Davno je neko rekao: “Dok čovjek traži mudrost do tad zaslužuje naziv mudraca. Čim se uobrazi kao da je popio svu mudrost, odmah postaje budala.”

Ljudi ne shvataju da nije pametan svako ko puno priča i nije inteligentan svako ko puno zna. Inteligenciju smo pomiješali sa nekim površnim stvarima koje nemaju veze sa njom. Pametan čovjek nije onaj koji zna sve o svakome, koji je uvijek u toku sa novitetima i slično.

Pametan čovjek nije nužno ni onaj koji je završio velike škole. Pametan čovjek je onaj koji se zna skoncentrisati. Onaj koji zna šta je mjera, šta je kultura i šta je poštenje. Pametan čovjek je onaj koji zna svoju mudrost primjeniti u stvarnom životu, i to ne samo u svoju korist, već u korist svih ljudi.

Pametan čovjek nije onaj koji najviše zna o životu, o svijetu, o planeti… Obično ti koji smatraju da znaju najviše zapravo ne znaju ništa i sve to što pričaju samo je dobro pripremljen govor kako bi ispali što pametniji. Pametan čovjek se ne raspravlja sa budalom.

Jer zna da ne bi bio ništa bolji od njega da to čini. Budala obično trči za nevoljom ili je stvara, pametan čovjek bježi od nje. Zato će ga često mnogi nazvati slabićem ili kukavicom. Ali on je daleko od toga, njegova inteligencija mu ne dozvoljava da pati zbog tuđe gluposti.

Ili kako je Duško Radović govorio: „Pametni mogu da biraju, da budu i pametni i glupi, kako im više odgovara. Glupi nemaju izbora.” Ali pametan čovjek će uvijek odabrati da bude pametan. Nažalost, tako je vrijeme da se pametni ljudi često najviše ponižavaju.

Vrijeme je takvo da pametan čovjek mora prećutati sve što želi ili može reći da se budala ne bi uvrijedila. Ništa ne vrijedi manje nego pametna riječ u ušima nerazumnog čovjeka. Ako si pametan – bićeš nazvan budalom. Ako si uspješan – Bićeš nazvan sebičnjakom.

Ako si dobar – Bićeš nazvan glumcem. Nekako sve kontra radimo od onoga što bi trebalo. Ali tako je kako je. I još jedna poslovica za kraj “Uzdaj se se’ i u svoje kljuse” – manje ćete biti razočaranu.

Izvor: pult24.info

Zajedno su ležali u domu, jedan pored drugoga. Kada je on ostao prikovan za krevet, ni ona se više nije željela ustajati.

Bilo je divno sunčano australsko jutro. Vrata male crkve bila su otvorena. Unutra su bila dva lijesa, a svećenik pored njih. Jedan lijes je bio manji, u njemu je ležala Norma June Platell (90), a pored nje suprug Francis Ernest (92).

– Tatin lijes je bio s lijeve strane, a mamin s desne, baš onako kako su uvijek spavali u krevetu. Ako je moguće da srce pukne od tuge, moje se raspalo tog dana dok sam ih gledala zajedno posljednji put, jedno uz drugo kao što su bili zadnjih više od 70 godina – rekla je njihova kći Amanda.

Dodala je kako su njezini roditelji pred kraj živjeli u domu. Tamo ne samo da su dijelili istu sobu, već su im i kreveti bili skroz blizu, dovoljno da se mogu držati za ruke kad požele. Nikada se nisu željeli razdvojiti. Život je iščezao iz njih 6. siječnja, nešto prije ponoći. Ona je čudno disala, a on je bio neuobičajeno nemiran.

Medicinska sestra ih je obišla, a kada se vratila deset minuta kasnije, oboje su bili mrtvi. Umrli su mirno i zajedno, baš kao što su priželjkivali. Razmak između njihove smrti bio je toliko kratak da liječnik nije mogao ustvrditi tko je umro prvi pa je u izvještaj stavio isto vrijeme, prenosi Daily Mail.

Norma je, na čuđenje liječnika, živjela dulje nego što su prognozirali jer je imala uznapredovalu Alzheimerovu bolest. Prije tri godine rekli su da neće doživjeti Božić. Lani je izgubila moć govora. Francis je pokušavao sve kako bi suprugu zadržao kod kuće, ali iako je imao pomoć, više nije imao snage brinuti se o njoj kako treba, i on je već postao slab.

Norma je završila u domu. To mu je slomilo srce. Svaki dan je dolazio u dom taksijem i provodio vrijeme sa svojom ljubavi. Hranio ju je, pričao joj, držao je za ruku… Zajedno su gledali televiziju na malom kauču u dnevnom boravku i ona mu je često znala zaspati na ramenu, a on je pokušavao biti što mirniji kako je ne bi probudio.

Uskoro ni on više nije mogao živjeti sam, nakon moždanog udara, pa su ga smjestili u sobu do Norme. On je spavao s lijeve strane njezinog kreveta. Govorio je da je njegov dom tamo gdje je ona.

Njihova kći prisjetila se kako je izgledao dan kada ih je zadnji put vidjela žive.

– Ušla sam u sobu i kleknula pored tate. Uhvatila sam ga za ruku. Otvorio je oči i rekao: ‘Oh, Mandy, ljupka Mandy. Sada bih želio poći kući.’. Ne znam je li mislio natrag u obiteljski dom ili u raj. Nikada neću znati. Ali, znam da se umorio od života i želio je pronaći mir. Mama je ležala u krevetu pored njega i smiješila se – prisjetila se Amanda.

Kaže, da kada je tata imao moždani udar i ostao vezan za krevet, njezina majka, iako je bila mobilna, samo je ležala u krevetu pokraj njega. Kada je on odbijao hranu, niti ona nije željela jesti. Ako nije želio piti vodu, nije ni ona. Njihova povezanost i privrženost bili su nevjerojatni.

– Tata je rado prepričavao kako su se upoznali. Bilo je to na plesu. Ona je odjenula svjetlo plavu haljinu, a u crvenkastu kosu stavila je svježe cvijeće. Mislio je da gleda filmsku zvijezdu. I mama je prepričavala njihov susret. Često je pričala kako je poslije tog plesa odjurila kući i sestri blizanki rekla da je upoznala momka za kojeg će se udati – dodala je Amanda.

Da bi joj kupio zaručnički prsten u obliku ruže, prodao je svoj stari Harley Davidson.

Amanda je pronašla pismo koje je njezina majka poslala tati, na samom početku njihove veze. U njemu je pisalo:

‘Moj dragi voljeni Francis, toliko sam uzbuđena što ću postati tvoja žena. Zavjetujem ti se sada pred Bogom da ću te voljeti svim svojim srcem i više od bilo koga drugog, do kraja života.’ 

Tijekom života dobili su troje djece, kćer i dva sina.

Izvor: 24sata.hr