Naslovna Blog Stranica 260

SMEH – Najbolji lek za sve bolesti!

0

Zarazan je, ali nije opasan. Umesto bolesti uzrokuje zdravlje tela i duše, povezuje ljude i stvara osećaj intimnosti.Svima je dostupan, deli se besplatno i svako ga ima. Svako ga razume i lako koristi i s ovim se prirodnim lekom ne može preterati. Reč je o smehu, čudu koje jača imunološki sistem, daje energiju i smanjuje bol, uz brojne druge zdravstvene dobrobiti za celi organizam.

Kako će vas smejanje učiniti zdravijima?

Smeh je prirodno rešenje i odgovor na brojna zdravstvena pitanja, a njegova se “primena” počela značajnije istraživati šezdesetih godina prošlog veka.

Danas je poznato da ništa brže na organizam ne deluje kao dobra doza smeha, stvarajući ravnotežu između tela i duha.

Alternativna medicina koristi ga već hiljadama godina, ali njegovu lekovitost dokazuje i sve više istraživanja u psihologiji i medicini. Smeh poput nevidljivog pomoćnika uspeva da smanji osećaj brige, straha i teskobe, podstiče pozitivan način razmišljanja i stvara nadu…

Šta se to događa u vašem telu kada se smejete?

  1. Opušta telo

Iskren smeh ima mogućnost da opusti celo telo i zaštititi ga od posledica stresa. Mišići ostaju opušteni i do 45 minuta nakon što ste se prestali smejati.

  1. Jača imunološki sistem

Smeh smanjuje kortizol, hormon stresa koji luči nadbubrežna žlezda i koji je najčešće krivac za oslabljeni IMUNITET i brojne druge tegobe. Kada se smejete, povećavaju se ćelije zadužene za jačanje imuniteta i antitela zadužena za borbu protiv infekcija.

Rezultat je organizam spremniji za nove zdravstvene izazove.

  1. Otpušta hormon sreće – endorfin

Osim što je zadužen za dobro raspoloženje, hormon endorfin, koji nastaje smehom, osiguraće vam, barem na neko vreme, osećaj da je s vama i sa svetom ipak sve u najboljem redu. Ovaj svima dragi hormon ima mogućnost i da  smanji osećaj boli, premda traje samo nekoliko trenutaka.

  1. Poboljšava rad srca i krvnih sudova

Doza smeha učiniće puno i za vaš sistem krvnih sudova. Smejanje poboljšava rad krvnih sudova, podstiče cirkulaciju, smanjuje krvni pritisak i tako služi kao preventiva brojnih bolesti.

Lek za loše raspoloženje i depresiju

Kada se smejete, automatski se bolje osećate. Taj osećaj s vama ostaje znatno duže negoli sam smeh i zbog njega imate snagu da zadržite pozitivan stav i suočite se sa životnim problemima. Smeh je lek za tugu, bol, osećaj bespomoćnosti i samosažaljenje.

On je ujedno i znak nade, univerzalna poruka podrške od strane drugih kada vam je teško. Eliminiše negativne osećaje – nemoguće je u isto vreme biti teskoban i zabrinut i iskreno se smejati.

Ta prirodna “baterija” dobre energije osiguraće vam bolju koncentraciju, lakše svladavanje zadataka i pomoći vam da duže ostanete fokusirani na ono što vam je bitno. Ujedno, smeh utiče na to kako gledate na svet, pomiče životnu perspektivu i čini da stvari vidite u novom svetlu.

Stvara sliku koja je znatno realnija i u kojoj nema toliko opasnosti i zabrinutosti. Smeh pomaže u borbi sa stresom, ali i s razočaranjima te prilikom poslovnih i ličnih neuspeha.

Smeh kao dobrodošao prijatelj u svakom društvu

Humor i opuštenost formula su koja jača komunikaciju, međuljudske veze i osigurava kvalitetnije druženje. Smeh je zarazan – istraživanja pokazuju da je daleko zarazniji nego zevanje jer mozak automatski odgovara na njega, ako ga čuje u okolini.

Zato, ako na važnom sastanku ili u autobusu punom ljudi ne možete suspregnuti smeh iz nekog razloga, ne brinite, opustite se i uskoro će vam se sigurno pridružiti i drugi.

Imate i naučni dokaz za to.

Istraživanja pokazuju da je smeh 30 puta zarazniji i nemoguće mu je odoleti kada ste okruženi drugima, nego kada se smejte sami (npr. čitajući knjigu ili gledajući film ili predstavu). Uz smeh, danas je lakše svladati konflikte u porodici, na poslu i u društvu.

Povezuje i približava ljude, stvarajući osećaj pripadnosti pa je i jedno od rešenja za kvalitetan timski rad.

Kako se više smejati?

Obveze, životni problemi, strahovi i neuspesi često su prepreka zbog kojih se u danu iskreno ne smejemo. Zamka je to zbog koje čovek često ima osećaj besmisla, opterećenosti i ne vidi izlaz iz postojeće situacije. Kako biste uvek imali pri ruci dozu smeha kao prirodni lek, može vam poslužiti nekoliko jednostavnih saveta.

  1. Smejte se na vlastiti račun

“Slon u prostoriji” najčešće nestane kada svoje strahove i neprijatnosti podelite s drugima,šaleći se na svoj račun. Svako čuva neku tajnu zbog koje se čini drugačiji, gori, lošiji negoli pojedinci oko njega pa nastojte, uz koju šalu i puno smeha, otkriti kako su i drugi sigurno sve to već prošli i da im je sve to itekako poznato. Ne doživljavajte sebe uvek preozbiljno – život je često daleko jednostavniji u odnosu na onako kako ga doživljavate. Ne držite svet na svojim ramenima, opustite se.

  1. Pretvorite tragediju u komediju

U situacijama kada je to moguće, ne očajavajte, nego nastojte teške situacije ublažiti humorom i pozitivnim načinom razmišljanja. Otkrijte kako život ponekad ima i smisao za ironiju i apsurd i prihvatite ih. To će vam poboljšati raspoloženje i spasiti vas od depresije i očaja.

  1. Okružite se podsetnicima koji vas nasmejavaju

Otkrijte sami svoje male podsetnike za radost i okružite se njima. Fotografija događaja koji će vam izmamiti osmeh na lice istog trenutka kada je pogledate, smešan citat iz omiljene knjige ili poster koji vas je od srca nasmejao neka vam uvek budu blizu.

  1. Zadržite realnu životnu perspektivu

Onda kada vam se čini da je sve izmaklo kontroli, zastanite i realno sagledajte celu situaciju. Zadržite realnu sliku života i postavite sebi pitanja poput: da li je zaista stanje tako strašno, vredi li se brinuti, može li se popraviti situacija, da li je to što vas uznemiruje zaista vaš problem, koliko je nešto zaista bitno, oduzima li vam vreme i lični mir.

Ponekad se brinete oko stvari na koje ne možete i ne trebate da utičete – tuđe ponašanje je samo jedan primer.

  1. Držite stres pod kontrolom

Ne bežite od odgovornosti, ali nemojte dopustiti da vas preuzme – stres ima mnogo lica i često vas može zavarati. Smehom ga smanjite, ukrotite i pobedite.

  1. Učite od dece

Deci ne treba povod za smeh i radost. Oni uživaju u sitnicama koje odraslima često izmaknu ili su zaboravili da ih gledaju takvim očima. Stoga učite od dece, jer njihov smeh dolazi od srca i skriva se u najjednostavnijim stvarima u životu!

Istina o narodu HUNZA koji žive 120 godina i večno su mladi

0

Ukucajte u Google “Narod Hunza” i gotovo da nećete naći sajt koji ne govori o jednom čudesnom plemenu koje ne oboljeva, ne jede meso, a čiji pripadnici žive po najmanje stotinu godina. Istraživači su lako raskrinkali ovaj mit, pošto je nauka još osamdesetih godina prošlog veka ustanovila pravu istinu o Hunzama. Ali on nastavlja da, pardon, živi

Razumljiva je, i baš ljudska, potreba za “fontanom mladosti”. Niko ne želi da umre, svi bi da žive večno, pa nas priče o ljudima – i, u ovom slučaju, narodima – koji su “prevarili” prirodu, potpisali ugovor sa Mefistom ili Metuzalemom ili s kim se to već parafira, potpuno fasciniraju. Oduvek su. Istoričari u Starom Rimu pokušavali su da sakupe što više svedočenja o ljudima koji su u selima oko Rima živeli dugo. Srednjovekovni evropski alhemičari čuvali su podatke o stogodišnjacima, verovatno da bi pronašli “lek” za starost, mitsku Fontanu. Neki su, poput Rodžera Bejkona, uzimali ove izveštaje zdravo za gotovo, a sve do 18. veka i do Žorža Bufona, kada se pojavila demografija, naučnici se nisu bavili tačnim podacima o stogodišnjacima.

No i dva-tri veka kasnije, mediji pothranjuju našu svesnu i podsvesnu želju da živimo večno, a u ovoj velikoj prevari učestvuju čak i neki naučnici i istraživači.

U svom radu “Tipologija ekstremnih mitova o dugovečnosti” objavljenom za Nacionalni centar za biotehnološke informacije, Robert D. Jang i njegovi saradnici potcrtali su kada se, kako i zašto javljaju te laži. “Špic” je bio sedamdesetih godina prošlog veka, kada su se pojavile tri lažne, ali medijskim napisima dobro potkovane priče i regije: Kavkaz, dolina Hunza u Pakistanu i dolina Vilkabamba u Ekvadoru.

Ovdašnjim je medijima, valjda zbog nikada dokazane veze između naroda Hunza (u originalu Burušo) i Aleksandra Makedonskog – zbog čega će majstori iz Bivše Jugoslovenske Republike pre desetak godina pokušati da prisvoje ovih osamdesetak hiljada duša kao neke, božemeoprosti, Makedonce – ili zbog činjenice da njihov jezik nema direktnih srodnika, priča o pakistanskim stoineštogodišnjacima najmilija. Ukucajte u Google “Narod Hunza” i gotovo da nećete naći sajt koji ne govori o jednom čudesnom plemenu koje ne oboljeva ni od kakvih bolesti, a čiji pripadnici žive po najmanje stotinu godina.

U tu zamku upadnu čak i neki krajnje ozbiljni i respektabilni sajtovi:

“Oni kao da su s neke druge planete, ali nisu. Narod Hunza živi na planinama severnog Pakistana, ima ih oko 87.000, a posebni su po tome što žive prosečno sto godina, ali mnogi od njih bez problema dožive i 120. Pojedinci su živeli i 160 godina. Retko su bolesni, ne znaju šta su to tumori, vrlo mladoliko izgledaju, a njihove žene rađaju i sa 65 godina. Oni su živi dokaz kako prehrana i način života utiču na čoveka. Hunze se kupaju u ledenoj vodi, čak ako je ispod nule. Jedu samo ono što uzgoje. Hrane se sirovim voćem i povrćem, orašastim plodovima, jedu mnogo sušenih kajsija, razne žitarice (uglavnom heljdu i ječam), mahunarke, te ređe ovčji sir, mleko i jaja. Za njih međuobroka nema, samo doručak i ručak. Mnogo hodaju, čak 15 do 20 kilometara dnevno. Meso jedu izuzetno retko, dva puta godišnje pojedu malo jagnjetine ili piletine. Takođe, mnogo se smeju.”

Nije dosta? Ima i finale:

“Ovaj živahan i izdržljiv narod za sebe kaže da su potomci Aleksandra Velikog i njegove vojske. Neki od njih su u vreme osvajanja ostali u svojim selima i oženili se. Mediji su 1984. godine pisali o Saidu Abdulu Mobudu iz naroda Hunza koji je došao na londonski aerodrom i zbunio službenike pokazavši im pasoš. U njemu je pisalo da je rođen 1832. godine.”

Čak ni komentari na tom sajtu, koji velikom većinom “prozivaju” vest i novinara što ju je priredio, nisu pomogli – ona se i dalje batrga i preslikava.
Storija se apsolutno ponavlja, uz dodatak ponekog masnog detalja, u svim inačicama, bilo da o tome izveštava Slobodna Dalmacija (koja tvrdi da neki žive i do 160 godina!), Večernji list ili 24 sata:

“Priča o njihovoj dugovečnosti i zdravom životu doprela (sic!) je do ušiju mnogih stranaca koji su upravo svoj dom preselili u dolinu reke Hunze zaključivši da je zdrava ishrana ključna za postizanje dugog života.”

Glavni krivac je, u ovom slučaju, izvesni dr Aleksander Lif, koji je januara 1973. – dakle, kada su mediji prosto gutali priče o “dugovečnim plemenima” – putovao u Pakistan i objavio reportažu u magazinu Nacionalna geografija, koja je napravila direktnu vezu između podneblja koje naseljavaju Buruše i mitskog “Šangri-La” iz uma Džejmsa Hiltona.

Doktori koji su u naučnom radu raskrinkali ovaj mit u stvari nisu morali mnogo da se potrude, pošto je nauka još osamdesetih godina prošlog veka ustanovila pravu istinu o Hunzama. Oni, kao i svako udaljeno pleme, vole malo da “zamaste” pred posetiocima, a turista, između ostalog i zahvaljujući mitovima, ima mnogo. No nije samo “domaćinski” odnos posredi, pošto Hunze jednostavno ne mere vreme kao ostali narodi – oni će rutinski reći da je “mnogo star” onaj koji ima više od pedeset godina. Što i nije čudno, s obzirom na to da je očekivani životni vek kod njih, prema podacima sa pakistanskog popisa, 52 godine za muškarce i 52 za žene. Jednako kao i u svim drugim delovima severnog Pakistana. Naravno, njihova ishrana se uglavnom sastoji od mesa, a dr Lif je samo zabasao u leto, kada “štekaju” hranu koja će im dobro doći preko zime.

Još 1996. u Njujork Tajmsu je objavljen veliki tekst Džona Tirnija, koji je putovao na granicu Pakistana i Kine kako bi se uverio svojim očima o istini. Video je život, onakav kakav jeste, i onakav kakav se nimalo ne dopada proizvođačima mitova.

“Kada sam otišao tamo, kako bih pisao o tajnama zdravlja Hunza, postalo mi je jasno zašto su svi to nazvali Šangri-La. Bilo je to najlepše mesto koje sam ikada video. Pitome zelene terase bile su zaštićene od spoljnog sveta snežnom piramidom nalik na mističnu planinu iz Hiltonog romana, i bilo je mnogo starih ljudi koji su mi delovali prosvećeno, kao da su monasi iz Šangri-La”, počeo je svoj zapis Tirni.

Ali…

“Ali moja očaranost nije dugo trajala. Velika tajna o njihovoj dugovečnosti, ispostavilo se, bila je odsustvo bilo kakvih matičnih knjiga. Nepismeni starci nisu znali koliko imaju godina, i preterivali su najmanje deceniju ili dve, što sam utvrdio kada sam uporedio njihova sećanja sa istorijskim događajima. Hunze nisu imale neobičan broj stogodišnjaka, a njihov tradicionalni način života nije bio baš dobar recept za dobro zdravlje.”

Planinski vazduh jeste delovao dobro, ali ljudi su većinu vremena proveli u svojim straćarama od blata, udišući veoma zagađen vazduh sa ognjišta. Patili su od bronhitisa i mnogo drugih oboljenja, kao što su tuberkuloza, dizenterija, malarija, tetanus i kancer. Nedostatak joda u njihovoj ishrani izazivao je mentalnu retardaciju. Deca su im proleća provodila gladna. Najzdraviji su bili oni pripadnici plemena koji su živeli u selima nadomak novog puta koji je izgrađen. Tamo su se kamionima dovozili hrana, vakcine, antibiotici, jodirana so, i pravili pravi dimnjaci”, piše Tirni.

Ali, Hunze, kao i svaki primitivni narodi – pogledaj i pod: Balkan – bili su ubeđeni da im u stvari moderna civilizacija skraćuje živote. Ljudi su za zdravstvene probleme krivili hemikalije u voću i povrću, i insistirali da je dolina nekada zaista bila Šangri-La. Jedna starija žena, po imeni Bibi Kumaru, rekla je novinaru: “Današnji ljudi su kao olovke. Mi smo bili kao drveće. Bebe su nekada bile tako zdrave.”

“Koliko beba si ti imala”, pitao je novinar.

“Šesnaest. Ali je prvih 13 umrlo.”

“Trinaestoro ti je umrlo? Ali zar nisi rekla da su bebe nekada bile tako zdrave?”

“Proklele su me vile”, rekla je ona. “Zato su mi deca umirala. Inače su bebe bile baš zdrave.”

Izvor: nedeljnik.rs

TV DUEL dr Nestorovića i dr Stevanovića: Evo zašto mu ljudi veruju!?

Doktor Branimir Nestorović i doktor Tomislav Stevanović sučelili su mišljenja u emisiji koja je emitovana uživo, a to na teme o epidemiji, vakcinaciji odraslih, vakcinaciji dece!

Stevanović je u Jutarnjem programu na K1 televiziji poručio roditeljima da ne treba da veruju Nestoroviću, a kada ga je voditeljka pitala zašto, nije odgovorio. Nestorović ga je, s druge strane, nakon što Stevanović nije dao odgovore na pitanja o trenutnom stanju sa pandemijom, zamolio da pročita nešto iz medicine i da pogleda zvanične podatke kako bi mogli da razgovaraju.

Ukratko, u studiju je bilo burno.

– Ja već godinu dana pozivam sve redom da napravimo jedan simpozijum. Ovo je medicinska priča, da izložimo svako svoje argumente, studije, ovo traje već godinu dana. Ima studija koliko hoćeš, samo je bitno koje studije hoćeš da citiraš. Meni smeta ovo doktrinarno “nisi u pravu, nećemo da diskutujemo”. Na šta to liči? Glavni antivakser je Vladimir Putin, on je rekao da se vakciniše ko hoće, ko neće – ne mora. Šta uopšte znači antivakser? Je l neko nagovara nekoga da se ne vakciniše, bije nekoga da se ne vaciniše? Po nirnberškom kodu, ti raspolažeš svojim telom, pa to je prvi princip po etičkom kodeksu koji je usvojen u svim lekarskim udruženjima: princip nepovredivosti tela, da niko ne može da te natera na neku intervenciju – započeo je Nestorović svoje izlaganje i dodao:

– Ti potpisuješ i kad treba da se operišeš, a ovde se radi o preventivi, ne o lečenju. Kad se lečiš, ti možeš da odbiješ krv, možeš da odbiješ da ideš u bolnicu, a sad prvi put imaš prisilu da dobiješ nešto što je preventivno, pri čemu je, ipak, na kraju kad saberemo i oduzmemo sve podatke iz sveta o ovom virusu, u pitanju virus sa niskom smrtnošću. Smrtnost je ispod 0,2 odsto. Zvanični podaci su lako dostupni, iako su cenzurisani, ukucajte CDC i videćete da je za uzrast do 19 godina da je smrtnost 0,001 odsto.

Potom je i Stevanović izneo svoje mišljenje:

– Lekari koji se bore za vakcinaciji imaju problema u ovoj borbi protiv pandemije zahvaljujući profesorima poput Nestorovića, Kamenova, Ivanovskog. Njihova kompletna inicijativa u poslednjih godinu i po dana je klasična antivakserska i normalno da u mojoj ordinaciji roditelji ne žele da se vakcinišu, niti svoju decu. Ja ne mogu da razumem ni političare, ni struku, da ne reaguju na ovo što radi profesor godinu i po dana. To je nedopustivo. Profesori su poslali etičkom komitetu Lekarske komore Srbije jedan dopis u kome treba da se zaustavi profesor Nestorović u njegovom dejstvovanju. Poruka roditeljima i zdravstvenim radnicima je da mu ne veruju, jer sve ono što on navodi i poziva se stalno na studije, to je jedna najobičnija manipulacija dokazima. Pozove se na studiju, naslov, ili izvuče nešto iz konteksta da nastavi sa svojom pričom.

Na molbu voditeljke da doktor Stevanović bude konkretniji kada tvrdi da Nestorović nije u pravu i da mu se ne treba verovati, Stevanović je odgovorio:

– Ne mogu, nije ovo mesto da se na takav način razgovara, zato što sa profesorom ne možete voditi jedan dobar dijalog, zato što on manipuliše.

Nestorović je potom pitao Stevanovića da li su zvanični podaci CDC-ja manipulacija javnošću?

– Vi ni ne znate kolega, vi ne pratite podatke. Dosta više tog etiketiranja, napadanja. Pošto ste vi nepripremljeni, kao i obično, pozivam vas da uzmete jedno sedam dana i izvučete sve podatke i da sednemo u ovaj studio za sedam dana i da suprotstavimo podatke. Ja nijednog sekunda nisam rekao nijedan podatak koji nije zvaničan, nijedan jedini – rekao je Nestorović.

– Može ovako kako je rekao Nestorović – odgovorio je Stevanović, aludirajući na to da pristaje da pogleda zvanične podatke, a potom je dodao:

– Od tribine na Mašincu od 2009. godine, kad je bila pandemija svinjskog gripa, pratimo profesora i njegova izlaganja i manipulaciju podacima. Profesor je rekao da je smrtnost od svinjskog gripa kod dece u Americi 24-26 odsto, ali je umrlo 343.

– Netačno. Niste pratili pažljivo. To je bila stopa uspeha vakcinacije – odgovorio je Nestorović.

– Svi ovi nastupi profesora po medijima su veoma čudni, mistični, i veoma malo u tome ima nauke – rekao je Stevanović.

Voditeljka je potom upitala zašto ljudi veruju u to što doktor Nestorović kaže kada doktori iz Kriznog štaba imaju mnogo više prilike da se čuju.

– Ja se pitam zašto. Jako je teško voditi dijalog sa profesorom – odgovorio je Stevanović.

– To se slažem da je teško zato što vi pričate floskule, a ja zvanične podatke. Da li je tačan ovaj podatak od CDC-ja od pre četiri dana – pitao je Nestorović.

– Nije tačan – odgovorio je Stevanović.

– Nije tačan? E, ja vas pozivam da odete na moj profil i da pogledate tabelu. Ovo je priča za malu decu. Mi ne pričamo o medicini. Ti vodiš najprljaviju kampanju protiv mene 15 godina, ne znam zašto, šta sam se ja tebi zamerio – rekao mu je Nestorović.

– Trebalo bi da bude zadovoljan, vakcinacija neće uspeti ako vlast nešto ne preduzme. Ja bih molio profesora da objasni da li se oseća odgovorno, juče su umrla 4 mlada čoveka, umrla je porodilja. Da li oseća odgovornost – pitao je Stevanović.

– Ne znam šta da odgovorim na ovo. Mi imamo jedan fenomen koji je neobjašnjiv – da obolevaju mladi ljudi za koje sve svetske statistike pokazuju da nisu ugroženi. Kolega je zaslepljen ličnom mržnjom prema meni, pa ok, nemam ništa protiv. Ali, ja sam 1.000 puta rekao zašto se ne rade obdukcije, zašto mi ne znamo od čega su umrli. Zato što je kriterijum za smrt pozitivan PCR test. Svaki uzrok smrti kod mladog čoveka treba proveriti obdukcijom da bismo nešto naučili. Mi za godinu dana nismo uradili nijednu obdukciju. Nemci rade obdukciju – kaže Nestorović, dodajući da se sad zna da korona virus nije respiratorna bolest.

– Još negde u maju mesecu SALCOM univerzitet je uradio studiju na miševima u kojoj je dokazao da virus izaziva intravaskularnu koagulaciju, stvaranje tromba. I taj profesor je rekao ovo je vaskularna bolest. Kad smo došli do tog otkrića, počeli smo da koristimo antikoagularnu terapiju u lečenju. Stariji uzimaju aspirin kao alternativu. Oni su na taj način nešto postigli, određeni broj ljudi nije umro. Umesto toga, mi samo prebrojavamo mrtve i ništa ne radimo. Zašto ne koristimo ivermektin u lečenju? U Indiji je nestala epidemija onog dana kad je indijska vlada podelila ivermektin. Zašto nema diskusije o tome – pitao je Nestorović.

Na njegovo pitanje se nadovezala i voditeljka, koju je zanimalo zašto sada imamo toliko zaraženih, kad je više od 50 odsto ljudi vakcinisano.

– Na sajtu Svetske zdravstvene organizacije piše da vakcina ne sprečava prenošenje i infekciju. Iskustva iz Izraela, koji je najviše vakcinisana zemlja na svetu, jeste 80 odsto ljudi koji su u bolnicama su vakcinisani – rekao je Nestorović.

– Ovo što je Nestorović rekao je opet manipulacija dokazima. Ne treba mu ništa verovati. Ja bih još jednom želeo da se obratim roditeljima zbog preporuke da se vakcinišu deca od 12 do 17 godina. Deca se vakcinišu jer je najveći potencijal tranzicije virusa u toj populaciji, a ne zato da bi se oni zaštitili – odgovorio je Stevanović.

– Koliki je procenat transmisije dece? Postoji tačan podatak od pre 10 dana – upitao ga je Nestorović.

– Tranzicija u tom uzrastu biće uskoro 100 odsto. Sva deca od 12 do 17 godina će biti pozitivna i prenosiće virus – odgovorio mu je Stevanović.

– To je potpuna izmišljotima, besmislica. A zašto su onda britanci odbili vakcinaciju dece. Ljudi, idite na sajt Fajzera, još nije završeno kliničko ispitivanje – rekao je Nestorović.

– FDA je dao trajnu dozvolu za upotrebu Fajzera, a to profesor ne zna jer je antivakser – nastavio je da tvrdi Stevanović.

– FDA je odobrio Fajzerovu vakcinu za SAD, a ne za zemlje van SAD, a u Evropi ona i dalje ima privremenu dozvolu. Evropska medicinska agencija, koju bi mi trebalo da slušamo, nije dala upotrebnu dozvolu ni za jednu od vakcina. Čak je na programu Evropskog parlamenta da li će produžiti privremenu dozolu koja ističe za mesec. Kad pričamo o podacima, ja volim da ponesem papire da pokažem. A kolega voli da priča priče. Stepen transmisije kod dece je 100 odsto? Stepen transmisije nijedne bolesti na svetu nije 100 odsto jer bi onda svi oboleli prvog dana. Najveća stopa transmisije je za morbile, 96 odsto – odgovorio je Nestorović.

– Svakog 15. septembra su deca masovno bolesna, kad počne školska godina. Bolesna su od neke virusne infekcije. Ne znam da li kolega Stevanović zna da će FDA, na koju se on toliko poziva, 1. januara povući PCR test zato što nije specifičan i otkriva i druge virusne infekcije, i zameniće ga sa specifičnim testom. Prema tome, od početka se zna da je taj test manjkav, da daje dosta lažno pozitivnih i dosta lažno negativnih rezultata. Grupa od 22 najčuvenija molekularna biologa je to još pre 6 meseci uputila predlog da se povuče test jer on ima 10 tehničkih manjkavosti. Ja nisam antivakser. Ne delim ljude na vakcinisane i nevakcinisane, to je rasizam. Vakcinalni status je državna tajna, po našem zakonu, to ne sme niko da te pita, to je krivično delo. To je kao da me pitaš da li sam homoseksualac. Ko me pita za savet, ja ću reći ko treba, a ko ne treba. Imam puno pacijenata koji su vakcinisani, dolaze kod mene – kaže Nestorović.

Na insistiranje voditeljke da doktor Stevanović kaže zašto ljudi treba da se vakcinišu, pedijatar je odgovorio:

– Zato što je to patriotski čin, kako bismo izašli iz svega ovoga. Ima mnogo onih koji su zbunjeni. Mi ne znamo procenat pedijatara koji su protiv vakcinacije dece. Poruka je: hajde da se vakcinišemo. Vakcina jedino može da reši ovaj problem jer ne izazivaju teške reakcije.

Potom je upitan da navede zemlje koje su dokazale da se vakcinacijom može izaći iz epidemije:

– Izrael, Velika Britanija, Italije – odgovorio je Stevanović.

– Tamo je najviša stopa inficiranih, najviše inficiranih trenutno na svetu ima Izrael – rekao je Nestorović.

– Ne razume profesor – rekao je Stevanović.

– A ne razumem? Zvaničnu statistiku Ministarstva zdravlja Izraela da je pre dva dana bilo 10.000 zaraženih? Ne razumem da Singapur koji ima 82 odsto vakcinisanih, trenutno je druga zemlja na svetu po zaraženima? E, ovo je klasična manipulacija. Zašto Izrael primenjuje 4. dozu ako je uspela vakcinacija – pitao je Nestorović Stevanovića.

– Zbog toga što oni procenjuju efekte vakcinacije, zbog Fajzera. Procenjuju efekte. Statistički se veoma pokazuje koliko je vakcinacija uspela. Sve zavisi od regiona i politike. Za populaciju od 12 do 17 godina ide treća doza vakcine – odgovorio je pedijatar.

– To je netačno potpuno. E, vi ste svesni da je FDA odbila treću dozu vakcine za sve, osim za imunokompromitovane. Čoveče, pa pročitajte nešto iz medicine, pobogu, osim što ste opsednuti sa mnom. Ovo stvarno nema smisla – rekao je Nestorović.

Izvor: Kurir.rs / K1 / Telegraf

PRIČA O ŽENI KOJA JE SPASILA MNOGE: Dr Draginja Babić je umrla pružajući pomoć obolelima

U Valjevu, koje je za vreme Velikog rata, 1915. godine, zbog epidemije pegavog tifusa bilo grad-bolnica, od ove opake bolesti umrla je, do poslednjeg trenutka pružajući pomoć ranjenima i obolelima, dr Draginja Babić. Valjevka, prva žena rođena u Kraljevini Srbiji koja je diplomu lekara stekla na Univerzitetu u Berlinu, koja je bezmalo zaboravljena.

Kćerka valjevskog trgovca i sudskog pisara Janka i Jelene Babić, rođena oktobra 1886. godine, posle osnovne škole i niže gimnazije u rodnom gradu, višu gimnaziju završila je u Beogradu. Kao odličan đak, Draginja je dobila stipendiju tadašnje Valjevske opštine, te je studije medicine 1907. godine započela u Cirihu, a okončala u Berlinu. Po povratku sa studija, bila je pripravnik u valjevskoj okružnoj bolnici, a potom postala opštinski lekar.

– Tek što je počela da radi samostalno kao lekar, počeli su balkanski ratovi, pa su skoro svi lekari iz Valjeva otišli sa vojskom – kaže dr Vladimir Krivošejev, istoričar. – U Valjevu su ostali samo dr Draginja Babić i dr Selimir Đorđević. Ovaj grad, kao mesto udaljeno od poprišta, već tada postaje centar rezervne vojne bolnice, u koju su sa fronta, u bezbedno okruženje, dopremani ranjenici i oboleli. Dragocenu pomoć tada im pružaju kolege, stranci, dobrovoljci.

Tokom Prvog balkanskog rata, sa dr Draginjom Babić i dr Đorđevićem radili su i Nemac dr Hans Fogel, Hrvat dr Stjepan Stanković, tri Danca, dva Čeha, petoro srpskih penzionisanih lekara i osmoro studenata medicine, od kojih su četvoro bili Česi. U Drugom balkanskom ratu, u Valjevu su radili i Holanđani dr Arijus van Tinhoven i dr Van Hamel, sa dva studenta medicine i ekipom medicinskih sestara.

– Na početku Velikog rata, 1914. godine, dr Draginja Babić bila je ponovo raspoređena na rad u pozadini, u Pirotu, gde je bila upravnik bolnice, ali se posle uspešne srpske kontraofanzive i velike pobede u Kolubarskoj bici vratila u Valjevo – podseća dr Krivošejev. – Upravo tada, u gradu na obalama Kolubare razbuktala se velika epidemija pegavog tifusa. U Valjevu nije bilo dovoljno lekara, pa je dr Draginja, uz posao u bolnici, išla u kućne posete. Međutim, bolest je i nju oborila u postelju. Od tifusa je umrla 6. februara 1915. godine.

LIČNOST i delo dr Draginje Babić nisu bili nepoznati istraživačima istorije srpske medicine. Stručna javnost je sa njenim radom i žrtvom i ranije bila upoznata, ali je ona ostala nepoznata za širu javnost, ne samo u Srbiji, već i u njenom rodnom Valjevu.

– Način da se to ispravi je da jedna ulica u Valjevu bude nazvana po dr Draginji Babić – smatra dr Krivošejev. – Na sreću, u okviru aktuelnih inicijativa za imenovanje gradskih ulica, data je, a koliko sam upućen i prihvaćena, ideja da jedna dobije ime humane lekarke. Dr Draginja Babić to zaslužuje, zbog požrtvovanja u ratnim okolnostima i smrti od bolesti koju je usled njega i dobila, ali i kao lekarka koja je to postala u vreme koje nije bilo nimalo naklonjeno visokom obrazovanju žena.

ŽRTVE PEGAVOG TIFUSA

Velika epidemija pegavog tifusa, koja je harala do kraja proleća 1915. godine, u Valjevu sa 8.000 stanovnika i njegovoj okolini usmrtila je više od 9.000 ljudi, meštana, izbeglica, srpskih ali i zarobljenih austrougarskih vojnika. Umrli su i mnogi lekari – dr Selimir Đorđević, dr Pavle Vojteh, dr Hranislav Jocić, dr Dušan Pomorišac, dr Toma Leko, Amerikanac dr Semjuel Kuk. Zatim, austrougarski lekari dr Ladislav Aleksandar Feliks Menhard, dr Jozef Kovač, dr Alojz Fridrih Prekl, dr Vladislav Milota…

Izvor: novosti.rs

Recept za čaj od BOSILJKA koji efikasno rešava sve vrste glavobolja

Već nekoliko hiljada godina ljudi širom planete koriste lekovitost bosiljka, koju ova biljka duguje maloj količini esencijalnog ulja. No, uprkos tome ono veoma intenzivno miriše (ulje sadrži estragol, cineol metilkalvikol, tinol lineol, kamfor). Pored toga bosiljak sadrži i jedan glikozid i nešto malo tanina.

Za glavobolju u potiljačnom delu glave najbolje je bosiljak kombinovati sa istom količinom kamilice

Čaj od bosijka je vrlo prijatnog ukusa i mirisa. Veoma je važno pravilno ga pripremiti. Pustite šolju vode da proključa, skinite sa šporeta, pa dodajte šaku svežeg bosiljka ili punu supenu kašiku suvog, promešajte, obavezno poklopite i ostavite da odstoji 15 minuta. Procedite i uživajte.

Ovako pripremljen čaj je odlično sredstvo protiv nervoze i anksioznosti, pomaže varenje i sprečava grčeve u stomaku. U kombinaciji sa hajdučicom i virkom bosiljak je dobar lek protiv bolnih menstruacija. Pomešan sa jednakim količinama nane i matičnjaka, bosiljak je odličan lek za prehlađen stomak i bolove u želudcu izazvane stresom i nerviranjem.

Bosiljak je odličan lek za glavobolju i migrenu. Ako je u pitanju glavobolja izazvana upalom sinusa najbolje je piti čist čaj od bosiljka. Za glavobolju u potiljačnom delu glave najbolje je bosiljak kombinovati sa istom količinom kamilice. Kada je migrena u pitanju najbolji rezultati postižu se čajem od jednakih delova bosiljka i lopuha. Obloge od hladnog infiza bosiljka pomažu kod svih vrsta glavobolje.

Bosiljka blagotvorno utiče i na organe za mokrenje. Protiv upale bubrega treba piti čaj od mešavine jednakih delova bosiljka, sitnice i zlatnice.

Zahvaljujući antiseptičnom esencijalnom ulju bosiljak je dobar lek za respiratorne infekcije, posebno ako su praćene visokom temperaturom. U tom slučaju meša se sa majčinom dušicom, anisom i zovom.

Kreme i sprejevi sa ekstraktom bosiljka su efikasni repelenti – teraju insekte. Ako vas ujede komarac ili pauk mesto ujeda dobro je istraljajte smrvljenim listom bosiljka. Pomešan sa pelinom, bosiljak je odličan lek protiv crevnih parazita.

Veoma je i cenjena začinska biljka. Đenovljani od svežeg bosiljka, maslinovog ulja, belog luka, pinjola i parmezana prave čuveni pesto đenoveze, sos u kom su u potpunosti sačuvani lekoviti sastojci. Naravno ovo važi za sveže pripremljen sos u kom nema veštačkih hemijskih dodataka.

Recepti

Protiv stresnih glavobolja

Sastojci:

100 g bosiljka (Ocimum basilicum)

150 g matičnjaka (Melissa officinalis)

50 g gloga (Crataegus oxyachantha)

Priprema: Sve biljke pomešati pa dve supene kašike smeše preliti šoljom ključale vode, promešati, poklopiti i ostaviti 15 minuta. Procediti i popiti po želji blago zaslađeno medom.

Protiv migrene

Sastojci:

100 g bosiljka (Ocimum basilicum)

100 g lopuha (Petasites sinenis)

Priprema: Sve biljke pomešati pa dve supene kašike smeše preliti šoljom ključale vode, promešati, poklopiti i ostaviti 20 minuta. Procediti i popiti po želji blago zaslađeno medom.

Protiv nazeba i prehlada

Sastojci:

100 g bosiljka (Ocimum basilicum)

100 g majčine dušice (Thymus serpyllum)

100 g zove (Sambucus nigra)

Priprema: Sve biljke pomešati pa dve supene kašike smeše preliti šoljom ključale vode, promešati, poklopiti i ostaviti 15 minuta. Procediti i popiti po želji blago zaslađeno medom. Piti tri šolje na dan. Koristiti i tinkturu ehinacee 20 kapi ujutro i uveče.

Autor: Momčilo Antonijević, novinar i narodni travar

Izvor: zena.blic.rs

Dijabetes: Recepti za čajeve koji nivo šećera vraćaju u normalu!

Dijabetes je hronično oboljenje koje nastaje usled nedostatka insulina u organizmu. Kao posledica ove bolesti javlja se poremećaj metabolizma glukoze, proteina i masti. Najčešći simptomi dijabetesa su suvoća usta, opšta slabost organizma, brzo zamaranje i gubitak telesne težine.

Čajevi od ovih biljka imaju pozitivno dejstvo na šećer u krvi i izuzetno pogoduju dijabetičarima. Uz redovnu primenu, nivo šećera se može držati pod kontrolom.

Čaj od borovnice

Lekoviti delovi su koren, list i plod. Koren i list se obično beru pre sazrevanja plodova, a sami plodovi se kasnije suše na suncu. Ubedljivo daje najveći efekat dijabetičarima koji ne zavise od insulina. Razlog zbog kojeg je borovnica efektna u lečenju dijabetesa krije se u sastojku koji se zove glukokinin. Zahvaljujući njemu, ovo bobičasto voće vraća šećer u okvir granica normale.

Recept:

Supenu kašiku lista borovnice i kašiku sušenih plodova borovnice preliti sa 2 dl ključale vode. Procediti nakon pola sata i piti nezasladjeno pre jela.

Čaj od hibiskusa

Ovaj čaj koji vrlo dobro da reguliše šećer. Bogat je vitaminom C, mineralima i raznim antioksidansima. U svom sastavu ima organske kiseline, među kojima su malinska, vinska i limunska kiselina.

Recept:

Jednu kesicu čaja prelijte sa 3-4 dl vrele vode.Ostavite da odstoji oko 15 minuta, potom konzumirati.

Crni čaj

Osim što uspešno reguliše šećer, crni čaj je poznat i zobg sposobnosti da smanji rizik od nastanka raka, kao i da uspori širenje..

Recept:

Na 2,5 dl ključale vode stavite 1 kašičicu crnog čaja. Držati poklopljeno 2-5 minuta. Procedite i pijte.

Čaj od ruzmarina

Ruzmarin ima neverovatna lekovita svojstva. Naime, najaktivnije fitohemikalije ruzmarina uspešno regulišu šećer u krvi. Ista je efikasnost i kod sveže i kod osušene biljke.

Recept:

Kada provri 2,5 dl vode ubacite 1 kašičicu sušenih listova ruzmarina i nastavite da kuvate još 3 minuta. Ostavite da odstoji sklonjeno sa ringle još 10 minuta pre nego počnete sa konzumiranjem.

Čaj od maslačka

Ovo nije običan korov, već biljka koja ima široku primenu, pa i u brzom skidanju nivoa šećera u krvi. Listovi tamne zelene boje, čiste organizam, smanjuju krvni pritisak i leče bešiku. Pojačavaju količine urina i kroz mokrenje izbacuju višak šećera. Maslačak pomaže i kod gubljenja kilograma, što je veoma povoljno za obolele od dijabetesa.

Recept:

60g listova i korenja maslačka sipajte u 1 l ključale vode. Ostavite da odstoji 10 minuta. Konzumirajte po jednu šolju čaja pre svakog obroka.

Napomena: Pre konzumiranja ovih čajeva, posavetujte se sa lekarom.

Izvor: : stil/kućnilekar

Poučna priča – Dobro se dobrim vraća

0

Jedan siromašni dečak prodavao je robu od vrata do vrata kako bi se školovao i izdržavao svoju bolesnu majku. Jednog dana pošto nije imao novaca a beše baš gladan, odluči da zatraži obrok u prvoj kući na koju naiđe.

Vrata mu je otvorila jedna mlada žena, ali se on ne usudi da potraži hranu već samo čašu vode. Ona ga pogleda i shvati, da je dečak zasigurno gladan. Ubrzo, mu je donela jednu veliku čašu mleka. On brzo popi mleko, i upitao devojku, koliko treba da plati. Ona mu odgovori : “Ne duguješ ništa . Majka nas je naučila da nikad ne prihvatamo novac za dobrotu koju učinimo”. “Onda vam hvala od sveg srca “, – rekao je on i osetio da je sada jači, ne samo fizički, već i mentalno, osetio je spremnost da se suoči sa svim teškoćama koje život nosi.

Prošle su godine. Jednog dana ta dobra sada već sredovečna žena postade ozbiljno bolesna . A pošto lokalni doktori nisu mogli da joj pomognu, poslaše je u veći grad, kod specijaliste. Jedan mladi doktor, inače veoma cenjen zbog svoje stručnosti pozvan je na konsultacije. Kada je ušao u bolničku sobu, odmah je prepoznao ženu, bila je to ona ista koja je mu je pomogla, ista ona koja mu je u čašu mleka ulila svu svoju snagu i dobrotu, baš kada mu je to i bilo najpotrebnije. Doktor je bio odlučan da uradi sve i pomogne ženi da se oporavi od te teške bolesti .

Lečenje je dugo trajalo, ali zajedno su uspeli da prevaziđu bolest. Posle nekog vremena žena je dobila račun za njen tretman. Bila je vrlo zabrinuta da će račun biti toliki, da će joj trebati ostatak života da bi ga izmirila. Konačno, kada je žena pogledala račun, umesto iznosa bile su ispisane reči: “Plaćeno u potpunosti čašom mleka”.

OTKRIVAMO GDE SE NALAZI G-TAČKA: Stimulisanje nje dovodi do neverovatnih orgazama!

Jedan od prvih ginekologa I seksologa, Ernst Grefenberg, prvi je otkrio svetu postojanje G-tačke. Lekar je “studirao” ženski orgazam i otkrio mesto za “programiranje” istog, odnosno tačku u kojoj se akumuliraju nervni završnici tkiva koja prekrivaju vaginu. Stimulacijom ove tačke žena doživljava orgazam. Grafenberg je takođe otkrio da žena može da doživi procese slične muškoj erekciji i ejakulaciji. Pa tako, ova tačka je ime dobila po prvom slovu prezimena osobe koja je definisala, mada je njeno postojanje bilo poznato još u 17. veku. foto: Profimedia

Šta je G-tačka i gde se nalazi?

G-tačka se nalazi na zidu ženske vagine. Prednji zid se nalazi na dubini od 5 ili 6 centimetara iza frontalne kosti i uretre. Neke žene tvrde da je tkivo u ovom delu drugačije, gušće. Iako je već bilo mnogo studija kojima se razjašnjava funkcija ove zone, kontroverze u načnim krugovima i dalje traju.

Bilo kako bilo,ono što je sigurno poznato jeste da stimulacija G-tačke ima neverovatan efekat na mnoge žene. Orgazam postignut stimulacijom ove tačke se razlikuje od onog koji se postiže stimulacijom klitorisa.

Kako da je pronađete?

Prvo što je neophodno, jeste da vagina bude vlažna. Probajte da pritisnete regiju iznad vaginalnog otvora. Drugom rukom treba izvršiti pritisak na donji deo stomaka, to može pomoći da se spolja oseti G-tačka. Takođe, poza koja omogućava da se lakše stimuliše ova tačka jeste kada je žena “gore” i lagano se povija unazad.

Šta kažu savremeni ginekolozi?

Ne tako mali broj savremenih ginekologa dovodi u pitanje postojanje G-tačke. Kažu da u poznatoj “zoni zadovoljstva” ne postoji ništa od onoga što je Ernst Grefenberg naveo u svom istraživanju. Smatraju da zadovoljstvo uzrokovano stimulacijom takozvane G-tačke, je zapravo samo zbog neposredne blizine klitorisa. Inače, studije iz vremena Grefenberga (1881-1951) su pokazale da svaka žena nema G tačku, osim toga, svaka drugačije reaguje na njenu stimulaciju. Istakli su i da je važno objasniti ženama da je normalno ukoliko ne dožive orgazam tokom vaginalne penetracije.

Zaključak je da bez obzira na to da li G-tačka postoji ili ne, sama potraga za njom, istraživanje tokom seksa, svakako dovodi do intenzivnog orgazma.

Dr NESTOROVIĆ: Ove TRI BILJKE su ključne za jačanje imuniteta!

0

Jedan od najslavnijih doktora u Srbiji za naše čitaoce otkriva kako da jačaju imunitet alternativnim metodama

10

Ugledni profesor medicine Branimir Nestorović, specijalista je pedijatrije sa subspecijalizacijom iz pulmologije i alergologije

otkriva tajne alterantivne medicine i daje savete za jačanje imuniteta.

U svom dosadašnjem radu pridobio je poverenje hiljada građana, koje je tokom karijere lečio, ali i miliona građana Srbije čije simpatije je pobrao. Za Magazin Novosti sumira svoja iskustva sa pacijentima i otkriva tajne nekoliko metoda alternativnog lečenja.

Koje savete iz ajuverdske medicine preporučujete našim čitaocima?

– Ajurveda je nastarija medicina na svetu. Ajurvedske biljke imaju odlične efekte, ali je po meni važniji princip dovođenja tela u ravnotežu sa okolinom. Principi ajurvede su filosofski, ne radi se o lečenju bolesti, već postizanju ravnoteže između čoveka i sredine.

– Ima mnogo načina za podizanje imuniteta. jedan je šetnja na hladnom vazduhu, u trajnju do sat vremena. Drugi je boravak u sauni, takođe do sat vremena. U ishrani korisiti hranu bogatu vlaknima, povrće, najmanje dva puta nedeljno morska riba. po mogućnosti pečena.

  • U uslovima svetske epidemije korona virusa, kakav savet biste dali našim čitaocima za jačanje psihičkog zdravlja?

– Definitivno znamo da psihički stres dodovodi od ozbiljne supresije imunog odgovora. Stres aktivira odgovor koji u osnovi ima aktivaciju simptokusa, a to sve ide na uštrb aktivnosti imunog sistema i intelektualnih funkcija. Stoga je postizanje stanja relaksacije, vežbama disanja, dobrim snom, meditacijom uvek dobro za imuni sistem.

  • Koja tri narodna leka biste preporučili našim čitaocima za jačanje imunog sistema?

  • Na prvom mestu je list koprive, na drugom bih uvek stavio beli luk, a treće mesto orah. Kopriva sadrži brojne imunostimulatorne i antikarcinogene supstance, a beli luk i brokoli suprona jedinjenja koja su izraziti antioksidansi. Orah je namirnica sa puno korisnih materija, neke od njih, junglan na primer su jedinstvene samo za njega.

  • Da li svojim pacijentima preporučujete neke alternativne metode lečenja i u koju medicinu najviše verujete pored tradicionalne medicine?

– Verujem da sve što pomaže treba da se koristi. Ako postoji efikasan lek, zašto ga ne koristiti. Ako neka biljka ima odlične efekte, na primer imela u regulisanju šećera, kao imunostimulator i antikarcinogena biljka, zašto je ne korsititi.

  • Da li vaši pacijenti veruju u alternativnu medicinu i savete koje im dajete?

– Imam dobar odnos sa pacijentima, tako da mi govore šta koriste. Ogroman broj koristi neku od metoda  alteranativne i komplementarne medicine, ali se plaše da do kažu svom lekaru. Poslednjih godina je eksplodirala upotreba homeopatije, kao i kvantne medicine.

Izvor: magazin.novosti.rs