Nikad ne zaboravi ko ti je pomogao, dok su drugi imali izgovore
Često zaboravljamo ljude koji su nam pružili ruku u teškim trenucima, dok su drugi oko nas tražili izgovore. Ova priča o zahvalnosti i prepoznavanju nas podsjeća koliko je važno cijeniti one koji su nas podržali na našem putu.
Kroz život nas prate mnoge prepreke i izazovi. Ponekad nas zadesi oluja koja nam pomuti um, a put do uspjeha čini nemogućim. U takvim trenucima, naši pravi prijatelji i podrška postaju izuzetno važni.
Dok neki ljudi oko nas preispituju naše odluke i nude različite izgovore zašto nešto neće uspjeti, postoje oni koji stoje uz nas, bezuvjetno. Ti su ljudi poput svjetionika u oluji, vodili nas kroz teške trenutke i dajući nam snagu da idemo dalje.
Ljudi su zaboravni. Često zaboravljamo one koji su nam bili podrška, jer kad uspijemo, često nam je lakše fokusirati se na svoj uspjeh nego na ljude koji su nam pomogli da ga ostvarimo. To je ljudska priroda, ali ne bi smjela biti naša istina.
Zato vas potičem da nikad ne zaboravite ko vam je pomogao. Zapišite imena tih ljudi u svoje srce, a ne samo na listi zahvalnosti. Sjetite se njihovih riječi ohrabrenja i podrške koja vas je tjerala da idete naprijed. Neka vas ta zahvalnost pokreće svaki dan.
Nikad ne zaboravite one koji su bili uz vas kada su drugi imali izgovore. Ti ljudi su vrijedni vaše pažnje i zahvalnosti. Njihova podrška i ljubav nisu bili slučajni trenuci, već izraz prave povezanosti i brige.
Zahvalite im se. Recite im koliko su važni za vas. Pokažite im da ste prepoznali njihovu ulogu u vašem životu. Jer kad se sjetimo onih koji su nam pružili ruku, stvaramo snažne veze koje traju.
Sjećanje na one koji su nam pomogli može nas inspirisati da i mi pružimo ruku drugima kad to bude potrebno. Budite nečiji svjetionik, podržite nekoga kroz oluju. Neka vaša dobrotu bude odraz zahvalnosti koju ste primili od drugih.
Zahvalnost i prepoznavanje su ključni sastojci sretnog i ispunjenog života. Nikad ne zaboravite ko vam je pomogao, dok su drugi imali izgovore. Jer na kraju, ljubav koju širimo i podrška koju pružamo definiraju nas kao ljude.
Podijelite ovu poruku sa svojim prijateljima i voljenima kako biste ih podsjetili koliko su važni u vašem životu i potakli ih da budu podrška drugima. Jer kad cijenimo one koji su uz nas, zajedno gradimo jači, ljubazniji i povezaniji svijet.
Izvor: odmorimozak
Ako SUŠITITE VEŠ NA RADIJATORU rizikujete zdravlje – Ovo su simptomi opasne bolesti!
Stručnjaci su upozorili ljude da ne stavljaju mokru odeću na radijatore, jer iako je to brzo rešenje za sušenje tokom zime, može da nanese štetu našem zdravlju.
Sušenje odeće zimi može predstavljati problem, posebno ako nemate mašinu za sušenje, pa prebacivanje preko radijatora dok su topli može biti primamljivo. Međutim, stručnjaci upozoravaju da to može dovesti do mnoštva problema kako nivo kondenzacije u prostoru raste, piše magazin Mirror.
Kondenzacija može izazvati curenje iz nosa i crvene oči
Ne samo da će stan postati plodno tlo za buđ, već može izazvati i simptome slične gripu. Sušenje odeće na radijatorima dovodi do veće količine kondenzacije zbog nedostatka protoka vazduha usled pokrivanja radijatora, što zadržava vlagu u vašim prostorijama i tada počinju da se javljaju problemi.
Ta vodena para će se “zalepi” za prvu hladnu površinu na koju naiđe, stvarajući savršeno okruženje za rast buđi.
Kao posledica, mogu se javiti simptomi slični gripu. Buđ može postati štetna ukoliko se ne suzbije. Ona može da dovede do curenje iz nosa, iritirane kože i crvenila u očima. Takođe, osobe koje već imaju respiratorne probleme biće pogođeni razvojem buđi jer to može pogoršati njihove zdravstvene probleme.
Kako sprečiti zdravstvene probleme a ipak osušiti veš u kući?
Premda se veš tokom zime ne može sušiti napolju, kako biste sprečili rizik od buđi i kondenzacije potrebno je da prozore držite delimično otvorene radi ventilacije, a ako ipak morate da stavite nešto na radijator da se osuši, potrebno je da to bude radijator ispod prozora kako bi se sprečila kondenzacija i nastanak buđi.
Takođe, prostorije kao što je kupatilo ili kuhinja gde postoje aspiratori tj. ventilatori za izvlačenje vlažnog vazduha, mogu takođe biti dobar izbor za mesto na kom možete osušiti veš tokom zimskih meseci.
Izvor: kurir.rs
Dr Vladeta Jerotić: Psihološki portret Nikole Tesle
Naš cenjeni akademik Vladeta Jerotić detaljno se bavio likom i delom Nikole Tesle, a o njegovoj ličnosti doneo je brojne iznenađujuće zaključke.
Naime, neuropsihijatar, psihoterapeut, filozof, književnik Vladeta Jerotić je tražio u Teslinoj ličnosti i njegovim postupcima moguće tragove nekih psiholoških i psihopatoloških oznaka, kao posledice mogućih traumatskih duševnih zbivanja u detinjstvu, a posebno se osvrnuo na njegovu seksualnost.
– Oko Nikole Tesle nema žena, nije dokazano da je imao vezi, iako se pominje neka simpatija. Ali, sa ženama je uvek bio korektan, ali ne preterano ljubazan, što bi bilo sumnjivo. Niti ih je potcenjivao, što bi isto bilo sumnjivo. Čak je sa simpatijama sa njima razgovarao. Kod Tesle nije mogla ni da se nasluti konverzija seksualnog nagona. Sve to je pretočio u stvaralaštvo – tumačio je akademik Jerotić.
Velika stvaralačka snaga duha, očigledno urođena, izvanredna darovitost koja je išla ruku pod ruku sa čudesnim pamćenjem, kao i brzom sposobnošću učenja i poimanja novog i bitnog u idejama i pojavama, nije bila rano otkrivena kod Nikole Tesle, između ostalog i zato što je u njegovoj porodici obdarenost bila obična pojava.
– Do osme godine moj je karakter bio slab i kolebljiv. Nisam imao ni snage ni hrabrosti da nešto čvrsto odlučim. Moji su me osećaji zapljuskivali u valovima i neprestano titrali između oseke i plime… Najviše sam voleo knjige. Moj otac je imao veliku biblioteku i, kad god sam mogao, pokušavao sam zadovoljiti svoju strast za čitanjem – govorio je Tesla.
Osim pojačane introspekcije, koja je obično znak neke nesigurnosti deteta ali i redovan pratilac introvertovane individue, mi još uvek u Tesli, do početka njegovog adolescentnog doba, ne možemo da primetimo ništa upadljivo što bi nagoveštavalo kasniju obdarenost ili neurozu, odnosno i jedno i drugo.
Već u ranom mladalačkom dobu Nikola Tesla je, uz pomoć oca, postavio sebi kao zadatak – samosavlađivanje, predstavljen gotovo kao životni cilj. Šta je to trebalo tako rano savlađivati, od čega se Tesla osećao ugrožen, pa je preduzeo da sebe savlađuje strogim telesnim i psihičkim vežbama, relativno retkim, i onda i danas, među mladim ljudima u adolescenciji?
Psihoanalitički orijentisana psihologija ima samo jedan, odlučan odgovor, proizašao iz njene teorije i prakse: to su nagoni u mladog čoveka, seksualni i agresivni nagon; nagoni su ti koji zbunjuju, plaše i gone adolescenta da ih živi, ali i savlađuje, pokorava, potiskuje, da ne bi ovladali životom mladog čoveka. Bez obzira kojom odbrambenom snagom raspolaže mlad čovek u oorbi protiv nagona, svako preterano potiskivanje urodiće nekim simptomima kao nagoveštajima mogućeg razvoja neke psihičke bolesti.
– Kad bih video biser, zamalo bih dobio napad, ali bi me zato opčinio sjaj kristala… Ne bih dotaknuo kosu drugih ljudi ni za što na svetu, osim možda pod pretnjom revolvera. Spopala bi me groznica samo kad bih pogledao breskvu, a ako bi se u kući našao ijedan komadić kamfora, osećao sam se neopisivo nelagodno – priznao je Tesla u autobiografiji i dodao:
– Brojao sam korake na svojim šetnjama, izračunavao volumni sadržaj tanjira supe, šoljice kafe i komada hrane – inače ne bih uživao u jelu. Sve moje ponavljane radnje ili operacije morale su biti deljive s tri, a ako bih pogrešio, počeo bih od početka, čak i ako bi mi za to trebalo nekoliko sati.
Mogao bi neko da pomisli da maločas pomenuti i još brojni, ovde nespomenuti, simptomi opsesivne (ili prinudne) neuroze – dijagnoza koja ne bi bila teška da se postavi ni od strane nekog inteligentnog studenta medicine koji je položio ispit iz psihijatrije – nisu mučili Nikolu Teslu pole njegovog izlaska iz adolescentnog doba, inače bogatog kod većine, naročito inteligentnih mladih ljudi u gradovima, raznovrsnim bizarnim znacima u ponašanju. Prevario bi se! Nikola Tesla je celog života nastavio da se u svakodnevnom životu ponaša kao prinudni neurotičar. Evo primera!
Već zašao duboko u godine, živeći sam, kao okoreli neženja, u hotelu, izabrao je sobu 207 (broj je deljiv sa 3), a sobarici poručio da mu svakog dana ostavlja po 18 peškira. Večeravao je tačno u osam časova, a na stolu se nalazilo, kao i obično, 18 platnenih salveta. Za stolom je pomno brisao već blistavo srebrno i kristalno posuđe, koristeći uvek drugu salvetu.
U starijim godinama Tesla je razvio nastrano snažnu ljubav prema golubovima. Nikad naročito druželjubiv, bez intimnijih prijatelja u toku života, Tesla je hranio veliki broj golubova, da bi među njima naročito zavoleo jednu golubicu o kojoj je pisao:
– Voleo sam tu golubicu kao što muškarac voli ženu. I ona je volela mene. Kada je bila bolesna osećao sam to; došla bi u moju sobu i ja bih bdeo nad njom danima. Negovao sam je dok ne ozdravi… Dok sam nju imao, imao sam i svoj životni cilj. A onda, jedne noći, dok sam u mraku ležao na krevetu, i, kao i obično, rešavao neke probleme, uletela je kroz otvoren prozor i stala na moj sto. Znao sam da sam joj potreban: htela je da mi saopšti nešto važno, pa sam ustao i otišao do nje. Gledao sam je i znao sam da želi da mi kaže – da će umreti – piše čuveni naučnik i nastavlja:
– I onda, kada sam to shvatio, video sam svetlo iz njenih očiju – snažan snop svetlosti. Da, bila je to stvarna svetlost, snažna, bleštava, zaslepljujuća svetlost, snažnija od svetlosti i najjače lampe u mojoj laboratorij. Kada je taj golub umro, nešto je nestalo iz mog života. Do tada sam bio sasvim siguran da ću završiti sve svoje zamisli, iako sam imao ambiciozan program, ali kada je golubica nestala, znao sam da je moje životno delo okončano.
Kada ne bismo znali da je ovakva divna i potresna priča došla od naučnika svetskog glasa, bili bismo uvereni da ona potiče od nekog umetnika, pesnika ili nesrećnog usamljenika koga su ljudi odbacili, a on je onda svoju ljubav prema njima, u potpunosti, preneo na golubove.
Da bismo se još jednom uverili sa kolikom je snagom nagonske strasti Tesla raspolagao od rane mladosti do duboke starosti, treba podsetiti da je jedno vreme bio strastan kockar, da je pohotno pušio i narkomanski uživao kafu, da je sve ove strasti do kraja savladao, a onda se obraćao drugim ljudima odvraćajući ih od ovih poroka.
Čovek bi skoro poželeo da se zaustavi na deskriptivnoj i fenomenološkoj strani Teslinih ispovedanja, kada ga ne bi podbadala prirodna radoznalost, ne samo psihologa ili psihijatra, već i svakog drugog dublje zainteresovanog istraživača Teslinog života, da u njegovoj ispovesti ne potraži neko moguće objašnjenje, ali i razumevanje Teslinog ponašanja. Ubrzo ćemo se uveriti da moguća objašnjenja mogu stići gotovo isključivo od psihoanalize i da nas ona neće u potpunosti zadovoljiti.
Kao što je poznato, Tesla nije bio ni u kakvoj psihoterapiji, niti mu je ideja da ode nekom psihoterapeutu uopšte padala na pamet, iako se ne može reći da nije bio svestan svojih opsesija i da ga one nisu povremeno žestoko mučile. Psihoterapeutskim stručnjacima je dobro znano da sva psihoanalitička razjašnjenja jakih, višegodišnjih ili i doživotnih simptoma, kao što su strah, prinude, žalost, gnevljivost, počivaju na nekoj poznatoj ili samo pretpostavljenoj traumi, ili na više takvih trauma, iz ranog detinjstva neurotičnog ili psihotičnog čoveka. Ovakvih bližih i sigurnijih podataka iz Teslinog ranog detinjstva mi nemamo. Da pogledamo, ipak, bar neke moguće nagoveštaje buduće Tesline neuroze, na osnovu njegovih iskaza iz detinjstva.
Istraživačima Tesline autobiografije palo je u oči da on više puta podvlači da je imao izvanredno nadarenog brata „jednim od retkih fenomena duševne sposobnosti koji ni biološka istraživanja nisu uspela objasniti“, kao i Teslin komentar: „Sećanje na sposobnost mog brata učinilo je svaki moj napor beznačajnim“. Izgleda da je činjenica, koju sam Tesla podvlači, da je do smrti brata „rastao sam sa malo poverenja u sebe“.
Kao što sam ranije rekao, postoje dve verzije uzroka tragične pogibije Teslinog brata. Jedna, čini se verovatnija, govori o prekrasnom arapskom konju koji je jednom spasao život Teslinom ocu Milutinu, a onda – kakva kob! – usmrtio njegovog sina Daneta. Po drugoj priči, Dane je pao sa tavanskih stepenica sa kojih ga je gurnuo Nikola, koji je zbog toga, naravno, dugo godina nosio osećanje krivice, ružno sanjao i imao halucinacije, sećajući se bratovljeve smrti. Osećanje krivice, ako je nje uopšte bilo u Tesle – jer se Nikola mogao samo nalaziti pored brata Daneta na stepenicama – mogla je prouzrokovati, s jedne strane, snažnu nesvesnu pobudu da upravo on, Nikola, treba da ostvari Danetovu „izvanrednu nadarenost“ i tako ublaži težak bol koji se urezao u srce Teslinih roditelja; s druge strane, ovo osećanje krivice moglo je ostaviti Tesli, opet nesvesno, asketski ideal življenja kao prećutnu kaznu zbog svoje nesmotrenosti u vezi sa bratovljevom smrću.
Kao da se obe moje pretpostavke sjedinjuju u jednu, izraženu najbolje od Tesle koji je, navodno, pričao da je u želji da svojim roditeljima nadoknadi gubitak drugog sina, podvrgao sebe gvozdenoj disciplini. Smatrao je da mora živeti spartanski, da treba da uči više od drugih i da u svakom pogledu bude bolji (ne kaže se u ovoj Teslinoj priči od koga bolji).
Bez obzira na hipotetičnost ove teze, treba podsetiti da je zavist i ljubomora između dva brata ili dve sestre, naročito kada su približno jednako inteligentni, ili još i obdareni, gotovo redovna pojava u porodicama u kojima se deca bore za veću ljubav roditelja, i da tek uklanjanje jednog rivala (njegovom prirodnom ili nasilnom smrću, odlaskom u inostranstvo, ranom ženidbom ili udajom), podstiče ambicije onog drugog da se počne ostvarivati, pri tome retko ili nikad bez jačeg ili slabijeg, obično nesvesnog osećanja krivice.
Šta bi još trebalo reći o grotesknim simptomima prinude koji su pratili Teslu čitav njegov dugi život? Nema prinudne neuroze bez snažnog potiskivanja nagona, seksualnog i agresivnog, nekad jače jednog, nekad drugog nagona. Kod Nikole Tesle nužno je pretpostaviti, na osnovu brojnih autobiografskih podataka, prisustvo izuzetno snažnih nagona, ili, možda je bolje da se izrazimo Jungovim jezikom, snažnog libida, dakle, ukupne energetske vitalnosti, obično urođene prirode, kojom raspolaže neki čovek. Značajan pojam sublimacije u psihoanalizi, ali i u drugim oblastima kulturnog života, iako, prema Ani Frojd, mehanizam odbrane, ne spada u patologiju, a znači premeštanje energije sa objekata primarnog seksualnog i agresivnog izbora, na objekte koji imaju samo izvedenu vezu sa nagonima. Sublimisana delatnost, pre svega zahvaljujući deseksualizovanim emocijama, prema psihologu Draganu Krstiću postaje slobodna od diktata nagonskih težnji.
Za mene nema nikakve sumnje da je Nikola Tesla, sličan u ovome i nekim drugim genijalnim ljudima koji su vodili asketski život, najveći deo svoje silne urođene energije, koja se napaja iz izvora vitalnih nagona (seksualnog i agresivnog), uspešno sublimisao i preveo u oblast svojih pronalazaka i gotovo neprekidnog bavljenja idejama. Da li treba podsećati na činjenicu da nije poznata nikakva žena koja se na bilo koji način umešala u Teslin lični život, kao i na činjenicu da Tesla u svojoj autobiografiji, osim svoje majke, a onda na najpohvalniji mogući način, nikad nije spomenuo niti jednu ženu!
Ako je Tesla i uspeo da najveći deo svoje nagonske energije sublimiše, drugi, manji deo ove energije nije mogao biti sublimisan, već je zbog odbrambenog mehanizma potiskivanja deformisan i pretvoren u simptome prinudne neuroze. „Slom živaca“ u četrdesetim godinama života, o kome piše Tesla u autobiografiji, slom koji bi dovodio do takve preosetljivosti nervnog i čulnog sistema da bi mu svaka, i najmanja buka nanosila strahovit bol, nastupao bi ne samo zbog preteranog danonoćnog rada na pronalascima, ili samo zbog zloupotrebe duvana i kafe, već i zbog, delimično neuspele, sublimacije nagona. Ne izgleda, ipak, verovatno da su ovi simptomi „sloma živaca“, ma koliko povremeno bili jaki, bitno ometali stvaralački rad Teslin; naprotiv, kao da su ga podsticali, ili su se bili tako zgodno ugnezdili u sporedan kolosek Teslinog života, da su pre delovali groteskno nego dramatično.
Nema nagoveštaja da se Tesla u toku svoga života odavao bilo kojoj perverznoj ili inverznoj seksualnoj delatnosti. Spomenimo još jednom strasno kockanje u jednom periodu Teslinog života – Tesla piše da bi zbog kockanja odustao od svake „rajske radosti“ – sve dok nije ovu strast „iščupao iz srca, tako da nije ostalo ni tračka želje“. Psihoanalitičari pretpostavljaju da je kocka česta zamena za onaniju ili i normalnu seksualnu aktivnost i navode primere iz psihoterapeutske prakse čudne ravnodušnosti nekih mlađih ili sredovečnih kockara prema seksualnom životu. Kada je savladao kockarsku strast, Tesla je počeo strasno da puši.
I kako, na kraju, objasniti neuobičajeno jaku Teslinu naklonost prema golubovima i čudnovatu ljubav prema jednoj golubici, praćenu neobičnim svetlosnim doživljajem njenog umiranja, doživljajem koji ne znamo gde da svrstamo: u čistu fantaziju ili halucinaciju, u parapsihološki doživljaj, ili da ga primimo kao stvarnost. Umesto sopstvenih pretpostavki, radije bih ovoga puta prepustio reč poznatom američkom psihoanalitičaru Džulu Ajzenbadu.
Ovaj psihoanalitičar, koji je sarađivao i u časopisu Američkog društva za psihička istraživanja, u Teslinim sećanjima otkriva, najpre, karakteristike čoveka koji u najranijem detinjstvu, emotivno i fizički, nije imao potrebnu pažnju majke u periodu dojenja (ova pretpostavka nije isključena kada znamo da je u Teslinoj porodici bilo mnogo dece). Tesla je zbog toga, s jedne strane, idealizovao majku, s druge strane, celog života je „bežao“ od nje (kao i od žena uopšte), ispunjen tugom zbog neostvarenog očekivanja. Ova vrsta ambivalencije, česta kod ličnosti koje se klinički opisuju kao opsesivno neurotične, obeležava sve Tesline odnose, kao i čežnju prema svemu što može biti simbol majke ili zamena za nju.
Poznato je da je ptica stari univerzalni simbol majke i dojenja, kaže Ajzenbad. Ljubav prema golubovima, posebno prema jednoj golubici koju je Tesla negovao do njene smrti, mora da stoji u nekoj vezi sa ljubavlju prema majci, čiju je smrt Tesla na telepatski način osetio.
Pošto je točak njegovog života napravio pun krug, Tesla je u starosti počeo da se hrani samo toplim mlekom. Događaj sa belim golubom i zaslepljujuće belim snopom svetlosti, kao da je simbol mlaza mleka iz majčinih grudi, zaključuje Ajzenbad. Ovaj oštroumni psihoanalitičar navodi primer jednog svog pacijenta, koji je u drugoj nedelji života morao da bude odvojen od dojke, i kasnije kao odrastao čovek, nije mogao da podnese ni reč „okruglo“ i podseća i na Teslin izbor jela. Kažnjavajući dojke koje ga nisu hranile, Tesla jede samo meso sa obe strane grudi; na drugoj strani je njegova snažna potreba da hrani golubove (koji oblikom podsećaju na dojke).
Izneli smo jedno moguće psihoanalitičko gledanje na neke neobičnosti u životu Nikole Tesle, bez intimne potrebe da se sa ovom analizom složimo ili je odbacimo. Oglašavanjem Tesle za prinudnog neurotičara, kao i pokušajem objašnjenja porekla ove neuroze, ne izriče se apsolutno nikakav vrednosni sud nad Teslinom ličnošću. Moje je mišljenje da Teslina neuroza nije imala nikakav, ili bar ne bitan uticaj, pozitivan ili negativan, na njegovo genijalno stvaranje. Lični život Teslin, međutim, sa svim poznatim neobičnostima, pa i bizarnostima u njegovom ponašanju, a naročito njegov asketski način života u koji žena nikad nije ni privirila, može da bude u vezi sa njegovom neurozom.
Izvor: “Psihološki portret Nikole Tesle”, akademik Vladeta Jerotić / YT kanal – AKADEMIK VLADETA JEROTIĆ / Pulse.rs
Ovako je nemački sveštenik govorio o SRBIMA: Ima jedan narod koju je izvojevao pobedu duše, srca i poštenja, pobedu mira i hrišćanske ljubavi! (VIDEO)
Među nekoliko stotina hiljada Srba i ostalih Jugoslovena koji su bili na prinudnom radu u nemačkim logorima tokom Drugog svetskog rata, ili služeći Trećem rajhu kao robovska snaga ili čameći u zatočeništvu, bilo je i na desetine hiljada oficira Vojske Kraljevine Jugoslavije.
Jedan od logora u kojima su ovi potonji tamnovali bio je i logor “OFLAG VI C Osnabrück Eversheide”.
Među njegovim stanarima nalazili su se i Oto Bihali Merin (naš književnik, publicista, istoričar umetnosti i likovni kritičar jevrejskog porekla), Milan Bogdanović (pisac i književni kritičar), Stanislav Vinaver (naš pesnik, veliki prevodilac i patriota jevrejskog porekla), Dušan Duda Timotijević (nadrealista, novinar, jedan od pokretača Politikinog Zabavnika) i mnogi drugi.
Niko od navedenih međutim nije stradao u savezničkom bombardovanju Osnabrika dana 6. decembra 1944. godine, kada je poginulo 116 srpskih oficira, dok je 128 teško ranjenih preminulo kasnije.
Kada su maja naredne godine, nakon nemačke kapitulacije, napokon sahranjeni kako dolikuje na budućem Srpskom vojničkom groblju u Eversburgu kod Osnabrika, nemački pastor Fridrih Grisendorf je održao govor okupljenima među kojima je bilo najviše lokalnih Nemaca.
U trenucima dok je nemački narod polako počinjao da saznaje za užase koji su nacisti počinili nad porobljenim narodima u njihove ime, otac Grisendorf je izrekao sledeće besmrtne reči:
“Naša otadžbina je izgubila rat. Pobedili su Rusi, Amerikanci, Englezi. Možda su imali bolje oružje, više vojnika, bolje vođstvo. Ali to je, u stvari, izrazito materijalna pobeda. Tu pobedu su oni odneli.
Ali ovde, među nama, ima jedan narod koju je izvojevao jednu drugu i mnogo lepšu pobedu – pobedu duše, pobedu srca i poštenja, pobedu mira i hrišćanske ljubavi. To su Srbi!
Mi smo ih ranije samo donekle poznavali. Ali smo isto tako znali šta smo činili u njihovoj otadžbini
Ubijali smo stotinu Srba, koji su branili zemlju, za jednog ubijenog našeg vojnika, koji je, inače, predstavljao vlast okupatora nasilnika. Pa ne samo to da smo činili, nego smo blagonaklono gledali kako su na Srbe tamo pucali sa sviju strana.
Znali smo da se ovde, među nama, nalazi 5.000 oficira Srba, koji su nekada predstavljali društvenu elitu u svojoj zemlji, a sada su ličili na žive kosture, iznemogli i malaksali od gladi.
Znali smo da kod Srba tinja verovanje: ‘Ko se ne osveti, taj se ne posveti!’.
I mi smo se, zaista, plašili, osvete tih srpskih mučenika.
Bojali smo se da će oni, po našoj kapitulaciji, raditi ono što smo mi sa njima činili. Zamišljali smo jasno tu tragediju i već videli našu decu kako plivaju kanalizacijom ili se peku u gradskoj pekari. Zamišljali smo ubijanje naših ljudi, silovanja, rušenje i razaranje naših domova.
Međutim, kako je bilo?
Kad su pukle zarobljeničke žice i kad se 5.000 živih srpskih kostura našlo slobodno u našoj sredini, ti kosturi su — milovali našu decu, davali im bombone! Razgovarali su sa nama! Srbi su, dakle milovali decu onih koji su njihovu otadžbinu u crno zavili!
Tek sada razumemo zašto je naš veliki pesnik Gete učio srpski jezik. Sad tek shvatamo zašto je Bizmarku poslednja reč na samrtnoj postelji bila — „Srbija!“
Ta pobeda Srba je veća i uzvišenija od svake materijalne pobede! Takvu pobedu, čini mi se, mogli su izvojevati i dobiti samo Srbi odnegovani u njihovom svetosavskom duhu i junačkim epskim pesmama, koje je naš Gete tako voleo…
Ova pobeda će vekovima živeti u dušama Nemaca, a toj pobedi, i Srbima, koji su je izvojevali, želeo sam da posvetim ovu moju poslednju svešteničku propoved.”
Kasnije, na mestu na kojem su sahranjeni podignut je spomenik na kome piše: “Putniče, kad staneš kraj kostiju ovi’, na kolena klekni, glavu dole povi! Ovde leži Srbin, širom sveta hvaljen, u tuđinu dognan, zatvoren i spaljen”.
Pogledajte video https://www.youtube.com/watch?v=XPrfxwsy6pU&t=24s
Izvor: Telegraf
Jutarnje navike najdugovečnijih ljudi sveta: Radite ovo i doživećete duboku starost
Svako ima jutarnju rutinu koja mu najbolje odgovara, ali samo zato što imate određeni režim koga se pridržavate, ne znači da se sastoji od najzdravijih navika.
Ako se pitate kako možete poboljšati način na koji započinjete svaki dan i možda produžiti svoj život, uzmite inspiraciju od onih koji žive u plavim zonama.
Plave zone su oblasti u svetu u kojima žive izuzetno dugovečni ljudi. Ove oblasti su dobile ime po istraživaču Danu Buetneru, koji je proučavao zajednice sa velikim udelom stogodišnjaka.
To su mesta poput Okinave, Japan; Sardinija, Italija; Loma Linda, Kalifornija, SAD; poluostrvo Nikoja, Kostarika; Ikarija, Grčka.
Zajedničke karakteristike ovih oblasti uključuju zdravu ishranu, umerenu fizičku aktivnost, jake zajednice i društvene veze i druge aspekte zdravog načina života.
Jutarnje navike najdugovečnijih ljudi
Jedite hranljiv doručak sa zobom
Buetner je taj koji otkriva da su ovsene pahuljice savršen doručak u plavoj zoni, posebno ako ih kombinujete sa seckanim orašastim plodovima (bademima), bademovim mlekom, cimetom i javorovim sirupom. Zvuči sjajno, zar ne?
Provedite kvalitetno vreme sa svojom porodicom
Jutra mogu biti naporna, ali pre nego što otvorite laptop ili započnete radni dan, ako možete, odvojte malo vremena da se povežete sa partnerom i porodicom.
Stavljanje porodice na prvo mesto je nešto u čemu su ljudi u plavim zonama profesionalci – i jasno je da ubiru prednosti ove navike koja hrani dušu.
Buetner to otkriva u video-snimku na TikToku i kaže da je temelj svake kulture dugovečnosti na svetu način na koji se ljudi povezuju. Tamo je normalno da daju prednost porodici u odnosu na posao i hobije.
Gozba na kafi
Naučni dokazi govore da je ispijanje kafe odličan način da oživite jutro i ceo dan. Kafa može poboljšati vaše raspoloženje, pomoći kod depresije i smanjiti upalu; takođe sadrži esencijalne antioksidante. A stanovnici ovih krajeva vole da je piju bez mleka, pavlake i malo zaslađenu.
Napravite planove za svaki dan
Istraživanja takođe pokazuju da stariji ljudi koji postavljaju jasnu svrhu ili ciljeve imaju tendenciju da žive duže od ljudi koji to ne čine.
Postavljanje namera ili određivanje svrhe za svaki dan je pametna jutarnja navika koju treba steći, pa počnite da je sprovodite što pre.
Izvor. b92.net
U SRBIJI IMA 60 SEKTI: Vrbuju decu i usamljene – EVO KAKO TO RADE!
Koliko je tačno verskih kultova koji “operišu” u našoj zemlji, niko ne zna. U Srbiji je do danas registrovano 25 verskih zajednica, od oko 60 koliko ih postoji. U te neregistrovane svrstani su mistični kultovi, viteški redovi, ali i oni najopasniji poput Crne ruže, Reda vukodlaka, Vatre pakla, Satanističke crkve, Reda istočnjačkog hrama.
Uprkos uvreženom mišljenju da brojnost sekti u Srbiji opada i da njihova aktivnost jenjava u odnosu na poslednje decenije prošlog veka, stručnjaci upozoravaju da to nije istina. Lovci na duše su i te kako aktivni, tehnike manipulacije usavršene, a vidljivost se izbegava na sve načine.
Upozorava i podatak da se malobrojnim sektolozima mesečno za pomoć obrati i do pet porodica, čiji član je stupio u kontakt sa nekim verskim kultom. Alarmantna je i činjenica da država ne prati rad registrovanih i neregistrovanih verskih zajednica i da u policiji ne postoji odeljenje koje se bavi sektama.
– Registracijom pojedinih sekti, država vernike dovodi u zabludu – ističe sektolog Slađan Mijaljević. – Ljudi se vode mišlju da nisu opasni čim su registrovani i to je veliki problem. Ujedno, registrovane su većinom pseudohrišćanske sekte, opskurne organizacije za koje se ne zna kako su ispunile uslov za registraciju. Nijedna dalekoistočna verska zajednica nije “upala” u ovaj registar, poput Hare Krišne, čiji su članovi najmoralniji i ne mogu da naštete hrišćanskoj zajednici.
Ovaj sektolog navodi i da Srbija decenijama nema odeljenje za borbu protiv sekti, čak i devedesetih, kad su verski kultovi bili najaktivniji.
– Niko ne zna koliko sekti deluje u Srbiji, ne zna se koliko članova imaju i ko su vodeći ljudi – govori Mijaljević. – Država već 30 godina odbija da uradi taj posao, a svi pokušaji pojedinaca da se stanje popravi, sprečeni su. Samo kada neka organizacija sektnog tipa napravi neki ispad, Odeljenje za javni red i mir pri policiji zabeleži takve događaje. I kada zabrinuti roditelji prijave MUP da sumnjaju da im je dete u nekoj sekti, kažu im da ne mogu da im pomognu i gotovo nikada i ne naprave zapisnik. Ne istražuju su ni razlozi zašto je neko izvršio samoubistvo i da li je neko tu osobu na to naveo.
Sve je manje i onih koji se bave sektama, koji pomažu zavedenima da se “pročiste” od ove socijalne zavisnosti. Država je, kako kaže naš sagovornik, ugušila njihov rad, pa sad roditelji, supružnici, braća i sestre nemaju kome da se obrate za pomoć.
– Svakog meseca javi mi se bar pet osoba koje sumnjaju da su im člana porodice vrbovali pripadnici sekti. Zovu me ljudi iz svih krajeva zemlje, najčešće iz velikih gradova. Osim adolescenata i starijih osoba, ovi kultovi sve češće vrbuju osobe koje su tek osnovale svoju porodicu – govori ovaj sektolog.
Da je ova pojava sve izraženija, tehnike manipulacije usavršene i da sekte izbegavaju svaku vidljivost, potvrđuje i Zoran Luković, inspektor u penziji.
– Oni su među nama, predstavljaju se kao pripadnici tradicionalnih religija, ali sa manipulativnim radnjama – objašnjava Luković. – Umilni su, pojedincu nude pomoć, rešenje problema ili životne situacije. Vremenom, kako im se osoba poverava, povećavaju ucenjivački kapacitet, pa od onih koje su vrbovali traže novac, imovinu.
Luković napominje da su satanističke sekte najopasnije i najagresivnije, ali i da ih, na sreću, kod nas ima malo. Zločini sa elementima rituala nisu bili retkost u Srbiji, a Luković kaže da do toga ne dolazi odmah, već traje godinama.
Stručnjaci se slažu da je prevencija najbolja zaštita od delovanja sekti, pogotovo u adolescentnom dobu. Iz Ministarstva prosvete navode da je Zakonom o srednjem obrazovanju i vaspitanju predviđena obaveza svake škole da godišnjim planom kreira program zaštite od nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja i programe prevencije drugih oblika rizičnog ponašanja. Napominju i da ustanove ove programe planiraju na osnovu praćenja obrazovnih i vaspitnih potreba učenika, okruženja u kome škola radi.
OTUĐENjE ZNAK UPOZORENjA
Psiholog Zoran Milivojević navodi da destruktivni kultovi najčešće vrbuju ljude koji se nalaze u krizi smisla, i da su to po definiciji mladi, oni koji traže sebe, svoj put.
– Delovanju sekti podložni su i stariji, usamljeni ljudi, onima kojima nedostaje osećaj pripadnosti. Sve njih karakteriše anksioznost, strah od onoga što budućnost nosi, a sekte nude čvrst pogled na svet, daju rešenje. Otuđenje pojedinca od porodice i prijatelja prvi je znak upozorenja. Sekte stvaraju socijalnu zavisnost, pa se promena u ponašanju najpre primeti. U drugoj fazi vrbovana osoba iščitava literaturu, pokušava da širi ideologiju, postaje mini propovednik.
Izvor: Novosti.rs
Znaj da nikada nećeš biti tako kul kao tvoja baka – Izvini, ali neko je to morao da kaže!
Tvoja baka je nosila vrlo kratke mini suknje, visoke čizme i nije imala grudnjak…
– Slušala je Led Zepelin, Bitlse, Dženis Džoplin i Rolingstonse.
– Vozila se na motorima i brzim automobilima.
– Pušila je duvan i ostalo…
– Pila je džin-tonike, viski i šta god…
– Došla je kući u 4 sata ujutro, a ujutru otišla na posao…
Znaj da nikada nećeš biti tako kul kao tvoja baka.
Izvinite, ali neko je to morao da kaže!