NaslovnaPsihologijaDečija psihologijaKako reagovati na dečiji plač

Kako reagovati na dečiji plač

Kada dete plače, roditelji postanu uznemireni, anksiozni posebno kada dete počne da plače bez ijednog očiglednog razloga. Iako je poznato da je novorođenčetov glavni vid komunikacije putem plača, roditelji i dalje gledaju na taj plač kao na nešto što treba da bude “popravljeno”. Kada dete počne da hoda i priča roditelji ponekad od njega očekuju da svoje emocije obradi na isti način kao što to oni rade a ne na onaj način kako je to oduvek malo dete radilo: putem plača.

Zapravo, studije su pokazale da su naši mozgovi biološki predodređeni da imaju instant reakciju na dete koje plače, što nas čini predustretljivijima i spremnim da pomognemo – i to brzo! Dete koje plače okida našu “bori se ili beži” reakciju, povećavajući nam brzinu otkucaja srca i gurajući nas u akciju… čak iako dete nije naše. Što čini da izgleda kao da odrasli moraju da reaguju na dete koje plače. I tu se postavlja pitanje kako je najispravnije reagovati?

Ono što je važno da znate jeste da za mnogu decu plakanje nije odraz tuge nego je način da obrade bilo koju emociju. Ona mogu plakati iz besa, frustracije, straha, uzbuđenja, zbunjenosti, anksioznosti ili čak sreće. Problem je u tome što im takođe može nedostajati verbalnih sposobnosti i samosvesnosti da bi objasnili kako se osećaju. Ovo znači da će pitanje ”Šta nije u redu?“ retko biti korisno u takvim situacijama.

Reći detetu “ne plači” bi bila greška u nekim situacijama. Možete misliti da ćete dete (i vaše srce) poštedeti bola ako mu kažete da prestane da plače, ali kada mu kažete da prestane da plače ono će misliti da ne razumete kako se oseća. Stoga će verovatno poruka koju vam šalje postati glasnija i upornija. Time što mu govorite da prestane, takođe mu govorite da su njegove emocije nevalidne i nevažne. Bez obzira na to koliko se trivijalnim njihov razlog vama čini, vaš neuspeh da shvatite kako se oboje osećate u tom trenutku vas oboje lišava prilike da naučite kako da obradite emocije na pozitivniji i konstruktivniji način.

Cilj roditelja, bez obzira na to koliko se nezgodnim činio, je da podrži razvoj  emocionalne samoregulacije svoje dece, a to je nešto što može da učini samo ako ih tretira sa empatijom i razumevanjem.

Takođe, mnogi roditelji odvraćanje pažnje vide kao krajnji alat u svom emotivnom arsenalu. Mislimo da ćemo, ako detetu odvratimo pažnju od toga zbog čega plače, zaustaviti plakanje. Svi smo mu zanjihali omiljenom igračkom pred uplakanim licem ili mu zapevali omiljenu pesmu. Ono što je tužno u ovim situacijama je to što kada detetu svesno odvraćate pažnju vi zapravo gubite priliku da se sa njim povežete i naučite ga kako da se nosi sa svojim emocijama. Da, ako se vaše dete potuče zbog igračke sa drugim detetom, odvratiti mu pažnju drugom igračkom je u redu, ali ako vaše dete plače zato što ste mu pomogli da obuje cipele i niste mu dopustili da to uradi samo, odvraćanje pažnje će verovatno samo izazvati glasniju i prodorniju reakciju u cilju toga da ih čujete.

Istina je da distrakcija ponekad radi, ali često je samo brzo rešenje. Ona ne pomaže vašem detetu da nauči kako da se nosi sa sličnim emocijama ili situacijama na pozitivniji način u budućnosti.

 Ono što roditelj može da uradi, suočen sa detetom koje plače, jeste da zastane na trenutak da proveri da li je on sam smiren. Ako ste ljuti, pod stresom ili frustrirani, stvari koje ćete reći će samo pridodati stresu koje vaše dete oseća. Zato pokušajte da napravite svoje sistem umirenja i tek onda se obratite svom detetu. Možete mu pokazati razumevanje time što ćete mu staviti do znanja da ste vi u istom timu, da ćete mu pomoći. Tada dete iako kaže da ne želi pomoć, ono, u stvari,  želi da zna da ćete ga podržati kada mu je potrebno. Kada razumete da je detetu nešto teško da uradi, i pokažete da ste razumeli težinu njegovog zadatka, vi time samo potvrđujete da čujete i vidite. Kada validirate dečije osećanje rečima “razumem da si tužan, razočaran, uplašen, srećan” i sl. i kažete mu da je to u redu, vi na taj naj način potkrepljujete ideju da je osećanje deo našeg života, bilo ono negativno ili pozitivno, to je ono što nas čini ljudima.

Često se dešava da je aktivirajući negativni događaj okidač za plač deteta. Roditeljsko razumevanje i priznavanje događaja kao tužnog i frustirajućeg pomaže deci da vide šta je pokrenulo njihove emocije i da shvate šta treba da urade sledeće. Takođe i napustiti neku negativnu situaciju zajedno sa detetom je sasvim u red; vi pokazujete detetu da ponekad moramo da odemo da bismo se smirili. Vaše dete je možda umorno ili bilo izloženo prejakim stimulacijama i jednostavno mu je potrebno vreme u tišini, negujuće mesto pre nego što se vrati nekoj aktivnosti.

Ponekada je samo jedna rečenica dovoljna da se dete smiri “volim te, biće sve u redu” ili jedan zagrljaj. Nije retko da se dešava da kada dete plače zato što je frustrirano njemu zapravo treba jedna od tri stvari : pomoć oko nekog zadatka, pauza od emocionalne situacije ili da uradi zadatak ponovo uz vašu pomoć. Kada ga pitate (ne kada mu naređujete!) šta bi želelo?  osnažujete dete, pomažete mu da se oseća važnim i značajnim.

Neka deca mogu da verbalizuju razglog svog plača ali to dosta zavisi od pitanja koje roditelj ili bilo koji odrasli postavi. Najednostavnije je postaviti pitanje kao što su ova:  “Čujem da plačeš ali ne znam šta ti je potrebno;  Da li možeš da mi pomogneš da shvatim?” Čak iako vaše dete ne može isprva da verbalizuje zbog čega plače, ovo mu daje priliku da vežba.

Na kraju mi želimo da pomognemo našoj deci da razviju veštine za rešavanje problema. Smišljanje rešenja koje će mu pomoći da razume svoje emocije ga uči kako da sagledava situaciju objektivno i da smišlja moguća rešenja.

Tekst prevela i adaptirala:  Sanja Stefanović, dipl.psiholog

ordinacija.tv izvor: decijapsihologija.rs

Poslednji tekstovi