašiku te mešavine prelijte šoljicom vode, stavite na vatru i kuvajte 20 minuta. Nakon toga sklonite s vatre, dodajte kašičicu plodova ili cvetova gloga, ostavite da odstoji još deset minuta i popijte.

Sveži sok

Tri šake maslačkova lista i 50 ml vode procedite u sokovniku ili usitnite u električnoj mešalici pa procedite kroz gazu. Čuvajte u frižideru. Uzimajte tri puta na dan po kašičicu. Sveži sok koristan je protiv prolećnog umora, podstiče izlučivanje tečnosti, olakšava artritis i bakterijske plućne bolesti.

Povišeni šećer

Pomešajte 30 g korena maslačka, 30 g listova borovnice, 15 g semena komorača i 30 g semena piskavice. Prelijte 1-2 kašičice šoljicom vrele vode i ostavite 10 minuta. Pijte dve do tri šoljice na dan.

Kafa od maslačka

Korenje maslačka operite, isecite i ispecite u rerni. Sameljite ga u mlinu za kafu. Pripremajte ga samostalno poput kafe ili kao dodatak kafi.

Maslačkovo vino

Pripremite 6 l vode, 20 šolja svežih cvetova maslačka, 2 i 1/2 kg šećera, 2 limuna, 2 pomorandže, 20 g kvasca i malo grožđa. Cvetove prelijte vrelom vodom, poklopite i ostavite da odstoje 24 sata. Ocedite pa dodajte sok i koru limuna i pomorandže (neprskane) pa šećer. Kuvajte 10 minuta, procedite, ohladite i umešajte izmrvljeni kvasac. Ostavite u loncu dok se ne pojave mehurići, ulijte u flaše i začepite zatvaračima od mekog belog papira. Pričekajte nekoliko nedelja da fermentacija prestane, u svaku teglu stavite malo grožđa i zatvorite prokuvanim poklopcem. Vino je pitko nakon šest meseci.

Upala jetre

Kod hronične upale jetre treba uzimati 5-6 svežih cvetnih stabljika dnevno u sirovom obliku. Za poremećaje jetre takođe prokuvajte 25 grama listova i istu količinu korena u litri vode pola sata. Popijte jednu šoljicu ovog napitka pre svakog obroka.

Stres i glavobolja

Pola kašičice korena maslačka, pola kašičice kore bele vrbe prelijte šoljicom vode, stavite na vatru i kuvajte 20 minuta. Sklonite s vatre, dodajte pola kašičice kamilice i pola kašičice nane, ostavite da odstoji još deset minuta i procedite.

Bradavice

Biljnim sokom koji se stvara kad prelomite stabljiku namažite bradavice nekoliko puta na dan. Bradavice bi trebalo da postanu smeđe i nakon mesec dana nestati.

Žučni kamenac

Potrebno vam je 40 g korena maslačka, 40 g cikorije i 20 g nane. Sve pomešajte i stavite u teglu. Prilikom pripreme čaja uzmite 3 šoljice mešavine, prelijte litrom proključale vode, poklopite i ostavite da odstoji 2 sata. Pije se svaka dva sata po jedna velika kašika.

Zeleni frape za mršavljenje

Potrebna vam je jedna banana, 300 ml vode, 100 g šumskog voća (svežeg ili zamrznutog), 100 g listova maslačka i kašičica meda prema želji. Sve sastojke stavite u blender i meljite 1-2 minuta. Sok popijte odmah, malim gutljajima. Može poslužiti i kao zamena za jedan obrok.

Maslačkov med

Pripremite 500 cvetova maslačka, 4 veća limuna, litru vode i 5 kg šećera. Stavite cvetove u veliku posudu i prelijte hladnom vodom (1 l). Isecite limun na kriške i potopite uz cvetove i ostavite da odstoji 24 sata. Zgnječite cvetove pa dobro procedite. Oceđenu tečnost lagano zagrevajte i dodajte kilogram po kilogram šećera, ali pre nego što se tečnost zagreje. Lagano mešajte i kuvajte dok se ne zgusne.

Slatki liker

Pripremite 50 cvetova maslačka, 60 g meda, 1 kg šećera, limun , litru domaće rakije ili vodke. Maslačak stavite u teglu, prelijte medom (ako je kristalizovan, zagrejte ga da se otopi) i šećerom, prekrijte limunom narezanim na tanke kolutove i prelijte rakijom. Ostavite da stoji na tamnom i toplom mestu dve nedelje pa procedite i sipajte u boce.

Čaj od korena

Koren maslačka moćan je lek za jetru i želudac. Šest šoljica čaja od korena maslačka dnevno navodno mogu da izleče hepatitis u roku od dve nedelje. Fitoterapija s ovim čajem leči svakojake tegobe. Preporučuje se kod probavnih tegoba, nedovoljnog lučenja žuči, visokog pritiska i manjka apetita.

Za bolji vid

 Pomešajte 50 g listova maslačka, 25 g sušenih borovnica i 50 g eufrazije. Kašičicu korena maslačka prelijte šoljicom vode, kuvajte 20 minuta i sklonite s vatre. Dodajte kašičicu ostalog i pustite da odstoji još deset minuta. Ovaj čaj bogat je beta-karotenom i luteinom i podstiče cirkulaciju u području očiju.

Izvor: biljeizdravlje.rs/24sata.hr

Kako negovati dečiju kosu: Šišanje, Izbor šampona, pranje kose, brisanje i sušenje kose

0

Prve vlasi na glavici vaše bebe počinju da se formiraju još u vašem stomaku, negde oko dvadesete nedelje trudnoće. Neke bebe se rađaju sa vrlo malo kose ili čak bez nje, a druge pak dolaze na svet sa kosicom spremnom za friziranje. Da bi kosa mališana bila zdrava, važno je odmah po rođenju započeti sa njenom negom. Evo šta o tome treba da znate.

Šišanje na “nulu”

Verovatno ste mnogo puta čuli za “teoriju” po kojoj decu u ranom detinjstvu treba šišati na “nulu” da bi im kasnije kosa bila gusta i čvrsta. Nažalost, to je samo duboko ukorenjeni mit. Gustina kose zavisi isključivo od genetike, a jedino što vi možete da joj pružite jeste odgovarajuća nega.

Izbor češlja ili četke

Prva četka mora da bude mala, sa mekanim dlačicama kako bi dete još u najranijem uzrastu naučilo samo da se češlja. Kasnije možete početi da koristite drvene četke sa retkim zupcima ili pak s prirodnom dlakom.

Pranje kose

Preporučuje se da kosicu perete šamponom samo jednom nedeljno. Ako je vaše dete aktivno pa se mnogo znoji, možete mu prati kosu i češće, ali bez šampona.

Izbor šampona

Dečja kosa je veoma nežna, a koža glave izuzetno osetljiva na spoljne uticaje. Stoga je važno koristiti klinički ispitane šampone, specijalno namenjene za dečje vlasi. Takvi šamponi su blagi i obično sadrže ekstrakte lekovitog bilja kao što su kamilica i lipa. Idealni su oni na čijoj deklaraciji piše “No tears” (bez suza). Ovakvi šamponi olakšavaju kupanje i vama i vašem mališanu, jer on neće odbijati kupanje iz straha da će ga šampon “štipati” za oči. S obzirom na to da je većina šampona koncentrovana, preporučuje se da se pre nanošenja na kosu razblaže sa malo tople vode.

Brisanje i sušenje kose

Nakon pranja kosu nežno protrljajte mekanim peškirom. Trudite se da ne budete grubi jer je dečja kosica nežna i lako se kida i lomi. Istina je da fen drastično ubrzava proces sušenja, ali kada je reč o kosi mališana, najbolje bi bilo da izbegavate njegovu upotrebu. Vruć vazduh isušuje kosicu, a osim toga, dolazi do pregrevanja krvnih sudova glave što dalje vodi do njihovog oštećenja.

Dodatna sredstva
Da bi kosa imala sjaj i da se ne bi mrsila, povremeno može da se ispira mešavinom limunovog soka i vode (1/2 limuna na litar ključale vode). Nemojte koristiti veštačka sredstava (balzami i maske su za odrasle, a ne za decu).

Mršenje kose
Trudite se da detetu nežno perete kosu. Blagim pokretima utrljajte šampon u koren kose, a zatim lagano spuštajte penu niz celu dužinu vlasi. Češljanje uvek započnite od krajeva, u suprotnom ćete vašem mališanu naneti bol i pokidati mu vlasi.

Upotreba šnalica i gumica
S obzirom na to da mališani imaju izuzetno nežnu i krtu kosu, upotreba gumica i šnala ne preporučuje se do četvrte godine. Njihovo korišćenje može dovesti do proređivanja kose pri čelu i na potiljku.

Gustina i sjaj kose
Masirajte kožu glave u toku pranja i uveče, pre spavanja. Osim toga, za veću gustinu i bolji sjaj kose možete koristiti i neki od narodnih recepata na bazi bilja, kao što je ispiranje kose čajem od kamilice ili koprive. Jednom mesečno, dan pre pranja, namažite detetovu kožu glave čičkovim ili ricinusovim uljem. Lagano ga utrljajte u koren kose i ostavite da stoji 24 sata, a sutradan mu operite kosu.

ordinacija.tv   Izvor Life Content

Kako izabrati obuću za decu- Da li je zdravo da dete hoda boso?

0

Proizvođači obuće dobro znaju da atraktivna boja, interesantni detalji i pristupačna cena opredeljuju roditelje pri kupovini obuće za decu. Činjenica da mališanima brzo rastu stopala, zbog čega nekad u jednoj sezoni mora da se kupi i po nekoliko pari obuće, utiče na odluku da se u startu kupi i za dva broja veća obuća, što je pogrešno.

Obuća najbitnija do treće godine

Stopala su jako važna jer nam omogućavaju kretanje, bez koga je teško zamisliti normalan život. Izuzetno su složena, sa velikim brojem kostiju, zglobova, mišića i ligamenata, povezanih u veoma osetljiv mehanizam.

Na stopalu se nalaze i nervni završeci unutrašnjih organa, pa je preko njega moguće uticati na njihov rad. Takođe, u stopalima je ogroman broj znojnih žlezda, preko kojih se oslobađamo toksina putem znoja. Neometan rad ovih žlezda tokom čitave godine, a naročito leti, ima veliki uticaj na naše zdravlje. Sve ove funkcije stopala govore o značaju adekvatnog izbora obuće.

Sa posebnom pažnjom treba birati obuću za malu decu – do tri godine, kod koje mišići i ligamenti, kao i sistem za termoregulaciju nisu u potpunosti formirani. Skočni zglobovi moraju da imaju čvrstu potporu u dubokoj obući – kako bi bili stabilni, što obezbeđuje pravilan položaj stopala i ravnomerno opterećenje telesnom težinom.

Deca u prvim godinama formiraju šemu hoda, koju zadržavaju tokom života. Bilo koju nepravilnost nastalu tada, teško možemo da ispravimo kasnije.

Patike se ne preporučuju tokom leta

Nošenje patika i plitke obuće za malu decu se nikako ne preporučuje. Letnja obuća za njih, kao i ostala obuća, mora da bude duboka – kako ne bi došlo do neravnomernog opterećenja stopala i kolena. Jer, to su još uvek mekane strukture, podložne deformitetima.

Prsti, naravno, mogu da budu slobodni. Odnosno, dete treba da nosi sandale, kako ne bi došlo do pregrevanja, koje može da dovede do povećanja telesne temperature. Najbolje je da obuća bude od prirodnog materijala – da bi upijala znoj i omogućavala normalno provetravanje. Pored kože, to može da bude platno, pluta ili neki sličan materijal.

Danas većina dece najradije nosi patike tokom čitave godine. Međutim, tokom leta to može da dovede do pojave gljivičnih oboljenja, posebno ako se ne održava higijena, ili ako su patike od veštačkih materijala. Ukoliko deca ipak stalno nose patike, onda moraju da imaju bar dva para, kako bi ih nosila naizmenično – kako bi bilo dovoljno vremena da se nakon pranja osuše i provetre.

Papuče nisu dobar izbor

Za decu do završetka rasta se nikako ne preporučuje nošenje papuča. Naime, dečji mišići i ligamenti nisu dovoljno zreli da podižu papuče pri hodu – pa ih deca, povlačeći stopala prema unutra, tako drže na nogama da im ne spadnu.

Dovoljno je mesec dana nošenja papuča da dete formira nepravilnu šemu hoda, koju će zadržati i kada počne ponovo da nosi cipele na jesen.

Često se događa da deca u razvoju, iako nisu rođena sa ravnim stopalima, steknu ovaj deformitet zbog loše obuće ili nošenja papuča tokom leta.

Plastične sandale samo za plažu

Plastične sandale za vodu su dobra zaštita za osetljiva dečja stopala od vrelog peska i ježeva u moru, ali ih treba koristiti samo za to, nikako ne treba da budu obuća za čitav dan. Voda, šljunak, pesak, trava… idealne su podloge za stimulaciju mišića stopala i pravilno formiranje svodova. Zato treba iskoristiti svaku priliku da dete hoda boso u ovim uslovima. Najbolje što možete učiniti za zdravlje stopala svog deteta je da mu dopustite da hoda boso. Time ne samo da se održavaju koštana struktura i mišići stopala, već tetive i ligamenti ostaju elastični i stimulišu se svi mišići stopala čija je aktivnost u cipelama sputana. Pored toga, dete nesmetano može da se otisne stopalom od pete prema prstima čime se predupređuje nastanak spuštenih stopala.

Nenaviknuta da hodaju bez obuće – deca će se, verovatno, na početku buniti, ali će brzo da se priviknu kada osete slobodu pokreta bosim nogama. Leto i boravak u prirodi su prilika da se oslobodimo svih pritisaka, pa i obuće, što svakako treba iskoristiti.

ordinacija.tv

Hlamidija – simptomi i lečenje

Hlamidija je najčešća polno prenosiva bolest. Poznata je kao tiha polna bolest jer se često dešava da simptomi izostanu, pa većina obolelih od hlamidije i ne zna da boluje. Ukoliko se ne leči, posledice mogu biti izuzetno opasne.

Kako se hlamidija prenosi

Hlamidija se prenosi seksualnim kontaktom sa inficiranom osobom, uključujući sam seksualni odnos, analni seks i oralni seks. Van ćelije, hlamidija je veoma neotporna, ali ipak može opstati izvesno vreme na prljavim rukama, peškiru ili nekom drugom predmetu, pa je moguće i prenošenje hlamidije neseksualnim putem. Bakterija hlamidije može se preneti i putem vaginalnog porođaja, sa inficirane majke na novorođenče. Međutim, hlamidija se najčešće prenosi spermom, vaginalnim sekretom i krvlju, tokom oralnog, vaginalnog ili analnog seksualnog kontakta.

Ukoliko se ne leči, hlamidija može trajno oštetiti polne organe i izazvati sterilitet kako kod žena tako i kod muškaraca. Jedna od opasnijih posledica infekcije hlamidijom upravo je neplodnost žena, vanmaternična trudnoća ili ponovljeni spontani pobačaji. Takođe, Chlamydia trachomatis je jedan od najčešćih uzročnika upale pluća kod novorođenčadi.

Svaka seksualno aktivna osoba može dobiti hlamidiju. Što je veći broj seksualnih partnera, veći je rizik od infekcije. Hlamidija, mikoplazma i ureaplazma imaju slične simptome, a mogu imati i slične komplikacije ako se ne leče. Hlamidija kod žene može inficirati cerviks i urinarni trakt, a može dovesti i do zapaljenja karlice kada dospe u kanale materice. Tinejdžerke i mlade devojke koje su seksualno aktivne spadaju u posebno ugroženu grupu, jer kod njih grlić materice nije potpuno sazreo.

Kod muškaraca hlamidija može da inficira urinarni trakt i epididimis (deo muškog genitalnog trakta koji sprovodi spermu od testisa do semevoda), a posledica mogu biti epididimitis (upala semevoda, tj. semenih kanalića), otekline ili zapaljenje testisa, kao i bolovi u testisima.

Svaka seksualno aktivna osoba treba da se testira najmanje jednom godišnje, pošto simptomi hlamidije mogu biti i neprimetni.

Koji su simptomi hlamidije

Ako praktikujete seks bez kondoma sa više različitih partnera, postoji velika verovatnoća da ćete se zaraziti. Simptomi su blagi, skoro i neprimetni, ali trebalo bi da se pokažu posle jedne do tri nedelje nakon seksa sa zaraženom osobom, pošto toliko traje inkubacioni period.

Simptomi hlamidije kod žena

Kod žena u velikom broju slučajeva nema simptoma (skoro u 70-80% slučajeva).

Ukoliko ih ima, to su:

  • peckanje prilikom mokrenja i učestalo mokrenje

  • pojačan vaginalni sekret

  • bol u donjem delu leđa

  • neuobičajen bol prilikom seksa

  • vaginalno krvarenje između ciklusa (menstruacija)

Simptomi hlamidije kod muškaraca

Kao i kod žena, veliki broj muškaraca takođe nema simptome ili su oni slabo izraženi i nejasni, pa najčešće prolaze neprimećeni ili se zanemaruju. Ukoliko simptomi ipak postoje, to su:

  • peckanje prilikom mokrenja

  • sekrecija iz penisa (iscedak, uglavnom svetle boje)

  • neobičan osećaj u mokraćnoj cevi ili u donjem delu trbuha

  • upaljeni ili natečeni testisi, bolovi u testisima

  • ponekad neprijatan svrab oko glavića na penisu

Hlamidija u trudnoći

Ukoliko žena ima hlamidiju tokom trudnoće, postoji veća verovatnoća za infekciju vodenjaka (amniona) i plodove vode, što može izazvati prevremeno pucanje vodenjaka i prevremeni porođaj. Međutim, ako se reaguje na vreme, primena adekvatne terapije može smanjiti rizik od takvih komplikacija. Takođe, ukoliko postoji infekcija hlamidijom a ne leči se, postoji povećan rizik da se zarazite HIV-om ukoliko dođe do kontakta sa zaraženom osobom; isto važi i za druge polne bolesti, kao što su ureaplazma i mikoplazma, ukoliko ste bili izloženi njima. Takođe, postoji veći rizik od infekcije materice nakon porođaja.

Ako žena ima infekciju za vreme porođaja, postoji šansa da hlamidiju prenese na bebu. Zapravo, skoro 50% beba koje se rode vaginalnim porođajem (i čak neke rođene carskim rezom) dobiće hlamidiju. Kod određenog broja novorođenčadi koja su dobila hlamidiju (25-50%) razviće se konjuktivitis (infekcija očiju), a od 5-20% beba dobiće upalu pluća nekoliko nedelja ili meseci nakon rođenja.

Iako te infekcije mogu biti veoma ozbiljne, bebe koje se blagovremeno leče antibioticima uglavnom budu dobro. Ali svakako da je bolje da se vi izlečite tokom trudnoće nego da rizikujete i dopustite da dođe do toga da se vaša beba zarazi.

Kako se radi test na hlamidiju

Postojanje ove bolesti u organizmu može tačno dijagnostikovati lekar, a pre toga neophodno je uraditi test na hlamidiju. Test se radi u laboratoriji, iz cervikalnog ili uretralnog brisa, uzoraka telesne tečnosti ili urina, i na osnovu toga se utvrđuje da li u organizmu postoji bakterija hlamidija (Chlamydia trachomatis).

Koristi se nekoliko tipova testova kojima se utvrđuje prisustvo hlamidije, a testiranje se vrši najčešće tako što se sa inficiranog dela tela uzima bris.

Kako se leči hlamidija

Lečenje hlamidije je prilično jednostavno, jer je u pitanju polna bolest koja se može izlečiti upotrebom antibiotika koje će vam odrediti lekar. Izuzetno je važno da inficirana osoba koja prima terapiju privremeno prestane da upražnjava seksualne odnose, pošto je i dalje zarazna i može zaraziti svog partnera ili partnere, koji onda ponovo mogu zaraziti nju.

Kada započnete propisanu terapiju, striktno se pridržavajte uputstava i obavezno je sprovedite do kraja, čak i ako vam simptomi nestanu, inače će se hlamidija vratiti.

Izvor: abomedica.net

Hepatitis A, B, C – simptomi I lečenje

Hepatitis je bolest jetre koju karakteriše prisustvo inflamacije. Hepatitis se može pojaviti bez simptoma. Simptomi koji se mogu poijaviti su žuta boja kože, beonjaca, umor, smanjen apetit. Hepatitis može biti akutan ili hroničan.

Akutni hepatitis

Akutni hepatitis ponekad može da prodje sam od sebe, nekad moze da predje u hronični hepatitis, ili retko može izazvati akutno otkazivanje jetre.

Hronični hepatitis

Hronični hepatitis može imati simptome ili može imati blage simptome i napredovati tokom vremena do ciroze (ožiljke na jetri), fibrozu (nastanak ekstra fibroznog vezivnog tkiva) i hronično otkazivanje jetre. Ciroza jetre povećava rizik od razvoja hepatocelularnog karcinoma (oblik raka jetre).

Širom sveta, virusni hepatitis je najčešći uzrok, zatim sledi alkoholne bolesti jetre i ne-alkoholne bolesti masne jetre. Drugi, manje uobičajeni uzroci hepatitisa uključuju autoimune bolesti, trovanje, posebno toksinima određenih lekova (kao što je paracetamol), neke industrijske organske rastvarače i biljke.

Virusi koji izazivaju oboljenje jetre:

  • Hepatitis A

  • Hepatitis B

  • Hepatitis C

Hepatitis A

Hepatitis A (ranije poznat kao infektivni hepatitis) je akutna infektivna bolest jetre izazvana virusom hepatitisa A (HAV). Mnogi slučajevi imaju malo ili nikakve simptome, posebno kod mladih. Vreme između infekcije i simptoma, kod onih koji ih razvijaju, je između dve i šest nedelja. Kada se pojave simptomi, oni obično traju osam nedelja i mogu uključivati mučninu, povraćanje, proliv, žutica, groznica i bol u trbuhu. Oko 10-15% ljudi doživljavaju ponavljanje simptoma tokom šest meseci nakon inicijalne infekcije. Akutna insuficijencija jetre se retko javlja, ona je češća kod starijih.

Način prenošenja Hepatitisa A

Obično se širi konzumiranjem hrane ili vode koja je kontaminirana sa inficiranim fekalijama, može se širiti putem bliskog kontakta sa infektivnom osobom. Deca cesto nemaju simptome tako da mogu zaraziti druge. Posle jedne infekcije, osoba nije imuna do kraja svog života. Dijagnoza zahteva testiranje krvi na Hepatitis A, analze koje se rade su HAV ukupna At i HAV igM At

Prevencija dobijanja i prenošenja Hepatitisa A

Hepatitis Vakcina je efikasna za prevenciju. Neke zemlje je preporučiti rutinski za decu i one pod većim rizikom koji ranije nisu bili vakcinisani. Druge preventivne mere uključuju pranje ruku i pravilno kuvanje hrane. Osobe koje su obolele od Hepatitisa A imaju poseban tretman preporuceno je izbegavanje kontatkta sa zarazenom osobom, poseban režim higijene osobe zaražene hepatitisom A moraju da odmraju i da uz terapiju uzimaju lekove protiv proliva i mučnina. Infekcije obično nestaju u potpunosti i bez stalnog oboljenja jetre.

Hepatitis B

Hepatitis B je zarazna bolest uzrokovana hepatitis B virusa (HBV) koji utiče na jetru. hepatits B može izazvati i akutne i hronične infekcije. Mnogi ljudi nemaju simptome tokom početne faze infekcije. Neki mogu razviti brz početak bolesti sa pojavom simptoma: povraćanjem, žućkasta boje kože, umor, pojavom tamne boje urina i bolovima u stomaku. Simptomi hepatitisa se obicno javljaju u periodu od 30 do 180 dana. Kod beba koje se zaraze na rađanju 90% razvije hronični hepatitis B, a manje od 10% onih koji su zaraženi posle pet godina života. Vecćina pacijenata sa hroničnom bolešcću nemaju nikakve simptome, međutim, kod takvih pacijenata se može razviti rak i ciroza jetre. Ove komplikacije mogu dovesti do smrti od 15 do 25% onih sa hroničnim hepatitisom B

Način prenošenja Hepatitisa B

Virus se prenosi izlaganjem infektivnim krvi ili drugih telesnih tečnosti. Infekcija u vreme rođenja ili od kontakta sa krvlju drugih ljudi tokom detinjstva je najčešcći metod kojim se hepatitisa B stiče u oblastima gde je bolest česta. U područjima gde je bolest retka, intravenska upotreba droga i seksualni odnos su najčešcći putevi infekcije. Drugi faktori rizika uključuju rad u zdravstvu, transfuzije krvi, dijalize, živi sa zaraženom osobom, putovanja u zemljama u kojima je stopa infekcije visoka, a živi u ustanovi.

Tetoviranje i akupunktura je dovelo do značajnog povecanja broja obolelih u 1980. Međutim, ovo je postalo manje uobičajeno sa poboljšanim sterilisanja. Virusi hepatitisa B se ne mogu širiti držecči se za ruke, deljenje pribora za jelo, ljubljenje, grljenje, kašljanja, kijanja, ili dojenje. Infekcija može da se dijagnostikuje 30 do 60 dana nakon izlaganja. Dijagnoza je tipično testiranjem krvi za delove virusa i antitela protiv virusa. To je jedna od pet poznatih virusa hepatitisa A, B, C, D i E.

Sprecavanje širenja infekcija Hepatitis B

Broj obelilih je smanjen vakcinacijom od 1982. godine Vakcinacija se preporučuje od strane Svetske zdravstvene organizacije prvog dana života, ako je moguće. Dve, tri ili više doza su potrebni u nekom kasnijem trenutku za pun efekat. Ova vakcina deluje oko 95% vremena. Takođe se preporučuje da se sva krv testira na hepatitis B pred transfuziju, kondomi mogu koristiti za sprečavanje infekcije. Tokom početne faze infekcije, zaštita se zasniva na simptomima koji osoba ima. Kod onih koji razviju hronične bolesti, antivirusno lekove kao što su tenofovir ili interferon može biti od koristi; Međutim, ovi lekovi su skupi. Transplantacija jetre se ponekad koristi za ciroze.

Znaci i simptomi infekcija Hepatitis B

Akutna infekcija sa virusom hepatitisa B je povezana sa akutnim virusnim hepatitisom, oboljenje počinje sa opštim lošim zdravstvenim stanjem, gubitak apetita, mučnina, povracanje, bolovi u telu, blago povišena temperatura, i tamno urina, a zatim napreduje u razvoj žutice. Bolest traje nekoliko nedelja, a zatim postepeno se opšte stanje poboljšava..

Hronična infekcija hepatitisom B može biti asimptomatska ili može biti povezana sa hroničnom inflamacijom jetre (hroničnog hepatitisa), dovodi do ciroze u periodu od nekoliko godina. Ovaj tip infekcije dramatično povećava incidencu hepatocelularnog karcinoma (HCC karcinom jetre). Širom Evrope, hepatitis B i C uzrokuju oko 50% hepatocelularnih karcinoma.

Lečenje infekcije Hepatis B

Akutna hepatitis B infekcija obično ne zahteva lečenje i većina odraslih spontano ozdravi. Rani antivirusni tretman može biti potrebna u manje od 1% slučajeva, kod kojih infekcija traje veoma agresivno (fulminantan hepatitis B) ili imunokompromitovan hepatitis B. S druge strane, lečenje hronične infekcije može biti neophodno da se smanji rizik od ciroza i raka jetre. Tretman traje od šest meseci do godinu dana, u zavisnosti od lekova i genotipa.

Hepatitis C

Hepatitis C uzrokuje virus koji se sa jedne osobe na drugu prenosi putem krvi i telesnih tečnosti, kao što je deljenje igala za intravensku primenu droga ili za vreme trudnoće i porođaja. Hronični hepatitis C is je najčešća hronična bolest jetre .

Hepatiktis C simptomi

Kada je osoba prvi put izložena virusu hepatitisa C i inficira se kaže se da ima “akutni hepatitis C”. Većina pacijenata u ovom periodu nema simptome.Infekcija postaje hronična kod 70 do 80 procenata inficiranih. Reč “hronična” ukazuje na dugu infekciju, često tokom celog života, osim ako se ne da treman koji će dovesti do izlečenja. Hronična infekcija hepatitisom C ima potencijal da dovede do oštećenja jetre koje može da bude blago ili teško. To je suprotno od drugih virusnih hepatitisa (kao što je hepatitis A), koji uzrokuju simptome u vreme infekcije, a zatim ti simptomi nestaju nakon što je virus izbačen iz organizma
Mnogi pacijenti sa hroničnim hepatitisom C nemaju simptome čak i kada postoji teško oštećenje jetre. Kod osoba koje razviju simptome to je najčešće zamor; drugi, ređi simptomi su mučnina, nedostatak apetita, bol u mišićima i zglobovima, slabost i gubitak težine. Uzrok tih simptoma nije jasan. Nepostojanje simptoma ne znači da je infekcija pod kontrolom.

Hepatitis C nacin prenosenja

Hepatitis C virus se širi preko krvi. Zato, ako imate hepatitis C, treba da izbegavate aktivnosti koje mogu druge ljude da izlože Vašoj krvi. Primer je deljenje četkice za zube, makazica za nokte, brijača i igala.
Krv i krvni produkti — Hepatitis C se ranije najviše širio pomoću kontaminirane krvi transfuzijama sve do kasnih devedesetih godina prošlog veka, kada je razvijen test kojim donori krvi mogu efikasno da se testiraju na virus hepatitisa C. Zbog toga je danas mogućnost infekcije hepatitisom C nakon transfuzije vrlo mala.
Prenos seksualnim putem — Hepatitis C virus može da se prenese seksom, iako je rizik daleko manji nego u slučaju drugih tipova virusa. Rizik prenosa u slučaju stabilnih monogamnih parova (tj, seksualnih partnera koji nemaju seksualni kontakt sa drugim osobama) se procenjuje na jedan u hiljadu godišnje. Zbog tako malog procenta većina stručnjaka ne smatra da je za sprečavanje prenosa hepatitisa C u slučaju monogamnih parova potrebna upotreba prezervativa.

Međutim, ako NEMATE stabilnog monogamnog partnera MORALI biste da koristite kondome. To je kako da Vas zaštiti od novih infekcija (kao što je HIV ili druge bolesti koje se prenose seksualnim putem), tako i da zaštiti Vašeg partnera od infekcije hepatitisom C.
Rizik od prenosa virusa je veća kod osoba koje su inficirane i hepatitisom C i HIV-om. Svim osobama koje imaju HIV preporučuje se upotreba kondoma.
Drugi načini prenosa — Nema dokaza da se virus hepatitisa C prenosi ljubljenjem, grljenjem, kijanjem, kašljanjem, običnim kontaktom, deljenjem hrane, vode, escajga i čaša, ili kontaktom koji ne podrazumeva kontakt sa krvlju.
Međutim, deljenje četkica za zube, brijača i drugih predmeta koji mogu da budu kontaminirani krvlju se NE preporučuje. To važi i za pomagala (kao što su slamčice) koja se koriste za inhalaciju kokaina i igle i špriceve kojima se unosi droga.
Prenos za vreme trudnoće — Rizik od prenosa hepatitisa C na Vaše dete za vreme trudnoće zavisi od količine virusa u krvotoku. Generalno, rizik je oko 5 do 6 procenata (oko 1 u 20), ali se povećava kod osoba inficiranih i HIV-om, kod kojih se rizik povećava do 12 procenata, ili 1 u 8. Žene sa hepatitisom C koje su u drugom stanju ili planiraju trudnoću treba da razgovaraju sa lekarom o rizicima.

Hepatitis C diagnoza

Hepatitis se dijagnostkuje testiranjem krvi. U većini slučajeva, testiranje krvi (na antitela na hepatitis C virus) se radi zato što postoji jedan ili više faktora rizika za infekciju kao što su:
Nedavna izloženost krvi inficirane HCV-om (npr. slučajni ubod iglom)
Osoba je HIV pozitivna
Prethodni ili trenutni partner ima HCV
Prethodna ili trenutna upotreba intravenskih droga
Prethodna ili trenutna upotreba hemodijalize za tretman otkazivanja bubrega
Primali ste doniranu krv ili organe pre juna 1992. godine, ili faktore zgrušavanja krvi pre 1987. godine.
Ređe, testiranje se radi zato što osoba pokazuje simptome infekcije hepatitisom C kao što su gubitak apetita, mučnina, simptomi nalik gripu, ili bol ispod rebara sa desne strane (gde se nalazi jetra).
Ako je test pozitivan na virus hepatitisa C radi se dalje testiranje kako bi se potvrdilo da je virus prisutan. Rezultati tih testova se koriste za planiranje tretmana:
Hepatitis C virus (HCV) RNA je mera količine virusa koji cirkuliše u krvi. HCV RNA može da se detektuje u krvi danima i nedeljama nakon izlaganja virusu.
Testiranje genotipa virusa hepatitisa C kako bi se utvrdio specifični tip HCV-a
Biopsija jetre — Biopsija jetre nije potrebna kako bi se postavila dijagnoza hepatitisa C. Međutim, biopsija jetre se često izvodi ako se razmatra tretman hepatitisa C. Rezultat biopsije može da pomogne u određivanju stadijuma bolesti i dugoročne prognoze.

Hepatitis C lečenje

Cilj lečenja hepatitisa C je sprečavanje pogoršanja bolesti. Kod oko 20 procenata pacijenata će se dijagnostikovati ciroza nakon više godina nakon infekcije. Zato osobe koje dobiju hepatitis C dok su mlade imaju veći rizik od ciroze i komplikacija tokom života. Na žalost, nije uvek moguće odrediti ko će razviti progresivni oblik bolesti.
Lečenje hepatitisa C traje od 24 do 48 nedelja u zavisnosti od tipa Hepatitisa C(I II ili III). Za vreme terapije se prati nivo virusa u krvi, sa ciljem kompletne eliminacije virusa. Terapija može da se prekine pre gore navedenog perioda ako nije uspešna, ili ako se primete nuspojave koje pacijent ne može da toleriše.
Najčešće nuspojave su simptomi nalik gripu, niski nivoi crvenih i belih krvnih zrnaca i zamor. Postoje tretmani kojima se ove nuspojave svode na minimum.
Šansa izlečenja hepatitisa C delimično zavisi od tipa virusa hepatitisa C (tj. the genotipa). Generalno, šanse su 40 do 50 procenata za genotip 1 i 80 procenata ili više za genotipe 2 i 3.
Kako bi se utvrdilo da li je infekcija izlečena morate da sačekate šest meseci nakon završetka terapije jer virus može ponovo da se pojavi nakon njenog prestanka. Ponovna pojava virusa se dešava kod 25 do 30 procenata pacijenata. Izlečenje se definiše kao odsustvo virusa više od od šest meseci nakon terapije. Kontrolne studije tih pacijenata nisu pokazale tragove virusa u krvi ili jetri ni nakon vise godina.
Tretman osoba koje ne odgovaraju na terapiju ili ponovne pojave virusa — Postoji više opcija za osobe koje ne odgovore na terapiju ili čija se infekcija vrati nakon prve ture tretmana. Najbolja opcija zavisi od lekova i doza koji su prvobitno korišćeni, koliko je dobro tolerisan prethodni tretman, trenutne funkcije jetre i drugih faktora.
Opcije mogu da budu posmatranje i čekanje, ponovni tretman drugom terapijom, ili uključivanje u kliničko ispitivanje. O tim pitanjima treba razgovarati sa lekarom specijalizovanim za bolesti jetre (hepatologom), ili lekarom specijalistom za infektivne bolesti.

Izvor: abomedica.net

Da li su Maša i meda opasni za dečiju psihu?

Fabula se zasniva na ruskom folkloru, a suština crtanog je odnos između vesele, radoznale, energične (možda čak i previše) devojčice Maše i penzionisanog cirkuskog Medveda. Deca se lako “pronalaze” u Maši, a roditelji u Medvedu: Medved je naime umoran, bezvoljan, bespomoćan i pun bezuslovne ljubavi i strpljenja. (Neki bi rekli da više odgovara stereotipu dobroćudnog dede nego roditelja, ali ja pišem iz ugla roditelja beskrajno posvećenog pozitivnoj disciplini.)

Sama pretpostavka da izolovan faktor crtanih filmova, a naročito jednog, može biti izvor bilo psihološkog benefita bilo negativnih posledica u dugoročnom smislu u razvoju dece paušalna je, izričita i, kao većina bombastično prenetih i inerpretiranih psiholoških pretpostavki, bez uporišta u relevantnim istraživanjima. Rađena su, doduše, brojna istraživanja širom sveta (moje omiljeno rađeno je na Tajlandu) o uticaju crtaća na razvoj dece, ali malo je zaključaka koji se mogu sa sigurnošću generalizovati i dati preciznu preporuku roditeljima i ostalim ljudima koji rade sa decom.

Naime, u svakodnevnom životu, deca su okružena sa više takozvanih “modela” na čije ponašanje mogu da se ugledaju, počev od roditelja, prijatelja u vršnjačkoj grupi, vaspitača/učitelja/nastavnika, pa, na kraju, i likova iz crtaća ili video igrica. Na neke od njih deca obraćaju više pažnje, te ih češće posmatraju, a kasnije i imitiraju. Mnoga istraživanja pokazala su da većina dece sa pristupom kablovskoj televiziji provode značajan deo svog “budnog” vremena gledajući crtaće pa tako nije naodmet pretpostaviti da su likovi iz crtaća značajni modeli za uzor i imitaciju.

Postoji nekoliko faktora koji utiču na to da deca imitiraju određene modele, pre nego neke druge. Na primer, po Bandurinoj teoriji (ne moramo valjda da objašnjavamo ko je Albert Bandura? Svaki student druge godine psihologije izrecitovaće vam napamet barem dva Bandurina eksperimenta, a ako ne poznajete nijednog studenta psihologije, poznata izreka Nika Kejva kaže Just google it, nećete zažaliti), dete će pre posmatrati i imitirati modele koje percipira kao sebi slične, bilo po polu, godinama ili nečemu drugome. Stoga je Maša kao model privlačna za decu koja su po svojoj prirodi radoznala i neumorna.

Međutim, takođe se može desiti da dete imitira model sa karakteristikama koje bi volelo da ima. I ovo ide u prilog Maši kao uzoru i modelu kod dece – koje dete ne želi da bude toliko nesputano i slobodno, da ga se plaše čak i životinje sa farme, i da ima poslušnog Medveda za nevoljnog druga u igri?

S druge strane, ljudi koji dete okružuju, na prvom mestu roditelji, ali i zaposleni u vrtiću/školi, reagovaće na ponašanje deteta bilo tako što će to ponašanje potkrepiti bilo tako što će ga ignorisati. Ako odrasli oko deteta nagrade ili na bilo koji način “potkrepe” ovo ponašanje – smeju se, simpatično im je, verovatnije je da će ponašanje da se ponovi. Jezikom struke, na ovaj način se ponašanje “učvršćuje”. Dete će se ponašati na način na koji misli da će zaraditi pohvale ili uopšte odobravanje, jer je odobravanje ono što deca žele. Drugim rečima, ako vas “smara” kada dete imitira Mašu, ili bilo koji lik iz crtaća, samo mu to stavite na znanje, ali ne previše ažurno – i negativna pažnja je legitimna pažnja, naročito za neku decu.

Šta je još zanimljivo: deca će uzeti u obzir i ono što se dešava “modelu” kada se na određeni način ponaša. Uopšte, cela (Bandurina) teorija socijalnog učenja podrazumeva da učimo “na tuđim greškama” – odnosno posmatrajući koje su posledice određenih ponašanja. Prema ovoj teoriji, deca će posmatrati šta radi stariji brat ili sestra i ponoviti ponašanja za koja smatraju da su podržana od strane roditelja.

Da se vratimo na crtani, moguće je da privlačnost Mašinog ponašanja za decu leži upravo u tome što ne podleže ama baš nikakvim kaznama ni osudi od strane Medveda – odraslog.

Takođe, važno je znati da identifikacija nije isto što i imitacija, jer identifikacija podrazumeva usvajanje određenih ponašanja, ali i uverenja, stavova i vrednosti koje neka osoba ili model poseduju. Imitacija je pak samo “kopiranje” određenog ponašanja. Identifikacija je složeniji proces sa dugoročnijim posledicama, te je zato smešno brinuti o tome da li će se vaše dete nakon gledanja crtanog (koliko god puta) “pretvoriti” u lik koji mu se dopada.

Popularne pojave poput crtanog čiji je Youtube kanal veoma popularan, a gledanost na Netflixu visoka, izazivaju psihoterapeute i psihologe da i bez pouzdanih istraživanja daju svoje opservacije na ovu temu. Psihologija je egzaktna nauka koja se mora zasnivati na brojkama i pouzdano utvrđenim statističkim razlikama, i bilo bi poželjno da stručnjaci ovo imaju na umu u obraćanjima javnosti. Pa ipak, ponekada stručnjaci iznose i “impresionističke”s, zdravorazumske pretpostavke koje nisu naučne u strogom smislu ali mogu biti povod za razmišljanje i analizu.

Ukrajinska profesorica Oljga Stasuk za medije je govorila o fenomenu “Maše i medveda” još i pre njihove planetarne popularnosti. Polazeći od pretpostavke da su crtaći i slični sadržaji dobra polazna tema za rad sa decom, ona nemilice izjavljuje da su Maša i Medved tipičan primer “sadomazohizma”, a da je Maša mali sadista. Maša je trijumf spontanosti i nekontrolisanih emocija nad odraslim, nad pravilima, nad cenom koju moramo platiti za život u društvu; sama činjenica da je Medved ne sprečava već, povremeno, samo umorno vrti glavom predstavlja njenu pobedu, a ovo se dopada i samoj deci i odraslima koji možda žude da i sami opet budu deca. Oljga savetuje roditeljima da pripaze jer bi deca nakon gledanja ovog crtanog mogla da postanu aktivnija i spontanija (neko je rekao da je to loše?) te da pokušaju da pobude empatiju prema sirotom Medvedu od strane dece pitanjima kao što je: Zar ti nije žao Miške?

ordinacija.tv   Izvor: nedeljnik.rs

Bonton u bolnici: Ako ste pacijent ili dolazite u posetu

Bez obzira na to da li ste pacijent ili osoba koja u bolnicu dolazi u posetu pravila koja tamo važe moraju da se poštuju.

Stvaranje gužve u bolničkoj sobi

Prilikom dolaska u posetu treba voditi računa o tome da sestrama i lekarima u svakom trenutku treba osigurati nesmetan prolaz do pacijenta. Međutim, mnogi ljudi ne razmišljaju o tome, pa u bolničkoj sobi naprave gužvu. Uvek poštujte kućni red bolnice, tj. pravilo o broju posetilaca koji istovremeno smeju da borave u bolničkoj sobi, naročito ako u njoj leži više pacijenata.

Ignorisanje molbe za izlazak iz sobe

Ako vas sestra zamoli da napustite bolničku sobu, to znači da mora da obavi posao kojem vi ne možete da prisustvujete. Poslušajte je i nemojte se uvrediti jer ona samo želi da pacijentu pruži negu uz neophodnu dozu privatnosti.

Sedenje na bolničkom krevetu

Ovo je strogo zabranjeno u svim bolnicama, ali to ljude ne sprečava da ga i dalje krše. Prazan bolnički krevet pored osobe kojoj ste došli u posetu spreman je za novog pacijenta, a ne za posetioce koji će da sede na njemu. Nikada ne sedajte ni na krevet bolesnika. Ako u sobi ima više posetilaca, nemojte razgovarati samo s njima i zaboraviti zbog koga ste tu.

Poštovanje vremena posete

Ovo pravilo svi moraju da poštuju. Naravno da uvek postoje situacije u kojima se može napraviti izuzetak, kao što je donošenje neophodnih stvari članu porodice ili prijatelju koji je nenadano završio u bolnici, ali u tim slučajevima o vremenu dolaska konsultujte se sa sestrama.

Pričanje prilikom davanja terapije

 

Ovo je pre svega greška pacijenata, a oni bi trebalo da budu svesni da je redovna distribucija lekova u bolnici odgovoran posao i da nikako ne bi trebalo ometati sestre dok ga obavljaju. Pustite je da prvo svima podeli lekove, pa je tek onda pitajte šta vas zanima.

Donosite pacijentu previše hrane

Pre nego što krenete u posetu, raspitajte se šta bolesnik od hrane i pića sme da konzumira, to mu i odnesite, ali ne u ogromnim količinama.

ordinacija.tv   Foto: shutterstock

Bolesti žučne kesice i žučnih vodova – simptomi i lečenje

Centralno oboljenje u bolestima žučne kesice i žučnih vodova jeste holelitijaza – prisustvo kamenčića u žučnoj kesi.
Od dobroćudnih oboljenja žučne kesice i žučnih vodova najčešće su prisutni holelitijaza, holedoholitijaza (prisustvo kamenčića u glavnom žučnom vodu) i komplikacije ovih oboljenja kao što su zapaljenja žučne kesice, žučnih vodova i posledična akutna i hronična upala pankreasa.

Dobroćudni tumori žučne kesice i žučnih puteva su relativno retko zastupljeni i zavisno od svoje lokalizacije, daju specifične simptome i kliničke sindrome od kojih su neki izuzetno retki, a daju karakterističnu simptomatologiju, kao što je to na primer slučaj sa hormonski aktivnim tumorima gušterače.
Od daleko većeg značaja su zloćudni tumori žučne kesice i žučnih puteva zbog toga što dugo daju opšte i nekarakteristične simptome, zahtevaju opsežnu dijagnostiku, a imaju i pored savremenih terapijskih procedura lošu prognozu.

Šta je to Holelitijaza?

Holelitijaza podrazumeva prisustvo ili proces stvaranja i formiranja kamenčića u žučnoj kesici. Ukoliko kamenčići pređu u glavni žučni vod onda ovo stanje nazivamo holedoholitijazom. Kamenje u žučnoj kesici varira u veličini i obliku, od sasvim malih, veličine zrna peska, do toliko velikih da ispunjavaju gotovo celu šupljinu žučne kesice. 

Koji su to faktori koji doprinose nastanku holelitijaze?

Faktori koji doprinose nastanku holelitijaze jesu: gojaznost, šećerna bolest, povišene vrednosti masnoća u krvi, smanjena funkcija štitaste žlezde. Važni faktori u nastanku holelitijaze su i ženski polni hormoni (prirodni estrogeni ili oralni kontraceptivi), nagli gubitak na telesnoj masi, starije životno doba, gladovanje, trudnoća, hiperkalorijska ishrana, ishrana bogata masnoćama.

Koji su najčešći simptomi i znaci holelitijaze?

Najspecifičniji i najkarakterističniji simptom holelitijaze je bilijarna (žučna) kolika, koji je zapravo pogrešan, ali odomaćen naziv, jer se zapravo radi o konstantnom i često dugotrajnom bolu, za razliku od tipičnih kolika kakve su bubrežna i crevna kolika.

Žučna kolika je jak, stalan bol, koji se manifestuje pritiskom u gornjem delu trbuha ili gornjem desnom kvadrantu trbuha i koji se zatim najčešće širi u desnu lopaticu, u predeo između lopatica ili u desno rame.

Žučna kolika počinje obično sasvim iznenada i može biti veoma jaka i traje različito, od 30 min pa sve do 5-6 sati, pa i nekoliko dana, uglavnom sve dok se bolesniku ne obustavi ishrana preko usta, odnosno da spazmoanalgetik.

Najčešći prateći simptomi bilijarne kolike su mučnina i povraćanje koje ne dovodi do olakšanja simptoma. Bilijarna kolika može biti, i najčešće je provocirana uzimanjem masne hrane, konzumiranjem obilnih obroka ili se pak javlja nakon prolongiranog gladovanja, nakon uzimanja praktično normalnog obroka. Često se javlja noću, nekoliko sati nakon počinka. Ukoliko epizoda bilijarnog bola perzistira duže od 5 časova, ona treba da probudi sumnju na postojanje komplikacija u vidu akutne upale žučne kesice (akutni holecistitis), dok povišene vrednosti bilirubina i/ili alkalne fosfataze u krvi sugerišu moguću holedoholitijazu (migracija kamenčića u glavni žučni vod). Pojava groznice, drhtavice, jeze i eventualno žutice sa bilijarnim bolom, uz povišene vrednosti leukocita u krvi, ubrzanu sedimentaciju, povišene vrednosti CRP-a i amilaza u krvi, obično podrazumevaju prisustvo komplikacija kao što su holecistitis (upala žučne kesice), holangitis (upala žučnih puteva) ili pankreatitis (upala gušterače).

Kako se dijagnostikuje prisustvo kamenčića u žučnoj kesici i/ili žučnim vodovima?

Ultrazvučni pregled gornjeg abdomena je najvažniji, najjednostavniji, najjeftiniji i po zdravlje potpuno bezbedan pregled koji u preko 99% slučajeva identifikuje prisustvo kamenčića u žučnoj kesici, čak i manjih od 2 mm .

Nativni radiološki (RTG) snimak predela žučne kesice može prikazati kamenčić koji sadrži dovoljnu količinu kalcijuma.
Kompjuterizovana tomografija (CT), magnetna rezonanca (MR) i endoskopska retrogradna holangiopankreatografija (ERCP) se najčešće koriste u dijagnostici i diferencijalnoj dijagnostici komplikacija holelitijaze.

Kako se leči holelitijaza?

Hirurško lečenje holelitijaze – holecistektomija (odstranjivanje žučne kesice) je praktično najcelishodnije lečenje holilitijaze jer se na taj način onemogućava ponovna pojava kamenčića u žučnoj kesici, a i sprečavaju se sve moguće komplikacije holelitijaze.

Postoje dve opcije hirurškog lečenja holelitijaze, a to su:

a) otvorena holecistektomija preko laparatomije ispod desnog rebarnog luka. Oporavak nakon klasične ili otvorene holecistektomije obično zahteva 3-5 dana hospitalizacije, a povratak na normalnu dijetu se očekuje za 7 dana.

b) laparoskopska holecistektomija se izvodi preko tri ili četiri mala otvora za kameru i instrumente.

Prednosti ove intervencije su što pacijent već sutradan odlazi na kućno lečenje, postoperativna nega je kraća, a značajno je smanjena i mogućnost nastanka komplikacija kao što su postoperativne kile i infekcija hirurške rane.

Nehirurško lečenje:

  1. a) otapanje žučnih kamenaca lekovima je dugotrajno, traje najmanje 2 godine, rezervisano je samo za holesterolske kamence, i to kod starijih bolesnika sa visokim rizikom od operativnog lečenja.

    Prestankom uzimanja leka javljaju se recidivi.

    b) razbijanje kamenja ultrazvučnim talasima je metod koji može biti koristan obično kod izolovanog ili malog broja kamenčića i on mora biti nastavljen uzimanjem lekovima.

    AKUTNA UPALA ŽUČNE KESICE (AKUTNI HOLECISTITIS)

    Akutni holecistitis je obično komplikacija holelitijaze i najčešće prati opstrukciju žučnih puteva konkrementom (kamenčićem).

    Koji su najčešći simptomi i znaci akutnog holecistitisa?

    Akutni holecistitis najčešće počinje kao napad bilijarne kolike koji se tokom vremena progresivno pogoršava, a čak 70% bolesnika je ranije imalo napade koji su spontano prolazili. Bol kod akutnog holecistitisa postaje sve intenzivniji i lokalizovan u gornjem desnom kvadrantu abdomena. Najčešće se širi između lopatica, ka desnoj lopatici ili u desno rame. Ukoliko se na vreme ne leči, često se ispoljavaju peritonealni znaci inflamacije, bol se intenzivira na pritisak i pri dubokom udahu. Bol prate anoreksija i mučnina, kao i povraćanje, a žutica se javlja u slučaju nastanka zapaljenskog edema koji zahvata žučne puteve i okolne limfne čvorove. Prateći simptomi akutnog holecistitisa su i povišena temperatura, jeza i drhtavica. Kod 25% bolesnika se palpira uvećana i napeta žučna kesica, a pri dubokom udahu ili kašlju tokom palpacije dolazi do pojačanja bola i refleksne apnee (Murphy-ev znak).

    Kako se dijagnostikuje akutni holecistitis?

    Dijagnoza akutnog holecistitisa se postavlja na osnovu karakteristične anamneze i fizikalnog pregleda. Tri simptoma su karakteristična: iznenadni početak osetljivosti ispod desnog rebarnog luka, povišena telesna temperatura i povišene vrednosti leukocita u krvi su gotovo patognomonični za ovo oboljenje. Serumski bilirubin i jetrene transaminaze (svega kod 25% pacijenata) su lako povišeni.

Ultrasonografski se otkrivaju kamenci kod 90-95% pacijenata, kao i zadebljanje zida holeciste preko 4,5 mm.

Kako se leči akutni holecistitis?

Obzirom na prirodni tok bolesti i recidive holecistitisa, akutni holecistitis je najbolje lečiti ranim hirurškim lečenjem kad god je to moguće, jer će se čak kod ¼ bolesnika bolest ponovo javiti već u prvoj godini.

Koje su najčešće komplikacije akutnog holecistitisa?

Emfizematozni holecistitis, empijem žučne kesice, hidrops žučne kesice, gangrena i perforacija žučne kesice, bilijarne fistule i bilijarni ileus, hronični holecistitis su najčešće komplikacije akutne upale žučne kesice, a adekvatno lečenje ovih, često po život ugrožavajućih stanja, podrazumeva operativni tretman potpomognut antibiotskom zaštitom.

Šta je to holedoholitijaza?

Holedoholitijaza podrazumeva prisustvo kamenčića u duktusu holedohusu (glavnom žučnom vodu). Žučni konkrementi prelaze u holedohus približno kod 10-15% bolesnika sa holelitijazom, a čak kod više od 25% bolesnika starijeg životnog doba otkrivaju se kamenci u holedohusu prilikom holecistektomije.

Kako se ispoljava holedoholitijaza?

Holedoholitijaza može dugo godina da ostane asimptomatska. Konkrementi mogu spontano da migriraju u duodenum (dvanaestopalačno crevo), a najčešće se prezentuju bilijarnom kolikom ili komplikacijama u vidu holangitisa (upale žučnih puteva) i/ili opstruktivnog ikterusa (zastojne žutice).

Za postavljanje dijagnoze holangitisa karakterističan je Charcot-ov trijas koji podrazumeva bilijarnu koliku, žuticu i povišenu telesnu temperaturu (sa jezom i drhtavicom). Kod ovih bolesnika često su pozitivne hemokulture sa pratećom leukocitozom. Metoda izbora u lečenju ovih bolesnika je ERCP sa endoskopskom sfinkterotomijom i ekstrakcijom kalkulusa, detritusa i mulja.
Opstruktivni ikterus – Oboljenje je praćeno bolovima i često znacima holangitisa, a prisutna je i pojava aholične (bele) stolice kao i tamno prebojenog urina. Asimptomatska žutica se najčešće javlja kao posledica maligniteta glave pakreasa, žučnih vodova ili Vaterove papile. Bezbolna žutica je najčešće praćena pozitivnim Courvoisier-ovim znakom – palpira se elastična, uvećana, kruškolika formacija ispod desnog rebarnog luka (distendirana holecista).

Kako dijagnostikujemo i lečimo holedoholitijazu?

Dijagnoza holedoholitijaze se najčešće postavlja holangiografijom i to: preoperativno pomoću ERCP-a (Slika 3) ili intraoperativno tokom holecistektomije. Uvođenjem laparoskopske holecistektomije utvrđen je i način lečenja pridružene holedoholitijaze koji podrazumeva preoperativno izvođenje ERCP sa endoskopskom papilotomijom i ektrakcijom kalkulusa.

TUMORI ŽUČNE KESICE (NEOPLASMA VESICAE FELLEAE)

Tumori žučne kesice mogu biti dobroćudni (benigni) i zloćudni (maligni). Ranije se smatralo da su veoma retki, a danas su oni sve češći, u stalnom su porastu, a posebno maligni. Karcinomi žučne kesice danas zauzimaju peto mesto po učestalosti tumora abdomena. Benigni tumori holeciste su: adenomi, papilomi, inflamatorni polipi, holesterolski polipi, lipomi, fibromi i lejomiomi. Maligni tumori holeciste su najčešće adenokarcinomi. U etiopatogenetskom smislu glavni uzrok nastanka karcinoma žučne kesice je dugogodišnje prisustvo kamenaca u holecisti.

Kako se manifestuju i dijagnostikuju tumori žučne kesice?

U kliničkoj slici i malignih i benignih tumora žučne kesice simptomi su veoma oskudni i slični su simptomima nekomplikovane holelitijaze. U kasnijim stadijumima karcinoma žučne kesice, koji inače kasno daje simptome, te mu je zbog toga i prognoza loša, javljaju se žutica i simptomi proširene maligne bolesti.
U dijagnostičkom smislu od značaja u uznapredovalom stadijumu karcinoma žučne kesice su povišene vrednosti transaminaza, bilirubina, γGT i ubrzana sedimentacija. Od imidžing metoda danas se najčešće koriste UZ, CT i MR, kao i ERCP.

Kako se leče tumori žučne kesice?

Dijagnostikovani benigni tumori se hirurški odstranjuju zajedno sa holecistom, najčešće laparoskopski. Maligni tumori žučne kesice se takođe leče hirurški -holecistektomijom sa resekcijom susednog dela jetre i to najčešće otvorenom hirurgijom, dok je laparoskopski pristup moguć samo kod rano otkrivenih malih adenokarcinoma.

TUMORI ŽUČNIH KANALA (NEOPLASMA TRACTUS BILIARIS)

Tumori žučnih kanala mogu biti solitarni ili difuzni koji se javljaju u 5% slučajeva. Daleko najčešće su zastupljeni adenokarcinomi žučnih puteva, javljaju se u starijoj životnoj dobi, dok su benigni tumori veoma retki. Adenokarcinomi se najčešće javljaju u gornjoj trećini holedoha, uobičajeno se nazivaju Klatskin-ovi tumori i veoma su teški za operativno zbrinjavanje.
U etiopatogenetskom smislu glavni uzrok nastanka karcinoma bilijarnog trakta je dugotrajna staza žuči, a koja može biti uzrokovana ili prisustvom kalkulusa ili pak inflamatornih ili ožiljnih striktura žučnih vodova.

Kako se manifestuju i dijagnostikuju tumori žučnih vodova?

Dominantni simptom i znak tumora žučnih vodova je ikterus (žutica) koji je najčešće u početku bolesti bezbolan, a kasnije progresijom bolesti, javljaju se bolovi i često znaci holangitisa.
Od dijagnostičkih metoda pored laboratorijskih nalaza koji govore u prilog holestaze (zastoja žuči) od najvećeg značaja su UZ, CT i NMR, a daleko najspecifičnije dijagnostičke metode su ERCP i PTC koje omogućavaju i terapijske procedure.

Kako se leče tumori žučnih vodova?

Lečenje tumora žučnih kanala može biti: hirurško i interventnim ERCP-om i PTC-om.
Hirurško lečenje tumora žučnih kanala – u prognostičkom smislu najbolje rešenje je radikalna hirurška operacija sa odstranjenjem žučnog voda do u zdravo tkivo sa okolnim limfnim žlezdama, masnim tkivom, a ponekad i sa delom susednih organa, a kod uznapredovalih karcinoma rade se bypass operacije žučnog voda iznad tumora sa tankim crevom po tipu Roux et Y.

ERCP procedura – Kod uznapredovalih tumora i kod opšteg lošeg stanja bolesnika tumor se ne može odstraniti, nego se pribegava endoskopskom postavljanju bilijarnog stenta kroz tumor holedohusa. Na taj način se omogućava proticanje žuči.

Autor teksta: Prof. dr Dragomir Damjanov, Klinički centar Vojvodine,  Klinika za gastroenterologiju i hepatologiju