Kako su mošti SVETOG LUKE dospele u SRBIJU – Za spas svog zla i nesreće
Sveti Luka je skončao sa 84 godine, tako što su ga pagani mučili, pa su ga i obesili o maslinu u gradu Tebi. Pokopan je u Tevi, u današnjoj Siriji. Njegove mošti su tu ležale do druge polovine četvrtog veka kada su, za vreme vladavine Konstantina Velikog, mošti prebačene u Carigrad i položene u crkvu Svetih apostola. I tu počinje zanimljiva priča o moštima Svetog Luke koje su došle i do Srbije.
Jedan latinski plemić Frugo je 1204. godine, posle pada Carigrada uzeo mošti Svetog Luke, natovario ih na lađu i krenuo ka zapadu. Gledate televiziju Ordinacija
Saveti lekara 24h
On je doživeo brodolom u blizini epirske obale. Ostavši bez lađe morao je da se oslobodi teškog prtljaga, između ostalog i moštiju Svetog Luke. Prema nekim tvrdnjama, mošti su bile predmet trgovine, a cena za prenos moštiju je iznosila 600 dukata.
Mošti su ispolovile na epirsku obalu, kod grada Rogosa. Tu počinju da se dešavaju čuda. Kult Svetog Luke je vrlo brzo zaživeo. Dva i po veka kasnije, 1452. srpski despot Đurađ Branković smatraće da jedino čudo može da spasi Srbiju od svega lošeg što je zadesilo zemlju. Čudo zvano mošti Svetog Luke. Ovo se može smatrati pravim političkim marketingom u kasnom srednjem veku, pošto prvi nije sigurno!
Ovaj poduhvat je tražio mnogo truda i novca. Svetogorski monasi su despotu potvrdili autentičnost svetinje. U to vreme je Grčka bila pod vlašću Osmanlija. Zato se kontaktirao sultanov namesnik zadužen za epirsku oblast.
Poslato je poslanstvo koje je najbolje znalo da koristi diplomatiju podmićivanja kod turskog namesnika. Poneli su poklon od 30.000 dukata. Međutim, lokalno stanovništvo nije htelo da se tako lako odvoji od moštiju. Zato su srpski izaslanici pribegli klasičnoj krađi. Odmah da znate da je to bilo sasvim normalno za ono vreme. Srbi su, uz pomoć turskog namesnika, prošli kroz tajni prolaz do kule gde su počivale mošti i – odneli ih!
Navodno, postoje dva rukopisa iz ovog perioda i oba govore o prenosu moštiju. Sam prenos je, zapravo, bila želja samog apostola Luke. I u jednom i u drugom rukopisu piše da je neznanac ispričao despotu Đurđu priču o moštima u Rogosi i apostolovoj želji da one promene mesto počivališta. Rukopis koji se danas čuva u Patrijaršijskoj biblioteci u Beogradu kaže da je neznanac iz priče bio prerušeni apostol. Drugi rukopis, koji se od 1881. godine nalazi u Narodnoj biblioteci u Parizu, kaziva da se apostol obratio turskom namesniku u Rogosi rečima: „Što me ne pustiš?“
Kako su mošti putovale do Srbije, nije poznato. Mošti su prenoćile u manastiru Gračanica, kada se desilo i jedno čudo. O tom čudu piše u povelji koja se čuva u Parizu. Gračanički proiguman Jakov je sumnjao da su pred njim mošti Svetog Luke. Pošto je imao problema sa očima, on se pritisnut bolom, pomolio svetitelju i njegovim moštima. Tad je čuo glas: „Zašto mi se moliš kad ne veruješ da sam to ja?“ Proiguman se pokajao, a svetitelj ga je izlečio. Čuda su nastavila da se dešavaju do Smedereva i u Smederevu.
Litija u kojoj je bio kovčeg sa moštima prošla je kroz Smederevo i mošti su položene u gradsku crkvu posvećenu prazniku Blagoveštenja, a datum prenosa, 12. januar 1453. po starom kalendaru ustanovljen je kao praznik prenosa moštiju. Ubrzo će Sveti Luka i njegove mošti postati najznačajniji kult u Srbiji.
Ispada da ni mošti nisu pomogle da Srbija ne padne pod Osmanlije. Posle pada Smedereva, 20. juna 1459. Godine, mošti su kratko boravile u Kupinovu, u Sremu. Unuka despota Đurđa, Mara Branković, se tri meseca pre pada Srbije udala za bosanskog kneza, a potonjeg kralja Stefana Tomaševića. U miraz je donela mošti Svetog Luke koje su položene u hramu u Jajcu koji nosi njegovo ime, specijalno izgrađen za njih. Pošto je i Bosna pala 1463. godine, franjevački monasi odneli su mošti u Dubrovnik. Međutim, na putu ih je presreo jedan bosanski velikaš i po vrlo visokoj ceni je otkupio mošti da bi ih dao Mlečanima…
Izvor: rokselana.com