Naslovna Blog Stranica 259

Molitva za žive

Gospode Isuse Hriste, Bože naš, Koji u Svojoj prevelikoj milosti i čovekoljublju slušaš molitve onih koji Tebi pripadaju svim srcem svojim, prikloni uho Svoje i čuj molitvu moju koju Ti smerno uznosim:

Sačuvaj, Gospode, Crkvu Tvoju Svetu, Vaseljensku i Apostolsku, utvrdi je i ukrepi, umnoži je i u miru sohrani, i učini je nepobedivom u sve vekove.

Spasi Gospode i pomiluj Patrijarha našega (ime), visokopreosvećene i preosvećene Arhiepiskope, Mitropolite i Episkope Pravoslavne, jereje i đakone i sav klir crkveni, koje si postavio da pasu slovesno Tvoje stado i molitvama njihovim pomiluj i spasi mene grešnoga.

Spasi, Gospode, i pomiluj oca moga duhovnoga (ime) sa svom bratijom njegovom i molitvama njihovim mene sirotog pomiluj.

Spasi, Gospode, i pomiluj monahe i monahinje Pravoslavne u svim mestima njihovog podvizavanja i služenja Tebi i molitvama njihovim pomiluj me.

Spasi, Gospode, i pomiluj stare, kojima nema ko da pomogne, i mlade, nište i sirote, udovice, bolesne i ucveljene, one u nevoljama i u ropstvu, i u tamnicama zatočene i osobito one koje progone Tebe i vere Pravoslavne radi, jezici bezbožni, odstupnici i jeretici, njih koji su sluge Tvoje, i pomeni ih, poseti, ukrepi, uteši i brzo im silom Svojom olakšanje, slobodu i izbavljenje podaj.

Spasi, Gospode, i pomiluj one koji nam dobro tvore, vole nas i hrane, ukazujući nam milost, i koji nam zapovediše nedostojnima i koji nas uspokojavaju i učini milost Svoju na njima, darujući im ispunjenje svih moljenja koja su im na spasenje i večnih dobara primanje.

Spasi, Gospode, i pomiluj one koje ja bezumljem svojim sablaznih i od puta spasonosnoga odvratih, na dela zla i neprilična navedoh. Božanstvenim promislom Svojim na put ih spasenja opet vrati.

Spasi, Gospode, i pomiluj one koji mi pakoste i vređaju me i iskušenja mi prave, i ne ostavi ih da poginu zbog mene grešnoga.

One koji odstupiše od vere Pravoslavne i pogibeljnim jeresima zaslepljene svetlošću poznanja Tvoga prosvetli i Svetoj Tvojoj Apostolskoj Crkvi prisajedini.

Spasi, Gospode, i pomiluj i daruj zemaljska i nadzemaljska dobra Tvoja deci mojoj i supruzi (suprugu) mome, roditeljima, braći i sestrama mojim, srodnicima po telu i duhu.

(Zatim sa molitvenom pažnjom čitaj niže upisana imena živih na zemlji, za koje se moliš).

Izvor: svetosavlje.org

Molitva za decu

Gospode Isuse Hriste, Koji si Sam bio Dete, i Koji si decu voleo i blagosiljao, pomiluj i spasi decu našeg vremena, da se nekrštena krste, a krštena da se verom u Tebe i ljubavlju prema Tebi utvrde. Spasi, Gospode, onu decu koju njihovi neverujući ili zloverni roditelji kvare bezbožjem ili zloverjem i odvlače ih od Tebe, Koji si jedini Spas i Izbavitelj njihov. Spasi, Gospode, i onu decu koju bezdušni zli učitelji, bezbožni ili zloverni, udaljuju od Tebe Tvorca njihovog, i uvode u društvo dušom ogubanih. Spasi, Gospode, onu decu čije čiste duše oskrvnjuje svaki nemoral na ulici i razvrat u pozorištu, na televiziji i u bioskopu. Spasi ih od ovih nečistota. Spasi, Milostivi, i onu dečicu bez roditelja koja su pala pod ruku surovih staratelja, zlih očuha i maćeha spasi ih od slušanja hulnih reči i gledanja zlih dela. Pomozi, Svemogući, da deca uzrastu i sazru za sinovstvo Božije i građanstvo Nebeskog Grada na večno spasenje, a u Tvoju slavu i hvalu. Amin.

Bogorodice Djevo, raduj se, blagodatna Marija! Gospod s Tobom, Blagoslovena si Ti među ženama i blagosloven plod utrobe Tvoje, jer si Spasa rodila duša naših!

Izvor: svetosavlje.org

 

 

 

Majčina molitva za decu

Oče sveti, Besmrtni, iz koga izlazi sva dobrota i blagost, skrušeno Ti se molim za decu koju Si mi podario da rodim.
Sačuvaj ih u Tvojoj milosti i svetosti, da bi se Tvoje Ime proslavljalo u njima.
Uputi me Tvojom milošću, kako da ih podignem za slavljenje Tvoga Svetog Imena, a na korist ostalih ljudi.
Obdari me potrebnim strpljenjem i snagom za to.
O Gospode, prosveti razum moje dece Tvojom Premudrošću, da nauče dušom i mišlju da Tebe vole.
Usadi u srca njihova stah i odvratnost prema svakom poroku, da bi mogli ići pravim putem bez gresnosti.
Ukrasi duše njihove čistotom, dobrotom, poniznošću, marljivošću, strpljenjem i svakom vrlinom.
Čuvaj usne njihove od svih kleveta i laži.
Blagoslovi moju decu, da bi mogli napredovati u vrlinama i svetosti i rasti pod Tvojom zaštitom, a u ljubavi poštenih ljudi.
Neka bi njihovi Anđeli čuvari bili sa njima i čuvali ih u mladosti od varljivih pomisli, zlih i grešnih kušanja ovoga sveta i od zamki nečistih duhova.
A kad moja deca pogreše pred Tobom, ne okreni Svoje Lice od njih, nego, prema tvome velikom Milosrđu budi milostiv i njima, jer Ti si jedini koji čistiš ljude od svakog greha.
Nagradi moju decu svim zemaljskim dobrima i svim što im je potrebno za spasenje.
Sačuvaj ih od razjarenosti, gneva, nesreće, zla i muka kroz sve dane života njihovog.
O, Dobri Gospode, ja Ti se molim, nagradi i mene radošću i veseljem od moje dece.
Sačuvaj me u čestitosti i pravednosti da sa svojom decom mogu stati pred Tebe u dan Strašnog Suda Tvoga, i da Ti bez staha kažem: Evo me Gospode, sa decom koju si mi dao, da zajedno sa njima veličam Tvoje najsvetije Ime Oca i Sina i Svetoga Duha, sve dok traje ovog sveta, Amin.

Lečenje u manastirima: Vrata svih svetinja su uvek otvorena

Kada bolest dođe i kada čovek bude svestan njenog prisustva, a tim pre ukoliko je teža a lečenje bezuspešno, bolesnik, kao i njegova uža porodica odlaze u razne manastire za koje po sopstvenom saznanju veruju da su najefikasniji i traže pomoć. U takvom slučaju čitaju se molitve, a sam bolesnik prinosi dar i namenjuje ga uglavnom svecu kome je manastir posvećen. Dok svešteno lice čita molitvu, bolesnik stalno ponavlja reči “svoje molitve”, sadržane u želji ozdravljenja. Prinosi dar koji predstavlja trag paganskog običaja žrtvovanja sadržan u hrani, stvarima i novcu. Od hrane se najčešće prinosi ulje, šećer, crveno vino, brašno, med. Od stvari u najvećem broju slučajeva zastupljeni su peškiri, čaršavi, čarape, košulje, razna platna, ženski ručni radovi ili pak nešto od dečjih odevnih predmeta. Novac se daje u zavisnosti od materijalne mogućnosti vernika. Naravno tu su cveće, bosiok u prvom redu plodovi voća, jabuka i grožđa najčešće, razne grančice lekovitog čaja. Dok se pod manastirskim svodovima čita molitva za bolesnika bilo lično ili pak posredno drži se nešto od hrane kao što je šećer ili med koji se nose kući i koje bolesnik treba sam da uzima. Na taj se način snaga molitve pojačava i prenosi i na namirnicu koja će sama ritualnim jedenjem predstavljati lek. Veruje se da se na ovaj način pojačava snaga molitve koja će uvek unošenjem osveštane hrane “preobraziti” i izlečiti bolesno telo.

Ukoliko je bolesnik slab i nemoćan da dođe u svetinju donosi se nešto od njegovih ličnih odevnih predmeta i nad njima svešteno lice čita molitvu. Oblačenjem osveštanog odela bolesnik na posredan način dolazi u direktnu vezu sa svetim rečima molitve čiji je krajnji cilj ozdravljenje.

Dobro znamo da je velika većina manastira smeštena uz nekakav izvor, tako da se isceliteljska moć pridaje i samoj vodici. Veruje se da kada voda izvire neposredno uz manastir ima lekovitu moć i natprirodna svojstva. Bolesnici se tom vodom umivaju, kupaju, rukama zahvataju i prebacuju preko sebe, na koji način simboličkim putem prebacuju odnosno vodom teraju bolest što dalje od sebe. Tako se iznad manastira Stjenik kod Čačka nalazi lekoviti izvor gde gotovo svakodnevno dolaze i navraćaju mnogi, pa i oni koji traže spas od bolesti. Posebno se veruje u lekovitu moć ove vode na Ivandan (7 juli), kada se osim kupanja i umivanja voda nosi kući i čuva kao najveća svetinja i upotrebljava za pranje i škropljenje u slučaju da se neko razboli, ili se pak samo preventivno popije po neki gutljaj. Ovoj se vodi osim zdravstvene pripisuje i velika zaštitna moć od zlih sila i demona. Bolesnici se pored ovih izvora veoma često brišu a peškir ili maramicu ostave pored izvora u cilju simboličkog ostavljanja bolesti da je voda odnese. Vodica se plaća odnosno daruje najčešće novcem na koji se način po narodnom verovanju pojačava lekovito dejstvo vode.

Nasuprot hrišćanskom učenju zasnovanom na jednostavnosti molitve i darivanje svetaca u našem narodu prehrišćansko paganstvo ostavilo je dubokog traga. Često dolazi do preplitanja, prožimanja i mešanja postupaka u cilju zaštite zdravlja ili ozdravljenja. Tako meštani sela Viljuša, Trnava, Ježevica i Banjica kod Čačka veruju da je najefikasniji lek od glavobolje ukoliko se sa ikone odlomi grančica priloženog bosioka i ponese kući da stavi ispod jastuka. U tom slučaju vlada verovanje da će glavobolja proći.

Na Đurđevdan se snaga bosioka još više pojačavala, tako da bolesni baš na ovaj praznik tragaju za ozdravljenjem baš u manastirima. U cilju očuvanja zdravlja u crkve se unose najčešće drenove i leskove grančice. Sa njima se kite ikone, a neke se nakon očitane molitve nose kući, kada im se pojačava zaštitna uloga. Veruje se da ovakve grančice poput amajlije štite ukućane kako od bolesti, tako i od svake druge nesreće.

U našoj narodnoj tradiciji posebna se pažnja pridaje onim manastirima koji poseduju neki od ćivota. Veruje se da će darivanjem ikone i samog ćivota put ka ozdravljenju bit kraći izvesniji. Celivanjem bolesnik se fizički i emotivno vezuje za sveca čime, kako se veruje, dobija snagu očišćenja i ozdravljenja. U neposrednu vezu sa ćivotom dovode se i neke bolesnikove stvari, bilo da se stavljaju da malo “odstoje” pored ili da se provlače ispod sveca. Bolesnik se i sam, ukoliko je u mogućnosti, provlači ispod moštiju sveca u kom slučaju mora da mu se pomoli za ozdravljenje.

U tradiciji srpskog naroda duboko se ukorenio običaj obeležavanja krsnog imena. U lečenju bolesnih velika se apotropejska uloga pridavala svecu zaštitniku porodice. U manastirima se ispred ikone svoje krsne slave čitala molitva za ozdravljenje. Tu molitvu je mogao po sopstvenom nahođenju izgovarali i sam bolesnik ili samo svešteno lice.

Kako kod svih tako i kod naših naroda nemanje dece se smatra velikim prokletstvom. Posle neuspelog, a veoma često i za vreme lečenja bračni parovi bez dece dolaze u manastire tražeći u njima božiju milost. U toku medicinske terapije, brojne molitve pa i magijske radnje imaju za cilj da jedni druge dopune i pojačaju snagu delovanja sve do konačnog cilja, dobijanja potomstva. U manastire bračni parovi bez dece dolaze sa velikom nadom da će njihove želje biti uslišene. Od sveštenika zahvataju čitanje specijalnih molitvi. Ispovedaju se, pokaju za eventualna ranija sagrešenja, namenski poste i pričešćuju se. Najčešće se mole pred ikonom Svete Bogorodice ispred koje ostavljaju najrazličitije darove. Pored novca, čaršava, peškira, veoma često ikonu Bogorodice daruju i dečjim odevnim predmetima, na koji se način simpatičkom magijom želi postići krajnji cilj, a to je rođenje deteta.

Nije retka pojava da bračni parovi prenoće u manastiru, moleći se Bogu za dobijanje poroda. Izutra dobijaju od manastirskog monaštva ključeve, otključavaju manastir, počiste pod u njemu, na koji način se magijskim putem oslobađaju negativnih sila i zlih demona. Nakon toga prilaze ikoni svetaca zaštitnika manastira i Svetoj Bogorodici, kada u sebi, ili pak šapatom izgovaraju reči molitve.

U cilju dobijanja zdravog potomstva i opšte sreće i blagostanja, pogotovo u poslednjih desetak ili petnaestak godina bračni parovi u većoj meri nastoje da se venčaju u crkvi, kojim činom primaju na sebe svetu tajnu venčanja. Ukoliko se desi da administrativno venčan par u željeno vreme ne dobije dete pristupa još i crkvenom venčanju.

Po molitvu nekada čovek dolazi i više puta, što zavisi od stanja njegovog zdravlja. Kada dođe do ozdravljenja, a sam čovek misli da je došlo zahvaljujući molitvi u manastiru, on nastoji da i dalje što je moguće češće dolazi u njega iz zahvalnosti i sa ciljem da se bolesno stanje više ne ponovi. Imućni u znak zahvalnosti darivaju manastir novom ikonom, gradnjom konaka ili neke druge zgrade u manastirskoj porti.

Kupovina raznih ikona, stručne literature, privezaka u obliku krsta ili sa ikonom Bogorodice ili nekog od svetaca, predstava su preventivnog očuvanja zdravlja i opšteg pozitivnog stanja u organizmu čoveka. Za predstavu priveska u vidu krsta jedino možemo reći da predstavlja amajliju koju je prihvatila Srpska Pravoslavna Crkva.

Monaštvo u manastirima tvrdi da su vrata svih svetinja otvorena uvek, bez obzira na doba dana ili noći za sve one koji preko isceljenja tragaju za sopstvenim opstankom. U ritualnim molitvama pod manastirskim svodovima dominira hrišćanska religioznost koja se ipak izdigla iznad paganskih shvatanja zdravlja i bolesti.

autor: Snežana Šaponjić-Ašanin

Narodni muzej, Čačak

 

Kojim svetima se moliti u raznim bolestima i drugim nevoljama

U bolestima:

– Kada boli glava: Svetom Jovanu Preteči

– Kod bolesti očiju: Božijoj Materi u čast Njene ikone „Kazanske“, Svetitelju Aleksiju Moskovskom, Vasiliju Blaženom, Svetitelju Nikiti Novogorodskom, Pravednom Simeonu Verhoturskom, Blagovernom careviću Dimitriju, Mučeniku arhiđakonu Lavrentiju, Mučeniku Mini Egipćaninu, Kapetanu Longinu, Velikomučeniku Dimitriju Solunskom, Prepodobnoj Efrosiniji Moskovskoj, Kazanskim svetiteljima Guriu i Varsanufiju.

– Kada boli zub: Sveštenomučeniku Antipi.

– Kada je otekao i kada boli želudac: Velikomučeniku Artemiju.

– Pri povredi ili drugoj bolesti ruku: Božijoj Materi u čast Njene ikone Trojeručice, Prepodobnom Jovanu Damaskinu.

– Kada bole noge: Prepodobnom Simeonu Verhoturskom, Prepodobnom Serafimu Sarovskom.

– Kod ospi: Mučeniku Kanonu, Sveštenomučenicima Kiru i Jovanu.

– Kada trese groznica i temperatura: Apostolu Petru, Svetitelju Vasiliju Novom, Prepodobnom Mironu, Prepodobnom Artemiju Verkoljskom, Mučenici Fotini, Pravednoj Julijani Lazarovskoj, Božijoj Materi u čas Njene ikone „Arhtirske“.

– Kod ženskog krvotočenja: Prepodobnom Ipatiju Rufijanskom.

– Kada je raslabljeno telo: Prepodobnom Aleksandru Svirskom, Prepodobnom Nikiti Stolpniku.

– Kod nesanice: Sedmorici Mladića Efeskih, Prepodobnom Irinarhu Rostovskom, Prepodobnom Marufu, episkopu Mesopotamskom.

– Kod vodene bolesti: Prepodobnom Ipatiju.

– Kod bolesti grla: Sveštenomučeniku Vlasiju.

– Kod nemosti jezika: Prepodobnom Jovanu Rilskom.

– Kod padavice: Mučeniku Vitu.

– Kod paralize: Prepodobnom Jakovu Železnobrodskom, Prepodobnom Jovanu Mnogostradalnom, Prepodobnom Martinijanu.

– Za brzo ozdravljenje: Mučeniku Pankratiju.

– Pri opštoj bolesti: Episkopu Spiridonu Trimitunskom, Prepodobnom Pimenu Mnogobolesnom, Velikomučeniku Pantelejmonu, Prepodobnom Agapitu, Prepodobnom Sampsonu, Sveštenomučeniku Ermolaju, Mučenicima Kozmi i Damjanu, Mučenicima Kiru i Jovanu, Mučenicima Mokiju i Anikiti, Mučenicima Talaleju i Trifunu, Božijoj Materi u čast ikone „Isceliteljke“.

– Za porodičnim nevoljama, za sreću u braku: Božijoj Materi, Apostolu Simonu (Zilotu) Kananitu, Petru i Fevroniji Muromskim, Mučenicima Adrijanu i Nataliji, Mučenicima Hrisantu i Dariji, Velikomučenici Paraskevi, Svetome Anđelu – Čuvaru.

– Za srećan drugi brak: Prepodobnoj igumaniji Atanasiji.

– Kada potpuno omrzne muž ženu: Mučenicima Samonu, Guriju i Avivu, Mučenici Suzani.

– Kod supružničke neplodnosti: Prepodobnom Joakimu i Ani, Pravednim Zahariju i Jelisaveti, Prepodobnom Romanu, Mučeniku mladencu Jovanu Kijevopečerskom, Prepodobnom Ipatiju Rufijanskom, Prepodobnom Jeftimiju Velikom.

– Pri porođajnim mukama: Božijoj Materi „Pomoćnici pri porođaju“ i u čast Njene ikone „Teodorovske“, Pravednim Zahariju i Jelisaveti, Prepodobnoj Maleniji Rimljanki, Velikomučenici Ekatarini.

– Kod nedostatka maternjeg mleka: Božijoj Materi „Mlekopitateljnica“, Prepodobnom Ipatiju, Ravnoapostolnoj Nini, Mučenici Trifoni (izvori).

– Pokrovitelji dece: Božija Mater „Tihvinska“, Pravedni Simeon Bogoprimac, Sveštenomučenik Juar.

– Kod lišavanja ili gubitka deteta: Mučenicima Evstatiju i Plakidi, Prepodobnom Ksenofontu i Mariji.

– Kod bolesti dece: Svetitelju Julijanu, Prepodobnoj Julijani Lazarevskoj.

– Za spasenje dece pri rađanju: Velikomučeniku Nikiti.

– Pomoć kod vaspitanja hrišćanske dece: Mučenici Sofiji, Pravednoj Emiliji.

– Da bi roditelji brinuli o deci: Filaretu Milostivom, Svetitelju Nikolaju, Svetitelju Mitrofanu Voronježskom.

– Kada su roditelji žalosni radi dece: Prepodobnom Ksenofontu i Mariji.

– Kad su bližnji u neprijateljstvu: Blagovernim kneževima Borisu i Greblju, Blagovernom knezu Andreju Bogoljubivom, Mučeniku Vjačeslavu, Velikomučenici Varvari, Mučenici Suzani, Svetitelju Savi Srbskom.

– O daru da se želi pristupi Svetim Darima: Velikomučenici Varvari.

– U tuzi za otadžbinom i rodnim krajem: Prepodobnom Jovanu Kušniku.

– Kada neverje obespokoji dušu: Apostolu Tomi, Prepodobnom Pavlu Priprostom.

– Nastavnici pokajanja: Prepodobni Jefrem Sirin, Svetitelj Andrej, arhiepiskop Kritski, Prepodobna Marija Egipćanka.

– U uniniju – čamotinji: Svetitelju Tihonu Zadonskom.

– U samom očajanju: Svetitelju Jovanu Zlatoustu, Prepodobnom Atanasiju Atonskom.

– Kad nas obuzme strast gneva: Prepodobnom Jefremu Sirinu, Prepodobnom Davidu, Prepodobnom Sergiju.

– Protiv gordosti: Prepodobnom Sergiju, Prepodobnom Aleksiju, čoveku Božijem.

– Za vraćanje otpalih od crkve: Prepodobnom Simeonu Stolpniku, Apostolu i evanđelistu Jovanu Bogoslovu.

– Protiv srebroljublja: Prepodobnom Teodoru, Svetim besrebrenicima Kiru i Jovanu, Kozmi i Damnjanu.

– Kada obuzme strast pijanstva: Ikoni Božije Matere „Prizivanje onih koji su u smrtnim opasnostima“ – Vziskanije pogibših, Mučeniku Bonifaciju, Prepodobnom Mojseju Murinu, Ikoni Božije Matere „Neispijna čaša“.

– Da bi se izbavili od bludne strasti: Prepodobnom Mojseju Ugrinu, Prepodobnom Vitaliju, Prepodobnom Jovanu Mnogostradalnom, Mučenici Tomaidi, Mučenicima Aleksandru i Antonini, Mučenicama: Virini, Proskudii i Domini, Svetitelju Jeftimiju Novogorodskom, Prepodobnoj Mariji Egipćanki, Mučenici Julijani Vjazemskoj, Mučenici Ripsimiji, Prepodobnom Martinijanu, Svetom Anđelu Čuvaru.

– Pokrovitelji čistote i celomudrija su: Pravedni Josif (Celomudreni), Apostol i evanđelist Jovan Bogoslov, Blagoverni knezovi Boris i Gljeb, Prepodobni Sava Osvećeni.

– Za oproštaj umrlim bez pokajanja: Prepodobnom Pajsiju Velikom, Blaženoj Kseniji Peterburgskoj.

– Za sačuvanje od iznenadne smrti: Sveštenomučeniku Sadoku, Velikomučenici Varvari, Sveštenomučeniku Haralampiju, Prepodobnom Onufriju Velikom.

– Za sačuvanje od zlih vradžbina: Apostolu i evanđelistu Jovanu Bogoslovu, Svetim mučenicima Kiprijanu i Justini, Prepodobnom Lavu, episkopu Katanskom, Svetitelju Nikiti Novogorodskom, Prepodobnom Nifontu, Mučenici Perpetui.

– Za prognanje lukavih duhova: Ravnoapostolnom Naumu Ohridskom, Svetitelju Tihonu Zadonskom, Prepodobnom Makariju Velikom, Prepodobnom Antoniju Velikom, Prepodobnom Jovanu Kronštatskom, Svetitelju Vasiliju Ostroškom, Prepodobnom Romanu Sinaitu, Prepodobnom Stefanu Piperskom, Prepodobnom Justinu Ćelijskom.

– Za prosvećenje razuma u učenju: Ikoni Božije Matere „Pribavljanje uma“, Proroku Naumu, Prepodobnom Sergiju, Svetim Trima mladićima, Mučeniku Neofitu, Mučenicima i besrebrenicima, Kozmi i Damnjanu, Svome Anđelu Čuvaru.

– Radi izobličavanja lažnih učenja i jeresi: Svetitelju Nikolaju, Proroku Iliji, Velikomučenici Ekatarini, Novojavljeni svetitelj Nikolaj Srbski.

– Pokrovitelji prosvetiteljstva: Ravnoapostolni Kiril i Metodije, Sveti Ignjatije Brjančaninov, Prepodobni Pajsije Veličkovski, Prepodobni Nestor Letopisac, Svetitelj Dimitrije Rostovski, Svetitelj Avramije Smolenski, Svetitelj Teofan Zatvornik, Prepodobna Evrosinija Polocka, Svetitelj Sava prvi arhiepiskop i prosvetitelj srbski, Novojavljeni svetitelj Nikolaj srbski, Prepodobni Justin Ćelijski.

– Kod obučavanja u ikonopisu: Apostolu i evanđelistu Luki, Apostolu i evanđelistu Jovanu Bogoslovu, Prepodobnom Alipiju ikonopiscu, Prepodobnom Dionisiju.

– Pokrovitelji himnopisa: Prepodobni Jovan Damaskin, Prepodobni Roman Slatkopevac.

– Pokrovitelji sirotih i ubogih: Božija Mater „Svih žalosnih radost“, Svetitelj Jovan Milostivi aleksandrijski, Sveti ravnoapostolni knez Vladimir, Prepodobni Simeon Stranoprimac, Prepodobni Zotik Stranoprimac, Pravedna Olimpijada, Pravedna Julijana Lazarevska, Pravedna Tavita, Novojavljeni svetitelj Nikolaj srbski.

– Kada nas muče žalosti i bolesti: Pravednom Jovu, Prepodobnom Pimenu Mnogobolesnom, Mučeniku Trifonu.

– U životnoj opasnosti na vodi: Prepodobnom Mihailu Klopskom, Svetitelju Nikolaju čudotvorcu, Velikomučeniku Dimitriju Solunskom.

– U životnoj opasnosti u vazdušnom prevozu: Novojavljenom Svetitelju Nikolaju Srbskom.

– U opasnosti od mraza: Blaženim Andreju i Prokopiju.

– U tamničkom zatočenju: Velikomučenici Anastasiji Uzoriteljnici, Novojavljenom svetitelju Nikolaju Srbskom, Prepodobnom Justinu Ćelijskom.

– Blagoslovitelji putnika: Apostolima Kleopi i Luki.

– Pokrovitelji pravoslavnih vojnika: Božija Mater „Mlekopitateljnica“, Božija Mater „Trojeručica“, Arhangel Mihail, Velikomučenik Georgije (Pobedonosac), Velikomučenik Dimitrije Solunski, Blagoverni Knez Aleksandar Nevski, Blagoverni knez Boris i Gljeb, Blagoverni knez Dimitrije Donski, Blagoverni knez Mihail Tverdski, Blagoverni knez Mihail Černigovski, Blagoverni knez srbski Lazar, Sveti despot Stefan Lazarević, Sveti kralj Stefan Dečanski, Prepodobni Sergije, Prepodobni Makarije Želtovodski.

– Ko se nalazi u smrtnoj opasnosti u ratu: Prepodobomučenici Tekli.

– Zarobljeni od neprijatelja: Božijoj Materi „Odigitriji Polonskoj“, Prepodobnom Simeonu Bogoprimcu, Svetitelju Nikolaju, Prepodobnom Petru Atonskom, Novojavljenom Svetitelju Nikolaju Srbskom.

– Pri ulasku u novi dom: Pravednom Josifu.

– Pokrovitelji pčelarstva: Sveti Jovan Preteča, Prepodobni Zosima i Savatije, Prepodobni novojavljeni Nikanor Hilandarac.

– Pri setvi i u vreme žetve hlebnog žita: Apostolu Filipu.

– Za plodnost zemlje: Božijoj Materi „Posrednici za hlebove“, Sveštenomučeniku Haralampiju.

– Za trgovinu: Velikomučeniku Jovanu Sočavskom.

– Od požara: Božijoj Materi „Neopalima Kupina“, Nikiti episkopu novogorodskom, Prepodobnom Spiridonu Prosforniku, Vasiliju Blaženom.

– U bezkišnom, ili sušnom periodu: Proroku Iliji, Prepodobnom Mihailu Klopskom, Prepodobnom Jevtimiju Velikom, Svetitelju Nikiti Novogorodskom.

– Za otkrivanje izvora vodenih: Prepodobnom Sergiju, Ravnoapostolnom Averkiju, episkopu jeropoljskom, Prepodobnom Isusu Anzerskom, Prepodobnom Šio Mgvimskom.

– Kada propadaju plodovi u vreme gladi: Sveštenomučeniku Haralampiju.

– Kada skakavci i druge štetočine uništavaju letinu: Božijoj Materi „Izbaviteljnici“.

– Dar umnoženje hlebova: Prepodobni Jevtimije Veliki, Prepodobni Justin Ćelijski.

– Pokrovitelj pastuva i stada: Episkop Modest, Sveštenomučenik Vlasije, Mučenici Flor i Lavr, Velikomučenik Georgije.

– Kod bolesti životinja: Sveti besrebrenici Kozma i Damnjan, Sveštenomučenik Vlasije.

– Da bi pronašli ukradeno: Mučeniku Jovanu – vojniku, Mučeniku Teodoru Tironu.

– Vodi ka pokajanju zlonamerne: Velikomučenik Mina.

– U slučaju narušavanja dogovora: Mučeniku Polievku.

– Kad ste oklevetani: Svetitelju Vasiliju Rjazanskom, Svetitelju Avramiju Smolenskom, Prepodobnom Davidu Goredžijskom, Prepodobnoj Evrosiniji kneginji Moskovskoj.

– Pri otpočinjanju majstorskih radova: Apostolu Pavlu, Svetitelju Vasiliju Velikom.

– U građevinskim radovima: Svetitelju Filipu.

– Za uspeh u ribolovu: Apostolima Petru, Jakovu i Jovanu.

– Ukroćuje jarost zveri: Mučenik Zosima, Prepodobni Serafim, Prepodobni Koprij, Prepodobni Gerasim, Prepodobni Šio Mgvinski.

Izvor: svetosavlje.org

Hromoterapija – Kako da se lečite bojama

0

Da bismo bolje razumeli ovu metodu lečenja koja se zove hromoterapija, započnimo s objašnjenjem same reči: hromo – dolazi od grčke ‘chroma’ i znači boja, terapija – dolazi od grčke terapia i znači lečenje.

Prema tome, lako je zaključiti da je to tretman zasnovan na boji, ali kako to zaista deluje? Oduvek je bilo poznato da boje imaju veliki uticaj na raspoloženje, toliko da, na primer lekari, odeću menjaju iz bele u plavu ili zelenu. To je zato što je bela boja izazvala nervozu kod pacijenata, dok druge boje daju tišinu. Ali one ne utiču samo na raspoloženje, već i na osećanja. Boje imaju sposobnost da smiruju, inspirišu, uzbuđuju, uravnotežuju ili menjaju našu percepciju, što je dovelo do toga da ih smatramo terapijskim alatima za sebe.

Hromoterapija, poznata i kao terapija bojama, kolorologija je alternativna metoda lečenja, koja koristi efekte koje boje imaju na nas da bi ublažila određena stanja. Iz tog razloga se takođe naziva i terapijama bojama ili terapijom svetlosnim bojama. U tretmanu se koriste metode koje postoje u različitim bojama i imaju pozitivan uticaj na pojedinca. Vibracije svake boje utiču na raspoloženje, emocije, pa čak i na fizičko zdravlje pojedinca koji je uživalac tretmana.

Boja utiče na sve – psihologija boja

Svaka boja koja se koristi u hromoterapiji ima jedinstvena lekovita svojstva, tako da je tretman svake osobe različit. Upotrebljene boje će zavisiti od stanja koje se želi ublažiti.

Ako sumnjate da ova vrsta terapije bojama deluje, samo pogledajte efekat koji sunce ima na sve nas. Posebno, nedostatak sunčeve svetlosti može izazvati loše raspoloženje, što ostavlja da se pojedinac oseća letargičnim, depresivnim ili anksioznim. Kada se u ovim slučajevima koristi terapija u boji, ti se depresivni simptomi često potpuno smanjuju ili ublažavaju.

Kao i bilo koja vrsta lečenja, hromoterapiju mora sprovesti obučeni terapeut. Terapeuti mogu koristiti razne metode koje mogu da sadrže alate, verbalne sugestije ili vođene tehnike vizuelizacije za lečenje pacijenta. Namena terapije je da uravnoteži energije u telu kako bi se poboljšale mentalne, emocionalne ili fizičke neprilike. Terapeut koristi razne alate, koji mogu obuhvatati sveće, veštačka svetla ili obojene tkanine.

Ovi alati se koriste u terapiji kako bi se pomoglo pacijentu da prebrodi sve tegobe koje mogu predstavljati problem, mada taj proces uključuje više nego jednostavno izlaganje pojedinca boji. Zajedno s tim alatima koriste se različite vrste terapije i savetovanja kako bi se promovisale očekivane promene.

Upotreba različitih boja u hromoterapiji

Kao što je prethodno pomenuto, svaka boja može prouzrokovati drugačiji set promena na telu. Kako će se takav tretman razlikovati, u zavisnosti od pacijentovog posebnog problema. Gledajući koja svojstva svaka boja sadrži, lakše je steći dublje razumevanje kako hromoterapija može da pomogne u rešavanju određenih problema.

Crvena – Koristi se za podsticanje boljeg protoka krvi kroz arterije, crvena je često boja lekova koji imaju za cilj da povećaju snabdevanje kiseonikom u krvi. Crvene sobe i naočare obojene u crveno takođe mogu imati nadražajni efekat na pacijente. Ono što može biti još iznenađujuće je to da su kupke koje se sastoje od vode crvene boje i upotreba crvenih lampica bile efikasne metode pomaganja pacijentima koji boluju od paralize.

Žuta – Ako vam treba detox organizma, vaš lekar može da vam propiše lek žute boje. Bilo je slučajeva da su respiratorne infekcije i prehlade ublažene izlaganjem pojedinca sunčevoj svetlosti filtriranoj kroz žuto staklo.

Plava/Ljubičasta – Ove boje pomažu u hlađenju tela, što može ublažiti uslove izazvane upalom. Zeleni čaj, koji blagotvorno deluje na jačanje imunološkog sistema, zapravo je mešavina plavih i žutih tonova. U hromoterapiji, plava svetla se koriste za lečenje problema sa kičmom. U kombinaciji sa redovnom belom svetlošću, plava svetlost pomogla je pacijentima da se oporave od reume, čak i ako tradicionalni medicinski tretmani nisu dali rezultate.

Korišćenje hromoterapije u svakodnevnom životu

Ne morate posetiti terapeuta da biste koristili efekte koje boje imaju. Postoji mnogo načina na koje možete uključiti više pozitivnih boja u svoju svakodnevnu rutinu, što vam može pomoći da ostanete zdravi i osećate se srećnije. Od promene načina odevanja do obraćanja veće pažnje na boje hrane koju jedete, možete koristiti terapiju bojama da promenite svoj život.

 Praksa za unošenje više boje u vašu svakodnevnu rutinu:

  • Zidove u vašem domu ponovo obojite živopisnijom bojom;

  • Jedite šarenije voće i povrće;

  • Dodajte šarene predmete u svoj dekor kuće;

  • Koristite obojene sijalice u svojim lampama;

  • Obucite se u boje koje odgovaraju tom danu u nedelji;

  • Budite pažljiviji sa bojama u vašem okruženju.

Uključivanjem pozitivnijih i živopisnijih boja u svoj dan, možete se osećati bolje u sebi i bićete produktivniji i aktivniji. Rotiranje boja kojima ste svakodnevno izloženi može vam pomoći da maksimizirate sve prednosti u kojima ćete i vi uživati. Uz to, upotreba terapije bojama u svakodnevnom životu može dodati malo zabave u vašu rutinu i sprečiti vas da se ne osećate kao da ste zaglavili.

Izvor: maximapaints.com

APEL DR NESTOROVIĆA: Poslušajte me, i nikad više nećete imati problem sa viškom kilograma!

Naučno je dokazano postojanje hormona koji se zove irisin, a upravo žitarice izazivaju sintezu tog hormona koji normalizuje insulin

“Organizam voli da budemo debeli. Imamo milion načina kako da gomilamo masti, a ni jedan efikasan način da je se rešimo. Zato je strašno teško držati dijetu i stalno ste gladni, nezadovoljni i depresivni. O tome se vrlo malo priča. Priroda favorizuje debljinu. Imamo dokaze da su oni koji su gojazni mnogo vitalniji”, kaže prof. dr Branimir Nestorović.

On navodi da je pre par meseci izašao naučni rad u kojem su ispitivali smrtnost pacijenata koji su operisani, i da se ispostavilo da umereno gojazni ljudi dva puta manje umiru posle teških kardiohirurških operacija, nego mršavi, “jer je priroda predvidela da budemo malo debeli zbog termoregulacije, da održavamo dobru težinu”.

“Ako želite stvarno da izbegnete štetne efekte gojaznosti, to je stvarno lako, prvo ne unosite prevelik broj kalorija. Treba uzimati kvalitetne kalorije, proteinski doručak, što više voća i povrća, držati stroge dijete je jako teško. Ja to volim da pričam studentima u knjizi Vokija Kostica „Kako sam pojeo sebe“ i on priča kako je pisao muziku za film „Ko to tamo peva“, pa su mu doktori zabranili da jede sve -ne smeš masno, ne smeš vako, ne smeš nako, i on danima sedi za klavirom bije po onom klaviru i uglavnom izlaze posmrtni marševi neprekidno i na kraju jedan dan njemu pukne film njemu i smaže jedan jagnjeci butić sa krompirom i napiše kompletno muziku za film, objašnjava doktor.

Prema njegovim rečima gladovanje izaziva depresiju i veoma je teško izbegavati hranu, ali postoje alternative, a jedna od jednostavnih i najefikasnijih je hrono dijeta.

“A to je normalna ishrana u toku dana, posle 6 uveče ništa, samo voda, ili samo čaj nezaslađen. Poslednjih godina jako popularna taj dvodnevni post, a to je naš post u pravoslavlju, dvodnevni post se sastoji od toga da dvaput nedeljno uzimate 500 kalorija. Ako se zna da otprilike 2000 kalorije treba čoveku za normalno funkcionisanje, to je baš elementarno. Ovsena kaša, par voćki, dva puta nedeljeno. Najvažnije je izbeći efekat gladovanja, gde se čezne za hranom, sanjate hranu i ođednom puknete i ispraznite frizider, prejedete se”, savetuje Nestorović i dodaje da taj dan kad gladujete imuni sistem doživljava neverovatnu stimulaciju.

  “Naučno je dokazano da kad pojedete nešto, telo oslobađa dopamin i to nas čini zadovoljnim. Problem kod ljudi koji su gojazni jeste što uzimaju veće količine hrane koja dovodi do prekomerne stimulacije želuca, tada se dopamin sve manje luči i oni moraju da pojedu sve više i više da bi doživeli to zadovoljstvo. Taj efekat se stalno smanjuje i oni moraju da jedu sve više. I u mozgu se stvara sve manje dopamina, takođe prestaje da se luči hormon leptin, takozvani hormon sitosti i više nemaju osećaj zadovoljstva nakon jela i opet su gladni.

Zato nije loše na kraju obroka uzeti neke integralne žitarice jer je naučno dokazano postojanje hormona koji se zove irisin, a upravo žitarice izazivaju sintezu tog hormona koji normalizuje insulin, jer mi smo gladni od povišenog nivoa insulina, tako da nije loše na kraju obroka popiti čašu crnog vinog i uzeti neke integralne žitarice, zaključuje dr Nestorović.

Izvor: magazin.novosti.rs

SMEH – Najbolji lek za sve bolesti!

0

Zarazan je, ali nije opasan. Umesto bolesti uzrokuje zdravlje tela i duše, povezuje ljude i stvara osećaj intimnosti.Svima je dostupan, deli se besplatno i svako ga ima. Svako ga razume i lako koristi i s ovim se prirodnim lekom ne može preterati. Reč je o smehu, čudu koje jača imunološki sistem, daje energiju i smanjuje bol, uz brojne druge zdravstvene dobrobiti za celi organizam.

Kako će vas smejanje učiniti zdravijima?

Smeh je prirodno rešenje i odgovor na brojna zdravstvena pitanja, a njegova se “primena” počela značajnije istraživati šezdesetih godina prošlog veka.

Danas je poznato da ništa brže na organizam ne deluje kao dobra doza smeha, stvarajući ravnotežu između tela i duha.

Alternativna medicina koristi ga već hiljadama godina, ali njegovu lekovitost dokazuje i sve više istraživanja u psihologiji i medicini. Smeh poput nevidljivog pomoćnika uspeva da smanji osećaj brige, straha i teskobe, podstiče pozitivan način razmišljanja i stvara nadu…

Šta se to događa u vašem telu kada se smejete?

  1. Opušta telo

Iskren smeh ima mogućnost da opusti celo telo i zaštititi ga od posledica stresa. Mišići ostaju opušteni i do 45 minuta nakon što ste se prestali smejati.

  1. Jača imunološki sistem

Smeh smanjuje kortizol, hormon stresa koji luči nadbubrežna žlezda i koji je najčešće krivac za oslabljeni IMUNITET i brojne druge tegobe. Kada se smejete, povećavaju se ćelije zadužene za jačanje imuniteta i antitela zadužena za borbu protiv infekcija.

Rezultat je organizam spremniji za nove zdravstvene izazove.

  1. Otpušta hormon sreće – endorfin

Osim što je zadužen za dobro raspoloženje, hormon endorfin, koji nastaje smehom, osiguraće vam, barem na neko vreme, osećaj da je s vama i sa svetom ipak sve u najboljem redu. Ovaj svima dragi hormon ima mogućnost i da  smanji osećaj boli, premda traje samo nekoliko trenutaka.

  1. Poboljšava rad srca i krvnih sudova

Doza smeha učiniće puno i za vaš sistem krvnih sudova. Smejanje poboljšava rad krvnih sudova, podstiče cirkulaciju, smanjuje krvni pritisak i tako služi kao preventiva brojnih bolesti.

Lek za loše raspoloženje i depresiju

Kada se smejete, automatski se bolje osećate. Taj osećaj s vama ostaje znatno duže negoli sam smeh i zbog njega imate snagu da zadržite pozitivan stav i suočite se sa životnim problemima. Smeh je lek za tugu, bol, osećaj bespomoćnosti i samosažaljenje.

On je ujedno i znak nade, univerzalna poruka podrške od strane drugih kada vam je teško. Eliminiše negativne osećaje – nemoguće je u isto vreme biti teskoban i zabrinut i iskreno se smejati.

Ta prirodna “baterija” dobre energije osiguraće vam bolju koncentraciju, lakše svladavanje zadataka i pomoći vam da duže ostanete fokusirani na ono što vam je bitno. Ujedno, smeh utiče na to kako gledate na svet, pomiče životnu perspektivu i čini da stvari vidite u novom svetlu.

Stvara sliku koja je znatno realnija i u kojoj nema toliko opasnosti i zabrinutosti. Smeh pomaže u borbi sa stresom, ali i s razočaranjima te prilikom poslovnih i ličnih neuspeha.

Smeh kao dobrodošao prijatelj u svakom društvu

Humor i opuštenost formula su koja jača komunikaciju, međuljudske veze i osigurava kvalitetnije druženje. Smeh je zarazan – istraživanja pokazuju da je daleko zarazniji nego zevanje jer mozak automatski odgovara na njega, ako ga čuje u okolini.

Zato, ako na važnom sastanku ili u autobusu punom ljudi ne možete suspregnuti smeh iz nekog razloga, ne brinite, opustite se i uskoro će vam se sigurno pridružiti i drugi.

Imate i naučni dokaz za to.

Istraživanja pokazuju da je smeh 30 puta zarazniji i nemoguće mu je odoleti kada ste okruženi drugima, nego kada se smejte sami (npr. čitajući knjigu ili gledajući film ili predstavu). Uz smeh, danas je lakše svladati konflikte u porodici, na poslu i u društvu.

Povezuje i približava ljude, stvarajući osećaj pripadnosti pa je i jedno od rešenja za kvalitetan timski rad.

Kako se više smejati?

Obveze, životni problemi, strahovi i neuspesi često su prepreka zbog kojih se u danu iskreno ne smejemo. Zamka je to zbog koje čovek često ima osećaj besmisla, opterećenosti i ne vidi izlaz iz postojeće situacije. Kako biste uvek imali pri ruci dozu smeha kao prirodni lek, može vam poslužiti nekoliko jednostavnih saveta.

  1. Smejte se na vlastiti račun

“Slon u prostoriji” najčešće nestane kada svoje strahove i neprijatnosti podelite s drugima,šaleći se na svoj račun. Svako čuva neku tajnu zbog koje se čini drugačiji, gori, lošiji negoli pojedinci oko njega pa nastojte, uz koju šalu i puno smeha, otkriti kako su i drugi sigurno sve to već prošli i da im je sve to itekako poznato. Ne doživljavajte sebe uvek preozbiljno – život je često daleko jednostavniji u odnosu na onako kako ga doživljavate. Ne držite svet na svojim ramenima, opustite se.

  1. Pretvorite tragediju u komediju

U situacijama kada je to moguće, ne očajavajte, nego nastojte teške situacije ublažiti humorom i pozitivnim načinom razmišljanja. Otkrijte kako život ponekad ima i smisao za ironiju i apsurd i prihvatite ih. To će vam poboljšati raspoloženje i spasiti vas od depresije i očaja.

  1. Okružite se podsetnicima koji vas nasmejavaju

Otkrijte sami svoje male podsetnike za radost i okružite se njima. Fotografija događaja koji će vam izmamiti osmeh na lice istog trenutka kada je pogledate, smešan citat iz omiljene knjige ili poster koji vas je od srca nasmejao neka vam uvek budu blizu.

  1. Zadržite realnu životnu perspektivu

Onda kada vam se čini da je sve izmaklo kontroli, zastanite i realno sagledajte celu situaciju. Zadržite realnu sliku života i postavite sebi pitanja poput: da li je zaista stanje tako strašno, vredi li se brinuti, može li se popraviti situacija, da li je to što vas uznemiruje zaista vaš problem, koliko je nešto zaista bitno, oduzima li vam vreme i lični mir.

Ponekad se brinete oko stvari na koje ne možete i ne trebate da utičete – tuđe ponašanje je samo jedan primer.

  1. Držite stres pod kontrolom

Ne bežite od odgovornosti, ali nemojte dopustiti da vas preuzme – stres ima mnogo lica i često vas može zavarati. Smehom ga smanjite, ukrotite i pobedite.

  1. Učite od dece

Deci ne treba povod za smeh i radost. Oni uživaju u sitnicama koje odraslima često izmaknu ili su zaboravili da ih gledaju takvim očima. Stoga učite od dece, jer njihov smeh dolazi od srca i skriva se u najjednostavnijim stvarima u životu!

Istina o narodu HUNZA koji žive 120 godina i večno su mladi

0

Ukucajte u Google “Narod Hunza” i gotovo da nećete naći sajt koji ne govori o jednom čudesnom plemenu koje ne oboljeva, ne jede meso, a čiji pripadnici žive po najmanje stotinu godina. Istraživači su lako raskrinkali ovaj mit, pošto je nauka još osamdesetih godina prošlog veka ustanovila pravu istinu o Hunzama. Ali on nastavlja da, pardon, živi

Razumljiva je, i baš ljudska, potreba za “fontanom mladosti”. Niko ne želi da umre, svi bi da žive večno, pa nas priče o ljudima – i, u ovom slučaju, narodima – koji su “prevarili” prirodu, potpisali ugovor sa Mefistom ili Metuzalemom ili s kim se to već parafira, potpuno fasciniraju. Oduvek su. Istoričari u Starom Rimu pokušavali su da sakupe što više svedočenja o ljudima koji su u selima oko Rima živeli dugo. Srednjovekovni evropski alhemičari čuvali su podatke o stogodišnjacima, verovatno da bi pronašli “lek” za starost, mitsku Fontanu. Neki su, poput Rodžera Bejkona, uzimali ove izveštaje zdravo za gotovo, a sve do 18. veka i do Žorža Bufona, kada se pojavila demografija, naučnici se nisu bavili tačnim podacima o stogodišnjacima.

No i dva-tri veka kasnije, mediji pothranjuju našu svesnu i podsvesnu želju da živimo večno, a u ovoj velikoj prevari učestvuju čak i neki naučnici i istraživači.

U svom radu “Tipologija ekstremnih mitova o dugovečnosti” objavljenom za Nacionalni centar za biotehnološke informacije, Robert D. Jang i njegovi saradnici potcrtali su kada se, kako i zašto javljaju te laži. “Špic” je bio sedamdesetih godina prošlog veka, kada su se pojavile tri lažne, ali medijskim napisima dobro potkovane priče i regije: Kavkaz, dolina Hunza u Pakistanu i dolina Vilkabamba u Ekvadoru.

Ovdašnjim je medijima, valjda zbog nikada dokazane veze između naroda Hunza (u originalu Burušo) i Aleksandra Makedonskog – zbog čega će majstori iz Bivše Jugoslovenske Republike pre desetak godina pokušati da prisvoje ovih osamdesetak hiljada duša kao neke, božemeoprosti, Makedonce – ili zbog činjenice da njihov jezik nema direktnih srodnika, priča o pakistanskim stoineštogodišnjacima najmilija. Ukucajte u Google “Narod Hunza” i gotovo da nećete naći sajt koji ne govori o jednom čudesnom plemenu koje ne oboljeva ni od kakvih bolesti, a čiji pripadnici žive po najmanje stotinu godina.

U tu zamku upadnu čak i neki krajnje ozbiljni i respektabilni sajtovi:

“Oni kao da su s neke druge planete, ali nisu. Narod Hunza živi na planinama severnog Pakistana, ima ih oko 87.000, a posebni su po tome što žive prosečno sto godina, ali mnogi od njih bez problema dožive i 120. Pojedinci su živeli i 160 godina. Retko su bolesni, ne znaju šta su to tumori, vrlo mladoliko izgledaju, a njihove žene rađaju i sa 65 godina. Oni su živi dokaz kako prehrana i način života utiču na čoveka. Hunze se kupaju u ledenoj vodi, čak ako je ispod nule. Jedu samo ono što uzgoje. Hrane se sirovim voćem i povrćem, orašastim plodovima, jedu mnogo sušenih kajsija, razne žitarice (uglavnom heljdu i ječam), mahunarke, te ređe ovčji sir, mleko i jaja. Za njih međuobroka nema, samo doručak i ručak. Mnogo hodaju, čak 15 do 20 kilometara dnevno. Meso jedu izuzetno retko, dva puta godišnje pojedu malo jagnjetine ili piletine. Takođe, mnogo se smeju.”

Nije dosta? Ima i finale:

“Ovaj živahan i izdržljiv narod za sebe kaže da su potomci Aleksandra Velikog i njegove vojske. Neki od njih su u vreme osvajanja ostali u svojim selima i oženili se. Mediji su 1984. godine pisali o Saidu Abdulu Mobudu iz naroda Hunza koji je došao na londonski aerodrom i zbunio službenike pokazavši im pasoš. U njemu je pisalo da je rođen 1832. godine.”

Čak ni komentari na tom sajtu, koji velikom većinom “prozivaju” vest i novinara što ju je priredio, nisu pomogli – ona se i dalje batrga i preslikava.
Storija se apsolutno ponavlja, uz dodatak ponekog masnog detalja, u svim inačicama, bilo da o tome izveštava Slobodna Dalmacija (koja tvrdi da neki žive i do 160 godina!), Večernji list ili 24 sata:

“Priča o njihovoj dugovečnosti i zdravom životu doprela (sic!) je do ušiju mnogih stranaca koji su upravo svoj dom preselili u dolinu reke Hunze zaključivši da je zdrava ishrana ključna za postizanje dugog života.”

Glavni krivac je, u ovom slučaju, izvesni dr Aleksander Lif, koji je januara 1973. – dakle, kada su mediji prosto gutali priče o “dugovečnim plemenima” – putovao u Pakistan i objavio reportažu u magazinu Nacionalna geografija, koja je napravila direktnu vezu između podneblja koje naseljavaju Buruše i mitskog “Šangri-La” iz uma Džejmsa Hiltona.

Doktori koji su u naučnom radu raskrinkali ovaj mit u stvari nisu morali mnogo da se potrude, pošto je nauka još osamdesetih godina prošlog veka ustanovila pravu istinu o Hunzama. Oni, kao i svako udaljeno pleme, vole malo da “zamaste” pred posetiocima, a turista, između ostalog i zahvaljujući mitovima, ima mnogo. No nije samo “domaćinski” odnos posredi, pošto Hunze jednostavno ne mere vreme kao ostali narodi – oni će rutinski reći da je “mnogo star” onaj koji ima više od pedeset godina. Što i nije čudno, s obzirom na to da je očekivani životni vek kod njih, prema podacima sa pakistanskog popisa, 52 godine za muškarce i 52 za žene. Jednako kao i u svim drugim delovima severnog Pakistana. Naravno, njihova ishrana se uglavnom sastoji od mesa, a dr Lif je samo zabasao u leto, kada “štekaju” hranu koja će im dobro doći preko zime.

Još 1996. u Njujork Tajmsu je objavljen veliki tekst Džona Tirnija, koji je putovao na granicu Pakistana i Kine kako bi se uverio svojim očima o istini. Video je život, onakav kakav jeste, i onakav kakav se nimalo ne dopada proizvođačima mitova.

“Kada sam otišao tamo, kako bih pisao o tajnama zdravlja Hunza, postalo mi je jasno zašto su svi to nazvali Šangri-La. Bilo je to najlepše mesto koje sam ikada video. Pitome zelene terase bile su zaštićene od spoljnog sveta snežnom piramidom nalik na mističnu planinu iz Hiltonog romana, i bilo je mnogo starih ljudi koji su mi delovali prosvećeno, kao da su monasi iz Šangri-La”, počeo je svoj zapis Tirni.

Ali…

“Ali moja očaranost nije dugo trajala. Velika tajna o njihovoj dugovečnosti, ispostavilo se, bila je odsustvo bilo kakvih matičnih knjiga. Nepismeni starci nisu znali koliko imaju godina, i preterivali su najmanje deceniju ili dve, što sam utvrdio kada sam uporedio njihova sećanja sa istorijskim događajima. Hunze nisu imale neobičan broj stogodišnjaka, a njihov tradicionalni način života nije bio baš dobar recept za dobro zdravlje.”

Planinski vazduh jeste delovao dobro, ali ljudi su većinu vremena proveli u svojim straćarama od blata, udišući veoma zagađen vazduh sa ognjišta. Patili su od bronhitisa i mnogo drugih oboljenja, kao što su tuberkuloza, dizenterija, malarija, tetanus i kancer. Nedostatak joda u njihovoj ishrani izazivao je mentalnu retardaciju. Deca su im proleća provodila gladna. Najzdraviji su bili oni pripadnici plemena koji su živeli u selima nadomak novog puta koji je izgrađen. Tamo su se kamionima dovozili hrana, vakcine, antibiotici, jodirana so, i pravili pravi dimnjaci”, piše Tirni.

Ali, Hunze, kao i svaki primitivni narodi – pogledaj i pod: Balkan – bili su ubeđeni da im u stvari moderna civilizacija skraćuje živote. Ljudi su za zdravstvene probleme krivili hemikalije u voću i povrću, i insistirali da je dolina nekada zaista bila Šangri-La. Jedna starija žena, po imeni Bibi Kumaru, rekla je novinaru: “Današnji ljudi su kao olovke. Mi smo bili kao drveće. Bebe su nekada bile tako zdrave.”

“Koliko beba si ti imala”, pitao je novinar.

“Šesnaest. Ali je prvih 13 umrlo.”

“Trinaestoro ti je umrlo? Ali zar nisi rekla da su bebe nekada bile tako zdrave?”

“Proklele su me vile”, rekla je ona. “Zato su mi deca umirala. Inače su bebe bile baš zdrave.”

Izvor: nedeljnik.rs