“NOSIĆU DETE U ISTOJ MATERICI U KOJOJ SAM I JA BILA”: Majka je ćerki donirala organ i omogućila joj da ZATRUDNI
Kristi je nakon prvog porođaja imala velike zdravstvene probleme, zbog kojih su morali da joj odstrane matericu. Upravo njena majka joj predlaže da joj donira svoju i postaju fenomen u Australiji!
Kirsti Briant (29) iz Australije 2021. godine je imala prvi porođaj i na svet je donela zdravo dete, nakon čega su usledile komplikacije. Zbog obilnog krvarenja uklonjena joj je materica u hitnom postupkum histerektomije. To je bio veliki udarac za ovu mladu devojku koja je oduvek maštala da ima mnogo dece.
Međutim, ona je ove godine bila deo istorijskog momenta stručnjaci su joj u Kraljevskoj bolnici za žene u Sidneju transplantirali majčinu maternicu. A upravo je njena majka došla na tu ideju.
– Kad mi je to prvi put spomenula, rekla sam joj: “Molim te, oprosti, jesi li ti ozbiljna?”. Bila je i te kako ozbiljna. Nosiću dete u istoj maternici u kojoj sam se ja razvijala – rekla je mlada majka i spomenula da je to prva transplantacija maternice napravljena u Australiji.
Ideja joj nije izlazila iz glave, jer je želja da ima još dece bila ogromna.
– Nakon što je predložila transplantaciju maternice, nekako mi ta ideja nije izlazila iz glave. Znala sam da je to jedina opcija želim li nositi još jedno dete. Taj dar koji mi je majka dala je neverovatno velikodušan, ona je zapravo razlog zbog kojeg sam i ja želela postati majka – priznaje Kristi.
Ceo postupak u Kraljevskoj bolnici za žene vodila je ginekološkinja dr Rebeka Dins, koja je pojasnila po čemu se ovaj oblik transplantacije organa razlikuje od ostalih.
– Drugačija je od ostalih oblika transplantacije organa, jer je to privremena transplantacija koja obično traje oko pet godina, što je dovoljno vremena da se ženama omogući da imaju decu. Organ se daje privremeno zbog imunosupresivnih lekova koje pacijent mora uzimati – pojasnila je doktorka.
Izvor: stil.kurir.rs
NAJLEPŠA LJUBAVNA PRIČA – Bili su u braku 71 godinu, umrli su istog dana sa razmakom od tačno 12 sati!
Muž i žena koji su bili u braku 71 godinu umrli su istog dana. Herbert i Frensis Daligl upoznali su se u Vejnsborou u Džordžiji, kad je ona imala 16 a on 22 godine.
– Frensis je radila u kafiću koji je moja porodica držala u Vejnsborou, zvan “Vajt vej” – rekao je Herbert u intervjuu koji je dao prošle godine povodom 70. godišnjice braka.
– Stalno sam je gledao kako dolazi i odlazi, bacio sam oko na nju. Konačno sam skupio hrabrost i pozvao je da izađe sa mnom – dodao je on.
Za prvi sastanak su otišli u bioskop a godinu dana kasnije Herbert je zaprosio Frensis.
– Pitao sam je da li bi me uzela za muža, a ona je rekla “naravno” – rekao je on.
Fransis je bila uzbuđena zbog venčanja, ali se plašila da se to neće dogoditi.
– On je uvek kasnio – rekla je ona.
Sveštenik je zamalo odbio da ih venča jer su kasnili sat vremena, ali nakon nekog ubeđivanja ceremonija je obavljena. To je bilo do sada najjeftinije venčanje.
– Platio sam za nju svega pet dolara – rekao je Herbert sa smeškom.
Fransis kaže da ju je Herbert tokom života stalno zasmejavao. Čak i u 93. godini on je zbijao šale. Takođe su se dobar deo života držali za ruke.
– Pretpostavljam, znate, da je to bilo zbog toga što je bio u vojsci, često je bio odsutan i kad bi došao kući stalno bih ga držala za ruku – rekla je Frensis.
Njihova ljubavna priča je prava inspiracija za njihovo šestoro dece, kako je navedeno u saopštenju povodom smrti Herberta i Frensis. Herbert je umro u 2.20 ujutru, a Frensis tačno 12 sati kasnije, u 14.20.
“Neverovatno je to što su bili zajedno 71 godinu a sada su zajedno u raju. To je neverovatna ljubavna priča”, navela je porodica u saopštenju.
Par je za 70 godišnjicu otkrio zašto su se toliko voleli i koja je tajna dugog braka.
– On je uvek bio pun ljubavi, strpljenja i ima dobro srce – rekla je Frensis.
Herbert je rekao da je njihova tajna u “iskazivanju ljubavi”.
– I da budete tu jedno za drugo – dodala je Frensis.
Izvor: espreso.rs
Na jednoj slici je devojčica iz Beograda, a na drugoj dečak iz Sarajeva. Da li možete da pogodite KO JE KO?
Švajcarski umetnik Olivije Suter, čiji se projekat „(Ne)prijatelji?“ bavi sličnostima između suprotstavljenih „klanova“, sproveo je svoju ideju i na našim prostorima.
Pitanjem mogu li dve osobe koje liče da budu neprijatelji pokušava da pronađe ljude sličnog izgleda među Palestincima i Izraelcima, istočnim i zapadnim Nemcima, Jermenima i Turcima, muslimanima i hrišćanima…
Prošle godine posvetio se potrazi za dvojnicima sa prostora Balkana. Nakon oglasâ objavljenih u „Blicu“, pronašao je dvoje dece – Tinu i Sina.
– Prvo sam otišao u Sarajevo i pronašao bosanske muslimane koji su pristali da učestvuju u projektu, odnosno dozvolili da objavim njihove slike i probam da im pronađem dvojnike u Srbiji. Oglas u Srbiji nije nagoveštavao koje nacionalnosti je osoba čiji se dvojnik traži, sve je izgledalo kao neko takmičenje. Dobio sam osam-devet predloga, među kojima je bila i Tina Lalić. Izgledala je slično kao Sin Kurt. Našli smo se svi letos u Beogradu, otišli kod frizera da im napravi istu frizuru i evo rezultata – kaže Olivije Suter za „Blic“.
Oba deteta rođena su 2009. i lepo su se družila tokom snimanja. Tina živi u Beogradu, Sin u Sarajevu.
Olivije priznaje da njegov projekat ne nudi odgovor na gorepomenuto pitanje.
– Ne pretvaram se da znam odgovore niti donosim konačan sud. Samo želim da podstaknem ljude na preispitivanje. Kao rođeni Švajcarac imao sam sreće da čitavog života budem pošteđen konfikata koji se dešavaju širom sveta. Međutim, od malena sam bio šokiran sukobima i pitao se kako ljudi koji žive jedni do drugih, jedni sa drugima, mogu da se ubijaju. U svom projektu pokušavam da zbližim ljude koji su bili ili su još uvek radzvojeni sukobima, ali se ne fokusiram na same užase rata. Probao sam i da pronađem sličnosti između Flamanaca i Valonaca u Belgiji, a mogao bih da zamislim sebe i kako pronalazim dvojnike među navijačima Reala i Barselone, odnosno Partizana i Crvene zvezde – poručuje Suter.
Projekat „Neprijatelji?“ vezan za Balkan podržala je Švajcarska ambasada u Beogradu.
Plemenito, ali zastrašujuće
Olivije Suter do sada je već realizovao nekoliko faza svog projekta „(Ne)prijatelji?“. U segmentu „Izrael – Palestina“ 2009. spojio je dva deteta zapanjujućih sličnosti. Njihove slike su objavljene u visokotiražnim izraelskim dnevnim listovima. Projekat „Jermenija – Turska“ 2011. takođe je omogućio da se otkriju dva dečaka neverovatnih sličnosti, od kojih je jedan Jermenin, a drugi Turčin. Iako su pohvalili ideju i plemenitost projekta, roditelji malog Turčina – strahujući za ugled i bezbednost svog sina – ipak su odbili da njegova slika bude objavljena. Isto tako, u projektu koji je rađen sa Valoncima i Flamancima 2010. jedan od dvojnika je odbio da učestvuje, a i pokušaj da se po sličnosti spoje Istočni i Zapadni Nemci 2014. nije uspeo.
Izvor: blic.rs
ČEGA SE SEĆAJU LJUDI VRAĆENI SA RUBA SMRTI – Da li stvarno vidimo belu svetlost nakon smrti ili možda nešto drugo?
Svi smo čuli priče o beloj svetlosti i osećaju lakoće koji se pojave kada osoba umre, ali su do sada to sve bila nagađanja bez trunke dokaza. Međutim, naučnici su sproveli istraživanje koje je dolazalo da se osim svetlosti dešava još nešto, čega se ljudi koji su vraćeni sa ruba smrti sećaju.
Ljudski mozak funkcioniše čak sat vremena nakon što srce stane, glavni je zaključak studije sprovedene u 25 bolnica u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji.
U prvoj studiji ove vrste, koja je sprovedena nad ljudima koji su doživeli zastoj rada srca, otkriveno je da je 40 odsto njih prilikom izvođenja reanimacije doživelo nešto poput mešavine sna i sećanja, dok su neki bili svesni šta se oko njih događa.
Bar mali uvid u neistraženi svet bliskih susreta sa smrću
Naučnici odavno pokušavaju da otkriju šta se dešava nakon što nastupi smrt, a sprovedena studija im daje bar mali uvid u neistraženi svet bliskih susreta sa smrću. Osim toga, rezultati ove studije mogu da pomognu novim načinima za reanimaciju koji bi dodatno zaštitili oštećenje moždanih funkcija, prenosi Dejli mejl.
Iako već dugo postoji uvreženo mišljenje da 10 minuta nakon što srce stane dolazi do trajnog oštećenja mozga, jer mu srce ne šalje kiseonik, naš rad je dokazao da mozak može da da znake oporavka posle mnogo više od 10 minuta”, izjavio je dr Sam Parnia, jedan od autora studije i lekar na intenzivnoj nezi u Njujorku.
Studija, objavljena u časopisu “Reanimacija” obuhvatila je iskustva 567 pacijenata koji su vraćeni u život nakon što su doživeli smrt izazvanu zastojem srca, u periodu od 2017. do 2020. godine. Međutim, samo nešto manje od 10 odsto njih su lekari uspeli da reanimiraju. Od ukupno 53 preživela pacijenta, istraživači su intervjuisali njih 28.
Prilikom istraživanja naučnici su posmatrali moždane talase, ali su i testirali pacijente kako bi videli da li se sećaju određenih slika ili zvukova. Tokom reanimacije, pacijentima su istovremeno kroz slušalice puštali da čuju tri reči – jabuka, kruška i banana, a na tabletu prikazivali 10 slika. Samo jedan pacijent se nakon oživljavanja setio tačnog redosleda reči, a niko od pacijenata se nije sećao prikazanih fotografija. Čak 11 preživelih pacijenata je izjavilo da je videlo neka sećanja ili neka zapažanja koja ukazuju da su bar delimično bili svesni prilikom reanimacije. Neki od pacijenata su, pak, prijavili da su imali iskustva nalik snu, da ih juri policija ili da kisnu, dok su drugi rekli da su osetili neke elemente medicinskih zahvata koji su izvođeni na njima, kao što je bol, pritisak ili glas doktora.
“Kada sam se vratio setio sam se momenta kada su mi stavljali one dve elektrode na grudi i sećam se elektro šoka”, izjavio je jedan od učesnika studije, dok je drugi prijavio da je osetio da mu “neko nešto radi sa grudnim košem, neki jak pritisak koji je bio veoma bolan”. Neki od pacijenata su prijavili da su videli neku voljenu osobu, kao što su otac ili baka koji su odavno preminuli.
Neki su zaista iskusili “svetlost na kraju tunela”
Što se tiče “svetlosti na kraju tunela”, i to je iskusilo nekoliko pacijenata ali je nisu videli kao udaljenu svetlost “već kao svetlost koja stoji pored njih, koja je odisala toplinom i ljubavlju, zbog čega su osetili ljubav, radost, ali i tugu zbog završetka života”.
Autori studije se nadaju da će njihovi rezultati podstaći dalja istraživanja o novim načinima reanimacije srca koja bi imala manje negativnog uticaja na mozak, ali tvrde da će nastaviti da istražuju iskustva bliskih smrti kao i dugoročni uticaj reanimacije nakon zastoja srca.
Izvor: Daily mail/kurir.rs
TAJNI SASTOJAK LJUBAVI – Bez Božanskog, ljudska ljubav nikad nije savršena!
Nijedan brak nije istinski srećan bez “tajnog sastojka” Božanske ljubavi.
Zemaljska ljubav koja ne seže dalje od voljene osobe, zapravo i nije prava
ljubav.
To je sebično obožavanje iz ega, jer potiče iz želje.
Istinska ljubav potiče iz Boga.
Punoću te ljubavi mogu da osete samo srca koja su pročišćena sopstvenim otvaranjem.
Kada se srce otvori, osećanja postaju kanali kroz koje Božanska ljubav teče ka celom svetu…
