Naslovna Blog Stranica 4

Prekomerno znojenje samo je jedna od posledica visokog hemoglobina, koji može da dovede i do krvnih ugrušaka

  • Hemoglobin prenosi kiseonik kroz telo i ugljen-dioksid u pluća
  • Lečenje visokog hemoglobina zavisi od osnovnog uzroka, može uključivati flebotomiju
  • Hemoglobin (Hgb) pomaže u prenosu kiseonika kroz telo i ugljen-dioksid u pluća a visok nivo – policitemija, javlja se kada crvena krvna zrnca imaju neobično visoku količinu ovog proteina u krvi

Hemoglobin daje crvenim krvnim zrncima njihovu crvenu boju. Na nivo hemoglobina, između ostalog utiču i faktori životne sredine kao što je nadmorska visina, zatim doba dana ali i koliko je osoba hidrirana.

Visok nivo hemoglobina treba shvatiti ozbiljno. Ponekad visok hemoglobin ukazuje na ozbiljno osnovno stanje. Čak i ako ono ne postoji, važno je lečiti visok nivo hemoglobina, jer ako je čest, može dovesti do komplikacija kao što su krvni ugrušci.

Razlika između visokog hemoglobina i hematokrita

Hematokrit je zapremina crvenih krvnih zrnaca u poređenju sa drugim krvnim zrncima. Ljudi sa visokim hemoglobinom često imaju i visok hematokrit, što znači da imaju visok broj crvenih krvnih zrnaca.

Nivoi hemoglobina koji se smatraju visokim

Na nivo hemoglobina utiču i pol i starost. Obično se nivoi hemoglobina smatraju visokim ako su:

  • Iznad 16,5 grama po decilitru (g/dL) kod odraslog muškarca
  • Iznad 16 g/dL kod odrasle žene
  • Iznad 16,6 g/dL kod deteta
  • Iznad 18 g/dL kod novorođenčeta

Simptomi visokog hemoglobina

Test krvi je jedini način da se sazna da li visok hemoglobin. Neki od simptoma koji su posledica visokog hemoglobina su:

  • Vrtoglavica
  • Lako stvaranje modrica ili krvarenje
  • Prekomerno znojenje (hiperhidroza)
  • Umor
  • Glavobolja
  • Oticanje zglobova
  • Neobjašnjiv gubitak težine
  • Žućkaste oči ili koža (žutica).

Najčešći uzroci visokog hemoglobina

Visok hemoglobin zbog zdravstvenog stanja:

  • Hronična opstruktivna plućna bolest (HOBP)
  • Urođena srčana bolest
  • Emfizem
  • Rak bubrega
  • Rak jetre
  • Policitemija vera
  • Plućna fibroza

Drugi faktori koji mogu dovesti do visokog broja hemoglobina uključuju:

  • Izloženost ugljen monoksidu
  • Dehidracija
  • Lekovi kao što su anabolički steroidi ili agensi koji stimulišu eritropoetin
  • Život na velikoj nadmorskoj visini
  • Pušenje

Nega i lečenje visokog hemoglobina

Lečenje visokog broja hemoglobina varira u zavisnosti od osnovnog uzroka.

U nekim slučajevima, zdravstveni radnik može preporučiti flebotomiju – ubacuje se igla u venu i uklanja višak crvenih krvnih zrnaca. Nekada je potrebno više flebotomija dok nivo hemoglobina ne budu u uobičajenom opsegu.

Saveti za smanjenje rizika od visokog hemoglobina

  • Izbegavanje lekova koji mogu da podignu nivo hemoglobina
  • Ishrana sa puno voća i povrća
  • Hidriranost – piti puno vode i drugih tečnosti
  • Izbegavati pušenje

izvor: zdravlje.blic.rs

Šta žene žele od muškaraca?

U ovom tekstu govoriću o tome šta žene najviše privlači kod muškaraca i zašto mnoge često ne dobiju ono što su želele. Tema je jako interesantna i korisna za žene i muškarce podjednako. Ženama može biti korisno da razmisle šta je to što njih najviše privlači, koji su njihovi prioriteti u potrazi za svojim “princem”. Muškarcima može poslužiti kao ček lista da se preispitaju šta im nedostaje, gde su “tanki” i na čemu mogu da rade kako bi bili privlačniji svojim budućim lepšim polovinama.

Ovaj tekst ne treba shvatiti kao sterotipiziranje, generalizovanje i podsticanje idealizovanja. Svaka osoba (žena ili muškarac) je individua za sebe i ima svoj specifičan ukus. Ali čak i uprkos inidividualnim razlikama, postoje neka opšta mesta, neke zajedničke karakteristike i faktori privlačnosti.

Sadrž

Šta žene žele od muškarca?

Kao i muškraci, kada žene biraju muškarca, one žele da dobiju SVE, ceo “paket”. Zašto da ne?Međutim u praksi to često nije moguće, jer takav muškarac ne postoji. To bi bio savršen muškarac i “podvojena ličnost” u isto vreme. Drugo, kada pogledate spisak osobina shvatićete da su neke od njih međusobno isključive.

S obzirom da žena ne može dobiti sve, ona obraća pažnju na neke faktore koji čine da joj muškarac bude privlačan.

Faktori privlačnosti su:

  1. Dobar izgled – žene kao i muškarce privlači fizički izgled, fizička lepota, atraktivnost. Muškarci nešto više pridaju značaj fizičkom izgledu nego žene ali to ne znači da žene ne privlače zgodni muškarci. Žene kao i muškarci posmatraju muškarce i komentarišu njihove fizičke karakteristike. Šta je zgodan muškarac to je stvar ukusa, ali svakako da zgodnog muškarca odlikuju maskuline crte, visina, simetrija, lepo lice i markantne cte lica, široka ramena i sl.
  2. Sigurnost – mnoge žene tragaju za sigurnošću. One žele da se osećaju sigurno i zaštićeno pored svog muškarca. U sigurnost se ubraja novac, stambena obezbeđenost, materijalna dobra ali i muškarčevo zaštitničko ponašanje, pomaganje ženi da reši probleme i sl.
  3. Socijalni status – odavno je poznato da mnoge žene teže da budu sa muškarcima visokog društevnog statusa. To su obično direktori, menadžeri, političari, preduzetnici, lekari, sveštenici, popularne ličnosti itd. Visoki socijalni status je stvar prestiža, retkosti, a često je i u vezi sa materijalnim dobrima i bogatstvom. Žena čiji je muškarac VIP, poznata ličnost i sl., se oseća važno, posebno i zapaženo u društvu. Mnoge žene joj zavide, dive joj se, ona je njihov uzor, predmet divljenja i kritike.
  4. Lojalnost – većina žena teži da ostvari sa muškarcem duboku, intimnu, stabilnu emocionalnu vezu. To podrazumeva očekivanje žene da joj muškarac bude lojalan, veran i da bude samo njen.
  5. Samopouzdanje – žene preferiraju samopouzdane muškarce, često one koji imaju više ili bar jednako samopouzdanja kao i one. Retko koja žena će pristati da bude sa muškarcem koji ima manje samopouzdanja od nje. Mnoge žene (ne sve) imaju manjka samopouzdanja pa ih privlače samopouzdani muškraci jer se one sa njim osećaju moćnije, sigurnije, vrednije i samopouzdanije. Neke žene (naročito one manje iskusne) ne umeju da prepoznaju samopouzdanog muškarca. One brkaju samopouzdanje sa narcizmom i ego tripom.
  6. Humor – žene vole humor, zabavu i emocionalnu stimulaciju. Muškarac koji ne daje emocionalnu stimulaciju je dosadan, previše regularan i ozbiljan. Većina žena voli zabavne muškarce, one koji umeju da joj podignu raspoloženje kada se ona ne oseća dobro.
  7. Nedostupnost -žene privlače muškarci koji su nedostupni, ili bar nisu lako dostupni. Svakako ih ne privlače muškarci koji su lepljivi, očajni, napadni, dosadni, skloni ljubomori i kontrolisanju. Ono što nije lako dosptuno više se želi od onoga što je lako i uvek dostupno. To je razlog zašto mnoge žene “odlepe” za muškarcima koji su misteriozni, ne pričaju mnogo, koji su često zauzeti ili odsutni i sl. Neke devojke ili žene se zaljube u oženjene, “rezervisane” muškarce jer oni nisu uvek i lako dostupni i za njih moraju da se bore.
  8. Avantura – žene privlače avanturisti, “opasni” momci, koji stvaraju ženi uzbuđenje i razbijaju svakidašnje rutine. Oni ženi podižu adrenalin, stvaraju iznenađenja, nepredvidivi su (nisu dosadni) i stimulišu njenu radoznalost.
  9. Duboki, intimni i strastveni seks – žene kao i muškarci jako pridaju značaj seksu i seksualnom uživanju. Jedina razlika je u tome što žene manje o tome otvoreno pričaju. Žena će se lako vezati za muškarca koji ume da je seskualno zadovolji, koji ume da je uzbudi, otkrije joj neke nove stvari i probudi u njoj svu njenu strastvenost.

Da li je to realno?

Kada pogledate ovaj spisak privlačnih osobina, logično je da se pitate da li je to jedna osoba? Da li postoji muškarac koji sve to ima? Iako postoji on je statistička greška i verovatno je već zauzet. To je i razlog zašto žene (kao ni muškarci) retko (gotovo nikada) ne dobiju ceo paket.

Da li možete da zamislite avanturistu, zabavljača, šarmera atraktivnog izgleda koji je u isto vreme lojalan, veran i spreman da se veže samo za jednu ženu i pruži joj emocionalnu i svaku drugu sigurnost. Sigurnost i avantura su prilično suprostavljene, kao avantura i lojalnost, na primer.

Žene se dosta razlikuju među sobom i stoga se ne može definisati neki univerzalni ženski profil, to bi bila preterana generalizacija, što znači neistina. Žene različito vrednuju gore navedene faktore.

Kako žene biraju muškarca?

Koji će faktori doći više do izražaja zavisi i od toga da li žena traži dečka, vezu, seks avanturu ili bračnog partnera. Svakako da su za brak atraktivnije osobine: sigurnost, lojalnost i socijalni status, dok su za avanturu privlačnije: humor, avanturizam, dobar seks i privlačan fizički izgled.

Ono što kod žena izaziva strast i zaljubljenost su: samopouzdanje, humor, avanturizam, nedostupnost i strastvenost. Muškarci koji poseduju sve ili većinu ovih osobina su pravi zavodnici, šarmeri i švaleri. Oni mogu gotovo lako da zavedu bilo koju ženu, čak i onu udatu za muškarca visokog statusa. Da je to cela priča oni bi bili prototip muškog savršenstva. Međutim uvek postoji i ona druga strana, ne tako atraktivna, manje vidiljiva na prvi pogled. Problem sa takvim muškarcima je u tome što oni teško da mogu biti lojalni, često su narcistički tipovi ličnosti, emocionalno praznjikavi i ne baš mnogo empatični. Oni nisu baš skloni emocionalnom vezivanju, nisu baš rođeni za brak i roditeljstvo. Ali su svakako uzbudljivi i zabavni za avanture. Problem je što život u celini, brak i porodica nisu avantura.

Seksualna strastvenost je takođe jako važna. Dobar seks može da kompenzuje brojne nedostatke sa gornjeg spiska. Žene vole seks, kao i muškarci. Neke su manje a neke više iskusne. One manje iskusne vole da imaju partnera koji će da bude lider, učitelj i koji ći ih naučiti da se oslobode i slobodno ispolje svoju ženstvenost, svoju seksualnost. S druge strane postoje žene koje su vrlo iskusne u seksu, žene koje nisu inhibirane i one tragaju za muškarcima koji će moći da ih isprate i zadovolje. Duboki, intimni seks je mnogo više od tehnike, “gimnastike”. Dobar seks podrazumeva iskustvo, emocionalnu dubinu, spremnost da se pokažu emocije, spremnost da se prepusti strasima itd.

Postoji još jedna osobina koja podjednako privlači i muškarce i žene. To je harizmatičnost. Harizmatine osobe gotovo magnetski privlače ljude oko sebe. Oni ne moraju nešto specijalno da učine, da bi bile privlačne.

Šta je u osnovi harizmatičnosti?

Harizmatičnost je spoj autentičnosti i strastvenosti. Harizmatična osoba je samopouzdana, ne trudi se da bude neko drugi i stoga je autentična, ona je ono što jeste. Ljudi vole autentične, neisfolirane osobe, osobe koje se ne forsiraju da budu nešto što nisu. U isto vreme harizmatična osoba je strastvena osoba. Njena strastvenost se ogeda u gotovo svemu što radi, načinu na koji govori, temi o kojoj govori, onome što radi i sl.

Najčešća greška koju žene čine pri odabiru svog muškarca jeste da u njemu traže nešto što one nemaju, on ima, a one žele to da imaju i dobiju to preko i kroz njega. To je nezrela strategija. Žena koja to čini nije samopouzdana.

Samopouzdana, uspešna žena treba da bude nezavisna, što znači da se oslanja više na sebe, da teži samu sebe da izgradi a sa muškarcem da to podeli. Uspešna, samopouzdana žena ne zavisi od muškaraca ni emocionalno ni finansijski, ona je slobodna, ispunjena i sigurna u sebe. Ona traži istog takvog muškarca. Suprotnost tome je simbioza, zavisnost i nezrelost. U simbiotskoj, zavisnoj vezi se niko ne oseća srećno, ni muškarac ni žena. Zato žena treba da radi na sebi, da bude samopouzdana, nezavisna i srećna, sa ili bez muškarca.

Dr Vladimir Mišić

psiholog i psihoterapeut

email: onlinepsihoterapija@gmail.com

“Dosada je važan faktor razvoja deteta” – Ranko Rajović

Doktor Ranko Rajović je jedan od najvećih stručnjaka u našem regionu kada je u pitanju rani razvoj dečje inteligencije. Član je Mense i Veća za darovitu decu. Kreirao je i NTC program za edukaciju roditelja i učitelja koji se sprovodi u 17 zemalja Evrope. Doktor Rajović za B92 govori o faktorima koji utiču na razvoj inteligencije kod dece, greškama koje roditelji prave pri odgajanju deteta, funkcionalnom znanju i uticaju savremenih tehnologija na sreću dece.

Koje greške najčešće prave roditelji pri odgajanju dece?

Posle skoro 20 godina rada u ovoj oblasti, mogu da grupišem greške u nekoliko kategorija. To je kada roditelji sebi olakšavaju i smanjuju obaveze oko deteta i rešavaju problem dosade svom detetu, a da ne znaju da je dosada važan faktor razvoja. Posebna grupa grešaka je prezaštićivanje.

Razumem roditelje koji imaju puno obaveza i onda gledaju da sebi malo olakšaju neke stvari, ali moraju da znaju da to može da ošteti razvoj deteta.

Dešava se da roditelji guraju dete u kolicima do druge, treće ili čak četvrte godine života. Kada ih pitam zašto to rade, obično dobijam odgovor “Lakše nam je”.

Drugo, daju mekanu, pasiranu hranu do druge ili treće godine i odgovor je isti – “Lakše nam je”.

Takođe, recimo, roditelji po podne žele malo da se odmore. Došli su konačno kući posle osmočasovnog radnog vremena, doveli dete iz vrtića, a dete im skače po glavi, po stolovima, stolicama. Hoće da ide u park ili na igralište. Onda nekako najlakše rešenje jeste uključititi TV, gde dete pronalazi nešto interesantno i što mu okupira pažnju.

Međutim, važno je da roditelji razumeju šta se detetu dešava u glavi kada ima problem dosade (više o tome: Dečji sat drugačije kuca)

Dosada je neprijatno stanje i dete traži da mu roditelji pomognu. Pre 20 i više godina dete je samo rešavalo problem dosade tako što ide na igralište ili u park, pronalazi vršnjake i igra se. Danas su tu roditelji koji pomažu detetu da savlada problem dosade tako što ih animiraju, kupuju video-igrice ili igračke koje dete poželi, ili mu organizuju pet različitih aktivnosti. Tako dete nema vremena da zaviri u svoj svet, da istražuje, da rešava problem dosade, a ono čak i ne zna šta znači reč “dosada”.

Često ističete da je prezaštićivanje velika prepreka za razvoj deteta. Zašto je važno da se roditelji ne ponašaju tako?

Mi smo biološka bića i razvijamo se u interakciji sa prirodom i moramo da budemo izloženi okruženju. Dete mora da trči, da preskače, možda i da padne i izguli kolena i laktove. To je zato što se dete u tom procesu razvija i povezuje motoričke i misaone procese.

Imam primer kada su u jednoj školi u Somboru roditelji peticijom tražili da se ukine kros, jer dete kada trči kroz šumu može da zapne za koren drveta, da padne ili da stane na neku neravninu i da ugane nogu, da doživi neku težu povredu, pa da će roditelji da tuže školu ukoliko dođe do povređivanja.

Pozvali su me iz škole, održao sam predavanje roditeljima, tako da su već sutra povukli peticiju.

Generacije dvadesetog veka odrasle su uz, uglavnom, strože režime vaspitanja, dok se današnji roditelji kritikuju da su prevše blagi. Šta je zlatna sredina?

Traženje granice prezaštićivanja i strogog vaspitanja je zapravo mudrost roditeljstva. Dete mora da ima jasne granice koje postavljaju roditelji. Prirodno je da dete pokušava da pređe preko te granice, ali granica je tu, pa ćemo lako vratiti dete. Ukoliko roditelji ne postave granicu i dozvole detetu da radi šta hoće, onda ulazimo u problem, jer dete sebi ne može da odredi granicu. Ako ovo znamo, onda uz puno ljubavi i strpljenja nećemo da pogrešimo.

Opšta navika roditelja, čija deca odrastaju uz pametne tehnologije, jeste da im daju telefon ili tablet u ruke kada nemaju vremena ili načina da ih animiraju. Kako savremena tehnologija utiče na razvoj dece?

Nove tehnologije su korisne, ali roditelji moraju da znaju da mogu biti štetne ako ih dete puno koristi.

Štetnost je u tome što dete gubi osećaj vremena, pa može da igra i po 20-30 minuta, ima slučajeva da dete igra igrice i po dva ili tri sata. Uz gubitak osećaja za vreme ii nedostatka dosade, dete prima preko video-igrica stotine impulsa i svaki uspešno urađen zadatak u video-igrici ispunjava ga srećom. Onda nastavlja dalje sa igrom puno uzbuđenja i iščekivanja, pa opet pređe novi nivo i opet je srećno. To prelazi u naviku i niko više ne može da zameni video-igricu.

Tada roditelji pokušavaju da izvuku dete iz tog začaranog kruga. Zato je važno da se u startu defnišu granice i da se drži tog dogovora.

Nasuprot ranijim istraživanjima, pojavila su se nova koja tvrde da za razvoj inteligencije nije važna samo genetika, već i okruženje deteta. Vi kažete da je genetika važna 100 posto, a okruženje skoro 100 posto. Šta je još značajno za razvoj inteligencije i da li propušteno može da se nadoknadi?

Uz genetiku i okruženje, važna je ishrana trudne žene, kao i majke koja doji bebu.

Isto tako značajna je i hrana koju dajemo detetu. Genetiku ne možemo da menjamo, ali zato okruženje i ishranu moramo da uvažavamo.

Poznato je da je formiranje mozga najintenzivnije tokom trudnoće i u prvim godinama života deteta. Profesor Lajtman sa Harvarda čak i tvrdi da su ljudi fetusi do treće godine, jer mozak još nije završio razvoj.

Zato je najvažniji period za razvoj mozga upravo taj – trudnoća i prvih nekoliko godina života. Važno je da ishrana bude mešovita, sa što manje industrijski prerađene hrane. O tome se puno toga zna i piše, ali jedan oligoelement je izuzetno važan za povezivanje neurona, a njega nema dovoljno u ishrani. To je jod. Upravo zbog manjka joda u ishrani, uvedena je jodizacija soli, ali poznato je da trudnice, kao i mala deca ne mogu da unose puno soli.

Zato je važno da se izvor joda pronalazi u namirnicama (morski proizvodi, jaja, mlečni proizovodi…), a ne u soli.

Pojedine namirnice mogu da blokiraju unos joda u organizam (kelj, karfiol, kikiriki i pojedini lekovi), pa je najbolje da se jod unosi kroz mineralne vode koje sadrže prirodno rastvoreni jod.

Bolje je da o tome roditelji vode računa dok je dete malo jer se kasnije neke stvari ne mogu popraviti.

Upravo za roditelje sam napisao knjigu “IQ deteta – briga roditelja”, da nauče šta je korisno, a šta štetno za razvoj deteta u prvim godinama života.

Kritikovali ste način na koji je koncipirano obrazovanje u zemljama bivše Jugoslavije. Naveli ste da je naš region među slabijima u Evropi na skali Međunarodnog programa provere učeničkih postignuća, a to je tako jer đaci imaju slabo funkcionalno znanje. Ono je usko u vezi sa aktivnostima deteta, pa kako te aktivnosti treba da izgledaju?

Ono što kritikujem je nedostatak neuronauka u pedagogoji, jer smatram da moramo da uvodimo savremenije metode i da pomognemo deci.

To znači da prvo edukujemo roditelje i da ih naučimo koje su aktivnosti dobre, a koje štetne za razvoj deteta, pa tek onda da naučimo vaspitače i na kraju učitelje.

Roditelji su često zbunjeni. Pojavljuje se čitava jedna industrija koja nudi rešenje roditeljima. Nude se “proverene” metode, a niko ne zna ko je to proverio, ni koji je to naučni časopis objavio.

Roditelji, zbunjeni, vode dete na dve-tri različite aktivnosti, a da pritom, ne znaju šta da očekuju, kakav će biti rezultat, da li je to korisno ili nije za dete. Neka uvek dobro razmisle šta je korisno, šta dete voli, da li dete rado ide na tu aktivnost ili odbija da ide.

Kada roditelji urade svoj deo posla, onda dete prelazi u školu, pa moramo da uvodimo nove metode, kako bismo razvili funkcionalno znanje, tj. da osposobimo dete da povezuje naučene informacije.

Funkcionalno znanje je važno za budućnost, jer već danas možemo da vidimo da puno zanimanja koja su među najtraženijima nisu ni postojala pore 10 godina. To znači da je priroritet svake države da razvija funkcionalno znanje i da učimo decu da povezuju informacije koje su naučili, jer od toga zavisi i njihova budućnost.

Često govorim da dete već sa tri godine, kada nauči svoj jezik (što je najteže što ćemo naučiti u životu), može da radi i neke kompleksnije stvari kroz igru i tako aktivira neke misaone procese i sposobnosti koje mu ostaju ceo život. Ako propusti taj period, onda neće da razvije biološke potencijale u punom obimu.

Gledajte da dete bude spretno i okretno, pričajte mu odmalena priče, čitajte im knjige, provodite puno vremena u prirodi, neka hodaju bosi kad god to mogu, neka nauče neke veštine (da sade cveće, da šiju, da pecaju, da znaju da zakrpe gumu na biciklu) i postavljajte im pitanja za razmišljanje.

Izvor: b92.net

Doktor otkriva: Kada možemo da očekujemo srčani udar!?

0

Bol u grudima koji se oseća kao pritisak, stezanje, stezanje ili težina u grudima može biti simptom srčanog udara i neophodno je pozvati Hitnu pomoć,

Slušaj vest

Dr Šah, koji je lekar u LloydsPharmacy, upozorio je Britance da paze na oticanje nogu, medicinski poznato kao edem.  Javlja se kada se tečnost nakuplja u tkivu – rezultat srca koje je preslabo da efikasno pumpa krv po telu, što dovodi do nakupljanja u venama i tkivima nogu i stopala.

Ali manje od polovine (46%) Britanaca je svesno da je ovo simptom srčanih bolesti, pokazalo je istraživanje Lloids Pharmaci-a na 500 Britanaca.

Bolest srca opisuje niz stanja koja utiču na srce i krvne sudove. Često je uzrokovana masnim naslagama u arterijama koje mogu otežati pravilno protok krvi i kiseonika kroz sudove i do i iz srca. Ovo povećava rizik od blokade, a samim tim i moždanog ili srčanog udara.

Bol u grudima koji se oseća kao pritisak, stezanje, stezanje ili težina u grudima može biti simptom srčanog udara i neophodno je pozvati Hitnu pomoć, naglasio je doktor Šah.

Glavni znak upozorenja

To je najprepoznatljiviji simptom sa 80 odsto anketiranih ljudi koji ga identifikuju kao glavni znak upozorenja. Kratkoća daha je druga za koju 77 % ljudi zna. Doktor je objasnio da ako srce ne pumpa dovoljno krvi kroz telo, tečnost se može nakupiti u plućima, što otežava disanje. Nepravilni srčani ritmovi takođe mogu biti pokazatelj srčanih oboljenja, kojih je 70 odsto ljudi bilo svesno. Iako ovo možda nije direktno povezano sa ozbiljnim stanjem, važno je da ovo proverite da biste razumeli sve osnovne probleme. Ekstremni umor koji iscrpljuje svakodnevne aktivnosti ili blage vežbe je još jedan znak upozorenja. Ali nešto više od polovine (66 procenata) ispitanih ljudi znalo je da pazi na ovo.

Doktor Šah je naglasio da postoje faktori životnog stila koje svi treba da uzmemo u obzir da bismo sprečili bolest – a jedan je smanjenje masne hrane.

 „Smanjenje unosa masti je efikasan način ne samo da smanjite rizik od koronarne bolesti srca, već i da pomognete u smanjenju krvnog pritiska i nivoa holesterola“, rekao je on, piše Daily Mail

Prema NHS-u, preporučuje se ishrana bogata vlaknima i malo masti i treba da uključuje najmanje pet porcija voća i povrća, kao i integralne žitarice (ovs, raž i smeđi pirinač).

Kako smanjiti rizik od srčanih oboljenja

Ako ostanete aktivni, možete smanjiti rizik od srčanih oboljenja do 35 %, prema British Heart Foundation.

Dr Šah je rekao da reguliše vaš krvni pritisak i snižava holesterol, bilo da hodate, vozite bicikl, plivanje ili pohađate časove fitnesa. Prestanak pušenja takođe može smanjiti rizik od bolesti. To je zato što pušenje oštećuje obloge arterija, uključujući koronarne arterije.

Izvor: Kurir.rs

Šta boja ušnog voska govori o vašem zdravlju? Evo koji znaci ukazuju na infekciju i kada je neophodna poseta lekaru

0

Promene boje ušnog voska mogu ukazivati na različite upale i infekcije. Naše telo „razgovara“ sa nama i koristi različite metode da nas upozori kada nešto nije u redu. Zato je važno da se, čim primetiti neke promene, javite lekaru da biste izbegli komplikacije.

Ponekad su znaci za uzbunu glavobolja ili bol u stomaku. U drugim slučajevima, to su sekreti, kao što je sluz iz nosa. Ušni vosak ili cerumen takođe nam može reći mnogo o našem zdravlju. Zato je važno da obratite pažnju na njegovu boju pre svega, ali i miris kao i kožu oko uva. 

Kada je ušni vosak ove boje, sve je normalno. Nemate o čemu da brinete jer je ovo tipična boja zdravog ušnog voska.

Smeđi vosak

Ako ušni vosak poprimi ovu boju, to generalno znači da postoji začepljenje koje treba da ukloni profesionalac. Mnogo je uzroka koji ga mogu stvoriti, kao što su prekomerna proizvodnja ušnog voska, infekcija ili upala, ali i prekomerna upotreba pamučnih štapića koji guraju ušni vosak duboko u ušni kanal. Isto se može desiti i ako često upotrebljavate slušalice. 

Crveni vosak

Kada je ušni vosak crven, to može značiti samo jedno: došlo je do krvarenja u uhu. Često je to mala rana uzrokovana ili vatom ili slušalicama. Da biste bili sigurni šta je u pitanju, uvek je najbolje konsultovati specijalistu otorinolaringologije. 

Zelena boja ušnog voska

Ova boja obično znači da je infekcija u toku. Često postoje i drugi simptomi kao što su bol, vrtoglavica, iscjedak iz uha. U ovom slučaju, poseta specijalisti je obavezna.

Neprijatan miris

Ako osetite neprijatan miris iz ušiju, to znači da u srednjem uhu postoji bakterijska infekcija. Često se manifestuje vrtoglavicom, nedostatkom ravnoteže, zujanjem u ušima ili osećajem zagušenja. I u ovom slučaju, jedino što možete učiniti je da se obratite svom lekaru.

Suva ušna školjka

Obično nema razloga za brigu. Ovo se posebno dešava u određenom uzrastu. Treba da budemo oprezni ako osećamo svrab, peckanje ili se osećamo gore nego inače. U ovim slučajevima, to može biti ekcem koji je zahvatio unutrašnjost uha.

Gubitak sluha je uobičajen simptom starenja. ali može biti i skriveni znak da imate dijabetes. 

Izvor: ok-salute.it/Zdravlje.Kurir.rs

Dr Danilo Bulatović: Virus izaziva kašalj i ide na pluća – Ko je najugroženiji

0

Što se tiče aktuelnih virusa koji odmah idu na pluća, trenutno vlada respiratorni sincicijalni virus, kaže lekar opšte medicine dr Danilo Bulatović.

On kaže da je ovaj virus do sada uglavnom napadao decu do dve godine starosti i da su posebno bila ugrožena deca sa poremećajima imuniteta i prevremeno rođena deca, a sada napada i odrasle.

Simptomi virusa koji izaziva kašalj i ide na pluća

„Bolest počinje tako što se javljaju simptomi prehlade, od temperature preko bolova u mišićima i zglobovima, kijavice, do zapušenog nosa i bolova u grlu. Ti simptomi traju četiri, pet dana i nisu toliko intenzivni. Nakon toga se javlja suvi nadražajni kašalj koji često traje mesec dana, a u težim slučajevima može da traje i do dva meseca“, kaže naš sagovornik.

U tom periodu kad se javlja uporan suvi kašalj obično nema drugih simptoma, sem što se pacijenti žale da im to remeti san i da imaju bolove u mišićima grudnog koša i stomaka od kašljanja, kaže dr Bulatović.

On navodi i ko je najugroženiji od ovog zdravstvenog problema.

„Osim dece sa oslabljenim imunitetom, najugroženiji kod odraslih su osobe na imunosupresivnoj terapiji, onkološki pacijenti, pogotovo oni koji su trenutno na terapiji, bubrežni i kardiovaskularni bolesnici, oni sa bolestima jetre.“

Posebno treba da se paze pacijenti sa bolestima pluća, oni koji imaju astmu, koji su imali tumor pluća, oni koji imaju opstruktivnu bolest pluća, ali i oni koji su prethodnih godina imali ovaj virus u težem obliku.

U slučaju da se respiratorni sincicijalni virus proširi na donji respiratorni trakt, izaziva upalu pluća ili bronhiolitis – infekciju pluća koja izaziva začepljenje u malim prolazima vazduha u plućima (bronhiolama).

Simptomi u tom slučaju mogu biti groznica, težak kašalj, zviždanje pri izdisanju, ubrzano ili otežano disanje, plavkasta boja kože zbog nedostatka kiseonika.

Većina dece i odraslih se oporavlja za jednu do dve nedelje. Teška i po život opasna infekcija koja zahteva boravak u bolnici može se javiti kod prevremeno rođene dece ili kod bilo koga ko ima hronične probleme sa srcem ili plućima.

Ako tegobe ne prolaze posle nekoliko dana, obavezno se obratite lekaru, a posebno potražite hitnu medicinsku pomoć ako se jave otežano disanje, velika temperatura ili plava boja kože, posebno na usnama i noktima.

Na kraju, dr Bulatović kaže da se pacijenti trenutno masovno žale i na hronični kašalj kom je uzrok nešto drugo – mikoplazma pneumonija.

„To je specifična bakterija koju karakteriše produktivan kašalj i temperatura od oko 37 stepeni koja traje i po mesec dana, ali tako što je imate tri, četiri dana, pa onda spadne na dan, dva“, kaže naš sagovornik.

U svakom slučaju, ako osetite tegobe koje traju, javite se lekaru, pa će on proceniti o čemu se tačno radi i koja terapija je najbolja.

Izvor: nova.rs

KONTRACEPTIVNE pilule za MUŠKARCE – Evo šta treba da znate o njima

Pilula se pije jednom dnevno i sadrži hormone koji zaustavljaju proizvodnju spermatozoida.

Muškarci trenutno za kontracepciju na raspolaganju imaju samo kondome ili vazektomiju, tako da bi ova pilula bila značajno povećanje izbora.

Ipak, plasiranje ove pilule na tržište moglo bi da traje decenijama, rečeno je na godišnjem sastanku Endokrinog društva.

Želja za seksom

Pilule za kontracepciju za žene u Velikoj Britaniji su puštene u prodaju pre više od 50 godina. Zašto se onda na mušku toliko čeka?

Neki kažu da ni u društvenom, ni u komercijalnom smislu nije bilo volje za ovom pilulom.

Međutim, istraživanja javnog mnjenja pokazuju da bi mnogo muškaraca bilo zainteresovano – ako bi postojala.

Sasvim je drugo pitanje da li bi žene dovoljno verovale muškarcima da će redovno da je uzimaju.

Istraživanje koje je u Britaniji sproveo Univerzitet Anglija Ruskin 2011. godine, pokazalo je da bi 70 od 134 žene brinulo da li je njihov partner zaboravio da popije pilulu.

Biološki, izazov u kreiranju hormonske pilule za muškarce je u tome da se osigura da pilula neće umanjiti seksualnu želju ili izazvati probleme sa erekcijom.

Proizvodnja sperme

Kod plodnih muškaraca, uz pomoć hormona u testisima se stalno proizvode novi spermatozoidi.

Problem je privremeno zaustaviti proizvodnju spermatozoida bez istovremenog snižavanja nivoa hormona na nivo na kom neće imati kontra-efekte.

Ali poslednja pilula, koju su testirali istraživači iz BioMeda u Los Anđelesu i Univerziteta u Vašingtonu, trebalo bi da postigne ovaj cilj, kažu istraživači.

Inicijalna, „prva faza” bezbednosnih testova na 40 muškaraca bila je obećavajuća, rekli su oni na samitu endokrinologa u Nju Orleansu.

Tokom 28 dana koliko je trajalo testiranje:

  • 10 ih je uzelo placebo pilulu
  • 30 ih je uzelo eksperimentalnu pilulu za muškarce, 11- beta- MNTDC

Kod onih koji su uzimali pilulu, nivo hormona koji su potrebni za proizvodnju sperme znatno su opali u poređenju sa onima koji su uzimali placebo.

Čim bi prestali da uzimaju pilulu, nivo hormona se vraćao u normalu.

Poremećaj erekcije

U međuvremenu je bilo blažih posledica.

Petorica muškaraca koja su koristila pilulu prijavili su da im je želja za seksom opala, dok su dvojica rekla da su se srela sa poremećajem erekcije, ali da im seksualna aktivnost nije smanjena.

Profesorka Kristina Vong i njene kolege bili su uzbuđeni zbog ovih nalaza.

„Rezultati pokazuju da ova pilula kombinuje dve hormonalne aktivnosti u jednu, smanjuje proizvodnju sperme, ali i čuva libido”.

Ipak, potrebna su veća istraživanja kako bi se potvrdilo da će pilula funkcionisati dobro kao zaštita od trudnoće.

Gel za tuširanje

Profesorka Vang nije testirala samo ovu pilulu kao kontracepciono sredstvo.

Ona i kolege smislili su i gel za tuširanje, koji se još uvek u fazi testiranja. Koristi se tako što se svakodnevno nanosi na leđa i ramena, kako bi koža upila hormon.

Hormon progesteron koji se nalazi u gelu blokira prirodnu proizvodnju testosterona u testisima, čime se proizvodnja sperme smanjuje na male procente ili u potpunosti.

U međuvremenu, profesorka Vang, doktorka Stefani Pejdž i naučinici sa Medicinskog fakulteta u Vašingtonu, testirali su još jedno jedinjenje – DMAU za koje smatraju da bi muškarci mogli da uzimaju svakodnevno, kao žene kontracepcionu tabletu.

Ispitivanje koje je sprovedeno na 100 muškaraca potvrdilo je da je bezbedno da se krene u sledeću etapu istraživanja.

Promene raspoloženja

Neki naučnici pokušavaju da stvore hormone za kontrolu rađanja koji će imati duže dejstvo i koji se ubrizgavaju svakog drugog meseca.

Ipak, testiranje na ovoj tretman je zaustavljeno zbog brojnih nuspojava i poremećaja.

Za muškarce koji ne žele da uzimaju hormone, naučnici traže načine da blokiraju protok sperme.

Vasagel – polimerni materijal se ubrizgava u kanale kroz koji prolazi sperma, može da postane dugotrajno kontraceptivno sredstvo za muškarce.

Do sada je testiran samo na životinjama, ali su novčana sredstva za testiranje na ljudima pristigla i očekuje se nastavak istraživanja.

Tržište

Profesor Ričard Anderson sa Univerziteta u Edinburgu vodi istraživanje o gelu za tuširanje koji sadrži hormone.

On kaže da je farmaceutska industrija spora u razvijanju ideje da muškarcima treba dodatna kontracepcija, iako postoji interesovanje.

„Mislim da industrija u tome ne vidi potencijalno tržište. Zasigurno ovakva istraživanja traže mnogo investicije”.

Dobre i loše strane

Zbog slabog učešća farmaceutske industrije, kaže on, naučnici moraju da se oslanjaju na donacije, pa zbog toga istraživanja traju dugo.

Alen Pejsi, profesor andrologije na Univerzitetu u Šefildu kaže da su istraživanja o muškoj piluli za kontracepciju bila bez velikih uspeha, pa je dobro videti da se pripremaju nova testiranja.

„Ključ rešenja leži u tome da farmaceutske kompanije vide interes iz ovih proizvoda. Nažalost, do sada mali broj kompanija u ovome vidi potencijal, iz razloga koji meni nisu u potpunosti jasni, ali verujem da su više vezani za biznis, nego za nauku”.

Izvor: bbc.com

Lekovi za lečenje DEMENCIJE – Novi lek se smatra prekretnicom u borbi protiv Alchajmerove bolesti

0

Demencija predstavlja stečeno ili permanetno sniženje dve ili više intelektualnih funkcija.

Od srednje teškog do teškog oblika ovog oboljenja pati 5% populacije od 65 godina i više, a u grupi od 85-89 godina čak 20-22%.

Postoji više tipova demencije, a najčešće su Alchajmerovog tipa (AD) i vaskularna demencija (VD).

Opšti simptomi demencije

Opšti simptomi demencije su: opadanje intelektualnih sposobnosti, psihička inertnost, teškoće u pamćenju, fiksacija za događaje iz prošlosti, teškoće u prilagođavanju i sl.

U tipičnim slučajevima počinje sa smetnjama pamćenja, teškoćama nalaženja reči ili izmenama raspoloženja. Posle najmanje šest meseci uočavaju se problemi za razliku od obične zaboravnosti koja se ne pogoršava.

Sa napredovanjem bolesti mogu da se razviju i drugi problemi: Stalno zaboravljanje skorašnjih događaja, sastanaka, imena i lica kao i teškoće da razumeju šta je rečeno.

Postaju konfuzni u rukovanju sa novcem, vožnji automobila ili upotrebi kućnih aparata.

Nastaju izmene ličnosti, prestaju da brinu za osobe iz neposredne okoline, postaju razdražljivi ili ravnodušni.

Mogu da se jave promene raspoloženja sa plačljivošću, postaju sumnjičavi, misle da ih neko potkrada ili želi da im naudi. U kasnijoj fazi bolesti mogu da postanu uznemireni, ustaju noću, spremaju se da idu negde, odlutaju i izgube se ili se stalno šetaju u istom prostoru.

U završnoj fazi senilnosti bolesnici su vezani za postelju, gubi se normalna komunikacija, ne kontrolišu više mokrenje i stolicu. Ličnost može da se u toj meri promeni da bliske osobe imaju utisak kao da se radi o stranoj osobi.

Lečenje demencije, moguća terapija

Terapija podrazumeva inhibitore enzima acetilholin-esteraze, NMDA antagoniste i ekstrakt ginka bilobe.

Inhibitori holinesteraze su se pojavili 1997. godine i deluju tako sprečavaju razlaganje acetil-holina neurotransmitera  koji je odgovoran za pamćenje, time što inhibiraju enzim acetiholin esterazu,

Donepezil je inhibitor holinesteraze koji je registrovan u terapiji blage i umerene teške Alzheimerove demencije. Donepezil se pokazao i kao efikasan lek za terapiju vaskularne demencije koja je drugi najčešći uzročnik demencije.

Rivastigmin je noviji lek koji ima selektivnije dejstvo na centralnu holinesterazu, u odnosu na perifernu, a ima i selektivnije dejstvo u moždanoj kori i hipokampusu.

Osim inhibicije acetilholinesteraze, rivastigmin ima inhibitorno dejstvo i na butirilholinesterazu, što postaje značajno u uznapredovaloj bolesti.
Memantin je najnoviji lek koji je odobren za lečenje umerenog do težeg oblika Alzheimerove bolesti. Deluje tako da smanjuje delovanje glutamata na određene receptore u mozgu i time smanjuje simptome Alzheimerove bolesti.

Memantin kontroliše Alzheimerovu bolest, ali je ne leči. Efekat memantina vidi se u poboljšanju kognitivnih i psihomotornih sposobnosti i obavljanju dnevnih aktivnosti, i dobroj toleranciji i kod duže primene.
Memantin je slab do umereni nekompetitivni antagonist N-metil-D-aspartat receptora. Blokadom receptora, smanjen je ulaz kalcijuma u ćeliju i postiže se neuroprotekcija.

Tokom uzimanja ovog leka potreban je oprez pri vožnji i pri radu sa mašinama, zbog moguće vrtoglavice, pospanosti, slabosti. Ako se pojave značajne alergijske reakcije, primena se prekida. Neke od nuspojava su i pospanost, povišen krvni pritisak, glavobolja, kašalj, konfuznost, umor.

Ginkgo drveće (Ginkgo biloba) potiče iz Istočne Azije. Prvi put je preneto u Evropu iz Japana u 18. veku, a u današnje vreme se koristi kao ukrasno drvo u Evropi i Severnoj Americi.

Plod ginkgo drveta, kao i njegovo seme, se koristilo u medicinske svrhe u Kini pre više od 2000 godina. U tradicionalnoj kineskoj medicini, gingko se koristi za lečenje astme, a ekstrakt napravljen od lišća ginkgo se koristi za isceljivanje rana.

Danas se ginkgo preparati prave od osušenog lišća ove biljke. Listovi se skupljaju u mesecu maju, kada je njihov sastav bogat flavinoidima, jednom od aktivnih supstanci.

Smatra se da flavinoidi imaju antioksidantno dejstvo, a da ginkoglidi (druga aktivna supstanca) sprečavaju zgrušavanje trombocita.
Antioksidantna svojstva biljke, pretpostavlja se, usporavaju starošću uslovljeno opadanje broja receptora moždanih ćelija hipokampusa odgovomih za memoriju i na taj način poboljšavaju saznajne sposobnosti onih koji boluju od Alchajmerove demencije.

S druge strane, efekat ginkgo ekstrakta na trombocite sprečava razvoj tromba u moždanim krvnim sudovima, smanjujući rizik od razvoja vaksularnih demencija.

Rezullati raznih studija vezanih za korišćenje ginkgo ekstrakta u lečenju demencije nagoveštavaju da je optimalna doza preparata 120mg/dan podeljena u 2-3 dnevne doze. Za sada je pokazano da ovaj preparat može da uspori razvoj demencije, ali ne i da poboljša već postojeće stanje.

Registrovani lekovi

  • donepezil – ARICEPT (Pfizer Manufacturing Center USA), YASNAL (Krka Slovenija),
  • rivastigmin – EXELON (Novartis Švajcarska),
  • galantamin – REMINYL (Janssen Pharmaceutica Belgija),
  • memantin – EBIXA (H.Lunbeck A/S Danska),
  • ginko biloba – TANAKAN (Beaufour Ipsen Industrie Francuska), BILOBIL (Krka Slovenija), BILOBIL FORTE (Krka Slovenija).

Novi lek, donanemab, smatra se prekretnicom u borbi protiv Alchajmerove bolesti nakon što su globalna ispitivanja potvrdila da usporava kognitivno opadanje.

Lek sa antitelima pomaže u ranim fazama bolesti tako što uklanja protein koji se nagomilava u mozgu ljudi koji boluju od ove vrste demencije.

Iako lek ne znači i izlečenje, humanitarne organizacije kažu da rezultati objavljeni u časopisu JAMA označavaju početak nove ere u kojoj Alchajmerova bolest može da se leči.

Lek deluje na Alchajmerovu bolest, ali ne i na druge vrste demencije, kao što je vaskularna demencija.

Tokom ispitivanja, pokazalo se da je lek usporio tempo razvoja bolesti za oko trećinu, i tako je omogućio ljudima da i dalje budu sposobni da obavljaju pojedine svakodnevne aktivnosti, kao što su pripremanje hrane i bavljenje hobijem.

Britansko telo za zdravstvene standarde počelo je ispitivanje leka za moguću nacionalnu upotrebu.

Osamdesetogodišnjak Majk Koli samo je jedan od nekoliko desetina pacijenata u Velikoj Britaniji koji su učestvovali u globalnom ispitivanju.

On i njegova porodica govorili su ekskluzivno za BBC.

Majk svakog meseca dobija infuziju na klinici u Londonu i kaže da je „jedan od najsrećnijih ljudi koje ćete sresti”.

Majk i njegova porodica primetili su da ima problema sa pamćenjem i donošenjem odluka nedugo pre nego je otišao na ispitivanje.

Njegov sin Mark rekao je da je na početku bilo vrlo teško.

„Bilo je veoma teško gledati ga kako se muči da obradi informacije i reši probleme. Ali mislim da je sada kognitivno opadanje zaustavljeno.”

Majk, koji je iz Kenta, kaže: „Svakog dana imam sve više samopouzdanja.”

Lek donanemab, koji je napravila kompanija Eli Lili (Eli Lilly), deluje na isti način kao i lek lekanemab, koji je razvila kompanija Eisai i Biodžen (Eisai and Biogen), bio je udarna vest širom sveta kada je dokazano da usporava bolest.

Iako lekovi veoma obećavaju, nisu potpuno bez rizika.

Oticanje mozga bila je uobičajena neželjena reakcija kod do trećine pacijenata tokom ispitivanja donanemaba.

Kod većine je ovaj problem rešen bez drugih simptoma.

Međutim, dva dobrovoljca, a možda i treći, umrli su od posledica opasnog otoka na mogu.

Drugi lek protiv Alchajmerove bolesti, adukanumab, nadležna evropska tela za lekove nedavno su odbacile zbog neželjenih reakcija i nedovoljne koristi za pacijente.

Tokom ispitivanja donanemaba, istraživači su pregledali 1.736 ljudi starosti između 60 i 85 godina koji imaju Alchajmerovu bolest u ranoj fazi.

Polovina njih dobijala je lek kroz infuziju na mesečnom nivou, a druga polovina je primala lažni lek, poznat i kao placebo, tokom 18 meseci.

Nalazi pokazuju:

  • Lek je pokazao da daje značajne rezultate, barem kod pojedinih pacijenata
  • Oni koji imaju bolest u ranoj fazi i manje amilioda izvukli su veću korist od leka, u pogledu odsustva naslaga, što pokazuju snimci mozga
  • Pacijenti koji su primili lek takođe su zadržali sposobnost obavljanje više svakodnevnih aktivnosti, kao što su razgovor o aktuelnim temama, javljanje na telefon i bavljenje hobijem
  • Tempo razvoja bolesti, procenjen na osnovu toga šta ljudi još uvek mogu svakodnevno da rade, usporen je oko 20-30 odsto kod svih, i oko 30-40 odsto kod grupe pacijenata za koju su istraživači smatrali da će bolje odgovoriti na tretman
  • Bilo je značajnih neželjenih dejstava i pacijenti će morati da budu svesni rizika lečenja
  • Polovina pacijenta koja je uzimala donanemab mogla je da prekine tretman posle godinu dana, jer su uklonjene suvišne naslage na mozgu

Amiloid je samo deo složene slike Alchajmerove bolesti i nije jasno je da li bi lekovi nastavili da daju još bolje rezultate ukoliko bi se duže uzimali, upozoravaju stručnjaci.

Učinak leka je možda skroman, ali rezultati ispitivanja pružaju dodatnu potvrdu da uklanjanje amiloida iz mozga može da promeni tok Alchajmerove bolesti i pomogne ljudima koji pate od ove razorne bolesti ukoliko lečenje počnu pravovremeno, kažu stručnjaci.

„Sjajno je videti ove celokupne rezultate”, kaže profesor Džil Hardingem iz britanskog Instituta za istraživanje demencije.

„Dugo smo čekali na lek protiv Alchajmera, tako da je zaista ohrabrujuće videti da se opipljivi napredak u ovoj oblasti ubrzava”.

Dr Suzan Kolhas iz britanskog Centra za istraživanje Alchajmerove bolesti dodaje: „Objava ovih rezultata je još jedno važno dostignuće”.

„Zahvaljujući decenijama istraživanja, konačno se menjaju izgledi u pogledu lečenja demencije i njenog uticaja na ljude i društvo, i ulazimo u novo doba kada Alchajmerova bolest može da se leči”.

U razgovoru za BBC Radio 4, bivši premijer Dejvid Kameron je rekao da sredstva treba da budu usmerena na dalja istraživanja u, kako ga je nazvao, „statin (lek protiv holesterola) za mozak”.

„Želimo pilulu koju ljudi koji imaju ove nagomilane proteine u mozgu mogu da uzimaju svakog dana ili svake nedelje i da očiste mozak od tih proteina i tako smanje šanse da dobiju bolest koja uzrokuje demenciju”, rekao je on.

Upitan da li je vlada spremna da ulaže gde treba za razvijanje novih lekova, Kameron je odgovorio da postoji veliki podsticaj da se to učini:

„Naša zemlja ima 65 miliona ljudi, od kojih milion pati od demencije, a mnogi od njih su smešteni u veoma skupim ustanovama, tako da bi delotvorno lečenje ljudi dovelo do velikih ušteda…

„Verujem da naš sistem može to da izvede”.

Lekanemab košta oko 27.500 dolara u SAD-u, gde je registrovan za upotrebu.

Nije poznato koliko bi donanemab mogao da košta niti koliko će biti potrebno vremena da dobije dozvolu za upotrebu u Velikoj Britaniji, ali stručnjaci za Alchajmerovu bolest smatraju da bi dostupnost dva leka na tržištu podstaklo konkurenciju cena.

Majk Koli je napunio 80 godina u aprilu.

Na njegovoj rođendanskoj žurci iznenadio je porodicu otpevavši My Way (Moj način) pred 40 gostiju.

„To je samopouzdanje koje sada imam. Tako nešto ne bih uradio pre 12 meseci”, rekao je za BBC Njuz.

Njegov sin Maj je dodao: „Nisam verovao da ću ikada više videti oca tako punog života. Bio je to neverovatan trenutak”.

Dr Emer Meksvini, neuroradiološkinja i direktorka ustanove Re:Cognition Health, predvodila je tim koji je ispitivao lek donanemab u Velikoj Britaniji.

„Ovo je stvarno značajno i jedno od najvećih dostignuća”, rekla je.

Društvo za borbu protiv Alchajmerove bolesti navodi da je „ovo prekretnica u borbi protiv Alchajmerove bolesti i nauka dokazuje da je moguće usporiti bolest”.

Oko 720.000 ljudi u Velikoj Britaniji bi moglo da ima korist od ovih novih lekova protiv Alchajmerove bolesti ukoliko budu odobreni za upotrebu.

Ali Društvo za borbu protiv Alchajmerove bolest kaže da Nacionalna zdravstvena služba „jednostavno nije spremna da ih obezbedi”.

„Pravovremena i precizna dijagnoza je ključna, a trenutno samo dva odsto ljudi u Engleskoj i Velsu dobija dijagnozu na osnovu specijalističkih pregleda koji su neophodni da bi se dobilo pravo na ovakvo lečenje”, kaže Kejt Li, izvršna direktorka Društva.

„Dodatno, ovi novi lekovi protiv Alchajmera zahtevaju redovno davanje infuzije i praćenje pacijenata, a Nacionalna zdravstvena služba još nije spremna za takav masivni poduhvat”.

Izvor: stetoskop.info: bbc.com  

Artur Šopenhauer: Volja za životom

Volja — koja je, gledana čisto po sebi, nesvesna i samo slepi, nezaustavni nagon, to jest onakva kakvu viđamo da se pojavljuje još u neorganskoj i biljnoj prirodi i njenim zakonima, kao i u vegetativnom delu našeg sopstvenog života — zahvaljujući pridodanom, za njenu službu razvijenom svetu kao predstavi stiče saznanje o svom htenju i o onom šta je to što ona hoće, saznanje, naime, da to nije ništa drugo do ovaj svet, život upravo onakav kakav postoji. Zato smo pojavni svet nazvali njenim ogledalom, njenim objektivitetom; i kako je ono što volja hoće svagda život upravo stoga što život nije ništa drugo do pokazivanje tog htenja za predstavljanjem — to je onda nebitno i puki pleonazam kada kažemo »volja za život«, umesto prosto — »volja«.

 Kako je volja stvar po sebi, unutrašnji sadržaj, suština sveta, i kako život, vidljivi svet, pojava jeste samo ogledalo volje — to će ovaj svet da tako nerazdvojno prati volju, kao što je telo praćeno svojom senkom: i ako postoji volja, postojaće i život, svet. Dakle, volji za život zajemčen je život, i sve dok smo ispunjeni voljom za život, ne treba da brinemo za svoju egzistenciju, čak ni pred prizorom smrti. Naravno, mi vidimo kako jedinka nastaje i nestaje; ali ona je samo pojava, postoji jedino za saznanje, potčinjeno načelu razloga, principium-u individuationis; razume se, u okvirima tog saznanja, jedinka prima život kao poklon, niče iz ništavila, a zatim smrću gubi taj poklon i vraća se u ništavilo. Međutim, upravo život mi hoćemo da razmatramo filozofski, to jest shodno njegovim idejama, i tada ćemo otkriti da rađanje i smrt ne dotiču ni volju, stvar po sebi u svim pojavama, ni saznajni subjekt — posmatrača svih pojava. Rađanje i smrt pripadaju baš pojavi volje, znači, životu, a životu je svojstveno da se javlja u jedinkama koje nastaju i nestaju kao prolazne, u formi vremena ispoljavajuće pojave onoga što po sebi ne zna za vreme, ali što se na upravo opisani inačin mora pojaviti, da bi objektizovalo svoju istinsku suštinu.

Rađanje i smrt podjednako pripadaju životu i nalaze se u ravnoteži kao uzajamni uslovi, ili — drugim recima — kao polovi celokupne pojave života. Najmudrija od svih mitologija, indijska, to izražava tako što upravo bogu, koji simbolizuje uništenje, smrt (kao što Brama, najgrešniji i najniži bog trimurtija, simbolizuje rađanje, nastajanje, a Višnu — održanje), što ona — velim — upravo Sivi, pored ogrlice od lobanja, kao atribut pridaje lingam, taj simbol rađanja koje se ovde, dakle, javlja kao protivteža smrti, čime se naznačava da su rađanje i smrt suštinski korelati koji se uzajamno neutralizuju i ukidaju. —

 Sasvim ista misao nagnala je Grke i Rimljane da dragocene sarkofage ukrašavaju prizorima svetkovina, igara, svadbi, lova, životinjskih borbi, bahanalija, koje kao da još gledamo, dakle, prizorima najsilovitijeg životnog nagona, koji nam se pokazuje prikazivanjem ne samo takvih zabava, već i razvratnih grupa, čak parenja satirâ i koza. Očigledno je cilj bio da se sa smrti oplakanog pokojnika pažnja najjače skrene na besmrtni život prirode i da se itime, iako bez apstraktnog znanja, nagovesti kako celokupna priroda jeste pojava — a i ispunjenje — volje za život.

Forma te pojave jesu vreme, prostor i kauzalitet, a posredstvom njih individuacija koja dovodi do toga da jedinka mora da nastane i nestane, što — međutim — volju za život, a jedinka je tako reći samo pojedinačni primer ili uzorak te volje, tako malo narušava, kao što smrt neke jedinke narušava celinu prirode. Jer, prirodi je stalo ne do jedinke, već samo do vrste, i ona sa svom ozbiljnošću teži njenom održanju, brinući se o njoj tako izdašno — bezbrojnim klicama i velikom snagom oplodnog nagona. S druge strane, za prirodu jedinka ništa ne znači, i ne može da znači, jer beskrajno vreme, beskonačni prostor i u njima bezbroj mogućih jedinki čine njeno carstvo; zato je ona uvek spremna da zanemari jedinku koja je, shodno tome, ne samo na hiljadu načina, posredstvom najbeznačajnijih slučajeva, izložena propasti, već je za propast prvobitno predodređena i ka njoj je sama priroda vodi od trenutka kada jedinka ispuni svoj zadatak održanja vrste.

Time priroda sasvim naivno izražava veliku istinu da samo ideje, a ne i jedinke, poseduju istinski realitet, ito jest da su potpuni objektivitet volje. Pošto je čovek sama priroda, i to priroda na najvišem stupnju njene samosvesti, i pošto je priroda, međutim, jedino objektizovana volja za život — čovek može, ako je ovo stanovište shvatio i ostaje pri njemu, da sebe — pomišljajući na svoju smrt i smrt svojih prijatelja — potpuno i opravdano uteši pogledom na besmrtni život prirode koja je on sâm. Dakle, tako treba razumeti Šivu s lingamom, tako treba razumeti i one antičke sarkofage koji svojim slikama najvatrenijeg života dovikuju žalobnom posmatraču: Natura non contristatur.

 Da rađanje i smrt valja posmatrati kao nešto što pripada živoitu i što je za tu pojavu volje bitno — to takođe proističe iz činjenice da nam se i rađanje i smrt pokazuju samo kao viši stepeni izraza onog od čega se sastoji i sav ostali život. Naime, ono što je životu svojstveno nije ništa drugo do stalna promena materije, pri čemu forma ostaje nepromenjena: a upravo je to prolaznost jedinki i neprolaznost vrste. Neprekidno uzimanje hrane i obnavljanje organizma samo se u pogledu nivoa razlikuju od rađanja; i stalna se ekskrecija jedino po nivou razlikuje od smrti. Prvo se najjednostavnije i najočiglednije pokazuje u biljke. Ona je u celosti samo neprekidno ponavljanje istog nagona, njenog najprostijeg vlakna koje se grupiše u list i granu; ona je sistematski agregat istorodnih biljaka što nose jedna drugu, biljaka čija stalna reprodukcija jeste njen jedini nagon.

Ka potpunijem zadovoljenju tog nagona biljka dospeva putem stupnjevite metamorfoze, da bi najzad dosegla cvet i plod, onaj kompendijum svog života i stremljenja, u kojem ona kraćim putem postiže ono što joj je jedini cilj, i sada u jedan mah hiljadustruko ostvaruje ono što je dotad ostvarivala u pojedinačnom slučaju: ponavljanje same sebe. Njeno raščenje do ploda odnosi se prema plodu, kao što se pisanje odnosi prema štampanju. Nema sumnje da je isto i u životinje. Proces hranjenja neprekidno je rađanje; proces rađanja viši je stepen hranjenja, a zadovoljstvo pri rađanju — viši stepen lagodnosti životnog osećanja.

 S druge strane, ekskrekecija, stalno izdisanje i izbacivanje materije, isto je što i — na povišenom stupnju — smrt, suprotnost rađanja. Dakle, ako smo uvek skloni da zadržimo formu, ne žaleći za izbačenom materijom — mi se moramo na isti način ponašati i onda kad se smrću, na povišenom stupnju i u celosti, dogodi isto što se svakog dana i časa delimično zbiva pri ekskreciji: kao što smo prema prvome ravnodušni, ne bi trebalo ni da pred drugim ustuknemo. Otuda, s ovog stanovišta, kao što je besmisleno da priželjkujemo trajanje svog individualiteta, koji zamenjuju druge jedinke, isto je tako besmislena i naša želja za postojanošću materije našeg tela, materije koju neprekidno zamenjuje nova: balzamovanje leševa podjednako je glupo kao kada bismo brižljivo čuvali svoje izmetine.

Što se tiče individualne svesti, povezane s individualnim telom, nju svakodnevno sasvim prekida spavanje. Dok traje, dubok san se nimalo ne razlikuje od smrti u koju stalno prelazi, na primer: u slučaju smrzavanja; razlika između njih pokazuje se samo u odnosu na budućnost, naime, u odnosu na buđenje. Smrt je ono u kojem se zaboravlja individualitet: sve ostalo se opet budi ili je, štaviše, ostalo budno.

 Svet kao volja i predstava, s nemačkog preveo: Božidar Zec, Grafos, Beograd 

Izvor: Filozofski magazin