NaslovnaPsihologijaOpšta psihologijaVladeta Jerotić: Svaki čovek ima u sebi religioznu klicu, šta je osnovni...

Vladeta Jerotić: Svaki čovek ima u sebi religioznu klicu, šta je osnovni razlog da ta klica proklija?

U prvi mah se čini da je lako odgovoriti na Vaše pitanje, uz navođenje, sigurno i Vama poznatih činilaca koji mogu pozitivno da utiču na proklijavanje “religiozne klice” u čoveku, po Jungu nazvane “arhetipski religiozan čovek”. Mada postoje podstrekački činioci koji pomažu razvoju čovekove religioznosti, ne bi trebalo da zanemarimo i sledeće činioce: iskreno religiozni roditelji, ili bar jedan od njih koji će umeti da stvori istinsku religioznu “atmosferu” u porodici; povoljan tok adolescencije u kojoj se prirodno budi radoznalost za religiju; neka knjiga ili susret sa nekom osobom, dubokoverujućom; ozbiljna bolest, neka spoljašnja nesreća, unutrašnja duševna kriza bliska “graničnoj situaciji” koja zahteva novo odlučivanje, itd.

Sve ovo jesu “okidači” za oživljavanje homo religiosus-a u nama, ali svi ovi činioci (i drugi ovde nepomenuti) ne moraju da budu delotvorni u podsticanju “religiozne klice” da iznikne i donese plod. Mora da postoji još neki, i to odlučujući, tajanstveni činilac od koga zavisi da li ćemo postati verodostojno religiozni. Prema uverenju i iskustvu hrišćanskih svetitelja, presudni momenat kada neko postaje za ceo život pravi hrišćanin, jeste onaj tren kada mu golub Duha Svetog sleti na rame i šapne mu Božiju poruku. Ovako su postajali religiozni i svetiteljski religiozni i oni ljudi (o kojima do sada ovde nije bilo reči) koji u svome životu, od rođenja, nisu imali nijedan od maločas pomenutih, pokretačkih činilaca, koji prirodno, bude u čoveku, urođenu mu, religioznu klicu. Naprotiv. Mnogim ljudima, u njihovom proteklom životu, do onog iznenadnog prosvetljenja Duhom Svetim, dešavale su se nesreće koje su od njih činile lopove i ubice, bludnike i očajnike a zbog kojih niko od njih nije više ništa dobro očekivao. A desilo se čudo, neobjašnjivo i za najpametnijeg psihologa!

Za kraj odgovora ostavio bih malo mesta i za hrišćanskog psihologa, rekavši da kao što klica našeg ja, verovatno i nad-ja, iako urođena, nije kod svih ljudi istog kvaliteta, takva je, različitog kvaliteta, i religiozna klica u svima nama. Stoga su i spoljašnji povoljni ili nepovoljni uslovi za razvoj, relativni. A držim se još jednog, ovog puta subjektivnog uverenja, pozivajući se na Hristove reči iz Besede na gori: Blago čistima srcem jer će Boga videti! Neka je i najmanji deo čovekovog srca ostao neokaljan gresima, biće dovoljno da iz toga sačuvanog čistog dela srca, čovek samo jednom iskreno zavapi Bogu – Bog će mu se odazvati, i zamrla “religiozna klica” proklijaće.

Izvor: rastko.rs

 

Poslednji tekstovi