NaslovnaPsihologijaOpšta psihologijaVladeta Jerotić: Kakva je razlika između straha i strahopoštovanja prema Bogu?

Vladeta Jerotić: Kakva je razlika između straha i strahopoštovanja prema Bogu?

Svi se ljudi nečeg boje. Prenatalni psiholozi pišu da se već ljudski embrion u majčinoj utrobi grči kada preti neka spoljna opasnost, ili kada se majka nečeg jako uplaši. Strah nas ne napušta do kraja života, nekad je i sam čin umiranja praćen traumom (mada nas tanatolozi uveravaju da ovo nije čest slučaj). Strah osećaju i biljke kada im preti uništenje, uveravaju nas fitolozi.

Čovek se plaši “svega i svačega”, zavisno od uzroka (spoljašnjih ili unutrašnjih: ovi drugi nekad su jači), zavisno od mesta, vremena i doba starosti. Strahovi u detinjstvu i u adolescentnom dobu mogu da budu veoma jaki i mogu da ostave trajne posledice na razvoj čoveka. Naravno da svi strahovi nisu bolesne prirode (neurotične ili psihotične), postoje i opravdani strahovi koji su nam opomena i zaštita pred opasnošću. O strahovima su pisali mnogi: psiholozi, psihijatri, psihoterapeuti (i sam sam o tome pisao u nekoliko mojih knjiga), ali ne manje dobro, možda čak i prodornije i bliže istini, pisali su filosofi i teolozi.

A sada ću se vratiti na Vaše pitanje, šta je sa čovekovim strahom od Boga? Da li je ovaj strah opravdan? Bez obzira što se nikad nismo složili sa odavno raširenim materijalističkim shvatanjem, po kome je strah u čoveku stvorio bogove, strah “prirodnog čoveka” pred nepoznatom i još neistraženom prirodom, desetinama hiljada godina morao je biti veoma jak (dovoljno je setiti se i danas prirodnog straha svih ljudi pred zemljotresom, poplavom, požarom, erupcijom vulkana itd. ). Nije za čoveka moglo biti tada (delimično i danas) drugog objašnjenja za nastanak prirodnih katastrofa van predstave o bogu ili bogovima koji upravljaju prirodom, a seju smrt među ljudima kažnjavajući ih zbog njihovih grehova.

Stari zavet je ispunjen gnevom Jahvea prema prestupničkom i “tvrdovratom” jevrejskom narodu, Jahvea, pri svemu tome voljenog i izabranog među svim narodima sveta, Jahvea koji se grozno sveti svome narodu šaljući mu svakojake pošasti. Knjiga proroka Jezekilja vrvi od plamenih, živopisnih, užasavajućih prizora stradanja jevrejskog naroda, koji se nikad nisu mogli verno naslikati ili muzikom izraziti – pa je davno, s pravom, upozoravan vernik (jevrejski i naročito hrišćanski) kako treba da se pripremi kada pristupa čitanju Starog zaveta.

Sećam se Enrika Josifa, koji je jednom rekao: “Ne postoji Božija dobrota bez Božijeg gneva. Pridodavati Tvorcu gnev nije antropološka pridodavajuća vrlina. U Božijem gnevu leži najdublja tajna mističke, prečišćene Božije ljubavi,” dok je hrišćanski svetitelj Tihon Zadonski upozoravao sentimentalne hrišćane ovako: “Đavo predstavlja čoveku samo Božije milosrđe, a izbegava pravosuđe Njegovo, da bi tako lakše navodio čoveka na greh i u gresima ga održao. Jeste Bog milostiv, ali je i pravedan.”

Poznata nam je “evolucija božanstva” kroz milenijume ljudske preistorije i istorije. Čovek je uvek verovao u onostrane i natprirodne sile; ove sile—bogovi bili su ili naklonjeni ili nenaklonjeni čoveku, ali najčešće su oni bili ambivalentni, posedovali su dvojaku vrednost (dobru i rđavu stranu svoga bića), pa su se tako, krajnje ćudljivo i nepredvidljivo, i ponašali prema čoveku; jadno, uplašeno čeljade moralo je neprestano da se dovija i smišlja nove načine kako bi se umilostivile ove natprirodne sile, ne bi li se tako ne samo ublažila njihova jarost već i bliže upoznala njihova stvarna priroda. Ovakvo ljudsko osećanje u odnosu na bogove, otkrilo je ljudima put boljeg poznavanja, a onda i laganog ovladavanja zakonima prirode.

I kada se Bog otkrio Mojsiju na Sinaju i prvi put u istoriji čovečanstva objavio čoveku jasne, nedvosmislene i univerzalne zakone ljudskog moralnog postupanja, uvek vredne i aktuelne za sve narode sveta i za sva vremena (prošla, sadašnja i buduća), Jahve je zadržao nešto od ambivalencije starih paganskih bogova. Njegova srditost je često nemilosrdna i neumerena, ali (od vremena Mojsija) uvek je takva, kada bi se moralna pravila, objavljena Mojsiju, kršila i izneveravala od strane jevrejskog naroda. Ovaj narod je najviše stradao onda kada bi napuštao veru u jednoga Boga (od vremena Mojsija počinje da važi strogi zakon monoteizma), i vraćao se (psiholozi bi rekli, regredirajući) na mnogoboštvo i neznaboštvo. Koliko je milenijuma ukorenjivana čovekova politeistička vera (ali uvek vera u neko natprirodno biće!), najbolje su dokazivali, nažalost, i danas dokazuju, jevrejski i hrišćanski narodi kada bi napuštali starozavetnu, ali onda i mnogo zahtevniju novozavetnu Hristovu veru i vraćali se (regredirajući) na veru u idole. Ovih paganskih i neopaganskih idola danas, na kraju XX veka, kao da ima isto toliko ili čak i više, nego što ih je bilo usred politeističkih carevina Sumerije, Vavilona i Asirije.

Sve što je rečeno o strahu kod ljudi, odnosi se i na njihov strah prema Bogu. Paganski čovek, prisutan i danas u nesvesnom, kolektivnom biću starozavetnog i novozavetnog čoveka, kada veruje u Boga, plaši ga se kao nemilostivog sudije koji stalno kontroliše njegove misli i postupke, kažnjavajući ga za prestup; kada, pak, ovaj paganski čovek u savremenom čoveku, koji nije stigao da se preobrazi u starozavetnog, a onda i u novozavetnog, Hristovog čoveka ne veruje u Boga, on tada, nesvesno, svoj prirodan strah od Boga gneva i pravde (tamna strana starozavetnog Jahvea) zamenjuje najrazličitijim manifestacija straha iz vidljivog i nevidljivog sveta (pre svega, nevidljivog u smislu sopstvenog, neprepoznatog, nesvesnog psihičkog života). Strah, jednom reči, kao da se ne može nikako izbeći! Pa ipak, nije sasvim tako.

Otkrivanjem novozavetnog Hristovog bića u sebi, njegov prastari paganski, delimično i starozavetni strah od Boga uspešno se zamenjuje – strahopoštovanjem prema Bogu. U čemu je zapravo razlika između straha i strahopoštovanja? Jednostavno rečeno: strah osećam prema O(o)nome koga se bojim, a strahopoštovanje osećam prema Bogu koga volim. Što je šira i dublja ljubav u čoveku, ne samo prema Bogu, ljudima, već i prema celom svetu i svemu živom, smanjuje se i njegov strah, a raste strahopoštovanje, da bi najzad, istina tek uz Božiju pomoć, ljubav, zbilja, isterala strah napolje – kako nam poručuje divnim rečima apostol Jovan u svojoj I Poslanici – i tako nas iznutra, a onda i spolja obasjala, zagrejala i očistila, i tako očišćene, pripremila nas za onostrani život. Samo ljubav može da nas održi budnim na stražarskom mestu, na kome nas strahopoštovanje prema Bogu sprečava, ne da naljutimo Boga, već da Ga ne ožalostimo. U jutarnjoj hrišćanskoj molitvi upućujemo Bogu i ove reči: “Gospode, nauči nas da (u toku današnjeg dana) nikoga ne razgnevimo i ne ožalostimo!” pre svih, Tebe, Gospode.

Izvor: rastko.rs

 

Poslednji tekstovi