Kada se Noa rodio, lekari su rekli njegovom mladom ocu, Benu, koji je imao Daunov sindrom, da neće moći da odgaji dete.
Da neće razumeti rasporede hranjenja.
Da neće znati kako da uteši plačuću bebu.
Da neće biti dovoljan.
Ali Ben nije slušao.
Čvrsto je držao svoje novorođenče, poljubio ga u čelo i šapnuo:
„Možda ne znam sve… ali znam kako da te volim.“
I voleo ga je.
Ben ga je hranio drhtavim rukama, učio uspavanke pevušeći i ljuljao ga svake večeri dok sunce ne izađe.
Radio je honorarno savijajući salvete u lokalnom restoranu, štedeći svaki peni za Noinu budućnost.
Bilo je pogleda. Šaputanja.
Drugi roditelji su pitali: „Da li je on… otac?“
Ben bi se samo osmehnuo i ponosno klimnuo glavom.
„On je moj sin. Moj najbolji prijatelj.“
Noa je rastao. Ben je stario.
Godine su prolazile kao stranice u tihoj knjizi.
Noa je postao čovek. Jak, ljubazan, uspešan.
Gledate televiziju Ordinacija Saveti lekara 24h
„Ispao si tako dobro.“
On bi odgovorio:
„Zato što me je odgajio neko ko je svet video samo sa ljubavlju.“
Kako je Ben ostario, njegovo pamćenje je počelo da bledi. Zaboravljao je gde stavlja stvari. Zatim imena. Zatim Noevo.
I jednog dana, pogledao je u Noeve oči i pitao:
„Jesi li mi prijatelj?“
Noa ga je držao za ruku i šapnuo:
„Ja sam tvoj dečak. Onaj koga si odgajio.“ Onaj kome si sve dao.”
Sada ga Noa hrani. Pomaže mu da hoda. Pevuši uspavanke kada Ben ne može da spava.
On ne brine samo o svom ocu.
On uzvraća čoveku koji ga je odgajio… dvostruko.
I kada se sada slikaju, Noa se široko osmehuje.
Jer svet vidi starca sa Daunovim sindromom.
Ali on vidi svog heroja.
Svog učitelja.
Svoje srce.