Ljubav je jedno uzvišeno osjećanje koje nam je dato kao dar kojim ćemo obogatiti i uljepšati svoje živote, kao I živote drugih ljudi. Prava i istinska ljubav je ona koja se daje bez uslovljavanja, takva ljubav je ljubav kojoj treba da težimo, ali, na žalost, takva ljubav je još uvijek rijetka….
Primjećujemo da ima još mnogo nas koji uslovljavamo svoju ljubav i pažnju, očekujući da bude uzvraćena na određeni način!
Nudimo svoju ljubav, ali uz uslove i kada to oni koje „volimo“ ne cijene, ako nisu zahvalni, ako nisu na raspolaganju, ako se ne ponašaju na određeni način, razočaramo se, ljutimo se, ljubav bljedi i nestaje…
Neki ljudi čak zahtijevaju od onih koje vole, da u ime ljubavi odustanu od sebe, od svojih želja i života kakav žele da žive, jer ih toliko mnogo „vole“!
Lako možemo uočiti da umjesto nesebičnog pomaganja i davanja, emotivne vezanosti i čiste bezuslovne ljubavi o kojoj govorimo, drugi ponekad od nas dobijaju prigovaranje, uvređeno ponašanje, emotivne ucijene i prekid odnosa…
Možemo li i znamo li mi bezuvijetno voljeti? ili ipak još uvijek poznajemo i dajemo samo ljubav koju uslovljavamo?
Ako osjećamo veliku prazninu i potrebu za ljubavlju koja je vjerovatno nastala još u djetinjstvu, jer smo se još kao mali osjećali nepoželjno i manje voljeno, nećemo je nadomjestiti tako što ćemo davati,pomagati, činiti ili „voljeti“,samo da bi imali koristi od toga i da bi nas zbog toga voljeli!
“Voljeću te, ali ima da mi vratiš!” ne treba da bude obrazac po kojem volimo.
Naša potreba za ljubavlju je ljudska, potpuno prirodna i lako ju je razumjeti, ali moramo razumijeti da je ne smijemo uslovljavati. Ljubav se ne može zaraditi, ni kupiti, ni nametati, ni uslovljavati… Ljubav je stvar srca i može se samo nesebično davati! Odnosi treba da budu slobodni, bez očekivanja, bez emotivnog terora i ucijena, bez egoizma.
Ljubav je iskrena i bezuslovna samo onda kada dajemo slobodu drugoj osobi da bude ono što jeste i kada takvu slobodu i sami dobijamo, jer se ljubav hrani isključivo ljubavlju!
