Postoji jedan profil učenika u Srbiji, naročito karakterističan za dvadeset i prvi vek. To je učenik kome nikada ništa nije uskraćivano, koji nije kažnjavan, koga roditelji vole najviše na svetu, i koji je vrednost sam po sebi. Za njega/nju se podrazumeva izvestan uspeh – koji varira od dvojke bez obzira što ne radi domaći i ne uči ništa, do proseka „pet zapeta nula“, a sve zavisno od toga kakve predstave o uspehu imaju njegovi/njeni ugledni roditelji.
I kada eto nastavnica ne udovolji zamisli uglednih roditelja, i njemu/njoj upiše keca ili četvorku, eto roditelja u školi da reše problem. Školski pedagozi i psiholozi (tzv „pepsi služba“) će dati svaki savet i svaku preporuku, najčešće neko opšte mesto – treba učenika bolje motivisati, treba više razgovarati i sl. Samo jedno nikada neće prevaliti preko usta – da je učenik jednostavno bezobrazan i lenj, A najčešće je to slučaj. A nekako se uvek pritisak svali na nastavnicu, kao da je problem u njoj i kako ona radi, a ne u učeniku.
Poznato? Naravno – škole su prepune ovakvih učenika, a nažalost, u ovom trenutku školski sistem nema mehanizam kao da se sa takvim profilom učenika izbori. Nastavnici i direktori se izbore samo ako uspeju nekako da se snađu.
Slučaj Trstenik
Slučaj koji se pre izvesnog vremena odigrao u Trsteniku je, barem kako sada izgleda, bio poslednja prilika da se sistem promeni. Da se podsetimo, obestan učenik je nastavnici engleskog izvukao stolicu i ona je završila sa stražnjicom na patosu. Druga dva učenika su to snimila mobilnim telefonom i snimak pustili u etar. Jedan od učenika je u upravnom postupku prvo isključen iz škole, ali se nekoliko meseci kasnije pokazalo da škola nije do kraja ispoštovala proceduru pa je isključenje poništeno. I pojeo vuk magarca. Koga je briga za neku tamo nastavnicu engleskog iz Trstenika.
I naravno, kada je sve dozvoljeno, pa i javno ponižavati nastavnicu, a da ti se na kraju ništa ne desi, samo je bilo pitanje trenutka kada će neko da zaključi kako je dozvoljeno i više od toga. Zašto samo poniziti nastavnicu? Bolje da je upuca. I dogodilo se. I to baš u „Ribnikaru“. Slučajno?
Po svoj prilici nije, baš zato što je „Ribnikar“ škola za tzv. „elitu“, za tzv. „krem društva“. Koje god da im je porodično poreklo, pripadnici tzv. „elite“ dele jednu stvar – uvereni su da su nešto posebno, da za njih ne važe pravila koja važe za ostale. I onda naravno takav stav prenose i na decu. Njihova su deca najčešće prevoljena, razmažena i prezaštićena. Njima je dozvoljeno skoro sve. Da li je onda slučajno što se u takvoj sredini našao neko ko je pomislio da je dozvoljeno pucati u nastavnicu i drugu decu?
Razume se, ja ne znam da li je počinilac bio neko kome je sve dopuštano još u kući. Ili naprotiv, neko ko je propisno vaspitan, ali je u školi video da najbolje prolaze oni kojima se sve pušta, pa prelomio na drugu stranu. Važno je da je društvena sredina takva.
Pitanje vrednosti
Ima to, naravno, veze i sa zapadnim vrednostima, jer napredna Amerika je prepuna sličnih događaja, tzv nemotivisanih ubistava, kada ludak upadne u školu, jedino mesto u SAD gde je nošenje oružja zabranjeno. i nasumice puca, pa se to prelilo i u Evropu, dok takve vesti nekako ne stižu iz nazadne Severne Koreje, Irana ili Saudijske Arabije, gde se to na vreme reši putem nazadnog i patrijarhalnog šamara ili kaiša. Sa trinaest godina je kasno.
Mnogo se govori i o video igricama, koje jesu problem, ali ne glavni. Jeste problem i neodgovoran odnos prema oružju, ali ne glavni. Jeste problem i odsustvo razgovora, ali ne glavni. Glavni problem je to što učenicima u školi ništa nije zabranjeno.
Ako hoćete da rešite problem, najurite prvo sve nevladine organizacije koje se bave „dečjim pravima“. Umesto njih finansirajte one koje se bave učenjem. Osmislite i realizujte sistem u kome učenik ima da poštuje profesora, u kome ne sme da vređa nastavnike, a kamoli da im izmiče stolice. (O ovome bih svakako mogao mnogo toga da kažem – ali nekom drugom prilikom.)
Najzad, dajte oružje obezbeđenju. Čemu služi radnik obezbeđenja bez oružja? Da izvuče uši nevaljalom učeniku? Pa to može i profesor fiskulture.
Manite se razgovora, naklapanja, a naročito se manite opravdavanja počinioca – kao sa njime se nije razgovaralo i slično. Nedostatak jasnih granica ponašanja je problem.
Ako riba smrdi od glave, čisti se od repa. Ako hoćete da ne ubijaju decu u centru Beograda, morate prvo zaštititi nastavnicu iz Trstenika.
Autor: Dragoljub J. Kečkić je redovni profesor Matematičkog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Ekskluzivno za Novi Standard.
B-Smart media servis. posvećuje veliku važnost zaštiti ličnih podataka naših korisnika. Politika zaštite privatnosti obuhvata korišćenje kolačića (COOKIES), korišćenje ličnih podataka dobijenih kroz kontakt formu ili newsletter. Za potpuni tekst Politike privatnosti posetite Pročitaj više. Klikom na dugme prihvati, postajete saglasni sa našom politikom korišćenja ličnih podataka. Prihvati
Privacy & Cookies Policy
Privacy Overview
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.