Naslovna Blog Stranica 179

Otkrivamo vam šta jede i pije Vladimir Putin

Dovoljno je da čovek baci brz pogled na fotografije ruskog lidera da bi priznao da je Putin u odličnoj formi u odnosu na svoje vršnjake, piše “Russia Beyond”.

FOTO: TANJUG/AP

U čemu je njegova tajna? Odgovor se donekle krije u ishrani. Ruska javnost je uvek željna da sazna šta jede predsednik Vladimir Putin, a “Russia Beyond” vam otkriva sve tajne predsedničkog menija.

Predsednički doručak

Putin za doručak jede kašu, tvorog (ruski mladi rastresiti sir) sa medom, i pije sirova prepeličja jaja. To kažu novinari TV kanala NTV, koji su 2012. godine doručkovali sa predsednikom. Takođe su otkrili da Putin voli da popije sok od rena i cvekle.

Nekoliko godina kasnije ruski lider je ispričao novinarima da voli pirinač i heljdu, ali ne i ovsenu kašu.

– Ne mogu da posvetim puno vremena ishrani. Volim povrće: paradajz, krastavac, zelenu salatu. Ujutro volim da pojedem kašu, svež sir i med. Ako mogu da biram između mesa i ribe, izabraću ribu, ali volim i jagnjetinu – rekao je Putin i dodao da nije čovek koji voli slatko, iako s vremena na vreme pojede sladoled.

Ishrana „u pokretu“

Putin mnogo putuje, širom zemlje i po celom svetu. Ono što jede na putu je sasvim druga priča.

FOTO: TANJUG/AP

– Kad sam na putu, volim da probam domaću kuhinju. Navikao sam na zeleni čaj… Obično ne večeram, nemam za to vremena. Popodne se trudim da jedem voće i popijem kefir kada je to moguće, a kada nije, draže mi je da ne pojedem ništa – kaže Putin.

Pre nekoliko godina peterburški restoran „Podvorje“ je imao poseban jelovnik – „Ručak sa Vladimirom Putinom“, koji je nudio predsednikova omiljena jela. Putin je taj restoran posetio mnogo puta. Obično tamo naruči mešano meso (goveđi jezik, kobasicu, svinjetinu i ćufte). Voli i dimljenu jesetru sa limunom i maslacem.

FOTO: TANJUG/AP

Svaki put kada Putin jede sa novinarima, glavna tema postane njegov izbor jela. Na primer, 2003. godine u kalinjingradskom restoranu „Uz put“ naručio je uhu (riblju čorbu), pitu sa crvenim kavijarom, dimljenu jegulju i palačinke s jagodama. 2008. godine je na putovanju u Tatarstan odabrao salatu, pileću supu s rezancima, govedinu sa pirinčem i pitu… Od predsedničkog posla se još kako ogladni.

Šta Putin pije?

  1. godine kremaljski kuvar Anatolij Galkin je rekao da Putin daje prednost vinu ili pivu. Kuvar je otkrio i recept za posebni koktel koji gosti piju na službenim prijemima: puno leda, malo soka od limuna, nana i 50 grama šampanjca. Galkin kaže da to piće odlično gasi žeđ.

FOTO: TANJUG/AP

Neki mediji takođe tvrde da predsednik voli španska crna vina. Navodno voli da popije i čašicu votke nakon obroka ili čašicu dagestanskog konjaka.

Ukusi detinjstva

Putin se jednom prilikom prisetio svoje majke koja je „pekla pite s kupusom, mesom ili pirinčem, i vatruške (pite sa svežim sirom)“. Možda to objašnjava njegovu ljubav prema pitama.

U knjizi „Putinova porodica“ Aleksandra Putina, objavljenoj 2002. godine, autor piše o Spiridonu Putinu, dedi ruskog predsednika. On je radio kao kuvar u jednom peterburškom restoranu u blizini Ministarstva mornarice.

– Spiridona su 1918. pozvali da radi u Moskvi u kremaljskoj menzi, gde je kuvao za Lenjina i sovjetsku elitu. Priča se da je kasnije postao lični kuvar Staljina u rezidenciji u Valdaju – navodi se u knjizi.

IZVOR: blic.rs

Prof. dr Ristić sa suzama priča o pokušaju da spasi premijera Đinđića: Bio bi živ da smo ovo uradili

Da mu je samo povređeno srce da li bi preživeo? – ADa… Da ste imali jetru da mu presadite, da li bi bio spasen? – Bio bi. Ovo su samo neki od odgovora koje nam je dao profesor dr Miljko Ristić, naš najbolji kardiohirurg, u vezi sa borbom za život pokojnog premijera  Zorana Đinđića, na kojeg je pre 19 godina izvršen atentat.

Prof. Ristić, danas savetnik direktora Instituta za kardiovaskularne bolesti “Dedinje”, tada je radio u Kliničkom centru Srbije. Na poziv sekretarice direktora KCS uputio se ka Urgentnom centru gde je u salu za reanimaciju hospitalizovan Đinđić. Na putu do Urgentnog centra nije znao o čemu se radi, ali je naslućivao da se desilo nešto neobično čim je video veliki broj policije i vojske u krugu ove zdravstvene ustanove.

Biće vam sve jasno, samo idite tamo

– Prosto ne mogu da verujem da je prošlo 19 godina od tog nemilog događaja. Svi ti detalji, njegov prijem, operacije koje smo izvršili, sve to kao da je bilo juče. Tog dana, a to je bilo negde 12.30, 13 časova izlazio sam iz operacione sale gde sam završavao jednu operaciju. I, taman što sam sišao na Odeljenje, zazvonio je telefon. Sekretarica direktora Kliničkog centra me je obavestila da moram hitno da idem u Urgentni centar. Razdaljina između Urgentnog i Klinike za kardiohirirgiju, gde je moje radno mesto bilo je tada nekih 30-ak metara. Pitao sam gde, jer je Urgentni centar po prostoru veliki, rekla je: “Biće vam sve jasno, samo idite tamo!” 

Kada je izašao iz Klinike za kardiohirurgiju, odmah je shvatio da se desilo nešto, kako kaže, čudno.

– Tu je već bilo mnogo ljudi. Bilo je vojnika sa puškomitraljezima, video sam da se radi o nekom nemilom događaju, s obzirom na vojsku i policiju. Bio je zabranjen pristup. Bila je jedna čistina. Pretrčao sam do tamo. Mene niko nije zaustavio. Shvatli su jer sam bio u zelenoj uniformi iz sale u kojoj sam prethodno operisao – priča za Telegraf.rs prof. dr Ristić:

– Kada sam ušao u prizemlje Urgentnog centra, a tu je jedna soba za reanimaciju, nisam nikoga ništa pitao. Tu dolaze povređeni i hitni slučajevi. Otvorio sam vrata. Bio sam zaprepašćen. Prepoznao sam odmah pokojnog premijera Zorana Đinđića, bio je već intubiran. Već mu je bio stavljen dren u grudni koš, iz koga je u posudu izašlo oko 600 mililitara krvi. Bilo je jasno da ta krv, u toj velikoj količini ne obećava neku dobru prognozu.

Zaprepašćenje, pa zgranuće

Nije bilo dvoumljenja. Morali su hitno pokojnog premijera da premeste u operacionu salu.

– Otvorili smo ga. Našli smo ogromnu ranu na srcu. Nikada u životu nisam video ranu tolikih promera. Mi smo i do tada lečili ubodne, rane od noža, pištolja… ali ova rana na njegovom srcu nije mogla da se poredi sa nekim prethodnim mojim i iskustvima mojih kolega. Pomagao mi je u tom tenutku profesor Dušan Velimirović. Bili smo zgranuti da tolika rana može da se napravi na srcu od jednog metka. On je imao ulaznu ranu sa desne strane grudnog koša, izlaznu ranu sa leve, nešto niže. Znači pucano je sa visine. Kako je on ulazio u zgradu, sa njegove desne strane. Da li je on išao okrenut leđima ili napred, to ne znam. Uvek sam bio u dilemi. Kasnije je bilo polemike da li je atentat izvršen iz Gepratove ili iz Birčaninove ulice. Nikada me niko nije zvao na svedočenje, ali to nije bitno – kaže prof. dr Miljko Ristić.

Rana na srcu ulazna je bila 6 puta 3 centimetara, izlazna nešto manja.

– Pun je bio grudni koš krvi. Naravno, mi smo tu krv evakuisali. Princip je bio da se krv nadoknađuje preko nekih centralnih venskih puteva. On je imao dve linije ulaska krvi. Pumpana je krv, tečnost, plazma, supstance koje mi, inače, dajemo u tim situacijama. Relativno brzo smo ušili tu ranu na srcu. Bilo je to pristupačno, međutim, efekat reanimacije je bio jako loš. Imao je pritisak 20, 30. Kako mi napumpamo krv on se malo popravi, međutim, shvatili smo da on, ipak, gubi i na nekom drugom mestu krv. Nije bilo povreda da nam ukažu. Kada se na nekog izvrši atentat može da ima više ulaznih mesta pošto se više ispaljuje hitaca, međutim, on je imao taj jedan jedini hitac koji je ispaljen, razorni projektil. Kasnije sam čitao u novinama da su to specijalne puške za atentate koje imaju domet oko 200 metara ali da imaju strahovitu razornu moć, i takva oružja se prave isključivo za atentate.

Jetra u paramparčad

– Elem, nigde nismo našli nijednu drugu ranu. Ostali delovi tela su bili netaknuti, noge, ruke, glava… Trbuh se nešto nadimao. Otvorili smo trbušnu duplju. Šiknula je krv iz jetre koja je bila u paramparčad. Ti projektili imaju stahovit bočan pritisak. Dijafragma razdvaja grudni koš od trbušne duplje. Odmah ispred dijafragme se nalazi jetra. Znači taj bočni pritisak je bio toliko jak da je razorio jetru u parčiće. Jetra mu je bila kao da su je iseckali na hiljadu komada. Bilo je jasno da tu nema spasa.

Bilo je jasno i zašto premijer gubi krv.

– Ne preko srca, preko rane koju smo mu zbrinuli. Samo smo se pogledali moj kolega Dušan Velimirović i ja. Bilo je tu kolega sa abdominalne hirurgije. Nije bilo šanse ništa da se pomogne u smislu da se ta jetra izvadi i da se transplantira nova. To je bilo apsolutno nemoguće u roku od tih 5 minuta. Tako da je premijer, nažalost, završio tu, na operacionom stolu – sa suzama u očima priča Ristić.

On je tog dana držao rukama srce premijera, kog ranije nikad nije sreo.  

– Mi kada operišemo srce, ono ne stoji u mestu. Mi ga malo podignemo, da bi nam bilo bliže, asistent drži srce, operater radi šta treba. Da li menja zalaske, da li šije bajpasove, u svakom slučaju, svaka operacija srca podrazumeva da hirurg srce tog pacijenta drži u rukama. To je bilo i u ovom, u slučaju pokojnog premijera, ali svi naši napori ostali su uzaludni.

– Bilo je mnogo dilema da li je pucano iz Gepratove ili Birčaninove ulice. Našao sam jedan snimak gde je naš, u to vreme ministar inostranih poslova, Svilanović, izjavio do detalja da je atentator došao iz Amerike, da su ga Hrvati uhapsili na nekoj granici kada je prelazio Hrvatsku. Da je uhapšen pa pušten, da je on smešten u Beogradu u hotelu. I, da je posle toga napustio našu zemlju. Ono što mi je sumnjivo, kada se sve to završilo sa pokojnim premijerom, rečeno mi je da ne dajem nikakve izjave do 16 časova – kaže Ristić.

Bez obzira na to što je sa svojim timom pokušavao da spasi premijera, prof. Ristić nikad nije bio pozvan da svedoči. 

– To je malo neobično. Bilo je 400 svedoka koji su bili pozvani. Mi smo bili dužni da napišemo operacioni nalaz i detalje operacije. Valjda je to bilo dovoljno pa su istražni organi smatrali da nije potrebno da zovu tu ekipu koja ga je operisala – anesteziologe, hirurge, bilo je tu još učesnika. Ali, kažem. To mi je probudilo sumnju. Lično mislim da su tu postojale dve grupe atentatora. Tad je ranjen i njegov telohranitelj Milan Veruović, ali on je drugim metkom. On je preživeo. Taj metak nije izazvao ta bolna razaranja. Njega sam video ali nisam ga ja operisao već abdominalni hirurzi u drugoj sali u Urgentnom centru.  Da je on pogođen metkom kojim je i premijer, ni on ne bi bio živ. Srećom, nije.

Oštećenje moždane cirkulacije

Na pitanje da smo imali jetru da presadimo premijeru u tom trenutku da li bi preživeo, profesor kaže: “Bio bi živ”.

– Ta transplantacija ne traje 5 minuta, traje po nekoliko sati, ali u svakom slučaju, bilo bi zaustavljeno krvarenje. Mi za to vreme nadoknađujemo krv koju je izgubio pacijent, u ovom slučaju pokojni premijer. Ali, da nađete jetru za tako kratko vreme, a čekaju je pacijenti mesecima i godinama… Ta varijanta, koja je bila teoretski moguća, nažalost nije bila u mogućnosti da se sprovede – kaže profesor, a na pitanje da li bi bio živ da mu je povređeno samo srce, objašnjava:

– Ta količina krvi koju je premijer izgubio dovela je do pada pritiska i do oštećenja moždane cirkulacije. Jer, mozak je veoma osetljiv na gubitak krvi, na nizak krvni protisak. Ta pritisak od 20, 30 nije dovoljan i s tako niskim pritiskom ne može mozak da se održi u nekoj normalnoj funkciji i nedovoljnom prokrvljenošću mozga. Ali, mi smo računali, možda će se povratiti. Ima slučajeva da se pacijenti povrate i posle nekoliko godina. Međutim, nismo došli ni u tu fazu,  koja nije bila dobra ali je postojala nada. Možda će on biti jedan od operisanih, da se njegov mozak povrati posle mesec, dva, ili dve, tri godine. Nismo ni stigli do tog nekog stupnja koji bi davao nadu za oporavak.

Profesor kaže da mu uprkos svemu ovo nije bila jedna od najtežih operacija.

– Mi smo to lako ušili, relativno brzo, ali zbog težine, značaja pacijenta … Naravno, mi svim pacijentima pružamo maksimalnu hiruršku pomoć. Bilo je mnogo težih operacija koje su trajale i po 6, 7, sati i koje su bile kompleksne, trebalo je menjati zaliske, bajpasove, bilo je povreda koje su bile teže nego premijerove u smislu da ih je bilo teže zbrinuti hirurški i tehnički, ali ovo što je bilo kod pokojnog premijera, bilo je na dlanu. Nešto teže ušivate i šijete kada je negde pozadi srca i nije pristupačno, pa morate svaki šav da izgubite neko vreme. Mi smo to jako zbrinuli, ali nažalost nije to bio uzrok njegove smrti već da se jetra potpuno, potpuno raspala.

–  I da smo imali organ, pitanje je šta bi bilo. Da odstranite jetru potrebno je vreme, da transplantirate potrebno je vreme. E, sada. Gledajući tu celu situaciju postajala je šansa da ostane živ, ali gde imamo jetru koja čeka pacijenta. Uglavnom su donori  jedna kategorija, ne samo za jetru nego za pluća, za srce i ostale organe, za sada nerešiva.

Sve vreme, oči su mu pune suza dok priča. Kaže nam:

– Vidite jednog mladog čoveka koji leži na stolu, bled, koji je ekstremno iskrvario, vidite jedno beživotno telo… Daje vam to snagu da uradite nešto, da bi to moglo da bude dobro, i naravno, kada se to završilo osećate sigurno jednu tugu. Nažalost, u našem poslu nisu sve operacije uspešne – kaže na kraju prof. Ristić.

izvor: telegraf.rs

Omiljena poslastica iz detinjstva: ORIGINALNI RECEPT  za KOH

Iako su danas dostupne poslastice i iz drugih krajeva sveta, uvek se vraćamo onim starim, koje smo jeli još kao deca. Jedna od takvih je i koh, izuzetno sočna poslastica, koja se brzo i lako pravi, a pritom je izdašna. Sastojke za pripremu sigurno već imate kod kuće, a ovaj kolač sigurno će vas podsetiti na bakinu kuhinju.

Sastojci:

 8 jaja,

14 kašika šećera,

1 kašika ekstrakta vanile,

 9 kašika griza,

1 litar mleka,

2 kesice vanilin šećera,

1 kašika ulja,

1 kašika brašna

Priprema:

Odvojite žumanca od belanaca, pa belanca dobro umutite sa šest kašika šećera i dve kesice vanilin šećera. Dodajte žumanca i griz, pa žicom ili špatulom sve pažljivo sjedinite, vodeći računa da smesa ostane vazdušasta. Kašičicom ulja podmažite pleh i pospite ravnomerno kašikom brašna, a višak istresite. Smesu pažljivo rasporedite po plehu i stavite da se peče u zagrejanoj rerni na 180 stepeni oko 20 minuta. Mleko stavite da se kuva, dodajte osam kašika šećera i kašiku ekstrakta vanile. Sačekajte da provri i da se sav šećer otopi, pa ga sklonite i zalijte vruću koru. Zaliveni koh bi trebalo da pliva u mleku, a kako bi bolje upio, izbockajte ga viljuškom ili čačkalicom na više mesta. Ostavite koh da se ohladi na sobnoj temperaturi, a onda ga dobro ohladite u frižideru pre služenja.

Izvor: pink.rs

Doktori upozoravaju: AKO IMATE SUVU I TAMNU KOŽU NA LAKTOVIMA to može biti znak OZBILJNE BOLESTI!

Jedna ruska doktorka otkrila da suva koža na laktovima može da bude znak ozbiljnih zdravstvenih problema.

Doktorka i dermatolog Irina Skorogudaeva je istakla da koža mora da se hidrira na svakoj tački tela. Razlog isušivanja nekih delova kože može da bude znak stvaranja sloja mrtvih ćelija na koži koje se zovu rožni sloj.

Ovo je obično karakteristika ljudi koji sede dugo za za kompjuterom.

Suva kože može da bude znak upozorenja za stanja kao što su alergija na hranu, atopijski dermatitis i vazomotornog rinitisa.

Ispucala koža na ovim delovima ruke upozorava i na nedostatak vitamina A, B i D. Razlog nedostataka ovih vitamina u telu se odmah vide na koži.

Suva koža na laktovima može da ukaže i na pojavu psorijaze i dijabetesa.

Psorijaza se najčešće javlja na laktovima i kolenima i pojavljuje se u obliku crvenih mrlja prekrivenih ljuspicama.

S druge strane infekcije na laktovima su prvi znak dijabetesa, kao i za probleme sa žleždama.

Štitna žlezda luči hormon koji održava ćelije u telu na okupu.

Dermatolog savetuje da je najbolje da posetite lekara ukoliko osetite snažnu suvoću laktova, svrab i veliku neprijatnost na koži.

Ukoliko je problem dublji, lekar će vas proslediti dalje.

Međutim, ako je reč o blagom stanju suve kože na laktovima ono što vi možete da uradite, a savetuje doktorka, da na nekoliko dana radite piling i da ga hidrirate kremama, losionima i uljima.

Izvor: Srbija danas

Evo kako je patrijarh Pavle “intervenisao” za svoju unuku

Kada se, u 46. godini života Snežana Milković (unuka omiljene sestre patrijarha Pavla, Agice) razbolela, i bila 39. na listi čekanja za operaciju, zamolila je patrijarha Pavla, da joj pomogne oko ubrzavanja poziva u bolnicu gde je trebalo da bude operisana.

 On to nije učinio: “Bila sam očajna. Sad, kad o tome razmišljam, shvatam da je to značilo – Pavle ne može da ti pomogne, a patrijarh mora da vodi račun o svom ugledu i ne može da se bavi “vezama”. Ako bi intervenisao, na rang listi iza mene ne bi ostali samo oni koji su se ugurali preko veze već i oni koji su kao ja strpljivo čekali. Zar ne bismo onda bili isti kao ovi prvi?”

Mećutim, posle njenog razgovora s “deda Popom” lečenje i oporavak išli su lako, kao na krilima. Operisana je i ozdravila je.

Ipak sećanje na činjenicu da joj u teškim trenucima “deda Popa” nije pomogao mučilo ju je.

Dok je patrijarh ležao u bolnici, gospođa Milosava, koja je kod njega redovno išla na Liturgije, rekla joj je “Svjatješi te je često pominjao. Kada si se razbolela, posle liturgije, kada bi svi otišli, rekao bi mi: “Ostani da se pomolimo za Snežanu”.

Unuka je, posle ovih reči, kojima joj je Gospod otkrio punu istinu, na putu do kuće plakala. U prvi mah, izgledalo je da neće da joj pomogne, intervenišući kod ljudi za bržu operaciju. On je “intervenisao” kod Boga.

Nije ga brinulo što Snežana to ne zna – Gospod je znao.

Preuzeto iz knjige: “Gospod će pomoći ako ima kome” Prikaži manje

Danas slavimo prepodobnomučenicu EVDOKIJU: Evo koju molitvu da uputite svetiteljki za spasenje duša naših!

Srpska pravoslavna crkva i vernici danas obeležavaju praznik posvećen prepodobnomučenici Evdokiji, svetiteljki koja se molitvama borila za spasenje duša, posebno onih koji, kako se navodi u spisima SPC, stradaju od bludne strasti.

Žitje prepodobnomučenice Evdokije

Živela u Iliopolju gradu Feničanskom za vreme carovanja Trajanova. Najpre velika razvratnica, a potom pokajnica, isposnica i najzad mučenica. Razvratom je bila sabrala ogromno bogatstvo. Preokret u njenom životu napravio je, Promislom Božjim, neki stari monah German, i to nehotično. Došav poslom u grad, on odsedne kod jednog hrišćanina, čija se kuća dodirivala sa kućom ove Evdokije. Kada je on noću počeo po običaju monaškom čitati Psaltir i neku knjigu o Strašnome Sudu, Evdokija ga čuje i s pažnjom stane osluškivati njegove reči sve do kraja. Strah i užas obuzme je, tako da je ostala budna do svanuća. A čim svane, ona pošalje sluge da umole toga monaha da dođe k njoj. German dođe, i među njima se otpočne dug razgovor o onome što je starac monah prošle noći čitao, i uopšte o veri i spasenju.

Rezultat tih razgovora bude da Evdokija zamoli mesnog episkopa da je krsti. Posle krštenja ona predade sve svoje imanje crkvi, da se razda siromasima, otpusti svoje sluge i robove, a ona se povuče u neki ženski manastir. I tako se odlučno posveti sva monaškom životu, poslušanju, trpljenju, bdenju, molitvi i postu, da bude posle trinaest meseci izabrana za igumaniju. Prožive u manastiru pedesetšest godina, i udostoji se pred Bogom da joj Bog dade toliku blagodat, te i mrtve vaskrsavaše. Kada nasta gonjenje hrišćana od nekoga kneza Vikentija, sveta Evdokija bi posečena mačem.

Molitva svetoj prepodobnomučenici Evdokiji

Tebi Bogom izabranoj od roda samarjanskoga i pozvanoj iz bezdana pogibelji u ogradu Svete Crkve NJegove, na svečanost prvorođenih čija su imena zapisana na Nebesima, prepodobnomučenice Evdokija, uznosimo pohvalni pesmopoj, jer mnogo može molitva pravednice pred milosrđem Svevišnjega, pa i od svake nevolje da spase one koji ti kliču:

Raduj se, mučenice Evdokija, molitvenice za spasenje duša naših!

Angelski činovi i duše pravednika na Nebesima raduju se radošću velikom zbog jednoga grešnika koji se kaje – po istinitoj reči Gospodnjoj. I mi, zemnorodni, gledajući kako si i ti iz dubine bezakonja na put spasenja natprirodno izvedena Evdokija predivna, radujemo se, i Gospodu blagodareći, pohvalno ti kličemo:

Raduj se, jer Bog čudo milosrđa Svoga kroz tebe objavi!

Raduj se, jer si čudesnu silu dobrote Hristove na sebi pokazala!

Raduj se, iz tame grehovne na divnu svetlost Jevanđelja pozvana!

Raduj se, jer si iz kala slasti velijarovih rajske sladosti dostigla!

Raduj se, jer se moliš za naše obraćenje od zlih dela!

Raduj se, mučenice Evdokija, molitvenice za spasenje duša naših!

Izvor: magazin.novosti.rs

Mladić iz Vrnjačke Banje u Ukrajini našao ljubav i zbog nje je odlučio da ostane

Za tridesetogodišnjeg Slađana Gajića 24. februar počeo je kao i svaki drugi dan. Bio je na poslu, u fabrici nameštaja u ukrajinskom gradu Sriju, nedaleko od Lavova, na zapadu zemlje.

„Radio sam kao i inače i samo su nam odjednom javili da nas čekaju autobusi i da idemo nazad u grad”, priča Slađan za BBC na srpskom.

U ovaj grad ga je iz rodne Vrnjačke Banje odvela ljubav.

Zbog ljubavi je odlučio i da ostane u ratnoj zoni, uprkos sve jačim sukobima.

‘Ovo je živ grad, ali je sada stao’

Slađan živi sa suprugom Anom. Upoznali su se preko dejting aplikacije i venčali pre pola godine. Ana predaje engleski u školi, a u blizini žive i njeni roditelji. Sa suprugom najčešće govori na engleskom jeziku, dok on ukrajinski tek uči.

Fabrika u kojoj radi nalazi se van grada i na posao svakodnevno putuje autobusom.

„U četvrtak su nam prekinuli rad i rekli da idemo u autobus i nazad u grad, da se nešto dešava, ali da ne znaju tačno šta.

„Evakuisani smo za nekoliko minuta iz fabrike. Onda su počele blokade, blokirali su policijsku stanicu, dolazila je policija, vojska”, priseća se Slađan prvog dana sukoba Ukrajine i Rusije.

Preko noći se grad u kojem Slađan živi potpuno promenio.

„Ovo je mali grad, ali je inače pun života.”

Zbog rata je sada stao.

„Sve se zatvorilo. Neki marketi rade, neki ne. Rade apoteke i to je sve”, objašnjava kakva je trenutno situacija u gradu sa oko 60.000 ljudi.

Kaže i da su u prodavnicama rafovi prazni, da ljudi prave zalihe, ali i da u nabavku dolaze i meštani drugih gradova koji beže ka Poljskoj.

„Izlazimo napolje, ali nije isti osećaj kao kada bezbrižno šetate i ne mislite ni o čemu.

„Sada stalno mislite da li ćete preživeti taj dan, da li ćete uspeti da stignete do prodavnice da kupite namirnice, vodu, bilo šta”, priča Slađan za BBC na srpskom.

Slađan od 24. februara nije išao na posao.

„U mojoj fabrici trenutno rade samo žene i šiju jastuke i ćebad za vojsku.”

Dok žene šiju za vojsku, muškarci su uzeli oružje u ruke, priča Slađan.

„Muškarci od 18 do 65 godina su mobilisani – ili su u vojsci ili u teritorijalnoj odbrani.

„Ne možete da nađete muškarca na ulici i koji nije u vojsci”, priča Slađan.

Njega, kaže, ne mogu da mobilišu, „pre svega, jer nisam državljanin Ukrajine, ovo nije moj rat”.

„Ja činim sve što je u mojoj moći da preživim sa porodicom i da njih zaštitim. Videćemo koliko je to moguće i kako će Putin reagovati.

„Niko ne zna šta će on učiniti. Jedan čovek odlučuje o sudbini miliona.”

Kaže da najave da bi Rusija mogla da upotrebi nuklearnu bombu bude strah.

„Rusi napadaju sa svih strana. Mogu se pojaviti niotkuda, oni znaju ukrajinski jezik i mogu se predstaviti kao Ukrajinci. Iza svakog ćoška vreba opasnost.”

‘Slično je kao 1999, ali i drugačije’

Život pod sirenama za uzbunu svakodnevica je koju Ukrajinci proživljavaju.

„Svake večeri čuju se sirene za uzbunu i idemo u sklonište. Preleću avioni. Teško je. Sećam se bombardovanja Jugoslavije, sličan je osećaj.

„Strah je na svakom koraku. Nikada ne znate da li će ovaj grad biti bombardovan večeras ili ujutru. Svaki dan koji preživite je blagoslov”, priča Slađan.

NATO bombardovanje Jugoslavije proveo je u Vrnjačkoj Banji i dobro ga se seća.Vojna akcija NATO na teritoriji tadašnje Savezne Republike Jugoslavije počela je 24. marta 1999. godine.

Bombardovanje je trajalo 78 dana, a u napadima je poginulo 1.008 pripadnika bezbednosnih snaga Srbije.

Tačan broj civilnih žrtava nije poznat, a organizacija Hjuman rajts voč tvrdi da ih je bilo više od 500.

Slađan se seća kako su „prštale bombe, projektili i bukvalno sve sam mogao da vidim.”

„Ovde ne vidim ništa i ne znam šta će biti, a bukvalno sve može da se završi za nekoliko sekundi”, priča Slađan.

Tokom bombardovanja 1999. znalo se šta će biti gađano, a u Ukrajini nije tako.

„Ovde napadaju sa svih strana i bojim se da niko neće preživeti i da nema bezbednog mesta”, kaže.

„Ovo je drugi vek. Koristi se nova tehnologija, novo naoružanje.”

Grad u kome žive do sada nije bombardovan, ali su bombe padale nedaleko odatle. Slađan, uprkos svemu, ostaje u Ukrajini.

„Ne planiram da odem. Ostajem ovde. Ovde je moja porodica, tu sam se oženio i nikada ne bih napustio suprugu i njene roditelje.

„Ovde planiram život i mislim da će rat prestati kad-tad, mora da se završi. Čekaću tu i ako preživim, započeću nov život ovde”, priča ovaj tridesetogodišnjak.

U Vrnjačkoj Banji, više od hiljadu kilometara daleko od Slađana, živi njegova majka.

„Sa njom sam stalno na vezi, naravno da se plaši za mene, zove me i brine, ali ne može ništa.

„Ništa ne može da promeni. Ja sam doneo odluku i stojim čvrsto iza toga da ću ostati ovde.”

izvor bbc.com

 

 

 

Poučna priča – Želeo bi da imam takvog brata

Jednom čoveku brat  je pokloni auto. Na Badnje veče kada je izašao iz kancelarije na ulicu, oko njegovihi sjajnih novih kola obilazio je neki dečkić, zagledao ih i divio im se.

 “Da li su to vaša kola, gospodine?” – upitao je.

 Čovek je klimnuo glavom.

“Dobio sam ih od brata za Božić.”

Dečak je bio zapanjen: “Hoćete da kažete da Vam ih je brat dao i da Vas ona nisu koštala ni centa? Znate, želeo bih…” Oklevao je.

 Čovek je bio siguran da zna šta bi on želeo. Želeo bi da ima takvog brata. Ali ono što je taj dečak rekao , potreslo ga je do srži.

  “Želeo bih”, nastavio je dečak,” da mogu da budem takav brat.”

Čovek je iznenađeno pogledao dečaka, a zatim sasvim spontano zapitao: “Da li bi voleo da se provozaš u mom automobilu?”

  “Kako da ne bih!”

Posle kraće vožnje, dečak se okrenuo i užarenog pogleda zamolio: “Gospodine, da li biste bili dobri da vozite do moje kuće?”

Čovek se smeškao. Mislio je da zna šta dečak želi. Želi da pokaže susedima da može kući da se doveze u velikom automobilu. Međutim, ponovo je pogrešio.

 “Molim Vas da stanete ispred onih dvaju stepenika”, – rekao je dečak.

Žurno se popeo. Ubrzo zatim, čovek je čuo da se vraća, ali nije išao brzo. Nosio je svog malog brata koji je bio bogalj. Stavio ga je na donji stepenik i pokazao mu kola.

 “Vidiš, bato, upravo kako sam ti rekao. Brat mu ih je poklonio za Božić i nisu ga koštala ni centa. Jednoga dana ja ću ti pokloniti baš takva…i onda ćeš i sam moći da vidiš sve te lepe stvari koje se za Božić stavljaju u izloge, a koje sam pokušavao da ti opišem.”

Čovek  je izašao i stavio dečaka na prednje sedište u kolima. Stariji brat, blistavih očiju, popeo se pored njega, pa su njih trojica krenuli u nezaboravnu prazničnu vožnju!

U Kijevu se uz vazdušnu opasnosti peva o heroju Savi Kovačeviću:  Za Ukrajince je ova pesma postala  himna slobode

Od smrti partizanskog komandanta Save Kovačevića prošlo je skoro 80 godina, ali je pesma o njemu živa – i to daleko od nekadašnje Jugoslavije, u novom ratu na tlu Evrope.

Margarita Meleško već deceniju je članica svečanog armijskog orkestra ukrajinske vojske koji na repertoaru ima i staru partizansku pesmu o komandantu Savi.

Meleško za BBC na srpskom kaže da je pesma deo repertoara u kome se peva o herojima Drugog svetskog rata koji su pobedili nacizam, ali da u danima rata nakon ruskog napada na Ukrajinu ima i sasvim novo značenje.

Celu pesmu, koju Meleško peva neposredno pred proglašenje vazdušne opasnosti u Kijevu za crnogorski portal Antena M, ovaj medij objavio je na svom Jutjub kanalu i možete je poslušati na ovom linku.

izvor: bbc.com