Naslovna Blog Stranica 204

Proizvodi FARMACEUTSKE MAFIJE imaju brojne nuspojave i navikavaju organizam da se bez njih više ne može

0

Ovih dana brojni navodno novi poremećaji, zastrašujuća zdravstvena stanja i mentalne bolesti privlače pažnju ljudi i stvaraju atmosferu straha i brige za zdravlje.

Realno, često je reč o zastrašivanju podstaknutom od strane farmaceutske industrije kojima drama pomaže u prodaji proizvoda i stvaranju profita na račun lakoverne javnosti.

“Krajnji cilj vladajućeg sistema je da svaku pobunu protiv njega kvalifikuje kao mentalni poremećaj, pa uz pomoć farmaceutske mafije zdrave ljude pretvori u bolesne, koje će takođe tretirati samo kao “pokvarene mašine“ i izvor profita”, tvrdi francuski parlamentarni zastupnik i lekar, Bernar Debre.

On je koautor knjige “4.000 korisnih, beskorisnih i opasnih lekova”, u kojoj ističe kako je polovina lekova na recept u zapadnoj medicini potpuno nepotrebna i neefikasna, a pet posto medikamenata je opasno za zdravlje.

Lekovi – priča o obmani

Radi se o svojevrsnoj “borbi s vetrenjačama” jer su na drugoj strani kapital i industrija farmacije, kao i čitav zdravstveni sistem, čije ustrojstvo to podržava.

U zdravstvu to se odnosi na zaradu medicinske, u prvom redu farmaceutske industrije.

Tako tzv. farmaceutska mafija utišava prirodne tradicionalne lekove te proizvodi sintetičke, koji najčešće imaju brojne nuspojave i navikavaju organizam na to da se bez njih više ne može.

Stručnjaci ističu samo neke od modernih i trendi zdravstvenih briga koje su najčešće obična glupost.

Halitoza je izmišljena bolest

Halitoza najčešće nastaje usled fermentacije čestica hrane anaerobnim gramnegativnim bakterijama u ustima, čime se stvaraju hlapljivi sumporni spojevi, poput vodikovog sulfida i metala merkaptana. Kod nekoliko sistemskih bolesti se stvaraju isparavajuće materije koje se mogu osetiti u dahu, a koje se, premda nemaju naročito neugodan miris, tipično smatraju halitozom.

Zbog zadaha sve više ljudi posećuje lekare, koji pak propisuju specijalne kaladonte i vodice za ispiranje usta, na čemu industrija zarađuje ogroman novac. No, stručnjaci tvrde da je zadah u većini slučajeva obična izmišljotina te da je prirodno da se u dahu oseća određen miris te se to stanje najčešće može popraviti većim unosom vode i promenom ishrane.

Detoksikacija je glupost

“Dodaci ishrani i razni preparati za detoksikaciju tela te mršavljenje jedno su od najbrže rastućih tržišta na svetu”, kaže dr. Nik Fuler sa Univerziteta Sidnej koji ističe da za njihovo delovanje postoji vrlo malo dokaza.

Na primer, vrlo su popularni detoks proizvodi na bazi čičkova mleka ili pak maslačka, ali nema istraživanja koje potvrđuje njihov efekat.

Fuler kaže kako jetra prirodno eliminiše neželjene materije u telu kroz izmet i urin, a uzimanje skupih lekova ne samo da ne može pomoći, već opterećuje jetru dodatnim jedinjenjima koje mora razgraditi.

“Ono što treba napraviti je izbegavanje alkohola i zdrava ishrana, a ako već želite detoksikaciju, tada koristite prirodne čajeve, voće i povrće”, naglašava Fuler.

Ispiranje vagine ne da nije dobro, već je opasno

Najveći mit je da vagine imaju neugodan miris. Ali osim ako imate ozbiljnih problema, bilo koji prirodan miris je normalan. Vagine ne treba da mirišu poput parfimerije i ne treba ih tretirati kao nešto što treba popraviti.

Znači, zaboravite na mirišljave kupke ili posebne čistače za ispiranje materice na kojima industrija sve više zarađuje, jer bilo koji proizvod koji može promeniti vašu pH ravnotežu može uzrokovati i pojavu gljivica.

Snižavanje lošeg holesterola sprečava bolest srca

Možda jedan od najvećih zdravstvenih mitova zapadne kulture jeste zloupotreba izmišljenog termina “loš holesterol” od strane medija i medicinske struke.

Osim toga naivna javnost je prevarena lažnom vezom holesterola i kardiovaskularnih bolesti. Nikad nije dokazano da holesterol uzrokuje bolesti srca, baš naprotiv jolesterol je od vitalnog značaja za telo i bilo kakav pokušaj njegovog snižavanja može imati pogubne posljedice, posebno kako starimo.

Postali smo društvo toliko opsednuto jedenjem hrane niskog holesterola i masnoće da se sada mnogi zdravstveni stručnjaci pitaju koje su posledice toga, kao i brojnih lekova koji se uzimaju za snižavanje holesterola.

Većina s dijagnozom depresije to nije

Britanski naučnici tvrde da Prozac, Seroxat i slični antidepresivi deluju kao lažni, placebo lekovi i nemaju učinak. Do rezultata, objavljenih u u časopisu PloS Medicine, došli su analizom 47 kliničkih studija, od kojih su neke bile sve do danas nedostupne javnosti.

Osim toga, danas je svaki četvrti čovek u zapadnom svetu depresivan – a nameće se pitanje kako je to moguće i zašto tako nije bilo pre?

Prevelika koncentracija na sebe i vlastitu sreću te taj nametnuti ideal srećnog života mnogima daje iluziju da su bolesni, premda se možda samo nalaze u prirodnoj, lošijoj životnoj fazi.

Postoje sigurne doze hemikalija u lekovima

Doze su ˝prihvatljive˝ od strane industrije i regulatornih standarda, ali naša izloženost ˝prihvatljivim dozama˝ drugih toksičnih hemikalija koje u našem telu ulaze u interakciju i izazivaju razne probleme nikad nisu uzeti u ozbiljno razmatranje.

Ne postoji sigurna doza otrova jer telo prepoznaje i najniže doze i odmah stvara upalne procese i imunosni odgovor kako bi se borio sa stranim telom. Toksične hemikalije se sada nalaze svuda, u školama i na našim radnim mestima. Oni uzrokuju postupno propadanje svakog sistema u našem telu i uzrokuju mnoge bolesti. Vrlo je teško otkriti koja hemikalija izaziva koju bolest.

Izvor: pink.rs

Naučnici ZAPOSLENI kod NOVAKA i JELENE Đoković rade na leku koji sprečava korona virus da inficira ljude

Novak Đoković najbolji teniser sveta kupio je 80 odsto danske biotehnološke firme KvantBioRes.

Reč je o firmi koja razvija medicinski tretman za kovid-19, saopštio je za Rojters izvršni direktor te kompanije.

Osnova cele priče je borba protiv korone i lečenje ljudi…

Firma je registrovana u Danskoj, daleko od naše javnosti i kao što se može videti osnivači i vlasnici 80 odsto deonica su Novak (40,8 odsto) i Jelena (39,2 odsto) Đoković

Izvršni direktor Ivan Lončarević, koji je sebe opisao kao preduzetnika, rekao je da je investicija napravljena u junu 2020. godine, ali je odbio da kaže kolika je bila.

KuantBioRes ima oko 11 istraživača koji rade u Danskoj, Australiji i Sloveniji, kaže Lončarević, koji je naglasio da oni rade na lečenju, a ne na vakcini. Kompanija razvija peptid, koji sprečava virus korona da inficira ljudsku ćeliju, očekuje da će ovog leta pokrenuti klinička ispitivanja u Britaniji, dodao je on.

Dok trpi napade ljudi iz celog sveta zbog toga što nije vakcinisan, jasno je da Novak radi u tišini za dobrobit svetske populacije.

Prvi reket sveta izazvao je pravu globalnu debatu o pravima ljudi koji odluče da se ne vakcinišu, a sve pošto je deportovan iz Australije u nedelju uveče, što ga je isključilo iz Australijan opena gde je branio titulu i trebalo da napadne 21. grend slem u karijeri.

Izvor: kurir.rs

Žene u Jugoslaviji su imale magične moći: Ono što su one znale da rade, mi ne možemo ni da zamislimo!

0

Nekada davno u Jugoslaviji, ljudi su živeli drugačije. Današnjim mladim ljudima, rođenim posle 1990. godine, teško je objasniti šta su to štirkane košulje ili štopane farmerke.

Evo šta su žene u Jugoslaviji radile, a današnje devojke to ne mogu ni da zamisle:

Kuvanje posteljine da bi se dobila bela boja

Današnja posteljina je umetničko delo. Boje u svim nijansama duge, divni printovi… Ranije je sva posteljina bila bela, a da bi se sačuvala ta belina, žene su satima u loncima na šporetu kuvale čaršave i jastučnice sa sodom bikarbonom i sapunom. Onda su tokom hladnih dana u vodu dodavale so, ako se ista ta posteljina ne bi zaledila od niskih temperatura. Ovaj trik je omogućavao da se odeća osuši na žici.

Kada su naše bake bile mlade žene, posteljina se nije prala tokom zime. Samo su se kuvale sitne stvari poput: donjeg veša i dečijih pelena. U proleće, kada se sneg otopi, domaćice su prale gomile prljavog veša koji se gomilao tokom cele zime.

Sredinom šezdesetih su se pojavile prve mašine za veš, koje su običnim građanima bile dostupnije tek osamdesetih godina. Ako su posedovale mašinu za veš, žene su se osećale kao kraljice. Tih godina, svaka žena je tepala svojoj mašini za veš, rečima: “moja drugarice”.

Štirkanje

Danas na Internetu postoje forumi na kojima se objašnjava postupak štirkanja odeće. Ovo nije slučajnost. Naime, štirkane stvari zadržavaju oblik, manje se habaju i duže ostaju čiste. Ranije se sve štirkalo, od košulja do stolnjaka. Da biste to uradili, posle pranja se odeća stavljala u rastvor skroba, a zatim se cedila pa sušila.

Krpljenje čarapa

Danas probušene čarape jednostavno bacimo u smeće. Ranije to niko nije činio. Ako se odeća pocepa ona se obavezno krpila. Čarape su se krpile toliko puta, dok se samo na konac nisu svele. Kada se toliko izližu i iznosaju, teška srca su se bacale. Žene su sa beskrajnim strpljenjem krpile čarape, pa čak i donji veš svoje dece, a sve da bi se uštedelo.

Vez na odeći

Kada bi se pocepala odeća kao što su majice ili pantalone, žene su komplikovanim vezom prekrivale novonastale rupe. Taj vez je bio toliko izvešten da je prerastao u umetnost.

Kasnijih godina, kada je šivaća mašina postala sastavni deo svakog domaćinstva žene su šile odeću za sebe i ukućane, a materijal se kupovao na veliko. Štopane farmerke su postale hit, pa su se krpile i one koje nisu bile pocepane.

Postavljanje dekorativne krpice na odeću

Nekada su rupe na odeći krpljene termički: odsečete parče tkanine, samolepljivu tkaninu pa pređete peglom preko toga i to je to. Nije bilo nužno da tkanina bude u obliku pravougaonika, izbor je bio ogroman: leptir, cveće, psi, mačke i td…

Pravljenje domaćeg sira

Žene su znale kako da iskoriste mleko najbolje moguće. Mleko je cenjeno kao zlato. One su znale kako da naprave sir, surutku, kefir, kiselo mleko … Sve.

Šta je vaša majka znala da radi, a vi niste imali potrebu to da naučite? Podelite sa nama u komentarima.

Izvor: Stil.kurir.rs

SIROTINJSKA JELA u bivšoj JUGOSLAVIJI- Dok smo ovo jeli bili smo ZDRAVI i NASMEJANI! (RECEPTI)

0

Iako će mnoge starije ljude podsetiti na detinjstvo, ova jela su, nažalost, nezamisliva za našu decu.

Podsetimo se 13 omiljenih jela koje smo obožavali u detinjstvu, a i dan danas volimo kada kuhinja zamiriše na njih!

  1. Sladak kupus bez mesa

Ovaj zdrav ručak, lagan i jeftin lako ćete napraviti. Da bi bio ukusniji dodajte kupusu i drugo povrće crni luk (koji prvo propržite), šargarepu, papriku, beli luk ako volite, paradajz i peršun.

  1. Restovani krompir

U proprženi crni luk dodajte kuvani krompir i izgnječite, zatim začinitie alevom paprikom, solju i biberom po želji.

  1. Hleb, mast i aleva paprika

Iako će mnoge starije ljude podsetiti na detinjstvo, ovo jelo je nezamislivo za našu decu.

  1. Krompir kuvan u ljusci

Ništa jednostavnije. Poslužite ga uz sir, napravite paradajz salatu i spreman je ručak koji je idealan za vruće letnje dane.

  1. Kljukuša

Narendajte oljušteni krompir, dodajte so, biber i sitno seckani crni luk. Zatim sipajte brašno i mešajte uz dodavanje vode (da bude malo gušće nego za palačinke). Razlijete u podmazanu tepsiju i pecite oko pola sata na 250 C.

  1. Stari hleb udrobljen u kiselo mleko

Kada ne znate šte ćete za doručak ili večeru, udrobite hleb u hladno kiselo mleko ili jogurt. Čak i mnoga deca to vole.

  1. Popara

Stari hleb u komadićima nadrobite u vreloj vodi. Zagrejte ulje ili mast i kada bude vrelo prelijte, umešajte, dodajte sir ili kajmak. Može da se pravi i sa mlekom umesto vode, može i bez masti i vrelog ulja.

  1. Klot pasulj

Pasulj je dovoljno kaloričan i pun belančevina tako da mu meso uopšte nije potrebno. Šargarepa, paprika i luk su odličan dodatak pasulju.

  1. Prženice

Umesto da za doručak ili večeru jedete suvomesnate proizvode pune aditiva, napravite prženice i popijte jogurt.

  1. Krompir čorba

Propržite luk i šargarepu, dodajte krompir isečen na kockice, nalijte vodu, kuvajte, zatim dodajte sok od paradajza i začinite. U krompir čorbu možete dodati i drugo povrće po želji, na primer paprike.

  1. Jabuke u šlafroku

Kolutove jabuka umočite u smesu za palačinkei i ispržite na vrelom ulju, zatim pospite šećerom u prahu.

  1. Stari hleb sa mlekom i šećerom

Hleb isečen na kockice pošećerite i prelijte vrelim mlekom. Velika je šteta što je danas svaki hleb prepun aditiva, tako da je to veće zlo nego što biste uneli malo šećera.

  1. Pita zalivača

Ništa jednostavnije – poređajte kore, malo zamastite, a pečeno zalijte vrelom vodom!

Izvor: opanak.rs

BIOGRAFIJA- Momčilo Bajagić Bajaga: S druge strane jastuka

0

Momčilo Bajagić Bajaga je jedan od najpoznatijih muzičara s ovih prostora. U svojoj dugoj karijeri bio je član više bendova od kojih se najviše ističu Riblja Čorba i Bajaga i Instruktori. Osim što svira, puni dvorane i osvaja nagrade, takođe komponuje muziku za pozorište i filmove. Svoj privatni život drži dalje od očiju javnosti i sagradio je uspešnu karijeru bez provlačenja po naslovnicama časopisa zbog raznih skandala. Kritičari ga hvale zbog njegovog talenta za pisanje, ali često ga prozivaju kao pevača slabih vokalnih sposobnosti. To nikad nije kočilo njegovu karijeru jer upravo je njegov glas bio zaštitni znak benda.

Obrazovanje

Osnovnu školu je završio u Zemunu i tamo je, u osmom razredu, došao u dodir sa muzikom kad je s prijateljima na magnetofonsku traku snimao njihove „imitacije“ Pink Floyd-a.

Zemunska gimanzija je bila gimnazija plavih bluza i urednih frizura stoga je Bajaga odlučio upisati Drugu Beogradsku gimnaziju. Tamo je pao prvu godinu zbog neprijatnog događaja s jednom profesorkom, ali to je na kraju razrešeno u njegovu korist. Imao je više vremena da se posveti muzici.

Privatni život

Bajaga se, spletom okolnosti, rodio u Bjelovaru 19.2.1960. godine. Njegovi roditelji su bili kod njegove bake te je on tamo rođen, ali nakon samo par dana došli su u Zemun. Njegova majka Jovanka je uticala na njegovu karijeru i usmerila ga prema muzici kad mu je kupila ploču Toma Džonsa.

Otac Živojin mu je bio velika podrška u karijeri. Bajaga je bio njihov sin jedinac i iako su oba roditelja bili vojna lica nisu bili strogi u njegovom vaspitanju. Pružili su mu ljubav i pažnju i uvek su poržavali njegovu ljubav prema muzici.

Bajaga sa Emilijom ima ćerku Anđelu i sina Marka, a mnogi se pitaju kako je njegovoj supruzi sve ove godine polazilo za rukom da bude daleko do očiju javnosti, a odgovor je jer nije želela da se previše eksponira.

Ipak, izuzeci od pravila bili su neizbežni s obzirom na značaj koji Bajaga ima na našoj javnoj sceni.

Ljubav koja traje 40 godina počela je upoznavanjem u autobusu, kako je Bajaga i sam priznao.

– Ema je stanovala u Zemunu, a upoznali smo se u autobusu. U busu sam je prvi put pitao da li bi htela da izađe sa mnom u nedelju, a ona je rekla da nedeljom ne izlazi. Meni je to bilo kao da me je o’ladila, jer ko ne izlazi nedeljom? Ema je valjda izlazila subotom, otkud znam. Ja onda nisam postavljao nikakvo dodatno pitanje, bilo mi je truba. Tek posle nekoliko meseci smo profurali – istakao je muzičar u intervjuu za Novosti.

Kako je tada priznao, sve pesme posvetio je Emi kojoj nije bio lak teret njegove slave:

– Veza kao veza nikada nije bila u iskušenju, ali Emi svakako nije bilo lako. Kad si javna ličnost, svakakve stvari o tebi se pojavljuju u medijima. Ema je to stvarno dobro podnela, naročito tih prvih godina našeg zabavljanja, koje su bile najluđe. Mi nismo mogli da idemo na letovanje negde gde idu svi. Sećam se da smo jednog leta na Mljetu otišli na neku daleku plažu da bismo bili sami. Međutim, odnekud se tu pojavilo petoro ljudi koji su samo sedeli i piljili u nas. To im je, valjda, bilo interesantno. Meni je najgluplja fora bila da govorim kako nemam devojku da bi me curice jurile. Ljudi te vole zbog muzike. Da nisam pravio dobre pesme, ne bi me ni voleli – iskreno je rekao Bajaga.

Posao

Bajaga je doživeo svoju transformaciju i uvukao se u svet roka na koncertu benda Deep Purple u dvorani Pionir 1975. godine. Njegov prvi bend je bio TNT koji nije bio dugog veka. Njihov prvi nastup je bilo igranje Bajaginog budućeg kolege u Čorbi Miše Aleksića s ozvučenjem. Nakon raspada TNT-a Bajaga je prešao u Ofi. Bend nije postizao velike uspehe, ali Bajaga je tamo upoznao Žiku Milenkovića, budućeg člana Instruktora. Ofi je promijenio ime u Glogov kolac i imali su par nastupa organizovanih od strane Rajka Kojića. Ni ovaj bend nije dugo potrajao, ali u njemu je Bajaga upoznao Rajka koji je kasnije svirao u Ribljoj Čorbi.

Bajagin otac je imao želju da mu sin završi srednju školu stoga, podstaknut očevom željom i mnogim propalim nastupima, Bajaga je odbio biti deo benda Zdravo koji je svojevremeno svirao s Bijelim Dugmetom zbog čega se Bajaga verovatno dugo grizao.

Ranije spomenuti Miša Aleksić, Vicko Milatović i Bora Đorđević su bili članovi grupe SOS i promenili su ime u Riblja Čorba. Tada je bendu bio potreban gitarista i Rajko Kojić se setio Bajage koji je bio primljen u bend. Ovo je svakako bio jedan od prelomnih trenutaka u rok muzici na Balkanu.

Bajagina saradnja s Ribljom Čorbom je trajala 6 godina, od 1978. godine do 1984. i Riblja Čorba je doživela svoj najveći vrhunac upravo za vreme Bajaginog učestvovanja u bendu.

Bajaga je napisao mnoge tekstove pesama za Čorbu od kojih su neki: „Nemoj srećo, nemoj danas“, „Kad Hodaš“, „Ja sam se ložio na tebe“, „Evo ti za taksi“…

  1. Bajaga se razilazi s bendom i izdaje svoj prvi samostalni album „Pozitivna geografija“ i tako nastaju „Bajaga i Instruktori pozitivne geografije“ danas poznat samo kao Bajaga i instruktori. S obzirom da je hteo biti pošten do kraja, Bajaga je ponudio Bori pesme koje je nameravao da stavi na svoj prvi album, od kojih je Bora izabrao „Kad hodaš“.

U vreme nastanka svog prvog albuma Bajaga je napisao i mnoge hitove za Čolića, Slađanu Milošević i druge muzičare. Prvi koncert Bajaga i Instruktori su održali u Zagrebu 12. 04. 1984 godine, a nakon njega su sledili koncerti u Novom Sadu i Beogradu.

Bend je nakon „Pozitivne geografije“ izdao „Sa druge strane jastuka“ i „Prodavnica tajni“. Svoju popularnost svakako duguju pesmama koje su ostale hitovi poput: „442 do Beograda“, „Plavi safir“, „Berlin“ i drugima. Održali su se i tokom ratnih godina. 1991. izdali su album „Četiri godišnja dobar“, a dve godine kasnije „Muzika na struju“.

Njihova muzika devedesetih je bila puna optimizma i to je bilo upravo ono što je publika i tražila…

Bend je u svojih trideset godina rada punio koncertne dvorane, a Beogradsku arenu više puta. Nastupali su u svim većim gradovima na Balkanu i nastupali su u Moskvi pred više od 100 000 ljudi.

Bajaga nije nizao uspehe samo sa Instruktorima. Pisao je muziku za pozorišta i filmove. Sarađivao je s Ateljeom 212 iz Beograda na predstavi „Radovan III“ i sa pozorištem u Skoplju za predstavu „Kutrite mali hrčki“.

Za film „Ni na nebu, ni na zemlji“ je snimio pesmu „Moji su drugovi“ i sarađivao je s Dušanom Kovačevićem na filmu „Profesionalac“. Saradnja je iznedrila hit pod imenom „Pada vlada“. 2007. godine za seriju „Vratiće se rode“ napravio je pesmu „Bežiš od mene ljubavi“.

Najveća dostignuća

Album „S druge strane jastuka“ smatra se najboljim albumom iz bivše Jugoslavije, a Bajaga i Instruktori su bili najtraženiji bend osamdesetih godina. 1984. godine Bajaga je od strane čitaoca časopisa „Rock“ dobio nagradu „Rock ličnost sezone“ i dobio je epitet „Jugoslovenski Pol Makrtni.

Izrecite molitvu Svetom Jovanu Krstitelju i oterajte svaki greh i zlo od sebe!

Srpska pravoslavna crkva i mi vernici danas slavimo Svetog Jovana Krstitelja, praznik posvećen svetitelju i proroku koji je krstio Isusa Hrista na reci Jordan.

Jovan se zove Krstitelj, jer je, po verskom učenju, krstio Isusa Hrista, a Preteča zato što je najavljivao Hristov dolazak.

Molitva Svetom Jovanu Krstitelju

Krstitelju Hristov, propovedniče pokajanja, ne prezri mene pokajnika, nego, udružen sa nebeskim Vojnicima, moli se Gospodu za mene nedostojnog, utučenog, nemoćnog i tužnog, zapalog u mnoge nevolje, izmučenog burnim mislima uma mog, jer sam ja pećina zlih dela, te nema kraja mojoj grehovnoj navici. Um je moj prikovan za zemaljske stvari.

Šta ću učiniti? Ne znam. I kome da pribegnem, da spasena bude duša moja? Samo tebi, sveti Jovane, koji si imenjak blagodati, jer znam da si posle Bogorodice najveći između rođenih od žena, jer si se udostojio da dodirneš glavu Cara Hrista, Jagnjeta Božjeg koje uzima greh sveta.

Moli Njaga za moju grešnu dušu, da bar od sada, u jedanaesti čas, ponesem blagi teret, i primim platu sa poslednjima.

O, Krstitelju Hristov, česni Pretečo, poslednji proroče, prvi mučeniče, postnika i pustinjaka nastavniče, učitelju čistote, i prisni druže Hristov, tebe molim, tebi pribegavam, ne odreci mi tvoju pomoć, nego me podigni palog mnogim gresima, obnovi mi dušu pokajanjem kao drugim krštenjem, jer si začetnik i jednog i drugog: krštenjem spirajući praroditeljski greh, a pokajanjem očišćujući svako rćavo delo: očisti me oskrnavljenog gresima, i uvedi me tamo gde ništa nečisto ne ulazi, u Carstvo Nebesko. Amin!

EVO KOLIKO DANA IMATE BOLOVANJA AKO SE ZARAZITE OMIKRONOM

0

Omikron je daleko zarazniji od prethodnih sojeva virusa korona, ali je prema rečima stručnjaka klinička slika znatno blaža.

U poslednjih desetak dana je velika navala na kovid ambulante, a sve češće i cele porodice dolaze na poregled. Lekari savetuju roditeljima da ne dovode decu ako imaju temperaturu oko 37, nego da im pomažu supicama, čajevima i vitaminima.

Aleksandar Stojanović, direktor Doma zdravlja Palilula, istakao je da je omikron ima daleko blaže simptome, ali da ga dobijaju i daleko mlađa deca nego ranije.

– Juče smo oborili rekord po broju ljudi koji su bili u kovid ambulantama. Imali smo 18.000 pozitivnih, a plašim se da će taj broj danas porasti. Omikron daje blaže simptome, ali loša stvar je da ima mnogo zaražene dece. Imate dece od 15-20 dana koja imaju kovid! Plašim se šta će se desiti kad deca krenu u školu iduće nedelje. Mi smo juče prema nalogu ministra (Zlatibora) Lončara pojačali smo sve kovid ambulante, ja sam lično moje ekipe pojačao za 30 posto, ali zaista, kad imate 826 pregledanih dnevno, to je veoma ozbiljan broj – rekao je Stojanović u jutarnjem programu Kurir televizije.

Direktor Doma zdravlja Palilula otkrio je koliko dana bolovanja se od utorka dobija prilikom zaraze omikron sojem korona virusa.

– Smanjili smo broj dana oporavka zato što je omikron sloj daleko blaži i tu smo dali sedam dana, a oni koji su bili u prisustvu zaraženog njima dajemo pet dana. Ako neko u porodici ima koronu, a drugi ukućani nemaju, svi treba da budu u izolaciji pet dana i moje mišljenje je da bi trebalo 5. dana da dođu da se testiraju – rekao je Stojanović.

Profesor Vladimir Jakovljević, dekan Fakulteta medicinskih nauka u Kragujevcu, istakao je da je omikron nagoveštaj kraja pandemije.

– Na svu sreću, ovaj soj, prema mom mišljenju, predstavlja nagoveštaj kraja pandemije. Jer se ponaša prema nekim pandemijskim zakonima odnosno slabi. Ide u masu zaražavanja, ali sa slabijim efektom manje teške kliničke slike. Ono što je primetno je da bez obzira na to što raste, nije to takav rast kao u prethodnim talasima. Broj pacijenata koji su na respiratoru ne raste preterano. Tu je negde oko 100. U najvećem piku u prošlim talasima bilo je tri do četiri puta više – rekao je Jakovljević.

Izvor:Kurir.rs

KUSTURICA “OBJASNIO” ĐOKOVIĆEV SLUČAJ: “Zlostavljanjem najboljeg i najuspješnijeg zastrašuju se slabi i nemoćni…”

Kusturica je u autorskom tekstu za portal “Iskra” iskazao podršku Novaku Đokoviću i uputio kritiku sistemu u kom danas živimo.

Tekst prenosimo u celosti:

“Nije li svet već davno postao zatvor u kome bodljikave žice nisu njegov najizrazitiji simbol?! Nisu li kazne za one koji ne žele da se vakcinišu samo jedan korak Svetske vlade ka ostvarivanju ideje o planetarnoj dominaciji i ostvarivanju, kako je negde već rečeno, digitalnog zatvora?! Pritvor u kome se nalazi Novak Đoković samo je izrazita slika pomenute namere. Ko se to tamo nama usprotivio? Ko to želi slobodno da preskače ograde koje smo mi iskovali? Pri tome ne mislim na Novakovu borbu za prava tenisera i uslova pod kojim oni obavljaju svoju gladijatorsku ulogu, tu je i gadna ali i prevelika cena koja se plaća preko tabloida, Instagrama, Tvitera…

Hapšenje Novaka Đokovića, prvog među slobodnima, pobunjenika koji ne želi u okove novog sveta i veruje u pravedniji poredak, ponovljena je slika stare policijske priče iz filma ‘Francuska veza’. Tamo policajac Popaj hapsi najpoznatije tipove u gradu da bi ostatak građana Marseja shvatio da ako je moguće hapšenje najpoznatijih faca, posle takvog događaja, prirodno, svi osećaju strah u kostima.

Novak nema nikakve veze sa sadržajem pomenutog filma, ali je postupak disciplinovanja isti. Udariš na glavnog lika i to je efektnije nego sve one stravične slike zlostavljanja građana Melburna koji na ulici nisu nosili maske. Stara priča nova forma. Samo što je ovde u zatvor strpan onaj koji predstavlja najsavršeniju psihofizičku formu ne samo srpskog roda nego i ostatka čovečanstva. To što je u pitanju gotovo savršena pojava, možda bi bilo i oprošteno ali poreklo je sporno.

Još davno je Makluan pisao o globalnom selu. Nisu mu se ostvarile ideje, mi živimo u digitalnoj provinciji koja pre svega služi da raščoveči čoveka. To je bila lekcija ne samo plemenitom Srbinu koji ‘pada’ na pravoslavni Božić, nego i svakome ko veruje kako je danas moguće upravljati vlastitim životom i koračati putevima koji su obeleženi satelitima i Dži-Pi-ES-om, i društvenim mrežama koje inspirišu maštu upravljača sveta. Oni mnogo lakše obavljaju ‘poslove’ od policajca Popaja iz filma ‘Francuska veza'”, napisao je Kusturica.

Sudbina ruke Svetog Jovana Krstitelja, ruke koja je krstila Isusa- Da li se vraća “kući” u Beograd?

KADA je kralj Petar II Karađorđević, posle bekstva iz zemlje i kairske odiseje, u jesen 1941. godine stigao u London, prvo što ga je majka, kraljica Marija, upitala bilo je šta je s velikom svetinjom, rukom Svetog Jovana Krstitelja, koja je posle ruske nacionalne katastrofe 1917. godine data na čuvanje i u nadležnost njenom mužu kralju Aleksandru.

Taj događaj, koji je, možda, uticao i na sudbinu cele porodice Karađorđević, bio je duboko urezan i u sećanje kraljevića Tomislava.

– Posle stradanja carske porodice Romanov, desna ruka Svetog Jovana Preteče našla se kod imperatorke Marije Fjodorovne, supruge imperatora Aleksandra Trećeg i majke poslednjeg ruskog cara Nikolaja. Ona je 1919. nekako uspela da izađe iz nove sovjetske države i da preko Krima stigne do Londona, odakle će se uputiti ka stalnom i sigurnom utočištu u Danskoj. Kad je bila na sigurnom, u dogovoru sa mitropolitom Antonijem Hrapavickim, odlučila je da se ova svetinja preda kraljevskoj kući Karađorđevića. Ruku svetog Jovana u Beograd je, krajem dvadesetih godina prošlog veka, doneo Bagration Timuras, njen štićenik, i lično je predao mom ocu – zabeleženo je u knjizi autora ovog teksta “Poslednja ispovest kraljevića Tomislava”.

Posle ove odluke kraljice majke, na neformalnom sastanku inelektualne i vojne elite belogardejaca u Parizu, rodila se ideja da se kralj Aleksandar proglasi za sveslovenskog cara.

U znak zahvalnosti, kralj Aleksandar je Timurasu ponudio visok čin u jugoslovenskoj vojsci. Međutim, ovaj neobični Rus to nije želeo, insistirao je da počne sve iz početka i da prvo završi Vojnu akademiju. Tako je i bilo – bio je najpre pitomac, pa tek onda oficir u kraljevoj gardi.

PRVIH godina ruka je bila u hramu starog dvora, odakle je, po završetku crkve na Dedinju, preneta i tamo čuvana u riznici, a za vreme svakog praznika iznošena je u kraljevsku kapelu.

– Kad je mama čula da kovčeg u kome je bila relikvija nije ponet, bila je vrlo tužna i zabrinuta. Plašila se da zbog izgubljene ruke na našu porodicu ne padne teško prokletstvo. I kasnije, naročito pred smrt, znala je često da se upita da li su sva porodična stradanja i turoban život u izgnanstvu posledica baš toga što naša kraljevska kuća nije sačuvala ruku koja je krstila Isusa Hrista – ostalo je zabeleženo sećanje kraljevića Tomislava.

Kad su 1941. godine Vlada i kralj Petar počeli da se povlače pred najezdom nemačke armije, ruka svetog Jovana poneta je iz Beograda i sakrivena, zajedno sa još nekim dragocenostima, u manastir Ostrog. Zašto je kralj Petar nije poneo i dalje, nikada nije zvanično objašnjeno.

Ruka Krstitelja i dalje je na Cetinju

Zamršeni su bili istorijski putevi kojima je ova svetinja putovala kroz vekove od Jordana do Carigrada, Malte, Rodosa, Peterburga, Sremskih Karlovaca, Beograda, Ostroga, pa do Cetinja, gde se danas nalazi.

Ruku koja je nekada u Jordanu krstila i samog Isusa Hrista, prvi hrišćani su poštovali kao veliku svetinju. Veliki apostol i jevanđelist Luka, obilazeći sa Hristovom propovedi razne gradove i naselja, zatekao se u samarićanskom gradu Sevastiju, gde je bilo sahranjeno obezglavljeno telo svetog Jovana Preteče.

Put ga je dalje vodio u Antiohiju i izrazio je želju da ponese i mošti velikog proroka, predosećajući da će one biti spaljene po zapovesti rimskog imperatora Julijana Otpadnika.

MEĐUTIM, iako Sevastijci nisu hteli da se rastanu sa ovim dragocenim blagom, Svetom Luki su, odvojivši je od moštiju, ipak dali naročito poštovanu desnu ruku. Kada su Arapi ovladali Antiohijom, ruka je krišom preneta u Carigrad. Za vreme careva Konstantina Porfirogenita i Romana, bila je smeštena u crkvi carskog dvora, posvećenoj Bogorodici Farskoj. Tu je bila do 1484. godine, kad su je, zbog bezbednosti, vitezovi Jovanovog reda sa Rodosa preneli na Maltu.

Kad je Napoleon zauzeo Maltu, jedini u celini sačuvani deo moštiju Svetog Jovana Krstitelja (ruka sa tri delića časne glave), 1798. godine dospeće u Rusiju, kao sveta relikvija maltežanskog reda Svetog Jovana Jerusalimskog. Za ovo dobročinstvo ruski imperator Pavle Petrovič Romanov dobija zvanje velikog magistra Jovanovog reda.

Svečana ceremonija predaje relikvija bila je održana u dvorskoj crkvi Gačinskog dvorca – omiljenoj vangradskoj rezidenciji. Ruski Sinod je proglasio i poseban praznik povodom prenošenja relikvija sa maltežanskog ostrva u Gačinu. Taj dan obeležavao se 12. oktobra po starom kalendaru.

Po specijalnoj naredbi vrha Ruske pravoslavne crkve, 1799. godine, novodobijene svete relikvije – desna ruka i tri delića časne glave Svetog Jovana Krstitelja – bile su prenete u Peterburg, gde su uz najviše ceremonije bile smeštene u veliki dvorski hram Svetog spasa, pored imperatorskog Zimskog dvorca.

Kad je 1801. godine umro imperator Pavel Petrovič, njegov naslednik imperator Aleksandar Prvi odrekao se titule velikog magistra, a 1817. godine i potpuno ukinuo Jovanov red malteških vitezova u Rusiji. Međutim, za vreme vladavine imperatora Nikolaja Pavloviča, kada je završen s izgradnjom i svečano osvećen novi pavlovski gradski hram u Gačinu (1852. godine) obnovljeno je praznovanje.

SVAKE godine, 11. oktobra po starom kalendaru, svetinje su bile prenošene iz Saborne crkve Zimskog dvorca u Peterburgu u gačinsku dvorsku crkvu, gde se održavalo svečano celonoćno bdenje. Ujutro, na sam praznik, posle liturgije, litija je sa svetinjom išla u Pavlovski hram, gde se održavao moleban (blagodarenje) a relikvije su ovde ostajale desetak dana.

Po završetku Drugog svetskog rata, kako se nije znalo gde se nalazi svetiteljeva ruka, počele su da kolaju razne priče i mistifikacije. Jedna od tih je krenula iz Španije, po kojoj je do ruke došao lično Gering. On je, navodno, poklonio Hitleru, a ovaj generalu koji je organizovao spasavanje Musolinija. Posle toga je, nekim putem, završila u Španiji.

Kada je Tomislav Karađorđević 1955. godine boravio u Madridu, posetila ga je grupa ljudi i ponudila mu da otkupi ruku za milion funti.

– To je u ono vreme bilo ogromno bogatstvo. Ne samo da nisam imao te pare, već nisam imao ni kome da se obratim za taj novac. Možda je i bolje što je bilo tako, jer da sam imao taj novac, ja bih ga dao – ispričao kraljević Tomislav.

Međutim, relikvija je sve vreme bila u Jugoslaviji.

Po završetku Drugog svetskog rata, jedan od kaluđera iz manastira Ostrog ispričao je novim komunističkim vlastima šta se nalazi u njihovim kelijama. U najstrožoj tajnosti kovčežić s rukom Jovana Krstitelja prebačen je u Cetinjski muzej. Tek 1968. godine jedan od policajaca koji je učestvovao u toj akciji, nošen grižom savesti, obavestio je igumana Marka, starešinu manastira, o tome gde se nalaze relikvije.

TITOV režim je bio na vrhuncu svog uspona, te o vraćanju relikvije Crkvi nije bilo ni govora. Međutim, tajnim dogovorom između direktora muzeja Stanislava Raka Vujoševića i mitropolije, mimo znanja političara, manastiru na Cetinju bile su predate neke neimenovane “crkvene stvari” koje nisu bile interesantne za muzej.

Šta se krilo pod nazivom “crkvene stvari” saznalo se 24. oktobra 1994. godine, na Arhijerejskom saboru Srpske patrijaršije. Ruka koja je krstila gospoda i dalje je na Cetinju. Danas, kada smo svedoci vraćanja kulturnih dobara, između bivših jugoslovenskih republika, možda bi moglo da se razmišlja da se ruka Svetog Jovana konačno vrati “kući”, odnosno tamo gde je kraljica majka, Marija Fjodorovna i upitila, u kraljevsku kapelu na Dedinju.

Izvor: novosti.rs