I ovo će proći!

185

U zabitoj kineskoj provinciji živeo je siromašni Kinez koji je cijeli život potrošio radeći najteže poslove, a da ništa do kraja nije stekao. Sve što je imao bio je sin jedinac kog je neizmerno volio.

Naučio ga je da čita i piše, uveo ga pomalo u kaligrafiju i to je bio sav kapital koji mu je ostavio kada je u dubokoj starosti umro. Neposredno prije nego što je izdahnuo, otac je izvadio dve kutijice: jednu crnu, a drugu bijelu i rekao sinu: “Nažalost, nemam šta da ti ostavim sem ovoga.

I zapamti – dobro ih čuvaj. Kada ti jednoga dana bude teško, nesnosno teško u životu, otvori bijelu kutijicu. Crnu čuvaj, i otvori je kad osjetiš da si najsretniji u životu.”

Mladić je dostojno ispratio oca, a onda je spakovao svoju činiju za hranu, štapiće, jednu preobuku i one dvije kutijice i krenuo u svijet. Radio je najteže poslove kod gazda koji su ga izrabljivali, nesretan i beznadan. Lutao je bespućima, spavao po šumama, peklo ga je sunce i mrzli ga mrazovi. Jednog jutra se probudio, potekle su gorke suze i mladić je riješio da se ubije. Sjetio se očeve bijele kutijice. Otvorio je i drhtavom rukom razvio malu pirinčanu hartiju na kojoj je pisalo: “I ovo će proći!”

Shvativši ovo kao očev amanet za dalje življenje, nije se ubio. Zaputio se ka obližnjem gradu. Na ulazu u grad stajala je kolona nepismenih seljaka koja nije mogla da uđe kroz gradsku kapiju, jer niko nije znao da pročita šta piše na velikoj tabli. Mladić je prišao, pročitao im glasno šta piše i pomogao da prođu. Kroz nekoliko dana provedenih po gradskim trgovima, potražio ga je maleni Kinez i rekao mu da njegovom gospodaru hitno treba pisar, a da je čuo od seljaka koji su nedavno došli u grad da on zna da čita i piše. Dobio je posao kod strogog plemenskog starešine. Radio je teško, ali mirnih ruku i čista srca.

Svima je izlazio u susret. Gradski starješina je bio pravedan čovek i znao je da uzvrati svome pisaru. Dobro ga je nagrađivao, a vrlo brzo mu je odvojio i dio u svojoj kući gde je mladić počeo da živi. Sve se promijenilo. U godinama koje su uslijedile, postao je gazda malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo, radio je sve umjesto samog gradskog starešine, koji mu je poverio i svoju kćer. Zajedno, u ljubavi, njih dvoje su rodili mnogo dece. Složno su uvećali svoje bogatstvo do neslućenih razmjera.

Jednog dana sjedio je na tremu, gledao bezbrižno u daljinu i shvatio da je savršeno sretan. Sjetio se svih svojih očaja, svoje želje da svojevremeno umre, sjetio se oca. I one druge kutijice koju mu je otac na samrti dao.
Otvorio je i drhtavom rukom razvio malu pirinčanu hartiju na kojoj je pisalo:
“I ovo će proći!”

Izvor:NKP.ba

PODELI