Prele pa plele, i mlele i mele, nikad mirovale, grlile, mazile, decu pazile, za ruku vodile, retko iskale vazda davale, dlanom utehu grejale, palcem suzu brisale, u zagrljaj topao stiskale, na grudi privijale… i mahale, dugo, mahale i kad smo za ono treće brdo zašli odlazeći… mahale… Ostale su tiha uspomena kojoj se retko okrenemo zaokupljeni nekakvim drugim svetom i ljudima, u kome više nema ko da nam se obraduje, u’vati pile, sedi i zainteresovano sluša šta nam se sve događalo…
Ovo više nije svet naših staramajki. Ali bez žive uspomene na njih – nije ovo ni naš svet.
Gledate televiziju Ordinacija Saveti lekara 24h
Trenutak sećanja, pomen na dobrotu i tiha zahvalnost za potku koju su u nama osnovale.
Τren blagodarnosti, a onda – možemo dalje, pa kako nam bude!
Foto: Руки моей бабушки (Las manos de mi abuela) Ludmila Yilmaz
Autor: Boško Protić