Naslovna Blog Stranica 23

Vladeta Jerotić: Nije dobro biti jedinac, osetio sam na svojoj koži!

Rođen sam u Beogradu, u činovničkoj porodici, avgusta 1924. godine. “Jedinac u majke!” Dok sam bio mali, ponekad sam pitao roditelje zašto nemam brata ili sestru. Kasnije, ovakva pitanja bila su sve ređa, pa mi se, na kraju, činilo da je baš dobro što sam jedinac, jer sam uživao u narcističkim prednostima jedinca. Naravno, već sam za vreme gimnazijskog školovanja lagano otkrivao u sebi, kao i u odnosima sa ljudima, prilične nedostatke i “pukotine” karaktera samo jednog deteta u porodici. I danas smatram da je jedan deo Senke u mojoj ličnosti (kako je Jung nazvao “palog brata” u nama, odnosno inferiorni deo ličnosti) – samo delimično korigovan svesnim uvidom, radom na sebi i povoljnim spoljašnjim uslovima – treba pripisati egoizmu, koji uvek preti da nabuja u jedinca u porodici, nad kojim roditelji preterano lebde i strepe. Otud sam preporučivao većini mojih pacijenata, poznanicima i mlađim prijateljima da imaju više dece, pošto je porodična dinamika u takvim porodicama daleko prirodnija i normalnija, nego tamo gde raste jedna biljka koja će, možda, dati cvet, ali to nikad nije sigurno.

Oca sam zapamtio kao vrednog i poštenog čoveka koji je savesno obavljao svoje dužnosti; bio je tačan, strog i precizan u svemu što je radio, pa je smatrao sasvim prirodnim da i od mene to isto zahteva. Majka je bila topla, osećajna, malo nervozna žena, ne uvek zadovoljna pomalo krutim i ne mnogo društvenim mužem, pa je, zbog toga, prenosila višak svojih neostvarenih želja na mene, što nije bilo uvek dobro. Otac i majka, jednom reči, zbog različitih karaktera, nisu uvek funkcionisali skladno, dolazilo je do sukoba koje sam ja, danas mi izgleda, izuzetno teško primao i podnosio. Nisam, istina, nikada bežao od kuće, mada sam često to poželeo, osim što sam, katkad, sa jednim dobrim drugom, mojim vršnjakom, odlazio na Dunav, tamo negde blizu Nebojšine kule, divno se provodeći u raznovrsnim igrama, zaboravljajući na vreme. Pri povratku kući, dočekivalo me je brižno lice majke i ljutito lice oca, koji je umeo ove moje “haklberijevske” izlete da kazni i batinama. Tom Sojer i Haklberi Fin bila je u tim godinama moja najomiljenija lektira. Onda, i Kožna čarapa i Sport klub kliker i još poneka avanturistička priča iz biblioteke “Zlatna knjiga”.

Gledate televiziju Ordinacija Saveti lekara 24h

Kao dete, do početka puberteta i adolescencije, bio sam živahan, nemiran i neposlušan dečak, koji se bunio, podjednako, protiv preterane osećajnosti majke, koja me je tako vezivala za sebe, i protiv opsesivne principijelnosti oca koga sam i poštovao, i voleo, ali se i bojao. Valjda zbog toga nisam voleo da budem dugo u kući, a kako sam bio društven i razgovoran, voleli su me drugovi iz susedstva i razreda, pa sam sa njima provodio dosta slobodnog vremena na ulici. Rano sam zavoleo bioskope i sport. Današnji bioskop ” Balkan” za tri i po dinara pružao je dupli program sjajnih filmova, mahom avanturističkih i kaubojskih (Tom Miks, Žorž O’Brajan, Ken Majnard). Ovakvim filmovima nekad bih se tako zaneo, da sam nastavljam da ih gledam i posle tri sata provedena u bioskopu. Pošto sam zbog obožavanih filmova ponekad bežao iz škole ili sa večernjih časova sokolske gimnastike, čekala me je propisna “porcija” grdnje, pa i batina, kada bih se vratio kući.

Voleo sam i sport – fudbal i laku atletiku. Igrao sam u gimnazijskom fudbalskom timu levog halfa, jer sam pucao samo levom nogom, iako nisam bio levonog. Još bolje sam trčao na sto metara, skakao u dalj i troskok. Kako sam bio vižljast, lako pokretan i gibak, ovi sportovi išli su mi od ruke, možda sam mogao da postignem i više da se neko onda bavio mnome. Doduše, postojao je jedan moj stariji drug, Milan Cekić, ponavljač i gimnaziji, ali dobar sportista, koji je uobražavao da će od mene načiniti sportsku, lakoatletičarsku zvezdu. Moji roditelji njega naročito nisu trpeli, jer su se plašili da će me odvući od škole i uputiti nekim drugim pravcem. A škola se morala u građanskim porodicama Beograda, po cenu života, završiti. Ponavljanje ili izbacivanje iz škole smatralo se sramotom prvog reda za roditelje.

Beograd je bio pre Drugog svetskog rata relativno mali grad, skoro da su svi znali. Porodični ljudi, kada su se sastajali, imali su samo dve teme: dnevnu politiku i “kako su deca? kako uče? kako su položili razred?”

Buntovan, kakav sam bio kao dečko, nisam voleo školu, sigurno i zato što su otac i majka toliko na nju polagali. U osnovnoj školi bio sam, čini mi se, odličan đak, ali već u gimnaziji naglo sam popustio i, sve do petog, šestog razreda gimnazije, jedva sam se provlačio kao, – “dobar đak”. A učio sam u, zbilja, elitnim školama. Prva dva razreda osnovne škole, u školi Kralja Petra I, u istoimenoj ulici (rodio sam se na stotinak metara od ove škole u Zadarskoj ulici, na Varoš-kapiji; i danas najviše volim taj kraj Beograda oko Saborne crkve, Kosančićevog venca, Kalemegdana), a druga dva razreda, kada smo se preselili sa Varoš-kapije, u školi kralja Aleksandra, u Dečanskoj ulici. Kada je došlo vreme za gimnaziju, roditelji su me upisali u Drugu mušku gimnaziju, koja se nalazila na mestu današnje zgrade “Politike”. Srušena je, nažalost, do temelja, za vreme aprilskog bombardovanja 1941. godine. Svuda u školama imao sam odlične nastavnike.

Adolescentno doba značilo je za mene potpun preokret – u mišljenju osećanju, ponašanju. Od ekstravertnog, živog i nemirnog dečaka, koga su u dva maha hteli da isteraju iz gimnazije zbog nemirluka – do 15, 16. godine iz vladanja sam uvek imao na kraju godine trojku, a u toku godine i jedinicu, što je značilo “ukor nastavničkog saveta”; zajedno sa našim poznatim pesnikom i prevodiocem Dragoslavom Andrićem, bio sam najnemirniji učenik u razredu – u toku veoma burnog i složeno proživljenog adolescentnog doba, iz mene se iščaurio, na prilično iznenađenje i roditelja i rodbine, introvertan “mislilac” (blago ironično pomišljam na Rodenovog “Mislioca”), koji se, već na velikoj maturi u gimnaziji, odlučivao samo između dva fakulteta: teološkog i “čisto” filosofskog. Posle jedne ozbiljnije povrede oka i moga prvog “ozbiljnog” zaljubljivanja u jednu udatu ženu, oftalmologa, koja me je divno lečila i izlečila, odlučio sam da studiram medicinu (za koju je, istina, moj otac, odavno, “navijao”). A kad se jedan moj dobar drug naglo razboleo od shizofrenije, i posle godinu dana lečenja umro (od tuberkuloze pluća), čvrsto sam rešio da se upišem na medicinu radi psihijatrije. Verovao sam onda, u svojoj omnipotenciji, da ću razrešiti tajnu shizofrenije i kao psihijatar-psihoterapeut pomoći svim drugim shizofrenim nesrećnicima, kada ništa nisam mogao da uradim da spasem moga druga Dimitrija.

Naravno da sam u adolescentnom dobu, pa i malo kasnije, pisao stihove, priče; započeo sam i sa pisanjem dva romana, a čitavo vreme mladosti, sve do 14, pa, bogami, i do 40. godine, pisao sam dnevnik. Nalazio sam u njemu veliku utehu i radost; uobličavao sam svoja skrivena i tamna osećanja prevodeći ih u slova dnevnika, tesao sam rečenice i ne sluteći da ću jednom početi da se bavim ozbiljnije književnošću i književnom kritikom. Neke od pesama koje sam napisao posle Drugog svetskog rata, objavio sam u tadašnjem književnom časopisu “Svedočanstva” i doživeo oštru, a za ono vreme i opasnu kritiku, ni od koga manje, nego od Oskara Daviča. On je, tom prilikom, napao još nekoliko pesnika koji su se pojavili u istom časopisu kao – “dekadentne pesnike”. Ne mislim da je Davičova kritika bila razlog što sam pisao sve manje pesama, već je razlog bio u mojoj većoj naklonosti prema proznom kazivanju sebe.

Vladeta Jerotić

Dr Mićović – Emocije koje mogu uništiti majku

O emocionalnim izazovima prvih dana roditeljstva malo se govori. Podrazumeva se da se sve dešava spontano, ali često nije tako, objašnjava dr Mirjana Mićović

Žene nemaju ugrađenu aplikaciju koju uključuju kad se porode kako bi istog momenta sve došlo na svoje – uzajamno podešavanje majke i bebe je proces.

Gledate televiziju Ordinacija Saveti lekara 24h

Kakva osećanja prate mlade mame po dolasku iz porodilišta, kako mogu da ih savladaju i da li je uvek potrebna i stručna pomoć, govori dr Mirjana Mićović.

– Mlade mame su srećne, ponosne, ali zbog novonastale situacije i uznemirene, razdražljive, neraspoložene jer su umorne, neispavane, brižne, zabrinute… Ovi simptomi počnu da ih prate tri do pet dana posle porođaja.

Čini se kao da tuguju.

– Kad odu patronažne sestre, koliko god da je njihova pomoć dragocena, ostaju sa svojim osećanjima. Međutim, nekad ne mogu da prepoznaju određena emotivna stanja i, ne stideći se, potraže pomoć. Obuzima ih period izvesnog oblika žalosti za prethodnim stanjem. Oko 75 odsto žena prolazi kroz ovaj takozvani bebi-bluz.

Ne zvuči baš naivno.

– Postpartalno tugovanje je normalan proces. Majčinstvo se vremenom razvija, kao i očinstvo. Koliko god da je dete bilo devet meseci pod našim srcem, tu smo se upoznavali na jedan način. Ono se tu suočavalo sa svim majčinim nadama i strepnjama, dobrom ili lošom situacijom u kući, njenom brigom zbog posla, bolovanja, a pre svega da li će se dete roditi zdravo…

Buduća mama za vreme trudnoće ima izuzetno napet emocionalni period, koji ne može da se ne odražava na ono što sledi kad se beba rodi.

Koliko ovaj period traje?

– Obično dve nedelje.

Kako ojačati majku da ne bude zabrinuta zbog stanja u kojem se nalazi?

– S povećanom pažnjom treba da se prate njene potrebe!

Veliki je fokus na trudnici, a kad dođe dete, pažnja se na njega usmerava – svi pričaju o kremama i pelenama, majku zapostavljaju.

Sigurno da je tu mnogo tema, pogotovo ako je žena prvi put dobila dete ili ako je velika razlika u godinama između dece – tretira se kao prvorotka. I na nama nije da sudimo, samo treba da podržimo majku u onome što želi. Naravno, i oca.

Šta to podrazumeva?

– I mama i tata će biti emocionalno stabilni, iako u jednom trenutku možda i nisu bili spremni da budu roditelji, ako imaju dovoljno podrške i edukacije.

Normalno je da postavljaju brojna pitanja (zašto se momentalno nisu zaljubili u svoje dete, šta ako mama nema dovoljno mleka, kako da se dogovore šta će ujutru s detetom), pa je važno da su im doktor, patronažna sestra, rodbina, ali i dobronamerne drugarice dostupne.

Ipak, najveću podršku imaće u sebi samima. Mama i tata treba da osnuju malu lokalnu zajednicu i ne dozvoljavaju mnogo upliva sa strane baba, deda, tetki, kuma, koji mogu da imaju koliko dobrih, toliko i loših uticaja.

Teorije su jedno, a praksa drugo.

– Kad partneri imaju dobar odnos, kad su to stabilne osobe, simptomi će brzo nestati. Majke je dovoljno da pitate kako su, kako se osećaju.

Iznenade li se kad ih to pitate?

– Nijedna mama ne kaže “ja sam dobro”, već “mi smo dobro” kad dođu na prvi pregled. Važno im je samo koliko je dete napredovalo. Kad insistiram na pitanju kako su one lično, neke zaplaču, prosto ih dotakne to što se neko i za njih zabrinuo.

I ja uvek pitam mame zašto se nisu sredile nego došle u trenerci, pitam kad će kod frizera, podignem im moral. Ne kaže se džabe: srećna majka imaće srećno dete.

Majka, čak i ako ima najzdraviji odnos prema svemu – opet joj nije lako! Kad je neophodna stručna pomoć?

– Kad simptomi traju predugo i počinju da se pogoršavaju, ako su otežani relacija majka-beba, odnosi sa okolinom, što je znak postpartalne depresije ili psihoze. Javljaju se kod oko 10 odsto porodilja.

Šta naročito savetujete mladim mamama?

– Sedite i razmislite šta vas čini srećnom u odnosu na vašu bebu. Ako beba spava tri-četiri sata, nemojte da gledate na sat jer mora da jede. To vam stvara nervozu. Uostalom, da je gladna, probudila bi se. Ako ne želi da spava u krevecu već s vama, neka. Ima vremena, odvojiće se…

I koliko god zvuči banalno – dišite duboko i brojte do 10. Pomaže!

Izvor: kurir.rs

Teško je živeti u braku gde ste više mama nego supruga

Ženi treba alfa mužjak, ne treba joj muškarac kojeg će vući za sobom poput deteta i govoriti mu šta sme raditi a šta ne…

Pre nego što sam se udala volela bih da me je neko povukao za ruku i rekao da razmislim malo bolje o tome koga biram za muža. Sada kada sam starija i zrelija, vidim da je bilo dosta pokazatelja da je pogrešan, a ja kao naivna žena smatrala sam da su to prolazne stvari.

Gledate televiziju Ordinacija Saveti lekara 24h

A neke su se čak činile simpatične tada. Iako nikoga nije bilo da otvori oči meni, želim ipak otvoriti oči ostalim mladim devojkama i ženama.

Ako ne želite napraviti pogrešan izbor i ako ne želite svom suprugu biti majka obratite pažnju na sledeće stvari:

1. Prija mu kada plaćate i častite. Kada smo bili mladi oboje smo bili zaposleni, moja plata je bila nešto bolja od njegove, pa sam zbog toga češće nudila da ja plaćam stvari koje bismo kupovali zajedno. Nikada se nije pobunio kada sam ponudila da platim, štaviše shvatila sam da mi to sa zadovoljstvom prepušta.

Ta navika se u braku samo pogoršala. Sve pare čuva i troši isključivo za sebe dok ja trošim i na sebe, i na kuću, i na decu i na sve potrebne i nepotrebne troškove. Cicija se lako prepozna!

2. Ništa ne zna sam: Čovek koji je bio stariji od mene 4 godine ponašao se kao derište.

Kada bismo nekoga trebali nazvati ili nešto naručiti preko telefona uvek sam ja morala zvati jer on „ne zna“. Uvek sam mu morala govoriti kako da se lepše izražava, da ne muca dok priča, da se ne ponaša tako kako se ponašao. Kao prava majka!

Više mi je dosadilo da ga stalno ispravljam pa sad puštam da se sramoti pred ljudima. I da vam kažem, nekako mi je zabavno to gledati.

3. Ne trudi se mnogo da zaradi. Jedan period sam čak morala raditi dva posla kako bih isplatila kredit koji smo digli za stan.

Dok sam se ja ubijala od posla svaki dan, on bi radio od 8 do 3 i ostatak svog dana provodio gledajući TV. Uzaludno je bilo govoriti da se pokrene ili da pronađe neki novi način zarade, jednostavno to nije znao, niti želio. I dan danas se osećam više kao njegova mama nego kao njegova supruga.

I to je toliko iritantno da se ne može opisati.

Svaka žena mašta da pored sebe ima velikog dasu, alfa mužijaka… A ne nekoga koga mora za sobom vući kao dete koje nije još ni prohodalo.

Zato dobro obratite pažnju za koga se udajete… to je za ceо život!

Izvor: uspesnazena.com

Samopoštovanje i POŠTOVANJE je ključni element u izgradnji zdravih, harmoničnih i bliskih odnosa

U svakodnevnom životu, poštovanje je temelj na kojm gradimo zdrave i harmonične odnose. Bez obzira da li je reč o odnosima sa decom, partnerom ili roditeljima, poštovanje predstavlja osnovu za međusobno razumevanje, podršku i saradnju. U ovom tekstu istražićemo različite aspekte poštovanja i kako ih možemo primeniti u različitim kontekstima.

Kako bismo definisali “poštovanje”. Šta to znači?

Gledate televiziju Ordinacija Saveti lekara 24h

Poštovanje nije samo izražavanje ljubaznosti ili pristojnosti prema drugima, već je to duboko ukorenjeni stav prema drugima koji proizilazi iz prepoznavanja njihove vrednosti, dostojanstva i prava. Ono stvara atmosferu uzajamnog poverenja u odnosima. Kroz

Deca uče kroz posmatranje i imitiranje ponašanja odraslih oko sebe

Ključno je da odrasli budu modeli poštovanja kako bi deca usvojila ove vrednosti. Kroz svoje postupke, možemo ih naučiti važnosti uvažavanja drugih, slušanja bez prekida i izražavanja ljubaznosti prema svima. Na primer, roditelji koji pokazuju poštovanje prema svima oko sebe, uključujući članove porodice, prijatelje, komšije i nepoznate ljude, mogu direktno uticati na svoju decu. Evo nekoliko dobrih primera:

  • Pružanje pažnje i slušanje: Kada roditelji aktivno slušaju svoju decu bez prekidanja i pokazuju razumevanje prema njihovim mislima i osećanjima, deca uče važnost slušanja drugih. Na primer, roditelj može reći: „Hvala što si mi rekao kako se osećaš. Veoma mi je važno čuti tvoje misli.“
  • Pozdravljajući druge sa poštovanjem: Kada deca vide da njihovi roditelji ljubazno pozdravljaju ljude koje sretnu, uče kako se treba ponašati prema drugima. Na primer, roditelj može srdačno pozdraviti komšiju i razgovarati s njim s osmehom.
  • Rešavanje konflikata mirno: Kada se sukobi ili nesuglasice javljaju, roditelji mogu biti primer kako se suočiti sa situacijom sa poštovanjem prema drugoj osobi. Na primer, roditelj može pokazati kako reći: „Izvini“ ili „Hvala“ čak i kada su u pitanju manji nesporazumi.
  • Pokazivanje pažnje prema svima: Roditelji koji pokazuju poštovanje prema svima, bez obzira na razlike u mišljenjima, veri ili kulturi, podstiču decu da budu otvorena i tolerantna prema različitostima.

Kroz ove konkretne primere modelovanja poštovanja, deca mogu naučiti vrednosti uvažavanja, empatije i ljubaznosti prema drugima, što gradi osnovu za razvoj poštovanja kod dece.

Kako samopoštovanje kod dece utiče na njihovo shvatanje poštovanja

Samopoštovanje kod dece igra ključnu ulogu u njihovom shvatanju i iskazivanju poštovanja prema drugima. Kada razvijaju pozitivno samopoštovanje, to utiče na njihovu sposobnost da se povežu i interaguju s drugima na način koji je osnovan na poštovanju i empatiji.

Pozitivno samopoštovanje omogućava deci da se osećaju sigurno i vredno u sopstvenoj koži. Kada dete oseća da je voljeno, podržano i prihvaćeno od strane svojih roditelja, porodice i zajednice, ono stiče unutrašnje uverenje da zaslužuje poštovanje. Deca koja imaju visoko samopoštovanje često su spremnija da razviju empatiju i pažnju prema osećanjima i potrebama drugih.

Deca koja sebe doživljavaju kao manje vrednu ili nedostojnu često mogu imati poteškoće u razumevanju važnosti poštovanja prema drugima. Mogu se osećati nesigurno ili nedovoljno dobro da bi pokazali ljubaznost ili empatiju prema drugima.

Roditelji, staratelji i vaspitači imaju ključnu ulogu u podržavanju razvoja samopoštovanja kod dece. Pružanje ljubavi, podrške I pozitivne afirmacije pomaže deci da izgrade unutrašnje osećanje vrednosti. Kroz ohrabrivanje da se izraze, postavljaju granice i donose odluke, deca uče da veruju u sebe i svoje sposobnosti.

Komunikacija kao ključan faktor u izgradnji poštovanja

Jasna i otvorena komunikacija je ključna za održavanje poštovanja u odnosima. Slušanje bez prekida, izražavanje svojih misli i osećanja na jasan i neagresivan način, kao i poštovanje tuđih stavova, su osnovni elementi zdrave komunikacije koja gradi poštovanje među učesnicima.

Ljubav i poštovanje: Kako očuvati poštovanje partnera

U vezama poštovanje predstavlja temelj za bliskost i intimnost. To uključuje poštovanje privatnosti, podršku, empatiju i sposobnost da se suočimo sa izazovima zajedno. Očuvanje poštovanja u partnerskim odnosima ključno je za dugotrajnu sreću i zadovoljstvo. Evo nekoliko konkretnih primera kako to možete uraditi u vašoj vezi ili braku:

  • Poštovanje privatnosti: Važno je poštovati privatnost svog partnera. To znači da ne prodirete u njihov prostor, ne čitate njihovu poštu ili poruke bez dozvole, i ne delite njihove lične informacije bez njihovog pristanka. Primer: „Znam da ti je važna privatnost, pa ću sačekati da mi sam/sama kažeš o čemu je reč.“
  • Podrška i empatija: Pokazivanje podrške i empatije prema partneru u teškim situacijama osnažuje vaš odnos. Slušanje bez osuđivanja, pružanje utehe i aktivno pokazivanje razumevanja pomaže u održavanju poštovanja. Primer: „Shvatam da ti je teško. Želim da znaš da sam uz tebe i da ću te podržati u svemu što ti treba.“
  • Suočavanje sa izazovima zajedno: Timski rad u rešavanju problema i suočavanju s izazovima u vezi izgrađuje osećaj uzajamnog poštovanja. Razgovarajte otvoreno o problemima, sarađujte na rešenjima i pružajte podršku jedno drugom. Primer: „Imamo ovaj izazov, ali znam da možemo da ga rešimo zajedno. Hajde da razmotrimo sve opcije i nađemo najbolje rešenje.“
  • Izražavanje zahvalnosti: Redovno izražavanje zahvalnosti za stvari koje vaš partner čini za vas ili za vaš odnos održava osećaj poštovanja. Pokažite da cenite njihove napore i gestove ljubaznosti. Primer: „Hvala ti što si uvek tu za mene. Cenim sve što činiš za nas.”
  • Postavljanje granica sa poštovanjem: Važno je postaviti granice i poštovati ih u vezi. Razgovarajte o svojim potrebama i očekivanjima s poštovanjem prema partneru. Primer: „Razumem da ti je važno da imamo vreme za sebe. Hajde da zajedno postavimo granice koje će nam oboma odgovarati.“

Ovi primeri ilustruju kako očuvati i razvijati poštovanje prema partneru kroz svakodnevne interakcije i situacije u vezi. Kroz aktivno ulaganje u poštovanje i podršku, partnerski odnos može postati dublji, snažniji i ispunjeniji.

Odnos između poštovanja i poverenja u porodičnom okruženju

Poštovanje i poverenje su međusobno povezani. Kroz poštovanje, gradimo poverenje među članovima porodice, stvarajući osećaj sigurnosti, podrške i povezanosti.

  • Pravilan odnos autoriteta u porodici: Poštovanje u porodici podrazumeva pravičan odnos između autoriteta i poštovanja. Roditelji koji pokazuju poštovanje prema svojoj deci grade poverenje i saradnju, umesto samo zahteva i naređenja. Na primer, roditelj može saslušati mišljenje deteta pre donošenja odluka koje ih direktno pogađaju.
  • Ispunjavanje obećanja: Kada članovi porodice ispunjavaju svoja obećanja, to gradi poverenje među njima. Deca se osećaju sigurno kada znaju da se roditelji drže svoje reči. Na primer, ako roditelj obeća detetu da će se zajedno igrati posle posla, važno je da to obećanje ispuni kako bi se očuvalo poverenje.

U zaključku, poštovanje je ključni element u izgradnji zdravih, harmoničnih i bliskih odnosa. Kroz razumevanje, podršku, empatiju i komunikaciju, možemo negovati poštovanje u svim aspektima našeg života, stvarajući tako bogatstvo međuljudskih veza i osećaj zajedništva.

Izvor: nlpcentar.com

Biografija- Zdravko Čolić:  Pjevam danju, pjevam noću…

0

Zdravko Čolić je rođen 30. maja 1951. godine u Sarajevu i kao klinac se više zanimao za sport nego za muziku. Prvo je bio golman u juniorima „Želje“, a ubrzo je shvatio da mu atletika više leži. Na jednom takmičenju je osvojio drugo mesto, odmah iza tadašnje atletske zvezde Nenada Stekića. Međutim, kako Čolić kao sportista nije postizao značajnije rezultate, a kako je bio talentovan za recitovanje, podrazumevalo se da učestvuje u školskim priredbama. Voleo je glumu, pa je primljen u Pionirsko pozorište gde je učestvovao u predstavama „Dečaci Pavlove ulice“ i „Kekec i Mojca“.

Muzika mu je bila hobi, učio je gitaru i išao u muzičku školu. Sa drugom Bracom Isovićem svirao je za društvo u parku, a u lokalnim okvirima su bili poznati kao duet Čola i Isa sa Grbavice. U to vreme, Čolić je skidao repertoar sa domaćih i italijanskih festivala. U drugom razredu gimnazije, sa prijateljem Nedimom Idrizovićem otisao da provede praznike u očevoj vikendici u Baošićima. Na Idrizovićevo nagovaranje, prijavio se za takmičenje pevača amatera u Bijeloj. Pevao je „Lady Madonna“ grupe The Beatles i osvojio drugo mesto, a i svoj prvi pevački honorar. Shvativši da od tog pevanja nešto može da bude, priključio se grupi „Mladi i lijepi“, a potom 1969. godine prelazi u „Ambasadore“. Sastav su u to vreme činili vojni muzičari, a jedini civil bio je gitarista Slobodan Vujović. Grupa vremenom dobija sve više ponuda za svirke, što vojni muzičari zbog svojih obaveza nisu mogli da ispune, pa 1970. godine Čolić i Vujović formiraju nove „Ambasadore“. Tog leta sa „Indexima“ sviraju mesec dana u Dubrovniku. Sledeći korak je učešće na festivalu „Vaš šlager sezone“ gde sa pesmom Zdenka Runjića „Plačem za tvojim usnama“ kojom osvajaju sedmo mesto a pesma sa festivala postaje veoma slušana. U to vreme Zdravko dobija ponudu da vežba sa „Indexima“ i bude na klupi za rezerve u slucaju da Davorin Popović napusti grupu. Nekoliko puta je i nastupao sa njima. Ali kako se pesma sa „Šlagera sezone“ u izdanju „Beograd diska“ prodala u iznenadjujuće velikom tiražu, uspesi „Ambasadora“ skrenuli su pažnju Kornelija Kovača na Zdravka Čolića i on ga poziva da postane pevač „Korni grupe“ umesto Dade Topića.

Gledate televiziju Ordinacija Saveti lekara 24h

Zdravko je u to vreme bio na prvoj godini studija Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, dao je pet ispita, ostale su mu samo dve matematike, ali on ipak 10. septembra 1971. godine dolazi u Beograd. Sa „Korni grupom“ ostaje šest meseci i za to vreme su snimili tri pesme („Gospa Mica gazdarica“, „Kukavica“ i „Pogledaj u nebo“). Vraća se u Sarajevo, nastavlja studije, a 15. aprila 1972. godine na festivalu „Vaš šlager sezone“ izvodi pesmu Kemala Montena „Sinoć nisi bila tu“ koju je trebalo da otpeva Josipa Lisac, ali je odustala. Čolić osvaja treće mesto publike i nagradu za interpretaciju a postaje i „vlasnik“ prvog velikog hita. Od tog momenta zvanično počinje njegova solo karijera, kojom će se uzdići na mesto najveće estradne zvezde na prostorima tadašnje SFRJ. Te godine učestvuje na festivalima, u Splitu sa pesmom „Stara pisma“, Skoplju sa pesmom „Moj bol“, zatim i na festivalu u Prištini. Zatim Čolić, Indexi, Bisera Veletanlić, Sabahudin Kurt i Sabina Varešanović odlaze na turneju po SSSR. Sledeći korak je pesma „Gori vatra“ Kemala Montena kojom Zdravko 1973. godine u Luksemburgu predstavlja Jugoslaviju na izboru za Pesmu Evrovizije. Sledeće dve godine Čolić se najčešće pojavljuje na festivalima. Učestvuje sa pesmama „Bling blinge blinge bling“, „Ona spava“, (pobeda na Hit paradi), „Zvao sam je Emili“, „April u Beogradu“ (autor Kornelije Kovač, pobeda na Beogradskom proleću), „Ljubav je samo riječ“, Vojkana Borisavljevića, „Zelena si rijeka bila (autor Kemal Monteno, Pobeda na Šlageru sezone). U isto vreme potpisuje ugovor sa nemačkom korporacijom WEA i za njihovo tržište snima dva singla, ali se tu završava njegova karijera u inostranstvu jer Zdravko nije želeo da živi u Nemačkoj, dok je u zemlji bilo mnogo koncerata. Na tim pločama potpisan je kao Dravco, jer je namačkim urednicima njegovo ime bilo komplikovano za izgovor. 

Njegov prvi studijski album „Ti i ja“ izlazi 1975. godine i serija jakih pesama „Vagabund“, „Igraš se vatrom“, „Loše vino“ (na muziku Gorana Bregovića i tekst Arsena Dedića), dovode do masovne devojačke histerije. Najbliži saradnik mu je Kornelije Kovač i tu praksu neće menjati ni na sledećim albumima. Za omot je bio zadužen Dragan S. Stefanović koji će i ubuduce biti redovan član tima. Te iste godine PGP RTB izdaje LP “Zdravko Čolić“ na kome su bili hitovi sa singlova. Iako 1976. godine na zagrebačkom festivalu sa pesmom „Ti si bila, uvijek bila“ osvaja tek četvrto mesto, predstavlja ubedljivo najveću zvezdu. Krajem te godine sa Indexima kreće na prvu jugoslovensku turneju. Posle beogradskog koncerta postaje jasnija mera elektriciteta koja se oko njega stvara. Prilikom davanja autograma u Jugotonovoj prodavnici u Beogradu, kordon devojaka gubi glavu i lomi izloge trudeći se da mu pridju bliže. Poslednji put se na nekom festivalu pojavljuje u Zagrebu 1977. godine sa pesmom „Živiš u oblacima“. Na Jugoslovenskom festivalu revolucionarne i rodoljubive pjesme u Zagrebu 1977. godine nastupa sa budućim najprodavanijim singlom. Singl ploca „Druze Tito mi ti se kunemo“ prodana je u više od 300.000 primeraka.

Sledeći album „Ako priđeš bliže“ snima u Zagrebu, a miksuje u Nemačkoj i ploča te 1977. godine biva bukvalno razgrabljena. Za prve dve nedelje prodato je 50 hiljada primeraka, a novi aduti kod publike su „Pjevam danju, pjevam noću“, „Glavo luda“, „Zagrli me“, „Juče još“, „Jedna zima s Kristinom“ i „Produži dalje“. 01. aprila 1978. godine kreće na jugoslovensku turneju, a spektakl pojačava baletska grupa quot;Lokice“. Već tada je ploča otišla u 150 hiljada primeraka da bi na kraju prebacila 700 hiljada primeraka. Postoji zapisan podatak da je sa reprintom ovog izdanja iz 1999. godinje u izdanju Hi-Fi Centra koji je te godine objavio ponovo sve Čolićeve albume koji su sedamdesetih i osamdesetih godina izašli za „Jugoton“ i „Diskoton“, ovaj album prodat u više od 1.000.000 primeraka. Pod adekvatnim nazivom“Putujući zemljotres“ Čolićeva turneja se tada odvijala po već utvrđenom scenariju; devojčice plaču i ciče, a kordoni milicije pokušavaju da odbrane Čolića od masovnih izliva strasti. U anketi lista „Zdravo“ Čolić pobedjuje u kategoriji najdraža ličnost, a svaka novina donosi naslovnu stranu sa njegovim likom. Iako je na početku turneje održao čak dva koncerta u beogradskom „Pioniru“ 04. i 08. aprila, svejugoslovenski uspeh rezultirao je koncertom na „Marakani“ odrzanom 5. Septembra 1978. godine koji je okupio oko 70.000 ljudi.

U pratećoj Čolićevoj grupi klavijature je svirao Kris Nikols, a bas Dado Topić, zvezde tada već počivšeg sastava „Time“. Topić je nastupio kao zagrevanje, otpevao je nekoliko svojih hitova, a zatim je na binu stupio „pjevač“, praćen razgolićenim „Lokicama“. Kao gosti koncerta pojavili su se Kemal Monteno, Arsen Dedić, Kornelije Kovač, Josip Boček, trio Strune i pevački kvintet RTB-a. Sav prihod od nastupa Zdravko je ustupio Savezu slepih. Na stadionu su snimljeni i prvi kadrovi filma o Zdravku „Pjevam danju, pjevam noću“. Scenario je pisao novinar Dušan Savković, a režirao je reditelj Jovan Ristić, pa je film ispao kao dokumentarac od 90 minuta koji je kasnije pretočen u seriju od četiri epizode i nekoliko meseci kasnije posle bioskopske premijere prikazan na tadašnjoj jugoslovenskoj televiziji. Koncertu na „Marakani“ prisustvovao je Zigi Loh direktor nemačke diskografske kuće koji je bio iznenađen Zdravkovom popularnošću. Odmah je predložio da se obnovi ugovor, pa su za nemačko tržište objavljeni singlovi sa pesmama „Jedina“ i „Zagrli me“ kao i jedan disko singl na kome su pesme „I m Not Robot Man“ i „Light me“. Međutim, Zdravko nije prihvatio njihovu ponudu da se preseli u Nemačku i tamo radi za njih. Umesto toga, 14. Novembra 1978. godine odlazi u Valjevo na odsluženje vojnog roka. Kasnije je prekomandovan u Beograd, pa u Požarevac, a vojsku je zavrsio 14. septembra 1979. 

U proleće 1980. godine objavljuje album „Zbog tebe“ sa pjesmama „Pisaću joj pisma duga“, „Pusti, pusti modu“,i epski širokom „Pjesmo moja“. Album je sniman u Engleskoj producirao ga je Kornelije Kovač, a autori su još bili Goran Bregović, Kemal Monteno, Arsen Dedić i Spomenka Kovač. Iako je euforija za Zdravkom malo opala, ploča je prodata u preko 400.000 primeraka. Sledeća turneja je bila nešto mirnija, bez Lokica, ali sa engleskim muzičarima. Na kraju turneje, u oktobru 1980. godine ima čak tri rasprodata konecrta u beogradskoj hali „Pionir“. Na jednom od njih prvi i poslednji put, na jednom svom koncertu, uživo peva tada mega hit „Druže Tito mi ti se kunemo“. Novi album „Malo pojačaj radio“ sniman je oktobra 1981. godine u Londonu. Muzički deo posla odradili su Kornelije Kovač i Goran Bregović, a matrice su snimili engleski studijski muzičari. Komponovali su materijal, producirali i aranžirali, a ploča donosi zaokret ka rokerskijem zvuku. Hitovi su bili „Mađarica“, „Nove lakovane cipele“, „Dunav“. U pesmi „Što si prepotentna“, Zdravko se prvi put ogledao kao autor muzike, dok su deo ostalog materijala napisali Đorđe Balašević, Duško Trifunović, Đorđe Novković i Marina Tucaković. Tiraž je opet bio impresivan, više od 300.000 primeraka. Tokom 1982. godine na turneji je održao pedeset pet koncerata a pratili su ga članovi grupe „Generacija 5“. Tada su nastupili u Prištini u kojoj zbog demonstracija niko punih godinu dana nije svirao. Nastup na beogradskom Tašmajdanu 10.juna 1982. godine okupio je osam hiljada mladih, a cena karata je za to vreme bila neuobičajeno visoka – sto dinara. Sledeća ploča „Šta mi radiš“ opet je snimana u Londonu i to pod potpunom kontrolom Kornelija Kovača. Svirali su engleski muzičari, a autori pesama su bili Kovač, Bajaga, Kikamac (Zana), Arsen Dedić i drugi. Album je objavljen 1983. godine, donevši opet nekoliko hitova „Cherie, Cherie“, „Šta mi radis“ i pre svih veliku hit baladu „Stanica Podlugovi“. Turneju je opet poduzeo sa članovima grupe „Generacija 5“, a pojačanje je bio i Laza Ristovski. Na sledećoj ploči „Ti si mi u krvi“ 1985. godine, prvoj koju snima u Beogradu, u studiju „Akvarijus“, Čolić se pesmama okreće etno zvuku posebno u numerama: „Ruška“, „Sto Cigana“, „Ti možeš sve al’ jedno ne“ ali se kao najveći hit opet izdvaja balada, do danas neprevaziđena „Ti si mi u krvi“ koju su u tandemu uradili Kornelije i Spomenka Kovač. Sledi delimična jugoslovenska turneja koja je obuhvatila Jadransku obalu, Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu, kao i veliki koncert u „Centru Sava“. U to vreme Čolić se privremeno udaljava sa scene, osnivajuci u Sloveniji, u Domžalama, sa Bregovićem izdavačku kuću „Kamarad“ i među prvima započinju privatnu izdavačku delatnost.

Uželevši se muzike i scene, posle skoro tri godine pauze i petnaestogodišnje vernosti zagrebačkom „Jugotonu“, za sarajevski „Diskoton“ sa  Kornelijem Kovačem, kao producentom i aranžerom snima i objavljuje decembra 1987. godine album jednostavno nazvan „Zdravko Čolić“ kojim se vraća pop zvuku. Ploča nije imala velikog medijskog odjeka i pamti se kao album sa najslabijim tiražom od „samo“ 200.000 primeraka sa koga kao hitovi izdvajaju numere „Oj djevojko selen velen“, kao i tradicionalno vec, balade, „Hej suzo“ i „Samo ona zna“. Povodom ploče nije održana turneja, a i sledećih godina se posvetio privatnom biznisu. Godine 1990. sa Goranom Bregovićem radi album „Da  ti kažem šta mi je“ koji objavljuje privatna beogradska izdavačka kuća „Komuna“. Materijal je promovisan na Mesamu 1990. godine. Na njemu se našla obrada narodne „Čaje šukarije“ u kojoj repuje devojčica Ivana, glumica iz filma „Kuduz“ koja se izdvaja kao najveći hit, a tu su i numere „Čija je ono zvijezda“, „E draga, draga“ i naslovna „Da ti kažem šta mi je“ autora Dine Merlina. Sa početkom ratnih godina Čolić se preselio u Beograd, povremeno nastupao u manjim dvoranama širom Evrope sa Lazom Ristovskim, a redovan je saradnik na pločama Bregovićeve filmske muzike. Tokom pauze u njegovom diskografskom radu godine 1994. Komuna i PGP RTS objavili su ploču „Poslednji i prvi“ na kojoj je izbor njegovih najvećih hitova. Tokom devedesetih godina, smatra se jednim od najprodavanijih albuma u tadašnjoj SRJ. Posle sedam godina pauze, takodje za „Komunu“ izdaje svoj deveti album koji se decembra 1997. godine u prodaji se pojavljuje kao CD pod nazivom „Kad bi moja bila“ u produkciji Gorana Bregovića. Pesme su komponovali Čolić i Bregović, a deo tekstova su napisali Marina Tucaković i Bajaga. Sa albuma su se izdvojile pesme “Čini ti se grmi“, “Jako, jako slabo srce zavodiš“, kao i balade “Kad bi moja bila“ i „Tabakera“. Dugo odsustvo kao da se nije ni osetilo, što pokazuje masovan dolazak publike na koncert u Budvi, juna 1998. godine, zatim serija od devet rasprodatih koncerata u “Sava centru“ u Beogradu, puna hala u Prištini gde je nastupio ne obazirući se na sukobe. 

Njegov deseti album „Okano“, objavljen je krajem 2000. godine u izdanju BK Sounda. Album pored naslovne numere donosi i nove hitove „Krasiva“, „Hotel Balkan“ i naravno ponovno jednu moćnu baladu „U boji vina“. Tiraž je bio preko pola miliona prodatih nosaća zvuka, a usledila je i velika turneja po većim gradovima bivše Jugoslavije. Zdravko je tada pevao u Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani, Skoplju, Podgorici i mnogim drugim gradovima, a turneja je završena koncertom na Marakani, 30. juna 2001. godine, na kojoj se ovaj put okupilo oko 80.000 ljudi a pred malim ekranima vise od 4.000.000 ljudi pratilo je direktan prenos koncerta. Album “Okano“ proglašen je za album godine, pesma “Okano“ za hit godine, a Zdravko Čolić je izabran za ličnost godine. U maju 2001. godine Zdravko se oženio Aleksandrom, a 1. oktobra iste godine dobio je ćerku Unu-Zvezdanu. 24. decembra 2003. godine Zdravko je publici  predstavio album “Čarolija“ ponovo u izdanju RTV BK. Ubrzo su se izdvojile, i zauzele top-liste, pesme “Ao nono bijela“, “Zločin i kazna“, “Moja draga“, “Na ovaj dan“, a sa jednim od najboljih spotova se izdvaja veliki hit “Mnogo hvala“. U maju 2004. godine je počela turneja, ponovo po većim gradovima bivše Jugoslavije – Ljubljana, Skoplje, Banja Luka, Kragujevac, Budva, Čačak, Niš, Bijeljina, Valjevo, a zatim koncerti u nekim evropskim zemljama. Tokom 2005. godine održano je još 14 koncerata u Kanadi, Americi, Evropi, kao i na prostorima bivse SFRJ. U oktobru je Zdravko 2 vešeri zaredom pevao pred beogradskom publikom u novootvorenoj dvorani „Beogradska Arena“. Koncertima je prisustvovalo preko 50.000 ljudi. U 2006. godini Zdravko i njegova porodica dočekali su jednu novu čaroliju… Po drugi put dobio je ćerku – princeza Lara rođena je 10. avgusta… Novi album „Zavičaj“ objavljen je u decembru 2006. godine u izdanju City Records-a sa koga su se odmah izdvojile numere „Merak mi je“, „Svadbarskim sokakom“, „Kao moja mati“, „Sačuvaj me bože njene ljubavi“… Početni tiraž od 300.000 primeraka rasprodat je u rekordnom roku – za manje od mesec dana. Ponovo je žario i palio prostorima bivše Jugoslavije kao i na nastupima širom sveta. I ponovo se u junu 2007. godine desila Marakana i nastup pred skoro 80.000 posetilaca. I dok je uveliko pripremao pesme za svoj sledeći album, Zdravko Čolić je održao još jedan u nizu velikih koncerta. 2. maja u jednoj od najprestižnijih koncertnih dvorana na svetu, čuvenoj pariskoj „Olimpiji“ 02. maja 2009. godine održao je veličanstven koncert koji je nedeljama unared već bio rasprodat. 

Početkom 2010. godine u prodaji se pojavio dugo očekivani album lepršavog naziva „Kad pogledaš me preko ramena“. Odmah je bio propraćen intrigantnim spotom, duetskom numerom „Manijači“ koju je Zdravko otpevao zajedno sa svojim prijateljem Goranom Bregovićem. Usledili su odmah i drugi spotovi, i ponovo su vrlo brzo, jedna po jedna, mnoge pesme i sa ovog albuma a naročito balade „Pamuk“ i „Ljubavnici“, ali i „Poplava“, „Javi se“, zatim naslovna „Kad pogledaš me preko ramena“ zahvaljujući i odličnim spotovima, nasle put do onih kojima je Zdravko Čolić i dalje u srcu ali i mnogim pripadnicima mlade generacije koji nisu bili ni rođeni u vreme Čolićevih najvećih uspeha. Velikim koncertom na beogradskom „Ušću“ juna 2011. godine Zdravko je obeležio 40. godina solističke karijere i pri tome dokazao da je jedno od retkih imena ex-yu estrade koje svo to vreme traje gotovo nesmanjenom popularnošću i da i dalje na jednom prostoru može da okupi više od 100.000 posetilaca. Decembra 2013. godine ugrijali su nas „Vatra i barut“ četrnaesti studijski album sa  dvanaest prelijepih pjesama koje pored Zdravka, kao autori potpisuju Momčilo Bajagić, Marina Tucaković, Maja Sar, Bruno Kovačić, Antonija Šola… dok se kao aranžeri i producenti pojavljuju Voja Aralica, Nikša Bratos i David Vurdelja. Album je kao i mnogi prethodni sniman u studijima u Beogradu, Zagrebu, Londonu, Novom Mestu. Ovim albumom Čola je i dalje prepoznatljiv, te sa svojim saradnicima istančanog muzičkog ukusa sa prizvukom Balkana i Evrope u jednom. Izlasku albuma prethodio je predivan spot za nježnu baladu „Što ti dadoh“ koji je poštovaoce Zdravkove muzike oborio s nogu i podsjetio na stara dobra vremena i nezaboravne hitove, a po objavljivanju albuma na zvaničnom Youtube kanalu Zdravka Čolića po broju pregleda vidi se da su srca slušatelja osvojile vrlo brzo i numere „Esma“, „Zar se nismo shvatili“, „Sarajevo“, „Ne govori da me više ne voliš“, „Samo pričaj“ kao i naslovna numera „Vatra i barut“… Vatra je zapaljena odavno… a gori još i sad, ovdje pored nas… Novi, petnaesti studijski album Zdravka Čolića „Ono malo sreće“  je prvo zajedničko izdanje dvije najveće diskografske kuće regiona – PGP RTS i Croatia Records, od 15. decembra 2017. godine je u prodaji.

Pjesme koje će započeti s ispisivanjem nekih novih antologija prate vrhunski aranžmani, a uz Čolića, potpisuju ih značajni regionalni autori: Momčilo Bajagić Bajaga, Gibonni, Zlatan Fazlić, Antonija Šola, Sandra Sagena, Aleksandar Sretenović, Damir Arslanagić, Maja Sar i Miroslav Rus dok produkciju albuma potpisuje Nikša Bratoš, dugogodišnji Zdravkov saradnik. Poseban doprinos albumu dali su i gosti – Theodosii Spasov, svjetski priznati kavalista, Matija Dedić, Dejan Petrović Big Band i Aleksandar Banjac. Ova uspiješna godina kulminirala je velikim spektaklom za doček nove godine Zdravko priredio je u Sarajevu pred više od 100 000 posjetilaca što je potvrdilo da se radi o bezvremenskoj zvijezdi… Već poslije par mjeseci izdvojili su se hitovi: „Mala“, „Šljive su rodile“, „Ono malo sreće“, „Kuća puna naroda“, „Tebe čuvam za kraj“… i mnogi drugi. Album su pratili preljepi spotovi snimani su na atraktivnim lokacijama vojvođanskih salaša, na Skadarskom jezeru, u Kotoru, Dubrovniku, Lisabonu… U ljeto 2018. godine nakon šest godina tu je i veliki koncert u Pulskoj Areni, zatim slijede Zagreb, Tuzla, Skoplje, gostovanja po Evropi i svijetu… Oktobra 2018. godine „Croatia Records“ uručila je Zdravku Čoliću posebno priznanje za izuzetan doprinos diskografiji. 2019. godine Zdravko je krenuo na turneju koju je nastavio i u 2020. godini po većim gradovima bivše Jugoslavije, zakazao nastupe po Evropi, Americi, Kanadi, a posle 15 godina ponovo je nastupao i u Londonu. No, vrh turneje usledio je u Beogradu novembra i decembra 2019. godine, gde je čak šest večeri punio Štark Arenu i u ledenim noćima ugrejao srca više od 100.000 posetilaca… Poslije svih ovih nastupa i godina ostaje nam samo to da i dalje pjevamo zajedno i poklanjamo jedni drugima „ono malo sreće“…

Izvor: zdravkocolic.com

Fridrih Niče: O LJUBAVI PREMA BLIŽNJEM

Privijate se uz bližnjeg, i nazivate to svakojakim lepim imenima. A evo vam kažem: vaša ljubav prema bližnjem nije drugo do vaša rđava ljubav prema sebi samom. Vi tražite spas a kod bližnjeg od vas samih, pa biste da to još nazovete vrlinom: ali ja providim vašu »nesebičnost«. Ti je starije nego Ja; Ti je osveštano a Ja još nije: čovek se dakle privija uz bližnjeg. Ja vam ne velim da ljubite bližnjeg. Pre vam još savetujem da bežite od bližnjeg, i da ljubite najdaljeg! Više nego ljubav prema bližnjem stoji ljubav prema najdaljem, i prema budućem; više još nego ljubav prema čoveku cenim ja ljubav prema stvarima i sablastima. Ta sablast što za tobom skakuće, brate moj, lepša je od tebe; zašto joj ne daš svoju put i svoje kosti? Ali ti se nje plašiš, i bežiš k svom bližnjem.

Vi ne možete da izdržite u društvu sa vama samima; i ne volite sebe koliko bi trebalo: pa hoćete da zavedete bližnjeg na ljubav a sebe da pozlatite njegovom zabludom. Ja bih voleo kad ne biste mogli izdržati u društvu sa svakojakim bližnjima, i njihovim susedima; onda biste morali od sebe sama stvoriti svoga prijatelja, i u njemu srce koje je spremno da se prelije. Vi pozovete svedoka kad ste radi da o sebi lepo govorite; pa kad ste njega zaveli da dobro misli o vama tada i sami dobro mislite osebi. Ne laže samo onaj koji govori što zna da ne zna, nego više još onaj koji govori što ne zna da zna. Tako govorite vi o sebi jedni drugima, i obmanjujete sobom svoga suseda.

Gledate televiziju Ordinacija Saveti lekara 24h

Evo kako govori lud čovek: »Općenje s ljudima kvari karakter, osobito onome koji ga nema.« Jedan ide k bližnjem da bi našao sebe, drugi ide što bi se rado sam izgubio. Vaša rđava ljubav prema vama samima čini vam samoću tamnicom. Oni dalje moraju da plate za vašu ljubav prema bližnjem; i čim vas je pet na okupu uvek neko šesti mora da umre. Ne volim ja ni vaše slave: ima vam tu odviše glumaca, a i gledaoci drže se često kao da su glumci.

Ne učim vas bližnjemu nego prijatelju. Prijatelj vam je slava zemaljska, i predosećaj za natčoveka. Učim vas prijatelju i njegovu prepunom srcu. Ali morate umeti da ste sunđer ako hoćete da vas voli prepuno srce. Učim vas prijatelju u kojem je svet gotov i sazdan, koji je ljuska za sve dobro, prijatelju koji stvara, koji uvek ima po gotov svet za poklanjanje. I kao što u njemu može svet da se razvije, tako može i da mu se opet savije u prstenove, kao postajanje dobra usled zla, i kao postajanje svrhe iz slučaja. Budućnost, i ono što je najdalje, neka ti budu uzrok tvoga danas: u svome prijatelju treba da voliš natčoveka kao uzrok sebe. Draga braćo, ne velim vam da volite bližnje; nego vam savetujem da volite najudaljenije.

Fridrih Niče
odlomak iz “Tako je govorio Zaratustra”

 Izvor: akuzativ.com[K1] 


 [K1]

Proteini u krvi mogu upozoriti na 19 vrsta kancera sedam godina pre dijagnoze 

Naučnici sa Univerziteta Oksford identifikovali su proteine u krvi koji bi mogli da upozore na kancer više od sedam godina pre dijagnoze.

Istraživači su otkrili 618 proteina povezanih sa 19 vrsta kancera, uključujući rak creva, prostate i dojke.

Gledate televiziju Ordinacija Saveti lekara 24h

Oko 107 proteina pronađeno je u grupi ljudi čija je krv sakupljena najmanje sedam godina pre dijagnoze, a ovo otkriće moglo bi da bude “ključni prvi korak” ka preventivnoj terapiji, prenosi Sky News.

Dve studije, koje je finansira grupa ”Cancer Research UK”, ukazuju da bi prisustvo određenih proteina moglo na ima uticaj na stvaranje kancerogenih ćelija.

”Da bismo mogli da sprečimo rak, moramo razumeti faktore koji pokreću najranije faze njegovog razvoja. Sada imamo tehnologiju koja posmatra hiljade proteina u hiljadama slučajeva raka, identifikujući koji proteini imaju ulogu u razvoju specifičnih karcinoma i koji mogu imati efekte koji su zajednički za više tipova raka”, rekla je profesorka Rut Travis.

Izvršni direktor ”Cancer Research UK” dr Ian Foks istakao je sprečavanje raka podrazmeva svest o najranijim znacima koji upozoravaju na bolest, a da će ove studije ponuditi prvi korak ka pronalaženju preventivnih tretmana.

Naučnici su naglasili da su potrebna dalja istraživanja kako bi se otkrila tačna uloga proteina u razvoju raka i koje proteine treba tražiti. Takođe je potrebno raditi i na izradi testova za otkrivanje proteina i lekovima kojima bi mogli da se tretiraju. 

Rezultati istraživanja su objavljeni u časopisu ”Nature Communications”.

Izvor: euronews.rs

Priča o nastanku pesme “Ne lomite mi bagrenje” Đorđa Balaševića  

0

Gostujući u emisiji “Pesnik panonskog srca” na RTS, posvećena Đorđu Balaševiću, Vuk Žugić, dugogodišnji direktor Kulturnog programa “Sava centra”, ispričao je kako je nastala pesma “Ne lomite mi bagrenje”:

Đorđe Balašević je po običaju bio u “Sava centru”, dogovorali smo te tradicionalne novogodišnje koncerte. Šta je ovde bitno. Sektor za kulturu se nalazi nad velikom dvoranom, povezan je kabinet iz kojeg smo mi pratili koncerte, i on je došao da potpiše ugovor za novogodišnje koncerte. I tada je bila glavna vest da dolazi voz naših građana sa Kosova koji žele da ih neko primi iz rukovodstva naše zemlje zbog svega onog što se njima i u njihovim životima dešavalo. I, negde, dok smo mi pričali uz dogovore oko novogodišnjih koncerata, u tom rukovodstvu pao je dogovor gde mogu da ih prime zbog broja ljudi, da to bude u velikoj dvorani “Sava centra“. Mi to nismo ni znali, dok neko nije ušao. I neko kaže, puni se sala ljudima koji su došli sa Kosova, zaista, najšireg dijapazona starosti. I Đole je rekao: “Hajde da vidimo, da to posmatramo”, pošto zna da postoji ta kabina.

Gledate televiziju Ordinacija Saveti lekara 24h

Za stolom bili tadašnjeg rukovodstva države, a u punoj sali građni naši Srbi sa Kosova. I oni su izlazili jedan po jedan i pričali stvarno strašne životne priče. Zaista je to bilo dirljivo. Jedan veliki čovek, Balašević Đorđe je to slušao četiri sata. Mi smo se pozdravili, ugovor je bio potpisan, i on se javio posle nekoliko dana i rekao mi:

“Napisao sam jednu posebnu pesmu”.

Ta pesma je bila “Ne lomite mi bagrenje“. Dugo su je povezivali samo sa Kosovom i stradanjem Srba na Kosovu, ali ona je kao i sve jednog filozofskog, metaforičnog značenja. Ne lomite mi život, bilo gde i bilo kome. Ne lomite ono najlepše što osećam prema svojim ljubavima, prema svom bagrenju, prema svemu što su naši životi ….” rekao je Vuk Žugić.

Stihovi pesme “Ne lomite mi bagrenje”

Verujem, cenjeni sude

Da dobro poznaješ ljude

Vi barem imate posla

Jer ćud je ćud a sud je sud

Verujem, cenjena glavo

Da si i učio pravo

Da svakom sudiš pošteno

Jer čast je čast a vlast je vlast

I sve po zakonu, za to sam prvi

Ne bi bilo ove krvi

Da je bilo sve po zakonu

Vlast je vlasti ja to poštujem

Tu su paragrafi pa zagrabi

Nek isto je i đavolu i đakonu

Pa nek se zna!

Nek’ su mi gazili njivom

Mojom se sladili šljivom

Uvek je lopova bilo

Jer ćuk je ćuk i vuk je vuk

Nikada zlotvora dosta

Suša mi uništi bostan

I led se prospe pred žetvu

Al’ led je led a red je red!

I prekardašilo

Im’o sam bagremovu šumu

Tamo dole prema drumu

Pa sam čekao

Red je red!

Polako komšije!

Ne može samo da se uđe

Da se ruši tuđe

Lepo sam im rekao

Ne lomite mi bagrenje

Bez njih će me vetrov oduvati…

Pustite ih, moraju mi čuvati jednu tajnu zlatnu kao dukati:

ne lomite mi bagrenje, pod njima sam je ljubio, bosonogu i odbeglu od sna.

Ljudi smo, cenjeni sude,

pa neka bude šta bude,

žao mi marama crnih,

al’ plač je plač a mač je mač.

Ne pitaj šta bi sad bilo

kad bi se ponovo zbilo,

ne pitaj da li se kajem,

jer jed je jed a red je red!

I sve po zakonu,

tu su paragrafi pa zagrabi

pošteno i za veru i za neveru.

Izvor: stil.kurir.rs

Simonida je imala 5 godina kada su je udali za pedesetogodišnjeg kralja Milutina – Ono što je doživela postalo je noćna mora

Dogovoreni brakovi bili su jedino normalno i ono na šta su porodice računale kada su htele da zaštite sebe, ali i državu. Takav brak je bio i onaj između Simonide i kralja Milutina. Samo što nikome nije smetalo to što je ona imala 5 godina, a on 50.

Evo kako je sve počelo…

Gledate televiziju Ordinacija Saveti lekara 24h

Vizantijska princeza Simonida  (1294-1345) imala je samo pet godina kada ju je njen otac, vizantijski car Andronik Paleolog udao za srpskog kralja Milutina i poslao na srpski dvor.

Mala princezica poslata je pedesetogodišnjem kralju Milutinu,  koji je imao tada nekoliko brakova iza sebe i već odraslu decu.

Venčanje je obavio ohridski arhiepiskop Makarije u proleće 1299.

Srbima je, u ime miraza, priznata osvojena teritorija iznad famozne linije Ohrid – Prilep – Štip. Simonida je tako postala Srpkinja i četvrta žena 45 godina starijeg kralja Milutina, uprkos tome što je na dvoru Nemanjića bio jak otpor prema braku sa vizantijskom princezom.

Srpski kralj Milutin, deda Dušana Silnog i otac Stevana Prvovenčanog, imao je poseban odnos prema ženama. Obožavao ih je, a Simonida je bila malo dete. Ipak, tadašnjeg patrijarha Jovana je najviše brinulo pitanje njenog pravnog položaja, pošto je Milutin sa Andronikovom ćerkom sklopio četvrti brak, koji pravoslavna crkva nije smatrala kanonskim.

Dve decenije ona je “trpela” kralja, za nju veoma starog čoveka. Ni svekrva, čuvena Jelena Anžujska, nije je volela, jer nije volela Vizantiju. Trpela je i rođenu majku, caricu Irinu, koja je pokušavala da iskoristi njen položaj na dvoru moćnog kralja Milutina.

O Simonidinom bračnom životu sa Milutinom nije sačuvano mnogo dokumenata, tek nekoliko zapisa. Prema sporazumu, kojim je srpsko-vizantijska granica povučena linijom Ohrid-Štip-Veles, Simonida je trebalo da bude vaspitana na srpskom dvoru sve dok ne bude bila dovoljno zrela da preuzme bračne obaveze. U Srednjem veku, mlade plemkinje su postajale punoletne obično sa 12 godina i tada su najčešće udavane.

A ovako je izgledao njihov prvi susret!

Po Pahimerovim rečima, prilikom prvog susreta Milutin je, suprotno običajima, sišao sa konja i Simonidu dočekao “pre kao gospodaricu, nego kao suprugu”. Taj detalj otkriva koliko je Milutin, iskusni političar i prekaljeni ratnik, pridavao ovom braku. To je bio prvi, a pokazaće se i jedini brak, koji je jedan srpski vladar sklopio sa ćerkom vizantijskog cara.

Spisak znamenitih antipalamita, otkriva da se Simonida tokom 14. veka živo interesovala za teološka pitanja i maštala o tome da se zamonaši. Kada joj je majka Irina naprasno umrla, mlada srpska kraljica je otišla na njenu sahranu u Carigrad i rešila da se ne vrati mužu.

Po povratku u Srbiju, uspela je da pobegne svojoj pratnji i da se sakrije u jednom manastiru. Tu se i zamonašila, misleći da će tako izbeći povratak svome već ostarelom mužu.

Ali…

Pojavila se u monaškoj rizi pred Milutinovim ljudima. Njihovo zaprepašćenje i zbunjenost presekao je Simonidin polubrat, despot Konstantin Paleolog, koji joj je strgao odeću i naterao je da obuče svetovnu odeždu.

Predao je srpskom poslanstvu i pored Simonidinog opiranja i suza.

Kralj Milutin joj je naredio da se smesta vrati ili će opet da pokrene rat! Odmah je poslao i svoje izaslanike sa pretnjama. Mlada i lepa Simonida tada je imala 22 godine. Vratila se suprugu, a kada se Milutin razboleo, nije se odvajala od njega. Svi su bili zatečeni njenom velikom brigom i negom bolesnog muža.

Milutin je umro 19. oktobra 1321. godine. Dve i po godine kasnije, proglašen je za sveca.

Postoje zapisi da je Simonida, povodom toga, poslala prelepo kandilo da ukrasi njegov grob. Istoričari, poput Stanoja Stojanovića, smatraju da je to bio očigledan dokaz da u njoj nije bilo nimalo mržnje prema mnogo starijem mužu.

A ovako je izgledao njen život nakon smtri kralja MIlutina:

Simonidina velika želja da obuče monašku rizu, ispunila se odmah nakon Milutinove smrti, 29. oktobra 1321. godine. Postala je monahinja u manastiru Svetog Andreje u Carigardu, gde je svu svoju ljubav posvetila Bogu. U monaškoj rizi živela je na vizantijskom dvoru.

Priča se da je zbog prekinutog detinjstva i nesrećne rane udaje ostala nerotkinja i da je zauvek omrzla muški rod. Paradoksalano, jedini muškarac koga je do smrti iskreno volela, bio je njen otac koji ju je prodao za mir,” piše Isidora Bjelica u knjizi o srpskim kraljicama.

O Simonidinim poznijim danima zna se malo. Poznato je da je naručila posmrtnu pesmu za oca i da je na nagovor maćehe Marije Paleolog, protiv zaljubljenog cara Dušana, rovarila kod njegove ljubavi, udovice Evdokije.

Poslednji put, kako zapisuje istoričar Lasker, Simonida se pominje 1336. godine kao jedna od prisutnih na velikom zboru državnih i crkvenih dostojanstvenika, koji su sudili zaverenicima protiv vlade.

Veruje se da je umrla posle 1345. godine. Njena neobična sudbina bila je inspiracija mnogim umetnicima, a lepota opevana u pesmama i prikazana na mnogim freskama i slikama. Freska u manastiru Gračanica, na kojoj je lik srpske kraljice, nadaleko je poznata i spada u najvrednije.

Bila je inspiracija Milanu Rakiću za pesmu “Simonida” i Milutinu Bojiću za dramu “Kraljeva jesen”. Asteroid “1675 Simonida”, koji je otkrio astronom Milorad B. Protić, nosi ime po najmlađoj srpskoj kraljici sa dvora Nemanjića.

Izvor: Opanak