NaslovnaPsihologijaMuško ženski odnosiOsnova ljudske Privlačnosti

Osnova ljudske Privlačnosti

Libidnost (lat. libido – požuda) se sastoji od sposobnosti našeg nervnog sistema da reaguje na unutrašnje i spoljne polne nadražaje. To znači da određeni fizičko-hemijski nadražaji koji deluju na naš mozak izazivaju u nama određene funkcionalne promene, bude u nama polni nagon koji se sastoji od želje za polnim uživanjem i njenim zadovoljenjem, te od potrebe za određenim ponašanjem koje vodi ispunjenju te želje. Muškarac je očigledan primjer. Pod uticajem polnih hormona na njegov nervni sistem, muškarac postaje izuzetno osetljiv na žensku spoljašnjost.

Lepa, skladno građena žena sa izraženim polnim karakteristikama budi u njemu želju da joj se približi, da u prisnosti s njom nađe polno zadovoljstvo. To ga podstiče na druženje i na fizičke intimnosti s njom. Ovo opet vodi polnom zadovoljenju.

Erotičnost (grč. eros – polna ljubav) je sposobnost čoveka da na osobi koja ga polno uzbuđuje oseti privlačnost i njenih nepolnih, ličnih obeležja: od inteligencije, pogleda na svet, raznih oblika ponašanja do celokupne ličnosti osobe. Tu se javlja potreba za dubljim upoznavanjem te osobe, za sve većom osećajnom prisnošću. To je emocionalni proces koji zovemo zaljubljivanje. On rađa želju za što potpunijim podavanjem sebe voljenoj osobi, za stalnim darovanjem tog čoveka pozitivnim osećanjima: nežnosti, strasti, poštovanja, iskrenosti, pažnje, razumevanja, poverenja, sigurnosti, kreativnosti … Uporedo se u zaljubljenom čoveku javlja potreba da mu osoba koju voli uzvraća istom merom. Sav taj kompleks osećajne povezanosti sa čovekom koji nas polno privlači zovemo polnom ljubavlju. Ona pojačava naše polno uzbuđenje u prisustvu te osobe, a opšte ponašanje prema njoj oslobađa vulgarnosti ustupajući mesto plemenitim osećanjima.

Dvoje ljudi, produbljujući vlastitu libidnost, osiguravaju trajnost svoje veze postavljajući osnovu uzajamne polne vernosti. Emocionalnost u njima budi želju da imaju decu: izraz njihove osećajne saživljenosti, zajedništva, uzajamne brige, ljubavi … Često susrećemo pojam tzv. platonske ljubavi. To bi trebao biti idealan ljubavni odnos koji se zasniva isključivo na osećajnoj povezanosti s partnerom, bez polnih želja prema njemu. No ljubav bez polnih želja nije istinska. To možemo eventualno smatrati nepotpunom polnom ljubavlju, tačnije osećanjima koji se tek razvijaju u polnu privlačnost, ali nipošto nekim idealnim i čistim oblikom polne ljubavi.

Platonsku ljubav smatramo prirodnom pojavom samo u nedoraslim godinama, koja još nije dovoljno zrela za potpuno doživljavanje svoje polnosti. Kod zrelih ljudi je tzv. platonska ljubav neprirodna pojava. Kad odrastao čovjek tvrdi da nekog voli bez polnih želja prema njemu, onda to možemo objasniti na dva načina: taj čovek onog drugog samo prividno voli, a zapravo se radi o nekim drugim osećanjima ili pak oseća polnu želju prema toj osobi, ali je potiskuje iz svoje svesti jer se boji priznati da ona ipak postoji. Pojam platonske ljubavi pripisuju grčkom filozofu Platonu. U svojim spisima, npr. u “Gozbi”, veličao je osećajni odnos među muškarcima. Tvrdio je da homoseksualna ljubav može biti uzvišenija i plemenitija od ljubavi među suprotnim polovima jer ona – po Platonovom mišljenju – može biti slobodna od polne požude.
Predrasudi o tobožnjem postojanju platonske ljubavi slična je predrasuda o mogućnosti postojanja prijateljstva između osoba suprotnog pola.

Pravo prijateljstvo je osećajni odnos između dva čoveka koji isključuje svaki seksualni interes među njima. Kad je reč o heteroseksualno usmerenim osobama, onda one mogu biti pravi prijatelji samo sa osobama istog pola. S nekim čovekom suprotnog pola može heteroseksualac izgraditi drugarski, kolegijalni odnos ili istinsku ljubav, ali ne i prijateljstvo. Čim kolega i koleginica u školi, na fakultetu ili radnom mestu osete po-trebu da budu zajedno i u drugim prilikama: da zajedno provode slobodno vreme, da se zajedno odmaraju, zabavljaju i sl. onda je to znak da se među njima pojavio erotski interes. Pojavila se želja za zbližavanjem sa tom čitavom ličnošću osobe suprotnog pola, a ta želja nužno obuhvata i njenu polnost. Zato tu ne može biti prijateljstva nego je to seksualna privlačnost, bez obzira na to da li to sebi to dvoje priznaju.

Prijateljstvo između dve osobe suprotnog pola može postojati samo uz uslov da su obe pretežno homoseksualno usmerene. No takva dva čoveka ne mogu s osobom istog pola izgraditi prijateljstvo, nego samo ljubavni odnos, ako on prelazi granice drugarstva.

Polno ponašanje čoveka čine tri osnovna stava: stav prema polnosti uopšte, zatim prema vlastitoj polnoj ulozi i stav prema suprotnom polu. Svi ovi stavovi mogu imati pozitivnu i negativnu valenciju. Pozitivna seksualna filozofija sadrži priznavanje polnosti (ljudske požude, emocionalnosti i genitalnosti) kao životne vrednosti koja može mnogo pridoneti bogaćenju sadržaja života i unaprijediti fizički, psihički i socijalni život čoveka. Naprotiv, negativna seksualna filozofija gleda na polnost kao na nužno zlo, grešni užitak kojem se pristupa sa osećajem krivice i stida.

Primer pozitivnog vrednovanja polnosti u određenoj sredini daje nam seksualna filozofija antičke civiliza-cije, naročito starih Helena.
Protivtežu njihovom vedrom, optimističnom i prirodnom gledanju na polnost u naš život je donelo hrišćanstvo sa svojim krajnjim pesimizmom i zastrašujućim oseća-jem krivice i smrtnog greha prema svemu polnom. Pojava ambivalentnog shvatanja seksualnosti javlja se u indijskoj civilizaciji. Dok hinduizam podržava polnost kao značajan izvor životnog zado-voljstva, budizam ističe odricanje od svih ovozemaljskih užitaka, pre svega seksualnih, koji su predstavljeni kao najveći uzroci patnje na zemlji. Stav pojedinca prema vlastitoj polnoj ulozi sadrži veći ili manji stepen zadovoljstva, odnosno nezadovoljstva svojim polom; zatim realno vrednova-nje svog pola, odnosno njegovo precenjivanje ili potcenjivanje; dalje veće ili manje poverenje u svoje polne i ljubavne sposobnosti, te izglede za uspeh u toj životnoj oblasti.

Kad je npr. neka devojka depresivna i nezadovoljna time što je žena, onda se njeno nezadovoljstvo nipošto ne odnosi samo na njen ženski pol, već je izraz njenog opšteg nezadovoljstva sobom: svojim fizičkim iz-gledom ili karakterom, sposobnostima, vlastitim mogućnostima ili dostignućima u životu. Osoba koja prihvata sebe onakvom kakva jeste, svesna svojih mogućnosti predstavlja osobu sa pozitivnim stavom prema sebi. Takav čovek ne pripisuje sebi sposobnosti koje nema već sasvim realno, svestan kvaliteta koje poseduje, veruje u ostvarenje svojih poduhvata. Svesna i rizika koji uvek postoji, osoba sa pozitivnim stavom ne beži od mogućnosti prolaznih neuspeha.

Na naše ponašanje u odnosu polova u velikoj meri utiče i naš stav prema suprotnom polu. On može biti prožet poverenjem, ravnopravnošću, željom za emocionalnim saživljavanjem. No prema drugom polu možemo osećati veće ili manje nepoverenje i strah od njega. To iskazujemo udaljavanjem od partnera i povlačenjem u sebe ili svoj strah prikrivamo agresivnošću prema njemu. Strah je osnovni uzrok svakog napadačkog ponašanja. Agresivnost prema ljudima, pa onda i prema onim suprotnog pola, može se izraziti: potcenjivanjem, vređanjem, nejednakošću, raznim oblicima nasilja, iskorišćavanjem, fizičkim zlostavljanjem … itd.
Različiti stavovi, bilo pozitivni ili negativni, koji pokre-ću ponašanje pojedinca u njegovom ljubavnom i polnom životu, razvijaju se u njemu pod uticajem vaspitanja koji oblikuje njegovu ličnost u toku djetinjstva i adolescencije.

Radmila Grujičić

Poslednji tekstovi