“Sine, slušaj babu. Mama će neko vrijeme biti odsutna. Moraš biti strpljiv i ne traži od oca da te svaki put zagrli kad ti bude teško. Babo sine, dođe umoran.”
Nisam shvatao tada. Imao sam 6 godina. Nije mi bilo jasno zašto tako mlada nosi mahramu. Odlazila je sa babom doktoru, autom u Sarajevo. Pri povratku neko vrijeme bila pospana. Kada sam krišom dolazio do njene sobe čuo sam da je povraćala. Nisam shvatao.. Samo sam primijetio da i babo nije ko’ prije. Posto’ je šutljiv. Znao bih ga po 5 puta pitati nešto, on kao da ne čuje.. Zurio bi kroz prozor i u ruci premetao svoj zeleni kačket.. Onda bi se trznuo i odgovorio mi..
A onda bi majka prizdravila. Opet ujutro doručak i njen osmjeh. Opet pred spavanje pričanje priča. I onaj ZAGRLJAJ koji liječi sve.. Sve one moje strahove i nedoumice. Zagrljaj koji bi odagnao moje slutnje. Daleko.. Daleko.. Opet smo disali punim plućima.. Babo više ne bi zurio kroz prozor.. Igrali bi futbal u sobi sa onom lopticom za tenis, a majka bi se smijala.. Onda je došao poziv u školu. Otac sretan. Majka pogotovo..”Moj veliki prvačić”, govorila bi..A ja sav važan..
A onda pred sam polazak u školu, odvezli su je u Sarajevo doktoru.. Prije odlaska mi je rekla: “Ja ću brzo doći. Hoću da te zagrlim kad kreneš prvi put u školu. Hoću da te poljubim kad se vratiš. A naveče pred spavanje, čitanje priče o patuljcima i onaj naš VELIKI ZAGRLJAJ. Obećaj da ćeš slušati. Ja ću brzo doći..”
Ja sam na terasi ostao sa nanom, a ona, onako blijeda sa mahramom mahala mi sa zadnjeg sjedišta sve dok nije izašla iz vidokruga.
Nikad je više nisam vidio živu. Umrla je u bolnici a dan njezine džennaze je bio u nedjelju. Samo dan prije škole. U školu sam otišao sa nanom. Otac je otišao u Njemačku. Bio sam sa djedom i nanom. Ponekad sam vidio djeda kako plače kad ujutro krećem u školu. Bilo mi čudno. Iako sam znao da je više nema ja sam čekao onaj ZAGRLJAJ. Pa obećala je. A roditelji ne lažu. Samo da joj kažem kada me zagrli. Da sam odličan. Najbolji u razredu. Samo još jedan zagrljaj.
Godine su prolazile.. Otac je često dolazio i donosio novac. Nikad se oženio nije.
Na ormaru moje sobe stoji ona teniska loptica kojom smo se nas dvojica igrali.
I nasmijavali majku čineći joj njenu borbu s bolešću lakšom, podnošljivijom.
Završio sam i fakultet. Oženio. Svio svoje gnijezdo.U onoj istoj kući punoj uspomena. U kojoj me svaki ćošak podsjeća na nju. U dnevnoj sobi fotografije nje i oca. Mladi. Nasmijani. Puni života.
Djed i nana koji su me podigli na noge, davno su preselili na onaj svijet.
Moja djeca stasavaju. Imaju mene i suprugu. I oca i majku. I ljubav i čežnju.
I pažnju i sreću.
Svako veče, pred spavanje, iako imam toliko godina i života iza sebe još uvijek se nadam da će odnekud doći. I ispuniti obećanje. Da je vidim. Da me ZAGRLI.
I odnese sve moje tuge.
A kada zaspim uvijek isto. Dolazi mi u dječiju sobu. I grli.. I ljubi. I plače govoreći: “Halali mi sine što te ne zagrlih još jednom. Što ne ispunih obećanje. A znaj da te volim. I da bdijem. I da volim. Ostaj mi u sreći i grli svoju djecu sine. I nikad ne zaboravi ispuniti obećano. A majka će znati. Da voliš. I da si sretan. A i ja ću biti. Sine…”
Elvir Peštalić
