“Brod doživljava brodolom. Jedan bračni par uspio je doći do čamca za spašavanje, ali na njihovu veliku žalost, bilo je samo jedno mjesto.
Suprug se sam popeo u čamac, a suprugu je ostavio da umre usred oceana. I prije nego što je otišla pod vodu, supruga mu je viknula posljednje riječi u životu.”
Tako je učiteljica književnosti započela svoju prvu ovogodišnju lekciju. Ovdje je njena priča prekinuta.
“Šta vi mislite, koje su to bile riječi?”, pitala je razred pred sobom. Većina učenika odmah se oglasila rekavši: “Mrzim te!”, “Kako sam bila slijepa!” i takve stvari.
Cijeli razred utrkivao se u govoru, ali jedan dječak je cijelo vrijeme sjedio i šutio.
“Šta misliš, šta je rekla?”, pitala je učiteljica prilazeći mu.
“Mislim da je rekla: Čuvaj našu bebu!”
“Znaš ovu priču?”, iznenadila se učiteljica.
“Ne, moja majka je upravo to rekla mom ocu prije nego što je umrla”, odgovorio je dječak.
Učiteljica se okrenula nadajući se da nitko nije primijetio kako joj suze klize niz oči.
“Tako je”, odgovorila je.
Dakle, brod je potonuo. Čovjek se vratio kući i sam je odgajao kćerku. Mnogo godina kasnije kada je njen otac otišao, sređujući svoje stvari, djevojčica je pronašla njegov dnevnik u kojem je pročitala sljedeće:
“… Već je imala strašnu dijagnozu kada smo išli na put. Nije joj ostalo još dugo od života. Bože, volio bih da sam se mogao utopiti umjesto nje, ali za dobro naše kćerke nisam mogao. Morao sam je ostaviti usred oceana.”
Razred je šutio…
Iz dječjih očiju vidjelo se da su duboko dirnuti ovom pričom i da su danas prvi put shvatili da prvi utisak može zavarati.
Zato nikada ne trebate površno prosuđivati ljude i njihove postupke, jer o njima možda ne znamo dovoljno !!!